Kolumbijska priča

Aus Kolumbien
Baba Jaga? Noup. Ovo gore vam je moja prababa. Izraz lica indicira na koga smo ja i stara namčori. Pogled bi nazvao mješancem sivog sokola i lukave babe. Maria “Madrecita” (“majčica” na španskom) Ignacia Herrero, indijanka il tri frtalj indijanka (kao i uvijek, podaci o mojoj obitelji su nepouzdani), uglavnom ona je razlog što mi je deda bio “zmazan”, zbog nečiste, indijanske krvi izgubio je nasljedstvo. Uglavnom žena okotila 14 djece. A njen mužek, moj pradeda Neftali Forero Montoya ( Hibru junajted espanjol) borio se za vrijeme nekog 100 dnevnog kolumbijskog rata, naravno za “krivu” stranu. On ubijen, ogromna farma spaljena, a prababa ostala sama s čoporom djece. Umrla žena kad se moja mama rodila. Dakle za sve one koji vole TV Kalendar, anno domini 1938. Zaslužna je za to da se mogu barem donekle nazivati indijancem, ili kako bi moja kolonizatoromrziteljska a tričetvrt kolonizatorska (puna je ovih kontradikcija, tak se pjeni i na židove a židovka je koliko i indijanka…) matera rekla, ona nam daje pravo da se nazivamo Amerikancima. Pradeda je dakle razlog za židovizam. Njegovi preci su bili među onim španjolskim židovima koji su nakon protjerivanja islamističkih fundamentalista iz maurske Granade dobili mogućnost nakon renesansnih peripetija potražit sreću u Novom Svijetu ili se suočiti sa gnjevom katoličke crikve. Svi znamo kak to ide sa Spanish Inquisition. Gorke li ili slatke ironije to židovstvo se izgubilo u svemu osim u prenošenju imena Neftali iz generacije u generaciju, doduše neki bi adolfisti mogli prstom upirati na novčane peripetije koje pokazuju da je materijalizam igrao veliku ulogu u obiteljskoj dinamici, a krajnje rasipanje bogatstva moglo bi poslužiti kao dokaz da nema para kad više nisi obrezan, no otom potom. Većina te kolumbijske obitelji ionako je već davno kvislinški prigrlila katoličku crkvu koju će potom neki njihovi potomci u dvadesetom stoljeću veselo odbaciti i neki za to gotovo platiti glavom.
Moja obitelj je oduvijek bila dobar izvor za priče uz vatricu. Hmmm, kad sam zadnji put pričao uz vatricu? Fire walk with me? Al zato sam za školsku zadaćnicu iz francuskog “Ma famille” dobio 1 i preporuku da odem školskom psihologu. Žena je tvrdila da lažem, a ja samo istinu napisao, mama i tata se ne vole, brat mi je nedavno skoro skviknuo od droge, pokušao samoubojstvo, sestra umire od raka. I šta sad, obitelj ko svaka druga. Volimo se, mrzimo se, plaćemo, smijemo se…Al ne ona meni jedan i da sam poremećen.
Dakle Lucila i Velimir, iliti “Lula” i “Rajko”, bili su jedni od pionira multikulti pokreta u našim krajevima (starci su se sparili na postdiplomskom 1960 i neke u Hagu), a moja uža obitelj s obje strane rasprostrla se u postkolonijalnoj ekonomsko-edukativnoj seobi po SAD-u, Kanadi, UK-ju, Švedskoj, Italiji, Španjolskoj, Maleziji. Dakle tu računam samo bratiće, stričeve i tete. Priču sočnijom čine brojne skandalozne i neprovjerene epizode. S mamine strane tu ima samoubojstava, misterioznih nestanaka, propadanja bogate obitelji u markezovskom stilu. Tatina strana priče je puno prozaičnija, klasična gasterbajterska priča, samo kaj niko nije otišao u Nemčiju, nego su tu zemlja Kengura i Stiega Larsona, jaki igrači u board igrici “Hrvatska Dijaspora”. Onda još moj buraz i seka sa svojom dozom smrti, pomlatka, nesretnih brakova, ludila, ludnica, tuge i propasti. Ako se svemu pridoda i pitanje predaka; miješanje židovske, hispanske, indijanske i slavenske krvi, te naš obiteljski talent za pretjerivanje, laži (svjesne i nesvjesne) i prešućivanje, dobijemo jedno fino varivo za neki alternativni ljetopis Popa Dukljanina.
Ovo je slika s nekakve večere 1971. Colombia, Meksiko, nemam pojma. Mislim da je u to doba stari već krenuo sa svojim poslovnim usponom kojeg je pratio ljubavni pad. Ukratko; Ured za planiranje, Dow Chemical-Texas, prostitucija, ljubav u krizi, povratak u Jugu, direktor Ina Petrokema, pa nekakav ministrić RH, (politike se bojao tak da nije baš partijao, ali nije baš pokazao mramorna muda u tom svijetu), pa Ujedinjeni narodi, mistična najbeskorisnija i najskuplja organizacija na svijetu, prvo u gostima kod danas megapopularnog Gadafija, s kojim se stari upoznao, i od kojeg  je stari pobjegao glavom bez dolara. Iako je plaća koju je tam imao bila dovoljna za sponzoriranje života na dva kontinenta plus navike razuzdanog Balkanca, tata je proročki te davne 1983. izjavio, ovdje će biti sranja, ovaj tip je lud, prisluškuju me, jugo ambasada se sam bavi švercom pornića i viskija, ovaj svijet nije normalan, kidam nalijevo… Onda je slijedio novi futilni UN mandat u domovini još jednog osobenjaka- krvopije- manijaka, Roberta Gabriela Mugabea, kojeg bi ja nazval “Nigger Stalin”,  u meni dragom Zimbabweu. A na kraju se 1990. u meni fascinantnom naletu kroatofilije vratio slušati Stop the War in Croatia u Zagrebu. Svoju karijeru će završiti debljanjem u fotelji pomoćnika ministra financija u Račanovoj vladi sa vrhuncem kada je na prilogu u Dnevniku sa sastanka vlade na Plitvicama usnimljen kako spava usred nečije govorancije.
Usmenu predaju o sreći i zaljubljenosti čuo sam samo od majke. Moja svjedočanstva su puna deranja, ni trunkica poštovanja (tata), samopoštovanja (mama). Tek pred tatinu smrt, kada mu je tiranski karakter zbog propadanja moždanog tkiva evoluirao u neku varijantu zločestog 130 kila teškog bebača, došlo je do neke nove topline. Zajedno su buljili u telku, pustošili plac s uvijek razuzdanim novčanikom mog starog i na kraju čistili njegovu kakicu skupa sa mnom s poda. To je bilo nekak lijepo i oslobađajuće..

