Mračna Berba ‘23

Bilo jednom na Sljemenu. Foto by nepoznati, sva prava ukradena

Jura Štumsi, vrač koji prdi, autor slavne mračne simfonije za probavne plinove kaže da je šteta da se stvari ne zapišu. Pa tipkajmo.

Stavak 1. Largo non troppo

Fale ljudi koji više ne dolaze, ali to ima u sebi nešto lijepo. Prolaznost koju naizgled preskačeš do idućeg kola na kojem tebe nema i kad se pitaš je li to bilo tvoje zadnje kolo.

Ili to ni ne pomisliš- samo više, NIKADA, ne zamračiš?

Super je svjedočiti kaotičnom mrako-ukazanju likova iz prošlosti, poput Nevena, avangarde Kanik-crossa koji je revno pohodio prve sezone s malamutom Qanikom.

Čak me nasmije i uvijek vesela inkarnacija Gospodara Svemira, aka Vukodlaka, aka ARC direktora.

U ovim poznim godinama kad se gadnije ozlijedim ponekad u prdežu malodušnosti pomislim, da li je ovo bilo zadnje trčanje ikad?

Koliko ih ostaje poput Vide, Mukkija, Rokija, koji prosvijetljeno rokaju svojim jednoličnim ali sigurnim ritmom i pobjeđuju mene nestrpljivog, brzog i priglupog u dugoj životnoj trci uživanja u trčanju, u životu?

No, svaka trunka pameti je suvišna, jer nikad ne znaš kad je gotovo. Možda će Sablji naglo prekipiti, možda će potres srušiti Sljeme.

Kad pogledam na prvo kolo MK I i prvo kolo MK XVI, samo Sabljarka i ja još uvijek na mračnom oltaru. MK s apetitom papa svoju neopreznu djecu.

2. stavak. Presto ma non troppo

MK ne možeš, i ne smiješ shvaćati kao dio nekakve zimske baze. To je recept za katastrofu.

Ok, možda ti prođe jedne, ili dvije godine, dok se tvoj genetski materijal nije počeo raspadati, no prije ili kasnije – eksplodirat ćeš i predat se truleži na putu do čeke na 546 nm. Mrak je vrhunac svega i epicentar svijeta. Tih 6 tjedana.

A ostatak godine je priprema za idući Mrak.

Da, ako si vraški mentalno jak možeš ići mrak na 70%. No, za ovo je potrebna nevjerojatna količina samospoznaje i prosvijetljenosti. Ili loša liga i trunka zdravog razuma.

Ako uspiješ sva kola ići na 72%, a u slobodno, beskorisno vrijeme između mrakova dobro spavaš i ne radiš jake treninge, ne radiš na poslu, izbjegavaš stres, odlaziš na tople kupke, masažu i u saunu, polako ćeš dizati formu i na kraju ćeš sustići one koji ti bježe kroz ono jebeno gusto trnje oko Streljane i u zadnjem kolu ih ostaviti u prašini pred markuševečkom tvornicom dima Rondo.

Meni je ovo gotovo pa uspjelo 2022. Samo što me fitiljenje na zadnjem kolu koštalo eksplozije srdžbe Ahilejeve koja me onesposobila do 9 mjeseca. No, glup sam. Opet bi napravio isto.

Jer ionako ne znam kad će me netko od bisernih uradaka koji misle da je OK voziti 10% iznad limita skupiti na pješačkom, ili ću se samo pridružiti nekom od mojih vršnjaka koji su neobjašnjivo lako skviknuli od nekog genetskog defekta, ili ću se poskliznut u kadi, ili, ili, Milli Vanilli.

Na mladima navodno svijet ostaje. U Hrvatskoj? Koji mladi? Prosjek godina na MK sve više naginje odjelu za palijativnu skrb.

Pa ipak neodgovorno tvrdim da mi ocvali ljudi puno više od mladih trebamo tjelovježbu, 70-e su nove tridesete, uskoro će ionako Chat GPT sve raditi za nas pa ćemo imati vremena napretek za gladovanje i zabavu u mraku.

3. stavak Adagio Lamentoso

Žao mi je što je Gračan odustao. Volio bi doći opet u formu i da se utrkujemo, tenisica uz tenisicu. Najveći gušt mi je uvijek bio izgubiti nakon surove bitke. Kao ona Učka di me rahmetli Ljubas dobio na spustu u Liganj.

Doći blizu, dahtati pod nečijim đonovima. Izdahnuti iza njih. Blaženstvo. Pobjede su precijenjene.

Želim se boriti protiv najjače moguće konkurencije, i zato bi volio da odigram prvu ljigu i za dvije godine kada bi mogla izgledati MRAKovito. Ako dođu Andraž, Miha i Gračan ili Šiki to će biti čarobni stavak- prestissimo furioso!

No, ozljede će se dešavati, nekom će preminut roditelj u trenutku duboke kontemplacije da li je pametnije obući čavlerice, neki su još u reproduktivnom ciklusu i čeka ih upri izazov podizanja malih sisavaca, neki će doživjeti intimne psihodrame i potpisat ugovor s ljubavnicima koji će ih otjerat u ligu za opstanak, neko će u trenutku bunila odlučiti da je ok preseliti se u neku zemlju di nema Mraka, i Mikša će (možda) opet preljetiti još jednu godinu u prvoj ligi.

4. stavak. Andantino

Berba 23′?

Grbavi je klasa, ali ne pokazuje da je skroz zagrizao, Gračan je pustio udicu i otplivao uzbrdo, Miha je pokazao fanatizam kakav dolikuje Batičinom sljedbeniku, Andraž nastavlja mazohistički trenirati umor(an) i pokazuje povremene naznake implozije, ali još se ne da, Matej tiho sazrijeva za osvajanje prve ljige, Vida i dalje djeluje kao Zen majstor, a Šiki ratrak je tragično žrtvovao svoju mračnu dušu onoj šminkerici, skijači.

Urar Špiro svojim divnim fanzinom za ovisnike o mraku i dalje daje sve od sebe prodati što više glupih satova.

 Ali njemu, i cijeloj urarskoj industriji u inat, moj brat ne-nosi-satničar Curi ulovio je svoj prvi mračni naslov i tako trofej zadržao na Trešnjevci.

Reći da je želučana viroza odlučila pobjednika, gadna je izjava, jer uvijek nešto bude. Zato i je uzbudljivo do kraja. Jedan prespavani alarm, jedan izvrnuti gležanj, ili najezda nekog im-bacila, i ode mračna slava.

Kod cura je popis mračnjakuša i kvotu mladosti kontroverzno popunila Marcela. Makar nisam oduševljen vidjeti dvanaestogodišnju curicu kako plače smrznuta, razbijenog koljena, dok joj stari ne doplahuta blatnim slapom do lijepog plavog Vrapčaka, isto tako ne lajkam helikopter društvo u kojem se djeca tretiraju ko da su staklo mobitela. A i moja Ana kaže da su joj ko klinki najuzbudljivija bila prvenstva noćne orijentacije. Aj dont nou.

Meni tu nema dovoljno igračica da tekma bude napeta za kibiciranje, no kroz alkoholne i dimne pare nazire se entuzijazam novih mračnjakuša pa se možda stvari zahuktaju i u tom mirisnijem odjeljku MK lokomotive.

5. brabonjak: Moderato Cantabile

Moja nadanja za zvjezdanom godinom otišla su krajem 11-og s lomom malog prsta desnog stopala pri izvođenju zvijezde u sklopu tajnih priprema za MK. Internet doktor mi je otkrio da bi stvar mogla zacijeliti do početka lige, no propast forme – neminovan.

Zato mi je najveća avantura MK XVI bila gubljenje mobitela pred treće kolo.

Nakon što sam obavio izviđanje s krivom kartom (Sablja i Poljo su prvo objavili kartu s krivom KT2 čekom), odlučio sam prije kola obaviti (još jedan) dodatni obilazak spusta u Bliznec.

S obzirom na orijentacijske (ne)sposobnosti, na spustu sam upogonio hiper-inteligentni telefon da me pomoću aplikacije zauzda od zastranjenja i da uzalud ne uznemiravam obitelji riječnih rakova.

Ali avaj. Kad potražih mobitel na dnu žuborećeg kanjona, mobitela, stišanog, u smeđoj futroli, nigdje niotkuda. Ni na nebu, ni u Bliznecu, ni na zemlji.

