6.6.2007. – 6.6.2012.

Nema se šta puno opisivati utrka koja je trajala trideset i osam minuta i sedam sekundi, zato će to biti kraći dio ove dirljive pričice… Meni je ionako zanimljiviji onaj dio koji je okružuje, zapravo, koji joj prethodi… U stvari, ovo bi trebala biti priča o tome kako ne treba biti bahat i pred sebe stavljati prevelika i nerealna očekivanja s jedne strane i kako doći do rekorda nakon pet godina s druge…
Shodno rezultatu 39:12 iz petog prošlogodišnjeg kola, bio sam bahato uvjeren da u sljedećem idem ispod 39, a možda i rekord, a s obzirom na konstelaciju snaga na startu i na pobjedu, no izgorio sam u prevelikoj želji i nedovoljnoj spremi za takvo što (očito je tih 39:12 bio vrhunac za mene te godine) i bio pokisao unatoč trećem mjestu (Brko i pogotovo Vođa rasturili su me k’o mladog majmuna) i rezultatu ispod 40 minuta, a to su dvije stvari s kojima nikad ne bi trebalo biti nezadovoljan. Ok, još sam se dvaput nakon toga uspio skrpati ispod 40, ali ono što nisam ni sanjao je da ću ponovo među tri biti tek za godinu dana! Iako ovo pričam već duže vrijeme, ali ne ponašam se baš tako, čovjek uvijek treba biti presretan s dobrim plasmanom, a pogotovo s rekordom jer tko zna kada će i hoće li ikada ići bolje. Zapravo, kad smo loši, uvijek trebamo imati na umu da ćemo jednog dana žaliti za trenucima kad smo bilo toliko „loši“, a tko zna šta će biti nako velebitske stotke s mojim hvatištima i Haglundovim petama… S druge strane, prirodno je težiti boljem i naravno da želim ispod 38, ali ako i ostane ovako, ja zadovoljan jer pet godina je jako dugo razdoblje, a kad bih krajnje karikirao, u ovih 1827 dana napredovao sam otprilike stotinku dnevno ilitiga sekundu svakih 96 dana. Realno, bila je to petogodišnja borba s ozljedama, kilama i tragičnom sporošću…
Kako i zašto rekord: redoslijed je nebitan, jedno su kile (3,5 između zadnjeg i ovog kola) i više-manje redovito treniranje ritam ponedjeljak-srijeda-subota sa školom u nekom normalnom modu bez ubijanja i uglavnom bez brda koje dosta iscrpljuje (izbjegavam zbog bolnih hvatišta), ali opet, ne skroz bez jer ipak su četiri ultre i Kaj treking iza mene…
I kak je to bilo: prvo što me iznenadilo je onaj rez ispod 40 s 86 kila u petom kolu. Kad su kile rapidno počele padati, mislio sam da bi bilo zgodno ići ispod 39 nakon točno pet godina, a rekord je ipak bio dosta daleko. Doduše, u glavi sam mu se približio kad sam se osam dana prije utrke s Jazzom naganjao po istoj stazi, a izlaz na Gips je bio 9:28, četiri sekunde bolji nego u utrci u petom kolu. Ako tako mogu nenabrijan i na treningu, onda u utrci mogu oko 9, a ako prolaz na šestom stupu bude oko 17:30, sve je moguće…
Tako je otprilike i bilo: Nikica je, kao i uvijek, odmah odjurio, Andraž ga je pokušao slijediti, ali odustao je nakon manje od minute. Iza njega ja pa Šime, a vrlo blizu i Androić. Izlaz na Gips 9:06, ima nade za rekord. Kod šestog stupa, Nikicu vidimo na kraju ravnine, nas trojica smo tu negdje, a Androić ipak zaostaje. Prolaz na šestom stupu 17:34, izvrsno, sad već vjerujem u rekord ako ne puknem. Na ravnom dijelu Šime i ja prelazimo Andraža. Očito je da Šime može puno bolje, ali ne ide naprijed. Na trećem prolazu (predzadnji prijelaz ceste, početak makadama za Žensko sedlo) piše 27:46 i sad sam uvjeren da rekord pada. Plasman mi je apsolutno nebitan, to mi je sasvim dovoljno. Malo prije prijelaza zadnje ceste Šime odlazi, a Andraž je dovoljno daleko da mi ostaje treće mjesto. Znam da mi je ovo prvi i zadnji put da sam dobio Andraža pa dodatno uživam.
Ovo je jednostavno moralo ostati zabilježeno!