Ovo je druga prababa. Ova nema baš ništa indijansko. Galjega. Ili ti žena iz Galicije. Ascension Dulcei de Arias. Još malo aristokratske krvi. Njena obitelj imala je ogromno imanje u pokrajini Boyaca. Nešto ko četvrt Rvacke. No, stara Ascension bila je i predstavnik onih izroda obitelji s integritetom i principima. Nakon što su roditelji, konzervativni konzervativci, zbog pristupanja liberalima izbacili iz kuće i razbaštinili svog sina, njenog brata, ona je iz solidarnosti i protesta napustila roditeljsko ognjište. Onda je u Bogoti osnovala pekaru Panaderia de Sana Antonio, pekaru koja je uskoro mutirala u najveći lanac pekara u Bogoti početkom 20 st. Kad su joj starci umrli dobila je vlasnički list za ono pregolemo imanje. Spalila ga je. Piromanka.
Kad je moj deda obljubio moju baku prababa mu je prepustila vođenje pekare. A deda je kao i mnogi muškarci u toj obitelji usro motku. Na kraju je prodao pekaru nekom Talijanu. Ali kulinarski snobizam uslijed barokne obiteljske trpeze koja se svako jutro sastojala od šezdesetšest (tak su se ukleli) vrsta peciva, moja majka je uspješno (uz pomoć kratkog razdoblja monetarnog obilja u obitelji kojeg smo proživljavali tijekom boravka u Zim-Bab-ve-u) prenijela na mene.
Deda Neftali (židovčina, Hebrew United) i Baba Maria Francisca Benito Arias (galicijska repka, Marija Lurdska). Deda je dakle popušio već na rođenju. A nije ni poživio baš dugo, srce je eksplodiralo sa pedeset godina.  Zbog indijanstvom inficirane matere izgubio je većinu nasljedstva, red veličine pola Rvacke (i on…), al se poslije bogato udao. Pekara, ovo ono, nekoliko kućica u Bogoti, farme na kojima crnci il indijanci il mješanci il bijelci il ko već rade ko crnci, i tak. Haj lajf. Al deda je bio gud gaj. Barem po maminim pričama. Ja ga nisam upoznao. Volio je farmu, orhideje, konje, klopu, ples, prirodu, svoju decu. Progresivan neki tip. Bog će znati kak se spandžao s mojom Babom koja je bila totalno suprotan lik. Odgojena u trulom i strogom časnosestrinskom katoličkom duhu i razmažena gomilom para koje stekoše moja prababa i njen muž (o njemu niš ne znam). Baba nije imala vremena za klince, nego se brinula za to da bude lijepa. O dječurliji su se brinule dadilje. Odnosi sa muškom djecom su bili još nekakvi, al sa kćerima je sve škripalo. Ovo u rukama im je prvo dete. Ili drugo? Cecilia Forero Benito, poznatija kao Tita, rođena 1930 imala je nakratko brata blizanca koji je umro pri porodu. Danas je uz mamu jedina živuća jedinka obitelji Forero.
Mama, Manoni i Nacho. Manoni je bila najmlađa sestra. A prva je umrla. Odrastala je kako je obiteljsko bogatstvo propadalo i na kraju je završila kao taksistica u Bogoti. Nacho, rođen 1935, pravim hispano imenom Jose Ignacio, bio je pravi grubijan. Najstariji brat. Popularan kod žena, ali ne onih u svojoj obitelji. Mama ga se bojala,a on ju je tuko dok su bili mali, a kasnije samo vrijeđao. Jednoga dana napravio je klinca nekoj curi s kojom nije imao u planu živjeti hepili ever after. A onda je njen ćale dočekao negdje Nacha i ispalio mu metak u leđa. Nacho je većinu života proveo u SAD-u (L.A., Miami) kao poluinvalid zbog onog osvetničkog metka. Ali je uvijek imao žena  oko sebe. Ak se ne varam u SAD-u zarađivao je ko urar.
