THE CULT

Mda… Kakav je to tekst i kakav je to pisac koji prvu ili bilo koju rečenicu počinje s mda?!? Nikakav, but of course, a i nije baš da sam u konkurenciji za nagradu gospođe Mirjane Pulicer-Kmačić…
Legendarna engleska rock grupa u Zagrebu je okupila tisuću i pol do dvije obožavatelja (čitaj: olinjalih rokerica i rokera). Uz grupe Bros, New Kids on the Zhanna Tarnopolskaya Pintusevich Block i Human Premiere League, jedan od mojih najomiljenijih vokalno-instrumentalnih sastava iz 80-tih i s početka 90-tih, ako ne i najobožavaniji uopće. Mislim da sam u dvorani 2 a.k.a. maloj dvorani Doma sportova zadnji put bio na koncertu Bronski Beata (ne pitaj me ništa…), a umjesto ’86. gazila je ’87. ili osma, no u tom interijeru kao da je vrijeme stalo – taj karizmatični prostor i dan-danas žestoko vuče na Moldaviju, Rusiju ili, u najboljem slučaju, Latviju. Predgrupu je najbolje ignorirati, a onda, nakon sat i pol i dvadeset i nešto godina čekanja, na scenu izlaze Oni, supersized Ian goleme guzice, s trbušinom koju je sakrio odjećom, a podvoljak bradom i Duffy Duck, koji se, ako ne računamo trbuh veličine moga, prilično dobro drži, tako da mu i dalje pojavom dominira ogromna glava.
Svirka počinje jednom od najboljih stvari uopće, a to je “Nirvana” i ubrzo shvaćam da se pjesme nižu onim istim redom kojim su posloženu na albumu Love. Ok, znao sam da će odsvirati cijeli taj album, ali baš po redu?!? No dobro, to je definitivno dobar način za lako memoriranje plej liste.
Za moje niske standarde svirka je bila odlična, ali stvar je, kao i obično, usrao razglas jer Iana jedva da se čulo. Kad bolje razmislim, možda je to i bolje jerbo mi se baš ne čini da je u nekoj pjevačkoj formi. Naravno da ne mora sve zvučati kao na studijskoj snimci (iako je instrumentalni dio prilično bio na tom tragu), no glasovne improvizacije pretežno su bile u igri zbog nemogućnosti da sve otpjeva kako treba. Prije, za vrijeme i nakon svake pjesme, ispijao je litre i litre vode, pa kad se na ekranu koji je pokretnim slikama pratio svirku pojavilo obilje iste, uzviknuo sam: “Dajte mu da pije!!!!” S publikom nije uopće komunicirao, što je također možda bolje da ne bi sve pokvario možebitnim pozdravom tipa “Helou Belgrejd” ili “Dobro veče Srbija”, a pokazao se prilično autističnim izvodeći najveći hit “Rain” koji je totalno zapalio ljude, a on ih uopće nije pratio nego je izvodio sasvim nepotrebne improvizacije. No, ja sam konačno uživo čuo the best of the best of the best “Hollow Man” i sad mogu miran mrijeti, iako osjećam da imam miles 2 go b4 I sleep… No, dosta o meni, pričajmo još malo o mom omiljenom bendu… Poslije te pjesme uslijedila je meni daleko najlošija i najljigavija “Revolution” i uopće mi nije jasno zašto je to bio singl. Valjda zbog “angažiranog” (uuuuuuuuu) teksta, koji su pratili filmići s M.L. Kingom, Gandhijem i drugim junacima, što me podsjetilo na ljigavog Bonota i njegova “angažirana” sranja… Drugi vrhunac koncert je dosegnuo predzadnjom pjesmom s albuma Love – “She Sells Sanctuary”, a pred kraj izvođenja spomenutog albuma, Ian se malo opustio, nekoliko puta izgovorio “thank you”, nekoliko puta nešto promrmljao, a zadnja pjesma “Black Angel” bila je baš prigodna jer završava riječima “… it’s a long long long goodbye…”, nakon čega su se pokupili, ali tek nekoliko metara iza bine, što je značilo da nije kraj.
Vratili su se s pjesmom “Electric Ocean” s albuma (očito) “Electric”, što baš i nije toliko zapalilo publiku jer malo tko za nju zna. Nastavili su provjerenom i poznatom “Wild Flower”, možda najvećim hitom s električnog albuma, zatim s teško prepoznatljivom “Sun King” pa dvije koje nisam prepoznao, a možda nikad ni čuo, da bi završili s velikim hitovima “Fire Woman” i “Love Removal Machine”, ne previše uspješno izvedenima. I to je bilo to. Društvo je bacilo publici što je imalo (Ian ukupno tri puta svoj zaštitni znak – def) i otprašilo u nepoznatom smjeru. Dok su ljudi urlikali “we want more, we want more!”, Kaltovci su vjerojatno uživali u blagodatima jednog od zagrebačkih hotela…
Sve gore napisano treba svrstati u rubriku “samo da je srat” jer, sve u svemu, ja sam zadovoljan. Sat i pol svirke omiljenih pjesama od strane omiljenih muzičara sasvim je dovoljno da čovjek bude sretan i još mjesecima pušta kaltovske uspješnice u autu do ibera…