Eto ti budalo kad nećeš pametnu vuru.

Sat i pol kasnije, mokrih nogu, nakon barem šest preleta gore dolje, sa Sabljinim mobitelom kojeg sam u međuvremenu dobio na startnom Nisanu ne bi li se mobiteli međusobno nanjušili (nisu), kad je sat skoro otkucao pola za start, nalazim ga u smeđoj futroli na smeđoj zemlji i ustvrđujem da futrola osim što je vodonepropusna, je i svjetlonepropusna.

I blaženo stižem točno na start kola. Potpuno mrtav.

Za izviđanja mi je beskrajno falio moj Bromance partner Eddie poderane koljenice, no zamijenio sam ga s mlađim i ćelavijim Mihom s kojim sam proveo romantične trenutke tražeći recept za najbolju putanju kroz ljekovito granje i raspravljajući o socijalnoj neprilagođenosti vrganja.

I ne zaboravimo 4 kolo i after spust s Grafičara, kad je veličanstveni ćelavac Štumsi inspiriran hladnim sljemenskim zrakom zavađao brojne planinare (kaj je ovo? svi idu na Graf po noći?) glasnim ispušnim plinovima svojeg probavnog kanala. Takvo remek djelo nije moglo ostati nezapaženo ni kod pravih konosera probavne umjetnosti, pa nas je do Lagvića zaljubljenim pogledom pratilo krdo divljih svinja.

Stavak 17. Lento, non troppo

Mrak 24′? Ki bi da bi. Drugorazredna prva dedek liga i prvorazredna druga liga kod mračnjaka, povišena koncentracija kvalitete kod mračnjakuša.

Valja ostat u komadu, ojačat dobrosusjedske veze sa zaljubljenim svinjama koje poznaju bolje kratice od Andraža, treba nabavit čavlerice u kojima neću iskrenut gležanj, i svaki put kad na nekom treningu, trci ili semaforu odem u crveno, trebam opomenuti olinjalo kljuse. Mir konjetino. Čuvaj se za MK 17.  

Posted in Uncategorized | 15 Comments

Teleca koljenica

Valjda bum opet poceo plahutati…

Posted in Uncategorized | 9 Comments

Kolumbijska priča

Aus Kolumbien
Baba Jaga? Noup. Ovo gore vam je moja prababa. Izraz lica indicira na koga smo ja i stara namčori. Pogled bi nazvao mješancem sivog sokola i lukave babe. Maria “Madrecita” (“majčica” na španskom) Ignacia Herrero, indijanka il tri frtalj indijanka (kao i uvijek, podaci o mojoj obitelji su nepouzdani), uglavnom ona je razlog što mi je deda bio “zmazan”, zbog nečiste, indijanske krvi izgubio je nasljedstvo. Uglavnom žena okotila 14 djece. A njen mužek, moj pradeda Neftali Forero Montoya ( Hibru junajted espanjol) borio se za vrijeme nekog 100 dnevnog kolumbijskog rata, naravno za “krivu” stranu. On ubijen, ogromna farma spaljena, a prababa ostala sama s čoporom djece. Umrla žena kad se moja mama rodila. Dakle za sve one koji vole TV Kalendar, anno domini 1938. Zaslužna je za to da se mogu barem donekle nazivati indijancem, ili kako bi moja kolonizatoromrziteljska a tričetvrt kolonizatorska (puna je ovih kontradikcija, tak se pjeni i na židove a židovka je koliko i indijanka…) matera rekla, ona nam daje pravo da se nazivamo Amerikancima. Pradeda je dakle razlog za židovizam. Njegovi preci su bili među onim španjolskim židovima koji su nakon protjerivanja islamističkih fundamentalista iz maurske Granade dobili mogućnost nakon renesansnih peripetija potražit sreću u Novom Svijetu ili se suočiti sa gnjevom katoličke crikve. Svi znamo kak to ide sa Spanish Inquisition. Gorke li ili slatke ironije to židovstvo se izgubilo u svemu osim u prenošenju imena Neftali iz generacije u generaciju, doduše neki bi adolfisti mogli prstom upirati na novčane peripetije koje pokazuju da je materijalizam igrao veliku ulogu u obiteljskoj dinamici, a krajnje rasipanje bogatstva moglo bi poslužiti kao dokaz da nema para kad više nisi obrezan, no otom potom. Većina te kolumbijske obitelji ionako je već davno kvislinški prigrlila katoličku crkvu koju će potom neki njihovi potomci u dvadesetom stoljeću veselo odbaciti i neki za to gotovo platiti glavom.
Moja obitelj je oduvijek bila dobar izvor za priče uz vatricu. Hmmm, kad sam zadnji put pričao uz vatricu? Fire walk with me? Al zato sam za školsku zadaćnicu iz francuskog “Ma famille” dobio 1 i preporuku da odem školskom psihologu. Žena je tvrdila da lažem, a ja samo istinu napisao, mama i tata se ne vole, brat mi je nedavno skoro skviknuo od droge, pokušao samoubojstvo, sestra umire od raka. I šta sad, obitelj ko svaka druga. Volimo se, mrzimo se, plaćemo, smijemo se…Al ne ona meni jedan i da sam poremećen.
Dakle Lucila i Velimir, iliti “Lula” i “Rajko”, bili su jedni od pionira multikulti pokreta u našim krajevima (starci su se sparili na postdiplomskom 1960 i neke u Hagu), a moja uža obitelj s obje strane rasprostrla se u postkolonijalnoj ekonomsko-edukativnoj seobi po SAD-u, Kanadi, UK-ju, Švedskoj, Italiji, Španjolskoj, Maleziji. Dakle tu računam samo bratiće, stričeve i tete. Priču sočnijom čine brojne skandalozne i neprovjerene epizode. S mamine strane tu ima samoubojstava, misterioznih nestanaka, propadanja bogate obitelji u markezovskom stilu. Tatina strana priče je puno prozaičnija, klasična gasterbajterska priča, samo kaj niko nije otišao u Nemčiju, nego su tu zemlja Kengura i Stiega Larsona, jaki igrači u board igrici “Hrvatska Dijaspora”. Onda još moj buraz i seka sa svojom dozom smrti, pomlatka, nesretnih brakova, ludila, ludnica, tuge i propasti. Ako se svemu pridoda i pitanje predaka; miješanje židovske, hispanske, indijanske i slavenske krvi, te naš obiteljski talent za pretjerivanje, laži (svjesne i nesvjesne) i prešućivanje, dobijemo jedno fino varivo za neki alternativni ljetopis Popa Dukljanina.
Ovo je slika s nekakve večere 1971. Colombia, Meksiko, nemam pojma. Mislim da je u to doba stari već krenuo sa svojim poslovnim usponom kojeg je pratio ljubavni pad. Ukratko; Ured za planiranje, Dow Chemical-Texas, prostitucija, ljubav u krizi, povratak u Jugu, direktor Ina Petrokema, pa nekakav ministrić RH, (politike se bojao tak da nije baš partijao, ali nije baš pokazao mramorna muda u tom svijetu), pa Ujedinjeni narodi, mistična najbeskorisnija i najskuplja organizacija na svijetu, prvo u gostima kod danas megapopularnog Gadafija, s kojim se stari upoznao, i od kojeg  je stari pobjegao glavom bez dolara. Iako je plaća koju je tam imao bila dovoljna za sponzoriranje života na dva kontinenta plus navike razuzdanog Balkanca, tata je proročki te davne 1983. izjavio, ovdje će biti sranja, ovaj tip je lud, prisluškuju me, jugo ambasada se sam bavi švercom pornića i viskija, ovaj svijet nije normalan, kidam nalijevo… Onda je slijedio novi futilni UN mandat u domovini još jednog osobenjaka- krvopije- manijaka, Roberta Gabriela Mugabea, kojeg bi ja nazval “Nigger Stalin”,  u meni dragom Zimbabweu. A na kraju se 1990. u meni fascinantnom naletu kroatofilije vratio slušati Stop the War in Croatia u Zagrebu. Svoju karijeru će završiti debljanjem u fotelji pomoćnika ministra financija u Račanovoj vladi sa vrhuncem kada je na prilogu u Dnevniku sa sastanka vlade na Plitvicama usnimljen kako spava usred nečije govorancije.
Usmenu predaju o sreći i zaljubljenosti čuo sam samo od majke. Moja svjedočanstva su puna deranja, ni trunkica poštovanja (tata), samopoštovanja (mama). Tek pred tatinu smrt, kada mu je tiranski karakter zbog propadanja moždanog tkiva evoluirao u neku varijantu zločestog 130 kila teškog bebača, došlo je do neke nove topline. Zajedno su buljili u telku, pustošili plac s uvijek razuzdanim novčanikom mog starog i na kraju čistili njegovu kakicu skupa sa mnom s poda. To je bilo nekak lijepo i oslobađajuće..