Mama s 15 godina. Nekak mi je nevjerojatno da je davnih 960-ih sa 20 i sitno otišla ko neka južnoamerička sufražetkinja sama u Europu na postdiiplomski iz socijalnog rada i sa snovima povratka u Colombiu i ispravljanja nepravdi, a na kraju je završila s tatom. A onda se tako lako predala životu domačice u Jugi, prvo sretne, onda i nesretne majke i pratilje. Tu i tamo radila je kao prevoditelj, u školi stranih jezika kao izvorni govornik, i volontirala nešto po kampovima za izbjeglice za vrijeme rata, radila korekture za neke urnebesne prijevode s hrvatskog na španjolski. Spojila je u sebi  prezir prema konzervativnom odgoju, s konzervativnim odgojem. Znala je da ne voli katoličku crkvu, licemjerje i ostalo što joj je obiteljski i časnosestrinski odgoj nametnuo, ali nije znala izmaknuti tradicionalnim tabuima i putem podsvijesti prenijela je na sebe i potomke neke tekovine katoličkog i tradicionalnog odgoja; deifikaciju muških potomaka, seksualnost kao tabu, obsesivnu pristojnost komunikacije…, no na kraju svega najviše je sebi zakomplicirala život time što se betonizirala za mog starog bez obzira na dvadeset godina života punog odurnih svađa, pričanja o odlasku, razvodu i tome sličnom. Ali nekako je uvijek prevagnuo manjak muda i isprika da ne odlazi zbog djece… Na kraju priče bila je sretna što se mogla brinuti za starog kad je nakon nečeg s mozgom (tak to kažu doktori koji nemaju pojma kaj mu je bilo) postao preteški bebač kojeg treba prematat uz pomoć solidne dizalice, i što je s njim izgurala svoj život kak su ju i naučili da treba, till death do us part. It’s a sed and bjutiful vrld. Kak bi rekao stari frend Roberto Benigni.
Tali- Iliti Neftali Forero, mamin najmlađi brat. Svoje kolumbijske stričeve i tete, i njihove potomke, s par izuzetaka upoznao sam samo kao balavac. Zadnji put posjetio sam Colombiu sa šest godina i odonda su se naravno moja sjećanja rasplinula u oblaku uranjene demencije. Tek svađe i tuče s Eduardom, bratićem, Talijevim sinom, bude neku  mutnu sliku. Bratić je u međuvremenu izučio neku čudnu kiparsko dizajnersku struku u Španjolskoj i nedavno se vratio u Colombiu. Sestrične koja danas nekaj ful apstraktno dela na nekoj antropološkoj katedri u Rimu se uopće ne sjećam. O Taliju nisam baš bog zna što čuo. Uglavnom znam da se udaljio od ostatka obitelji kad se nakon babine smrti rasprodavala svakojaka imovina. Tko nas hom-bre zavadi. Pare. Eto velim vam ja, Židovi. Kako i pristoji kvarnoj obitelji svi su se fino poklali oko prodaje raznoraznih nekretnina, neki su se na kraju pomirili, Tali baš i ne. Inače je  predavao nekaj na agronomskom faksu u Bogoti i skoro su ga koknuli kao istaknutog ljevičara za vrijeme političkih borbi ljevice i desnice. U Colombiji se naravno kao i u svakoj nepoštenoj latinoameričkoj državi od hladnoga rata kokalo političke nepodobnike sve u sedamanaest. Mnogi Talijevi drugovi, kako se ljevičarenje  u Colombiji pokazalo kao gubitnička opcija, su kako bi rekao stari Chao Manu, Desaparecidos, iliti nestali. Mama mi je nekaj pričala kak je Tali slučajno bio na nekoj farmi negđe kad su se provodile čistke pa se tamo pritajio dok vazduh nije bio čist.
Eduardo “Lalo” Forero, Cecilia “Tita” Forero, kasnije Sganga i Nacho.
Titino vjenčanje. Lalo je bio neki zgubidan poput mene. Nikad nije završio pravo, i na kraju je živio od preprodaje rukotvorina. Imao je i jednu trgovinu raznoraznim artefaktima seljačkog i domorodačkog življa. Ni o njemu ne znam bog zna što. Dvoje djece, meni dosta nepoznate dvije sestrične. Jedna je završila biologiju i bavi se biljkama u prašumi, a druga svako malo šalje neke patetične mejlove. Al djeluje drago. Obje žive u Kolumbiji imaju neke muževe i muku muče sa egzistencijom. Stalno posuđuju pare od ostatka obitelji i onda to ne vrate.  A i njihovog ćaću kolko sam skužio svi krive za beskorisnu pošto-poto rasprodaju trule obiteljske imovine.
