BOS SISTAZ

Pola dana smišljam što napisati i ništa pametno mi ne pada na pamet. Samo blejim u prazno i sve misli mi se svode u jednu, a opet, nikako da iskoči našto suvislo. Ajde, testirajte se malo: biste li ovog trenutka, ako izuzmemo Janicu koja je jedna i jedina u planetarnim okvirima, sa sigurnošću mogli reći koliko Hrvatska ima zlatnih olimpijskih medalja? Izuzmimo Pešalova jer ta medalja nije proizvedena u Hrvatskoj, niti su je proizveli Hrvati i ostaju nam “samo” dvije – one rukometaša. I kao što se pamte njihova imena, kao što svi znaju tko je Stipe Božić, tako će se 4ever and ever pamtiti Darija i Iris, Iris i Darija, jer to su još dvije “punokrvne” zlatne medalje, ako ne i zlatnije od zlatnih! Nek se, kamo sreće, pridruže i Vedrana i Ena i Milena, ali njih ne poznajem, a ovo je ipak my own private motha’ fucking blog! Još ću jednom citirati Ferru, nekako mi zvoni da je to izrekao pri usponu na Medvedgrad asfaltom iz Lukšića, iako se nikako ne mogu sjetiti zašto smo se nas dvojica tamo našli: “Jednog dana ćemo pričati unucima da smo poznavali sestre Bostjančić!” U tom trenutku pomislih kako Ferro nepotrebno preuveličava stvari, no od danas shvaćam da je to istina. Vjerujem da su svi bili sigurni da će se Darija i Iris popeti, ali puno je drugačiji osjećaj kad se to uistinu dogodi. Kao nešto što neprestano očekuješ, a opet ne možeš vjerovati kad do toga stvarno dođe. Cure, zna se što mislim, words are meaningless and 4getable, a ovo što ste vi napravile definitivno nije. Sve što bih dalje napisao bio bi još samo jedan od mojih ego tripova…