Ovo je druga prababa. Ova nema baš ništa indijansko. Galjega. Ili ti žena iz Galicije. Ascension Dulcei de Arias. Još malo aristokratske krvi. Njena obitelj imala je ogromno imanje u pokrajini Boyaca. Nešto ko četvrt Rvacke. No, stara Ascension bila je i predstavnik onih izroda obitelji s integritetom i principima. Nakon što su roditelji, konzervativni konzervativci, zbog pristupanja liberalima izbacili iz kuće i razbaštinili svog sina, njenog brata, ona je iz solidarnosti i protesta napustila roditeljsko ognjište. Onda je u Bogoti osnovala pekaru Panaderia de Sana Antonio, pekaru koja je uskoro mutirala u najveći lanac pekara u Bogoti početkom 20 st. Kad su joj starci umrli dobila je vlasnički list za ono pregolemo imanje. Spalila ga je. Piromanka.
Kad je moj deda obljubio moju baku prababa mu je prepustila vođenje pekare. A deda je kao i mnogi muškarci u toj obitelji usro motku. Na kraju je prodao pekaru nekom Talijanu. Ali kulinarski snobizam uslijed barokne obiteljske trpeze koja se svako jutro sastojala od šezdesetšest (tak su se ukleli) vrsta peciva, moja majka je uspješno (uz pomoć kratkog razdoblja monetarnog obilja u obitelji kojeg smo proživljavali tijekom boravka u Zim-Bab-ve-u) prenijela na mene.
Deda Neftali (židovčina, Hebrew United) i Baba Maria Francisca Benito Arias (galicijska repka, Marija Lurdska). Deda je dakle popušio već na rođenju. A nije ni poživio baš dugo, srce je eksplodiralo sa pedeset godina.  Zbog indijanstvom inficirane matere izgubio je većinu nasljedstva, red veličine pola Rvacke (i on…), al se poslije bogato udao. Pekara, ovo ono, nekoliko kućica u Bogoti, farme na kojima crnci il indijanci il mješanci il bijelci il ko već rade ko crnci, i tak. Haj lajf. Al deda je bio gud gaj. Barem po maminim pričama. Ja ga nisam upoznao. Volio je farmu, orhideje, konje, klopu, ples, prirodu, svoju decu. Progresivan neki tip. Bog će znati kak se spandžao s mojom Babom koja je bila totalno suprotan lik. Odgojena u trulom i strogom časnosestrinskom katoličkom duhu i razmažena gomilom para koje stekoše moja prababa i njen muž (o njemu niš ne znam). Baba nije imala vremena za klince, nego se brinula za to da bude lijepa. O dječurliji su se brinule dadilje. Odnosi sa muškom djecom su bili još nekakvi, al sa kćerima je sve škripalo. Ovo u rukama im je prvo dete. Ili drugo? Cecilia Forero Benito, poznatija kao Tita, rođena 1930 imala je nakratko brata blizanca koji je umro pri porodu. Danas je uz mamu jedina živuća jedinka obitelji Forero.
Mama, Manoni i Nacho. Manoni je bila najmlađa sestra. A prva je umrla. Odrastala je kako je obiteljsko bogatstvo propadalo i na kraju je završila kao taksistica u Bogoti. Nacho, rođen 1935, pravim hispano imenom Jose Ignacio, bio je pravi grubijan. Najstariji brat. Popularan kod žena, ali ne onih u svojoj obitelji. Mama ga se bojala,a on ju je tuko dok su bili mali, a kasnije samo vrijeđao. Jednoga dana napravio je klinca nekoj curi s kojom nije imao u planu živjeti hepili ever after. A onda je njen ćale dočekao negdje Nacha i ispalio mu metak u leđa. Nacho je većinu života proveo u SAD-u (L.A., Miami) kao poluinvalid zbog onog osvetničkog metka. Ali je uvijek imao žena  oko sebe. Ak se ne varam u SAD-u zarađivao je ko urar.
Mama s 15 godina. Nekak mi je nevjerojatno da je davnih 960-ih sa 20 i sitno otišla ko neka južnoamerička sufražetkinja sama u Europu na postdiiplomski iz socijalnog rada i sa snovima povratka u Colombiu i ispravljanja nepravdi, a na kraju je završila s tatom. A onda se tako lako predala životu domačice u Jugi, prvo sretne, onda i nesretne majke i pratilje. Tu i tamo radila je kao prevoditelj, u školi stranih jezika kao izvorni govornik, i volontirala nešto po kampovima za izbjeglice za vrijeme rata, radila korekture za neke urnebesne prijevode s hrvatskog na španjolski. Spojila je u sebi  prezir prema konzervativnom odgoju, s konzervativnim odgojem. Znala je da ne voli katoličku crkvu, licemjerje i ostalo što joj je obiteljski i časnosestrinski odgoj nametnuo, ali nije znala izmaknuti tradicionalnim tabuima i putem podsvijesti prenijela je na sebe i potomke neke tekovine katoličkog i tradicionalnog odgoja; deifikaciju muških potomaka, seksualnost kao tabu, obsesivnu pristojnost komunikacije…, no na kraju svega najviše je sebi zakomplicirala život time što se betonizirala za mog starog bez obzira na dvadeset godina života punog odurnih svađa, pričanja o odlasku, razvodu i tome sličnom. Ali nekako je uvijek prevagnuo manjak muda i isprika da ne odlazi zbog djece… Na kraju priče bila je sretna što se mogla brinuti za starog kad je nakon nečeg s mozgom (tak to kažu doktori koji nemaju pojma kaj mu je bilo) postao preteški bebač kojeg treba prematat uz pomoć solidne dizalice, i što je s njim izgurala svoj život kak su ju i naučili da treba, till death do us part. It’s a sed and bjutiful vrld. Kak bi rekao stari frend Roberto Benigni.
Tali- Iliti Neftali Forero, mamin najmlađi brat. Svoje kolumbijske stričeve i tete, i njihove potomke, s par izuzetaka upoznao sam samo kao balavac. Zadnji put posjetio sam Colombiu sa šest godina i odonda su se naravno moja sjećanja rasplinula u oblaku uranjene demencije. Tek svađe i tuče s Eduardom, bratićem, Talijevim sinom, bude neku  mutnu sliku. Bratić je u međuvremenu izučio neku čudnu kiparsko dizajnersku struku u Španjolskoj i nedavno se vratio u Colombiu. Sestrične koja danas nekaj ful apstraktno dela na nekoj antropološkoj katedri u Rimu se uopće ne sjećam. O Taliju nisam baš bog zna što čuo. Uglavnom znam da se udaljio od ostatka obitelji kad se nakon babine smrti rasprodavala svakojaka imovina. Tko nas hom-bre zavadi. Pare. Eto velim vam ja, Židovi. Kako i pristoji kvarnoj obitelji svi su se fino poklali oko prodaje raznoraznih nekretnina, neki su se na kraju pomirili, Tali baš i ne. Inače je  predavao nekaj na agronomskom faksu u Bogoti i skoro su ga koknuli kao istaknutog ljevičara za vrijeme političkih borbi ljevice i desnice. U Colombiji se naravno kao i u svakoj nepoštenoj latinoameričkoj državi od hladnoga rata kokalo političke nepodobnike sve u sedamanaest. Mnogi Talijevi drugovi, kako se ljevičarenje  u Colombiji pokazalo kao gubitnička opcija, su kako bi rekao stari Chao Manu, Desaparecidos, iliti nestali. Mama mi je nekaj pričala kak je Tali slučajno bio na nekoj farmi negđe kad su se provodile čistke pa se tamo pritajio dok vazduh nije bio čist.
Eduardo “Lalo” Forero, Cecilia “Tita” Forero, kasnije Sganga i Nacho.
Titino vjenčanje. Lalo je bio neki zgubidan poput mene. Nikad nije završio pravo, i na kraju je živio od preprodaje rukotvorina. Imao je i jednu trgovinu raznoraznim artefaktima seljačkog i domorodačkog življa. Ni o njemu ne znam bog zna što. Dvoje djece, meni dosta nepoznate dvije sestrične. Jedna je završila biologiju i bavi se biljkama u prašumi, a druga svako malo šalje neke patetične mejlove. Al djeluje drago. Obje žive u Kolumbiji imaju neke muževe i muku muče sa egzistencijom. Stalno posuđuju pare od ostatka obitelji i onda to ne vrate.  A i njihovog ćaću kolko sam skužio svi krive za beskorisnu pošto-poto rasprodaju trule obiteljske imovine.