Tita i Mario Sganga, Francesco i Anamaria ili Cristina?
I mamina starija sestra je slijedila stope svoje majke. Bila je profesionalna supruga. Dakle udala se u dobru obitelj. Prava sicilijanska famiglia. Il su bili u mafiji il su bili diplomati. Zio Mario bio je ovo drugo pa je bio konzul u Njujorku, Švicarskoj i kaj ja znam di još. Nekak bi ih klasificirao kao glamuroznu varijantu moje obitelji. Bilo je puno para, ali i puno nesreće, stalno su se seljakali po globusu i djeca su mrzila to neprestano izbjeglištvo jer su stalno gubila prijatelje. Francesco, ovaj mali na slici bio je skroz neprilagođen. O njemu kolaju raznorazne priče, da u Švicarskoj nije izlazio iz podzemnog bunkera koji je konzulat imao za slučaj atomskog rata, da je skoro ubio moju braću vozeći svoju Alfu po Jadranskoj magistrali, da se išao objesiti pred mojom bakom koja ga je zatekla pa ju je onda strefio schlag  i tako ju je spremio u grob, da je još živ i da je član ljevičarske gerilje, da je još živ i da ne radi niš negdje u Kolombiji. Ono što je sigurno da mu se trag gubi s babinom smrću. Njegove sestre, Anamariu i Cristinu sam najbolje upoznao od cjelokupne rodbine sa mamine strane. Anamaria je tipična Talijanka koja priča glasno i previše i obsesivna je oko svoje djece. A Cristina mi je pak uvijek bila jako draga. Cristi je radila kao ratni izvjestitelj u El Salvadoru, kasnije provela godine i godine u raznim NGO-ima, desetak godina u Amnestyu u Nizozemskoj i još neko vrijeme u Torture watchu u Londonu. Zadnji put smo se vidjeli na sprovodu moje seke. Nevjerojatna je riznica znanja o svjetskim aerodromima, kao i uspješni biznis bratić s tatine strane Mark, tako da su oni u pol četiri ujutro nakon carmina prepričavali koji aerodrom ima dobar bazen, restoran… Što kroz Amnesty, što kroz Torture watch i u doba dok je radila ko ratni izvjestitelj za AP proputovala je valjda 200 zemalja, a tak je živjela i u djetinjstvu. Nakon 25 godina fanatičnog rada u resoru ljudskih prava samo komentira da će raditi to i dalje, ali da je izgubila iluzije da se išta mijenja na bolje, kak ona veli, stvari samo promijene oblik. Nakon što je napustila Nizozemsku di je našla i drugog muža, zbog po njoj najrasističkije zemlje na svijetu (ona je naravno naučila nizozemski, ali je imala naglasak, u dućanu u njenom kvartu nisu joj odgovarali na njen nizozemski, i još ima sto tome sličnih i gorih priča iz obiteljskog (njenog muža) i ostalog Dutch svijeta), iz Londona je otišla jer joj je dosta bilo gradova i sad završava doktorat iz antropologije na Siciliji di se s tim Nizozemcem bacila na brigu oko maslina i zemljoradnju. Ako se vratimo na tetu, Cecilia, “Tita” je zahvaljujući Marievim parama otkupila većinu jedine preostale obiteljske farme u Kolumbiji, “Floreste”. I još si je kupila stan u Bogoti. Sad tamo živi i nema više namjere putovati igdje. Podsjeća me na mog tatu kad čujem priču kako se pravi da je invalidna i da nemre hodati kad negdje treba stajati u redu.
Dubravko, Nataša i Josip. Moj stric sa tatine strane danas je jedini preostali Rajković od dedine loze na hrvatskom tlu. U Kolumbiji nije nikad bio, pa ćemo ga preskočiti. Ili ne skroz. Kad smo već na gelenderu.hr pa recimo da je on jedini u mojoj obitelji koji je imao virus trčanja. Ko tinejđer i kasnije trčao je od Karlovca do Jaske i natrag, a dok je studirao u Zagrebu trčao je Puntijarku dobro ispod pola sata.
Buraz i sestra su imali svoj dodir s Colombiom. Pogotovo sestra. Ona je u Caliu živjela nekih 3-4 godine. Rodila tamo jedno dijete, spavala s nožem pod jastukom u strahu od otmice i zlih ljudi, a na kraju je tamo i najverojatnije pokupila rak. Naime, kad je po nekoji put u svom životu tamo završila u ludari, još uvijek je dojila, a dali su joj neke lijekove koji navodno uzrokuju rak dojke ak dojiš. Danas su iza nje ostali Damjan koji jako liči na strica Dubravka i Rea rođena u Caliu i poremećeni šogi Alojz.
Buraz Josip je pak danas daleko u svom svijetu, na jugu Španjolske. Tam je u predivnoj Andaluziji pronašao svoj neprilagođeni nemir i vodi hotelčić. Brat je neiscrpno vrelo alternativne povijesti svega od zagrebačkih kvartova, novoga vala, svjetskog udruženja anarhista, stručnjak za uzgoj najbizarnijih biljaka i vrelo okultnih priča. Radio je na poslovima koji se kreću od Trokutovog antikvarijata u Dioklecijanovoj, nekakvog polulegalnog zoološkog vrta u Španjolskoj, šverca pseće hrane iz Andore, ribe iz Portugala, opijata iz Maruekosa, uzgoja cvijeća u Zimbabveu i Španjolskoj i  recimo još borbama pijetlova. Naravno da mu je pijetao ispao dosta loš borac kad ga je hranio s nekakvom ganđastom smjesom. Razveden je, ima dvoje klinaca, i najbolji je kuhar u obitelji. Iako sam ko klinac mislio da sam ja najveći talent za laganje u obitelji, ispalo je da me burke šiša sto na sat, njegove nevjerojatne pripovijesti mješavine su Crowleya, Freye Stark, Mame Leone, Stiega Larsona i Big Fisha, uz ritmove Thomasa Mapfuma i Laurie Anderson. Kolumbiju ne voli i smatra ju usranom, prodanom zemljom (naslijedio obiteljske snažne anti ju-es sentimente) i navodno ju je više puta posjećivao dok je bio zaposlen u hotelu u Dominikanskoj republici. Razumijemo se slabo, ili nikako, a ponekad i nekako. Komplicirano je to. Meni je uvijek bila fora priča, “puni krug”, kako je moj buraz u jednom trenutku živio u Granadi, di su naši 10 X pra-deda/baba živjeli prije 500 godina, oni židovi protjerani iz Španjolske. Čak je i navodno tamo u nekim arhivima našao neke zapise o svemu tome.
Tata, Manoni i njeni klinci. Eto i moj stari se veselo glupira negdje u Kolumbiji. Manoni je dakle ona bogotanska taksistica koja je umrla jako mlada. Kako to nekako često bude, njena djeca odrasla u relativnoj neimaštini pokazala su se puno gladnija materijalnog uspjeha od ostatka relativno zbrinutih potomaka. Tako je Francisco Jose danas vlasnik nekakve aviokompanije i ful uspješan mešetar. On je ujedno i jedini od bratića koji je imao para da posjeti Rvacku. Šoping; Šukerova majica, Ivanišević, žene, muzika, droga, alkohol.  Šifra uspješni balkan biznismen.  Njegova sestra Maria Carolina je isto tak gladna para ali njen biznis s umjetninama ne ide tako dobro. Treći sin, najmlađi Pablo Andres, skupo zrači kosti radeći u nekoj kanadskoj nuklearci.
Mi u Americi. Mama je zasad bila naš jedini posjetitelj iz domaje. I u pozne dane ne boji se putovat. Usput je svratila i do Kolumbije di je pronašla ove fotke iz obiteljskog albuma.
This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