Tita i Mario Sganga, Francesco i Anamaria ili Cristina?
I mamina starija sestra je slijedila stope svoje majke. Bila je profesionalna supruga. Dakle udala se u dobru obitelj. Prava sicilijanska famiglia. Il su bili u mafiji il su bili diplomati. Zio Mario bio je ovo drugo pa je bio konzul u Njujorku, Švicarskoj i kaj ja znam di još. Nekak bi ih klasificirao kao glamuroznu varijantu moje obitelji. Bilo je puno para, ali i puno nesreće, stalno su se seljakali po globusu i djeca su mrzila to neprestano izbjeglištvo jer su stalno gubila prijatelje. Francesco, ovaj mali na slici bio je skroz neprilagođen. O njemu kolaju raznorazne priče, da u Švicarskoj nije izlazio iz podzemnog bunkera koji je konzulat imao za slučaj atomskog rata, da je skoro ubio moju braću vozeći svoju Alfu po Jadranskoj magistrali, da se išao objesiti pred mojom bakom koja ga je zatekla pa ju je onda strefio schlag  i tako ju je spremio u grob, da je još živ i da je član ljevičarske gerilje, da je još živ i da ne radi niš negdje u Kolombiji. Ono što je sigurno da mu se trag gubi s babinom smrću. Njegove sestre, Anamariu i Cristinu sam najbolje upoznao od cjelokupne rodbine sa mamine strane. Anamaria je tipična Talijanka koja priča glasno i previše i obsesivna je oko svoje djece. A Cristina mi je pak uvijek bila jako draga. Cristi je radila kao ratni izvjestitelj u El Salvadoru, kasnije provela godine i godine u raznim NGO-ima, desetak godina u Amnestyu u Nizozemskoj i još neko vrijeme u Torture watchu u Londonu. Zadnji put smo se vidjeli na sprovodu moje seke. Nevjerojatna je riznica znanja o svjetskim aerodromima, kao i uspješni biznis bratić s tatine strane Mark, tako da su oni u pol četiri ujutro nakon carmina prepričavali koji aerodrom ima dobar bazen, restoran… Što kroz Amnesty, što kroz Torture watch i u doba dok je radila ko ratni izvjestitelj za AP proputovala je valjda 200 zemalja, a tak je živjela i u djetinjstvu. Nakon 25 godina fanatičnog rada u resoru ljudskih prava samo komentira da će raditi to i dalje, ali da je izgubila iluzije da se išta mijenja na bolje, kak ona veli, stvari samo promijene oblik. Nakon što je napustila Nizozemsku di je našla i drugog muža, zbog po njoj najrasističkije zemlje na svijetu (ona je naravno naučila nizozemski, ali je imala naglasak, u dućanu u njenom kvartu nisu joj odgovarali na njen nizozemski, i još ima sto tome sličnih i gorih priča iz obiteljskog (njenog muža) i ostalog Dutch svijeta), iz Londona je otišla jer joj je dosta bilo gradova i sad završava doktorat iz antropologije na Siciliji di se s tim Nizozemcem bacila na brigu oko maslina i zemljoradnju. Ako se vratimo na tetu, Cecilia, “Tita” je zahvaljujući Marievim parama otkupila većinu jedine preostale obiteljske farme u Kolumbiji, “Floreste”. I još si je kupila stan u Bogoti. Sad tamo živi i nema više namjere putovati igdje. Podsjeća me na mog tatu kad čujem priču kako se pravi da je invalidna i da nemre hodati kad negdje treba stajati u redu.
Dubravko, Nataša i Josip. Moj stric sa tatine strane danas je jedini preostali Rajković od dedine loze na hrvatskom tlu. U Kolumbiji nije nikad bio, pa ćemo ga preskočiti. Ili ne skroz. Kad smo već na gelenderu.hr pa recimo da je on jedini u mojoj obitelji koji je imao virus trčanja. Ko tinejđer i kasnije trčao je od Karlovca do Jaske i natrag, a dok je studirao u Zagrebu trčao je Puntijarku dobro ispod pola sata.
Buraz i sestra su imali svoj dodir s Colombiom. Pogotovo sestra. Ona je u Caliu živjela nekih 3-4 godine. Rodila tamo jedno dijete, spavala s nožem pod jastukom u strahu od otmice i zlih ljudi, a na kraju je tamo i najverojatnije pokupila rak. Naime, kad je po nekoji put u svom životu tamo završila u ludari, još uvijek je dojila, a dali su joj neke lijekove koji navodno uzrokuju rak dojke ak dojiš. Danas su iza nje ostali Damjan koji jako liči na strica Dubravka i Rea rođena u Caliu i poremećeni šogi Alojz.
Buraz Josip je pak danas daleko u svom svijetu, na jugu Španjolske. Tam je u predivnoj Andaluziji pronašao svoj neprilagođeni nemir i vodi hotelčić. Brat je neiscrpno vrelo alternativne povijesti svega od zagrebačkih kvartova, novoga vala, svjetskog udruženja anarhista, stručnjak za uzgoj najbizarnijih biljaka i vrelo okultnih priča. Radio je na poslovima koji se kreću od Trokutovog antikvarijata u Dioklecijanovoj, nekakvog polulegalnog zoološkog vrta u Španjolskoj, šverca pseće hrane iz Andore, ribe iz Portugala, opijata iz Maruekosa, uzgoja cvijeća u Zimbabveu i Španjolskoj i  recimo još borbama pijetlova. Naravno da mu je pijetao ispao dosta loš borac kad ga je hranio s nekakvom ganđastom smjesom. Razveden je, ima dvoje klinaca, i najbolji je kuhar u obitelji. Iako sam ko klinac mislio da sam ja najveći talent za laganje u obitelji, ispalo je da me burke šiša sto na sat, njegove nevjerojatne pripovijesti mješavine su Crowleya, Freye Stark, Mame Leone, Stiega Larsona i Big Fisha, uz ritmove Thomasa Mapfuma i Laurie Anderson. Kolumbiju ne voli i smatra ju usranom, prodanom zemljom (naslijedio obiteljske snažne anti ju-es sentimente) i navodno ju je više puta posjećivao dok je bio zaposlen u hotelu u Dominikanskoj republici. Razumijemo se slabo, ili nikako, a ponekad i nekako. Komplicirano je to. Meni je uvijek bila fora priča, “puni krug”, kako je moj buraz u jednom trenutku živio u Granadi, di su naši 10 X pra-deda/baba živjeli prije 500 godina, oni židovi protjerani iz Španjolske. Čak je i navodno tamo u nekim arhivima našao neke zapise o svemu tome.
Tata, Manoni i njeni klinci. Eto i moj stari se veselo glupira negdje u Kolumbiji. Manoni je dakle ona bogotanska taksistica koja je umrla jako mlada. Kako to nekako često bude, njena djeca odrasla u relativnoj neimaštini pokazala su se puno gladnija materijalnog uspjeha od ostatka relativno zbrinutih potomaka. Tako je Francisco Jose danas vlasnik nekakve aviokompanije i ful uspješan mešetar. On je ujedno i jedini od bratića koji je imao para da posjeti Rvacku. Šoping; Šukerova majica, Ivanišević, žene, muzika, droga, alkohol.  Šifra uspješni balkan biznismen.  Njegova sestra Maria Carolina je isto tak gladna para ali njen biznis s umjetninama ne ide tako dobro. Treći sin, najmlađi Pablo Andres, skupo zrači kosti radeći u nekoj kanadskoj nuklearci.
Mi u Americi. Mama je zasad bila naš jedini posjetitelj iz domaje. I u pozne dane ne boji se putovat. Usput je svratila i do Kolumbije di je pronašla ove fotke iz obiteljskog albuma.
Posted in Uncategorized | 16 Comments