16 Responses to Kolumbijska priča

  1. Jagoda says:

    A jeste ludi 😀 Il nas lažeš 😉 Uglavnom super su fotke i baš lijepo da imaš sve zapisano dok još nisi zaboravio! Ovakva priča zaslužuje i detaljniju obradu. Ono, roman u 12 nastavaka 🙂

  2. terz says:

    jebo jergovića, markeza i ivu andrića skupa, nisu ti ni do koljena 😉

  3. ironije says:

    idealno štivo za testove iz književnosti pod rubrikom “Who is who”. Lijepo.Ima i u tebi duše:) s obzirom na to, ne bih se čudio da preuzmeš vođenje HČSP kad se vratiš

  4. mukki says:

    Koji post!
    Ubacio si i Trokutov antikvarijat 🙂

  5. p.o.s. says:

    Fakat, ovo je ko scenarij za film…

  6. kravoje says:

    mukkislave? Kaj si bio mušterija? Neki šareni artikl? Da bio je to dobar dućkas, tam sam prvi put čuo da će se juga raspast i da će biti rata…sredinom osamdesetih… buraz je imao neku spiku kak je v.d. nekakav dupli agent…a dućan je cvjetao kad se radila zaobilaznica kod Solina…na iskopavanju se našla prava mala riznica rimskih artefakata koji su nestali pod okriljem noći…ionako bi to sve danas bilo opet zakopano pod asfaltom, a sad ti gladiusi i sesterciji krase vitrine nekih kolekcionara…a što je tek sve nađeno u otočkoj akciji čistimo vaš tavan…em nađeš umjetninu, em te plate za to da ju izneseš…i onda je navodno neki stranijere prepipan na grani i kad se kod njega pronašlo nacionalno blago i ustanovilo se podrijetlo…uskoro se antić diskretno odselio…ovo su naravno samo neprovjerene informacije iz drugog uha…

  7. kravoje says:

    a bilo je i trekinga…sam kaj su se verali po mosoru u potrazi za cjepačama a ne kontrolama

  8. Bati says:

    A, majke ti! Moraš to u dijelovima objavljivat!

  9. mukki says:

    Ma jok, gazda… u vrijeme prave akcije sam još bio na Duran Duran, espadrilama i Coca Coli, ali sam tijekom muvanja ispred OKC-a krajem 80-tih (Teslina, ex klub Press) par puta naletio u društvo kod nekih životopisnih i sumnjivih likova. Tijekom tih španciranja od OKC-a do socijalka pizze na Cvjetnom česta tema je bio taj meni mistični antikvarijat, šverc i prodavanje nekih “umjetnina” za dop i sl. Spominjao se i onaj kvazi(?)-sotonist freak Đilas iz NSB-a. To mi je sve onda bila totalna psihodelija.
    I danas je.
    L.u.d.o.

  10. roki says:

    fakat ste luda obitelj….prava južnoamerikanska sapunica…ali mračnija od onih kaj se prikazuju na tv-u……..

  11. anamarija says:

    Priča u Markezovom stilu, alaj si je lijepo uriječio i slikama predočio.
    Bravo! amazing storry!!!

  12. juraj says:

    Kravoje imas odlican scenarij za sapunicu, primi se pera i pravac do Jerome Dobson-a…uspjeh zagarantiran ;))

  13. Predrag Bošnjak says:

    Vrijeme je da na policama knjižnice nađemo i tvoju knjigu.
    Ovo je dobar uvod u zaplet u kojem si ti glavni lik. Hi hi
    Ak si za, kad se vratiš, moja firma će ti izdati knjigu.
    Pozdrav iz Jaske tebi i Ani !

  14. stumsi says:

    Nešto si ti?
    Si živ?

  15. seti says:

    1/16 Indijanče, kad će neki novi nastavak?

Comments are closed.