Ciklopis numero uno

East Side Ciklopis

Amerika, zemlja putra i meda. Kikiriki putra naravno. A ne, čekaj, kriva uzrečica. Meda i mlijeka. Bezmasnog, bez laktoze, vodurina mlijeka. Samo danas 0,99$.

Ko kad sam delao za renomirani hrvatski bajk šop, glupe cijene na .99 lipa koje psihološki izmućene potrošače željne svake ušteđene lipe navode na grešku navođenja svojeg vlastitog mozga na krivu ideju. Prošao sam jeftinije. Pa bajk od 2999 kuna smještaju u dvije i nešto tisuća ladicu, iako su za njega evidentno istresli 3000 kuna.

U Americi to ne rade. Za bicikle barem. Jedino sam u špecerajnicama usporedivim s našim Super Konzumima naišao na takve fore. I u China shopovima.

Pitate se okle vam taj spem u inboksu? Iz Amerike...

Bajkovi su pak uglavnom kolko vidim malo jeftiniji nego kod nas. Pa sad ak uzmeš u obzir da je prosječna plaća 5 puta veća nego kod nas (oko 3 soma dolara mjesečno) onda vidiš da je Bajk in the USA i te kako lako kupljiva roba. No, slično kao što je slučaj s komparativnim pristupom u pogledu na automobilsku menažeriju, tako i pogledom na biciklističku ponudu na ulicama dolazimo do sumanute realnosti sirotog duhom i kunama hrvatskog življa koji vozi bolje bicikle od Amera ( i otprilike istu klasu autića), a imaju puno manje para. Čemu. Zbog susjeda? Kud svi tud i mali Mujo? Što će prijatelji reći ak nemam video ultra mega aplikaciju na mobu i živim u 20 kvadrata? Bljak.

U ovom pogledu Amerika je naprednija. Naravno da se ovo može objasniti svakojakim oštroumnim društvenim analizama koje će većina moderno zatupljenog stanovništva odbaciti kao dosadnu stranicu nekog časopisa za fosile (isto kao i ovo ultra dosadno štivo), no otom-potom. Dakle, ljudi u ovoj zemlji ujedno i domovini modernog potrošačkog društva, manji su robovi potrošne kulture od nas. Nou šit Šerlok.

Tipični biciklored. Tipični bicikli. Ovo je recimo na Harvardu.

Naravno, kad za razliku od nas oni već desetljećima mogu birati u ilzlozima štogod ih je volja i nisu prošli mukotrpnu šoping tranziciju Trst-Graz-Nagkanyisza-Konjščinska-King Cross, na kraju koje hrvatski živalj ima sve manje para i dostojanstva, ali ima nepopravljivi čip ovisnosti ugrađen u neku stanicu mozga koja u pravilu rezultira s autom (na kredu il lizing) kojeg ak uspije natankat dovoljno da stigne na neki važan društveni događaj, kao što je kava na Zrinjevcu ili nogomet na tuškancu, vozeći se u svojem blistavom i zglancanom tutaču. Dakle Amerikenjci nemaju onu kognitivno-mističnu iluziju Raja obilja s onu stranu ove ili one grane, koju danas ipak sve manje euroskeptičnog ksenofobnog življa ima svjesno kod nas, ali s kojom gotovo svi žive i htjeli ne htjeli prihvaćaju barem redovitom i poslušnom kupnjom najnovijeg mobitela, mp3 plejera ili Plidente.

Nu, dakle u Americi smo zatekli mnoštvo starih tika-taka satova, štednjaka, VHS kazete i videoteke za iste, ljude koji slušaju audio kazete, nemaju ili se ne javljaju na mobitele (a imaju para i posao), i gomilu stare uredske opreme u raznoraznim institucijama svih profila, od Harvarda do Smithsoniana. I da, puno starih autiju, a bogami još više i bicikala. Stvari se u pravilu ne bacaju ak rade, a ak se i bace neko drugi ih pokupi s ceste ukrca u auto i nastavi upotrebljavat.

Bicikl na zadatku

Dosta o autima, duhovnoj bijedi u koju je upao postsocijalistički blok, vrijeme je za povratak na najbolji izum u povijesti čovječanstva. O čemu ono pišem? Aha. Njegovo veličanstvo bicikla i biciklisti i biciklizam i sve oko toga u SAD-u. Hmm, samo jedan problem. Nalazimo se u državi di svi imaju aute, čak i biciklisti. Dovoljno je primijetiti kako je osnovna identifikacijska isprava u ovoj državi vozačka dozvola. Sve je podređeno tutačima.
Razlike su naravno velike od grada do grada i pojedinih saveznih država, a moje se iskustvo poglavito bazira na američki sjeveroistok, odnosno boravak u Washington D.C-u, New Yorku i Bostonu, no panoptikumu biciklističke zbiljnosti doprinijele su i priče raznoraznih Amera iz cijele zemlje. I sve se svode na to da je standardno shvaćanje nekog normalnog (dakle pretilog polu hispano-polu Latino- četvrt židov-četvrt euro miš maš, da znam to čovjek i pol, veliki su…) Amera da ako koristiš bicikl za svakodnevno prometovanje, ti si alkoholičar koji je izgubio vozačku. Il si teško retardiran i potrebna ti je stučna pomoć. Ili si Europejac. Slijedi i čašica sažalijevanja, naravno. Razumijevanje za ljude koji odbijaju hegemoniju auto kulture zbog ciklofilije na niskim je granama. Odnosno i pod njima, na tvrdom američkom asfaltu gdje vlada zakon auspuha. Doduše, ovo ne vrijedi za neke izolirane enklave i njihovu inficiranu okolicu kao što su recimo; Davis, CA, Portland, OR i na neki medmeksovski sumanuti način za grad svih gradova, monstruozni Njujork, no kako ne čini iglica bor tako ni parizer sendvič. Znam, opet glupo.

I'm an illegal mexican delivering 20 dollar pizzas in Njujork

Dakle SAD je autocentristička diktatura sa tragovima izoliranih uspjeha nekih ambicioznih bicikloteroristaktivista (koja duga i napuhana riječ, ubuduće koristim kudikamo bolju riječ ciklogerila?). Upotreba bicikla ovako od oka nije daleko od naših razmjera, uz neke specifičnosti.

Kao prijevoznim sredstvom biciklom se izvan urbanih središta koriste gotovo isključivo crnci i latinosi. Ponekad imamo dojam da je svaki drugi bicikl koji furaju maznut. Priče koje čujemo govore da je to bogami i istina.
Tak sam recimo u vošingtonskom metrou promatrao u čudu Meksikanca (OK dat ću sinovima Montezume neko pravo na to da sam pogriješio, dakle možda i Hondurašanina, eventualno Elsalvadorca) od metar i sedamdespet kak nevino njiše svoju cestovnu ultegra/dura ace opremljenu žensku speckicu u decentnoj roza boji sa espedejima i raznim „custom“ feminiziranim dijelovima, kao što je recimo bio sic na kojem piše „for women“. Privučen ovom čudnom kombinacijom promotrio sam bajk malo bolje i primijetio da Latino lover ne samo da ima feminiziran ukus u bajkovima, nego i bicikl krive veličine, bajk je bio 48-ica i sad sam razmišljao kako dečko ne pazi na svoje zdravlje. Ne samo kaj se muči vozeći es-pe-deje sa običnim tenisicama, nego i inkvizicionira svoje tijelo u nepravilnom položaju. Politički korektno sam se zgrozio nad neprosvjećenošću potlačenog latino puka i taman kako mi se u gubicu dizao poriv da prozborim „amigu“ koju o pravilnoj poziciji na bicklu, on se digao i njegove crnom mašću zamazane ruke, majica i hlače pokazale su se u punom crnosjaju. Čovjek zmazan ko neki strojovođa, ili kao da se hrvao sa nekim podivljalim biciklom sa dobro nauljenim lancem. Ili da je ne daj bože na brzinu oslobađao bicikl od ralja nekog zlog lokota.  Sigurno mu fali za sapun. Al eto pravi zaljubljenik u biciklizam, vozi biciklo za 3 soma dolara, a nema ni za sapun. I taman ode on, kad na idućoj stanici metroa eto novi Meksić (znam malograđanski i nekorektan sam fašista) koji ufurava nekog turbo upicanjenog BMX-a sa zlatnim KMC lancem i tak. Al mislim si Marko ti si pun predrasuda, pa znaš kako ti je bilo kao polukolumbijcu u Zagrebu; il si bio Cigan il dilaš koku, il si aboriđin iz zim-bab-ve-a, ne budi ksenofobna stoka kao tipični Rvat, ajde oladi, znaš da skoro svi Meksići furaju bemiće, to im je fora. I zaplovim ja olujnim bespućima svoje imaginacije i jedva spazim stanicu na kojoj trebam izaći. Polako se izgegam iz metroa koji me još pričepi jebemumater američkusrbočetničku i prošećem do mjesta di sam svezao svoju krntiju kad ono moj BMX Meksi poznanik iz metroa sa još nekim frendom iz nekog filma Alejandra Gonzalesa šeće se pored bicikloreda i divi se raznobojnim bojama rama i pritom pomno provjerava s kojim vrstama šifra su zavezani bajkovi, valjda da skuži kaj treba kupiti za svoj bemić. Hmmm, čekaj, izgleda da je i ovaj drugi pronašao svoj bajk. Pa da, mračno je pa se ne kuži, tak da mu je trebalo vremena dok ga je našao. Međutim, kada je ovaj Meksi par skužio da sam i ja u bicikloredu i otključavam svoju krntiju, sramežljivo su se odšetali desetak metara dalje ne bi li me pustili da na miru zajašem svoje baščelik biciklo.

Čim sam se udaljio, onako ovlaš izdaleka šeretski okrenem tikvu i skužim kako su Meksići opet u razgledavanju. I sad si mislim tamo je bus stanica, ljudi stoje dvajst metara od zaključanih biciklića, svako malo prođe neki murjak, osiguranje iz metroa, al no señor. Svi su mutavi poput mene, građanska hrabrost im je pod noktom malog prsta na stopalu. Ak mene ne kradu, onda ne kradu.

Tirana? Hrelič? Njet. Njujork, Čajna-taun bajk šop

Posvuda u svim američkim gradovima zatičem okljaštrene skelete bicikala kojima su nepoznati monstrumi ukrali organe za preprodaju na monstruoznom tržištu ukradenih biciklističkih organa. Najviše ih je kao i kod nas, na faksevima. I usred zime na elitnom snobističkom (ali i krasnom) Harvardu  i na Universitiy of Maryland-u po sparini sreo sam se s ovim spomenicima ljudskom barabarizmu i podsjetnicima na horore primijenjenog ciklocida. Dakle USA isto ko Hrvatska, ko i UK. Kako se rješiti ovog problema. Očito, zabraniti studentima upotrebu bicikala.

I tako Natalie Portman nije smijela vozit bajk po harvardskom kampusu...

Znam opet glupo. Nego da, krenimo dalju u vivisekciju materije. Nastavimo s političkom nekorektnošću, mojom specijalnošću.

Crnci? Ajmo ovako, idejno obožavam crnce, u ovoj državi punoj prijetvornih ljudi koji se razbacuju šupljim pozdravima i prijetvornim osmijesima ko naši dragi,trulom državom pritisnuti, zemljoradnici kravljom balegom, oni mi jedini izgledaju nekak ljudski. Nekak iskrenije. Uglavnom. Opet, malo ih se bojim, malo su zastrašujući, a i kad sam imao prvi direktni kontakt s nekim od njih taj me onako neljubazno tražio nofce, a i nedavno me jedan zločesti afroamerikanac htio pokrast usred crna dana (6 popodne, pao mrak, ažbla), a ja mu eto nisam dao da mi pretresa džepove i onda me dečec lupijo šakom u glavu, srećom sam nosio biciklističku kacigu pa me nije dobro zahvatio. Napokon sam shvatio onu gladijatorsku izreku „kaciga glavu čuva“.

A neš ti udarca, jedva me zahvatio. Kad mu je smetao onaj vizir od kacige. A ja naivac mislio to za blato...

Ali puno tih potomaka robova vozi bicikle, i uglavnom izgledaju urnebesno. Dođu se recimo rekreirati na jezero blizu podruma di mi, siroti Hrvati obitavamo. Tamnopute dvometarske i 120 kilaške Godzille najčešće voze neke mići generičke bajkove a la Nakamura (Victory vision, Mantis, Triace, Forge… sic? Kaj su to brendovi bicikla?)  i ostalo društvo iz jeftinih šoping centara. I svi djeluju jako veselo i rekreativno. Uglavnom ti crnci me jako podsjećaju na Hrvate, u biti na podvrstu Hrvata koju odmilja nazivamo Hercegovcima. Svi samo žive za to da kupe skupe aute (samo s malo boljim zvučnicima), imaju velke kuće, neotplaćene kredite i ne voze Mečke. E da, i gotovo svi ako voze biciklo, voze montiće. (I često idu u obiteljske vožnje pitoresknijim bic stazama i vuku se i ima ih milijun i nemreš se vozit normalno zbog njih, ovu rečenicu bi se mislim komotnu moglo izbaciti iz teksta, ko mi je kriv kaj sam nadrkanković koji se želi vozit sto na sat po bic stazi…).

Ovo je crnac, al se ne kuži. Jebi ga.

Latinosi pak imaju tu privrženost Bemićima, kradu ih, voze i pimpaju svojim zastavicama i sličnim dodacima. Nemali broj njih ide bajkom na obližnji posao, a postoji teorija i kako su to opet ilegalci bez vozačke dozvole. Naime, kak te u SAD-u samo u Arizoni murjak smije legitimirat ko kod nas, jer mu se sprdne, mnogi ilegalci ovdje vožnjom na bicikli izbjegavaju mogućnost deportacije koja im prijeti na cesti u vidu nekog prometne nesreće njihovom ili pak tuđom krivicom.

Tipični njujorški upicanjeni predstavnik singl-spid sekte koja slavi jednostavnu kompliciranost fixed geara.

Zašto ovoliko rasizma u tekstu o biciklima. Pa eto, zato kaj me te kulturološke razlike bodu u oči i tastaturu i nezdravu pamet. Recimo ak sam u NY-u vidio jednog bike messengera a da nije potomak neke indijancoubilačke rase, ubi me buraz. Jedino su dostavljači raznih restorana i brzogrizova i rikšo-ciklisti bili tamnoputi il latinasti. A pravi „messengeri“ sve neki ispirsani, istetovirani, kul albino frajeri koji jure baš kao u onim legendarnim dokumentarnim snimkama koje se može pogledati na jutjubu ak se utipkulji pojam bike messengers.

Brooklyn bicycle grafitti

Brate, njima ne samo da nema crvenog svjetla, nego nema ni mozga. Nije ni čudo kaj ih nekoliko godišnje doživi sudbinu spljoštenog komarca, a bezbroj ih jedve izbjegne „roadkill“ sudbinu poput nekog mede na autoputu Zg-St.

Nego djeco, jeste li znali da messengere zli čika Internet samo što nije dokrajčio. Naime, iako su se dokazali bržim od auta, pošte, tramvaja, fedexa i DHL-a, ciklo-glasnici nemoćni su pred gepardovskom munjevitošću moderne pošasti zvane Internet. U Washington DC-u, nakon NY-a najvećem centru bajk glasničke subkulture (othranjivala ju je potreba brze međusobne razmjene goleme papirologije birokratske mašinerije glavnoga grada) peterostruko je pao je broj glasnika na dvokotačima nakon uvođenja elektronske pošte kao važećeg oblika komunikacije među vladinim agencijama i ostalim ljudima u urnebesno dosadnim odijelima. Kruži ta urbana legenda kako su ciklo glasnici imali carte blanche za ulaz u Bijelu kuću kako bi u svojem tajičasto kričavom i znojnom odjelu isporučili važan dokumentu za državnu sigurnost. No, jednom bilo sad se spominjalo. Sad ak ste tipični vošingtonski klošar ( ispred Bile kuće ih zna biti ko srdela na splitskom pazaru i izgledaju ko da su gubavci iz Ime Ruže, hmmm jel bilo uopće gubavaca u Ime Ruže???) možete gledati murjake na biciklima kak se furaju na Trekovima pred Bijelom kućom, al mesenđera nou mor.

Tudi tukaj je Dežela. Slovenac in the Boston. Rogov Poni.

Ono što najviše upada u oči Hrvatu naučenom na apsurdnu vladavinu brdskih bicikala u Lijepoj našoj, relativno je mali broj montića. Pogotovu u centru Vošingtona, Njujorka, a bogami i Bostona. Prevladavaju jeftini, uglavnom stari, ali fino održavani cestovnjaci, ko da se pola Zagreba vozi na ulickanim Rog Seniorima ili Puchovima. Dosta je i urbano prilagođenih trekking bicikala, neš singlspeed/fixiea, i tek onda neš montića. Na jedinoj pravoj MTB vožnji od dolaska u SAD uvjerili smo se da oni koji imaju montić istog ukrcavaju u neka kola, tako ga prebacuju do odredišta i tam se voze.

Primijetite klasnu razliku između ovog bostonskog dostavljačkog skorojevića i onog njujorškog sirotanovića

U DiSiju i Njujorku uglavnom smo viđali jeftinije brendove na cesti. Definitvni pobjednik bicyclespottinga je Schwinn. A onda idu ti neki bezimeni brendovi. Tu i tamo neki razvikaniji brend ili neki vintage oldtajmer pretvoren u jednobrzinca. No, šminkerski Boston stvarno djelovao je zapanjujuće. Valjda se tako osjećaju oktanski fanatici kad dođu u Monte Carlo, al hrpa diskova (ima jelte puno snijega), dostavljački Speshovi, Kenjci i nemali broj meni egzotičnih rukotvorina (u Americi je prisutan veliki rast prodaje bicikala koje ručno izrađuju po mjerama privatnici sa čarobnim darom vještine izrade bicikla po mjeri)  od soma i više dolara, koji krasni biciklići. Ako ćemo reklamirati Shimano, gradacija gradova po opremi bi išla; Washington D.C.- SIS, New York- Deore, Boston- Dura Ace.

Znam fotka je još gora od ostalih. Ali samo za ilustraciju onima koji se tuže na debilnost naših bajk staza. Tu sad završava staza. I onda se lijepo uključiš u autoput s četiri trake. D.C. obiluje ovom pojavom separacije biciklističkih otoka.

Problema s biciklima ima kao i kod nas. Većina sudionika prometa bicikliste ne poštuje, ustvari ne doživljava ih. U nekim trenucima zbunjuju za našu prometnu zbiljnost nepojmljivi događaji kao oni kad te neki kamion ili Hummer propusti i preko pješačke zebre, a kamoli preko biciklističke staze, no, često te iz biciklističke utopije probudi neko golemo vozilo koje ti blokira put na tebi zelenom (ustvari bijelom…ovdje je zeleno bijelo???) i čak i ne pokaže nikakvu namjeru da te uopće opsuje kao pravomoćnog sudionika prometa. Za njih jednostavno ne postojiš. Opet ću biti rasista, ali moje latinoameričko podrijetlo mi dopušta da primijetim da su ovo u pravilu ili patuljaste latinosice koje ni uz pomoć dva jastuka ne vide najbolje krajobraz koji se pruža kroz šajbu njihovog Ševija, ili crne sestre i braća koje slušaju nekaj jako glasno i istovremeno ispituju kako funkcionira najnovija aplikacija na nekom turbo-mega mobu. E pa neka mi sude na sudu za rasnu diskriminaciju, al tako je.

A lijepe li biciklističke staze, a čiste li zemlje, a kulturnih li vozača, a slatkog li autoputa.

Naši tipični ciklokomjuting je ustvari dost stresan. Zamislite si najširu cestu u zagrebu, recimo ono kad Ljubljanska tam pred NSB-om ima četiri trake sa svake strane i onda ju napunite do vrha sa najvćeim automobilima kaj možete zamislit. Da Rojsov Hummer tu nije ni izblizu najveći… I sad je ta vaša bic staza dio četvrte trake. No, nije neka sreća kako je staza polifunkcionalna služi i za odlaganje otpada, nabacivanje snijega tijekom zimskih oluja, za preticanje autiju koji sporo voze (u americi se naime prelazi i s lijeve i s desne strane, a biciklistička staza je na mjestima nažalost dovoljno široka da ugosti njihove tutače koji te onda nonšalantno izguraju. Ovo doduše nije problem u zimskim mjesecima kada auti pristojno zaobilaze biciklističke staze, jer komunalci na njih natrpaju sav počišćeni snijeg, koji se još onak fino stvrdne i zaledi tak da mu treba globalno zatopljenje da se otopi. A nema ni pločnika, pa sad ti vozi bajk po autoputu…

Naš svagdašnji roud tu nouver

Doduše i sa pločnicima kad ih ima je stvar slična, njih se isto ne čisti, odnosno čiste se samo oni dijelovi preko kojih prelaze auti, a na ostatak pločnika se nabaca snijeg, tak da se barem biciklisti i pješaci mogu solidarizirati. Hm. Samo kaj pješaci izvan urbanih centara ne postoje. To su ljudi koji se kreću od parkinga do odredišta. Basta. I svi će oni sebe primarno doživljavati kao automobiliste, a nikako kao pješakiste ili bicikliste, čak ako i vikendom okrenu đir oko lokalne asfaltirane bic staze u prirodi.

Brajan recimo radi u bajk šopu, i vozi ovog krasnog i prastarog Bianchia

Biciklističke staze su prljavije nego kod nas. Ne, krivo sve je prljavije nego kod nas. I to kažem ja, oblak smrada i arhanđeo nereda. Sve ceste su neusporedivo neodržavanije, pa tako i staze na njima, recimo biciklistička staza ( na onom autoputu) kojom idem do obližnjeg parka u četiri mjeseca doživjela je jedno čišćenje, a uglavnom je prepuna komada stakla, ostataka iz brojnih automobilističkih nesreća i raznoraznog smeća kojeg Ameri očito vole bacati ko Sarajlije vrećice u Miljacku.

Going nowhere, stari dobri Therapy

Zakona koji reguliraju život za nas na dva kotača ima valjda više nego saveznih država, ja u jednoj vožnji od naše suburbije, pa kroz D.C. i sve do Arlingtona, dijela Vošingtona na virđinijskoj strani, prođem kroz četiri razne zakonske zone. U jednoj je ilegalan pločnik, u drugoj ilegalna cesta, pa odjeća ovakva, onakva, pa kaj ja znam što. Al nikog niš nije briga, pogotovo ne murjake. Ovo nije ništa u usporedbi sa sumanutim Njujorkom gdje svi prolaze kroz sva svjetla, biciklistički promet je jednak kopenhagenskom, al je organiziran ko u Kalkuti. Odnosno nema organizacije. Uguraš se di stigneš i tko živ ko mrtav. Sušta suprotnost je civilizirani Boston u kojem gospodski duhovi prastare engleske, irske i škotske i ostale indijancoubilačke škvadre gospodare redom koji me podsjetio na moje snove o Ciklotopiji.

Boston. Ciklotopijski pejzaž. Dobro, ajde, isto ko innsbruck, odličan grad za vožnju al zimsko bicikliranje i ledeni prstići, ma fuj, odo ja u meksiko

Velika zemlja, puno ljudi, puno biciklista i puno izbora. U knjižarama, ali i uokolo možete nabaviti biblioteku „na dva kotača“, sve od Epileptičnog bicikla gospodina Edwarda Goreya, do Velo-a, prekrasne knjigice koja proučava kulturu i dizajn biciklističkog svijeta. Broj časopisa o biciklizmu može se mjeriti sa hrvatskom nakladom one vrste časopisa o tome jel Vlatka Pokos ševila slona i koju spužvu za kupanje koristi Mirjana Sanader za kupanje otkad nema Ive da joj trlja leđa.

Slab sam na bicikle i cikloknjige i sljikovnice...

E da, ima i puno prodavaonica za bicikliste. Cijene samih bicikala su kako rekoh usporedive s našima, no, cijene servisa su naravno neusporedivo više. I za razliku od naših servisera koji se primaju za glavu i čupaju stidne dlake kad prime u ruke Pevecikl (sad valjda treba to promijeniti u Magmacikl), američki serviseri obožavaju ciklo-šrot iz trgovačkih lanaca jer su im ti bicikli glavni izvor zarade.

Većina ljudi zbog cijene kupuju te bicikle iz shopping centara, no dovoljna je količina strastvenih, tehnički neukih, ili kao što je najčešće s Amerima, prezaposlenih pasioniranih biciklista koji hrane male biciklističke dućane sa staromodnim polaganim pristupom klijentu i s dupkom punim rezervoarom beskrajnih priča o najnovijem SRAM lancu ili zadnjoj održanoj lokalnoj ciklokros utrci. Ima stvarno divnih ciklo dućana.

Vrlo zgodan i dotjeran rent/cikloćan, Georgetown, D.C. For Mukki

Dalo bi se još pisati o velikom broju biciklotvoraca (mislim na one kaj po narudžbi kroje rame prilagođene), o nekim super bike sharing inicijativama (ljudi si međusobno ostavljaju bicikle kad odsele iz jednog grada), o biciklistima murjacima u D.C.-u i Bostonu, i o fensi biciklisticama koje su zgodne, mlade i voze prekrasne bicikliće, i o tome kak Obama vozi jeftinog Treka ili kak se centar kreativno-inventivnog spiritus movensa biciklističke industrije premjestio iz sunčane Kalifornije u hladni Oregon, točnije u Portland i okolicu. Pa eto dalo se. Možda se jednog dana dadne i štogod više.

A utrke? Nažalost nisam još imao priliku. Ako želite odvesti Marka na utrku pošaljite donaciju koja će mi osigurati neki bicikl sposoban podnijeti sirovu energiju i patnju mojeg natjecateljskog duha. A onda slijedi izvještaj…

Epilog

Bajk lejdi

Zabavno je bilo i popričati s vlasnicom Proteus Bicycles-a, dućana koji postoji od 1971. kada je nastao kao manufaktura iz koje su izlazili danas vrlo cijenjeni ručno izrađeni bicikli s Reynolds cijevima za okvir bicikla. Dr. Paul Proteus je napisao i niskonakladnu knjigu The Proteus Bikebuilding framebook koja se u opskurnim američkim ciklotvoračkim krugovima i danas cijeni i štuje.

Današnja vlasnica teta Jill De Mauro radi u biciklističkoj industriji 15 godina, no daleko je od tipičnog ciklodućandžije. Recimo da je njen dućan a i ona mješanc između moja dva omiljena hrvatska hrama za žbicoljupce. Pedantnog i među znalcima cijenjenog fjumanskog Gira legendarnog Vasota, i markuševačkog Ciklusa, neuobičajeno za prodavača uvaljivanju nesklonog i duhom prebogatog Špoljarca.

neke od poruka koje vise okolo, dućkas još ima i WC za sve pišljive bicikliste koji uđu...Prva liga.

Dakle dućan izgleda zbrda-zdola, nečega ima, puno više toga nema, no duha i ljubavi prema biciklima ne manjka. Sama vlasnica kaže da ona ne vidi sebe kao nekog u biznisu, nego kao socijalnog djelatnika. Kako svaki biciklist na cesti više znači i bolji svijet.

Bicikl šupa iz snova

Žena ima iza sebe pet godina volontiranja u Peace Corps-u, doktorat iz komunikologije sa Cornella, jednog najprestižnijih jenkijevskih sveučilišta, i tek je u srednjim tridestim godinama počela voziti bicikl. Trenutno je u iščekivanju da joj kćer završi faks pa se planira preseliti u Kanadu jer ne želi živjeti u državi koja je izgrađena na iskorištavanju drugih. Dakle buraz politika sve u šesnaest.

Svaki četvrtak organizira parti u dućanu kad svi bicikloljupci koji žele donesu kaj im padne za žderat i žlabraju o biciklima ili čemu već. Klijenti su joj od klošarolikih niggera do nekog prebogatog yuppia kojem Jill i njen mehaničar Wes slažu titanca za europski izlet i vožnju po belgijskom pavéu. Jill se ponosi kao samouki stručnjak za pronalazak idealnog mjesta vašeg dupeta, papaka i koljena na biciklu. Ima iza sebe 1500 bajkfitinga i kod izrade svakog je koristila zdravstveni karton svojih klijenata uz sam stroj za bajk fiting. Navodno ima neke svoje poglede na pravilnu poziciju s kojima se svi ne slažu. Al svi se slažu da je teta svejedno super. Ono kaj se meni svidjelo je to kaj niti ona, ni zaposlenici ne voze neke iberskupe bicikle ni aute. Sama kaže da joj godišnji profit iznosi 20000$. Dakle kikiriki. Dečki i cura koji rade u dućanu zarađuju oko 10 dolara na sat kaj je u SAD-u blizu minimalca, no ovo je prema drugim bajk šopovima u regiji još iznadprosječno. Biciklistički dućani su slično kao kod nas tragedija jada. No ovaj dućan stvarno ima ono nešto što ga čini omiljenog kod svakog pravog bicikliste, u njemu se vidi da je izgrađen na plemenitim temeljima ljubavi prema tom divnom stvorenju zvanom „Bicikl“. Srbija!

Postali smo modna propast na biciklu. Noćni parti bajk hopping po Di-siju.

Posted in Uncategorized | 7 Comments

100 milja po zemlji






Žil Verna nijesam pročitao, igra asocijacija vodi me eventualno do Stevea Zissoua i Wesa Andersona. O čem to ja sad trkeljam?
Mmda, 100 milja? Ustvari 101,4 milje, toliko iznosi udaljenost koju namjeravam pretrčati u dvije noći i jednom danu 14. i 15. svibnja 2011.

Jebate. 2011. U kojoj se ono godini dešava Blade Runner? Ostario sam. Ove godine sam se stalno ozljeđivao, privremeno preselio u Amerike, neki ljudi koje još uvijek percipiram kao djecu proizveli su prve potomke, umro mi je tata, ali naša obiteljska kuja Ramona, kojoj je buraz proročanski prije šest godina prorekao posljednji lavež rekavši “Zbogom, ovo je posljednji put da se vidimo” i dalje kašlje, šepa, ali i ždere i laje i doživjela je starosnu dob za izlazak na izbore. Ali još uvijek je neodlučna kome podarit svoj vau-vau.

I sad šta. Opet mi misli bježe. A da, kad sam već u toj Americi valjalo bi iskoristiti ono najbolje što ta čudna zemlja nudi, a to su bat of kors,naravno i seveda: utrke na 100 milja.
Koji Njujork, Kalifornija to je bio moj san, novci, obrazovni i poslovni diverzitet ili planine Sjeverne Dakote opjevane u Alan Fordu.


82 utrke na kojima trčomani prelaze razdaljinu od 160.9 km. Razni tereni; od zmijovitih pustinja Arizone do asfikacijskih vrhunaca Kolorada, od Svarožićevih lako gorljivih pitomih šumica države Washington do kamenitih gromada države Virginije. Sve to treba istrčat. Što prije. Imam još pet godina.


Di započet? Virginia, planine Massanuten, daljnji rod zagorskih bregi (sve nekako od 200 do 1000 nm/v, al bez gemišta, no ovi Virđinijci znaju potegnut ko Zagorci, sem kaj viski pijeju). Za prvu degustaciju odabrao sam meni (iz Vošington di-si-ja) najbližu i najlakše dostupnu utrku, Massanuten 100 mile Mountain Trail, ili kako joj svi tepaju eMeMTi.

Massanuten je u američkom svijetu trail runnninga iliti trčanja po puteljcima, poznat ponajprije po kamenju. Otud i dvosmisleni slogan (glagol/imenica) “Massanuten Rocks”. Većina Amera se križa i veli da je to kamenje ludo. A meni se čini onak. Ko da trčim po Premužićki koja non-stop ide gore dolje. Niš za prijaviti u rubriku senzacionalno/nikad viđeno. Daleko od nazubljenih škrapa otoka Paga na kojima sam cupkao puno puno sati u ugodnom muškom društvu. Pag Gay Parade poznat i kao Terra Incognita 2004 ili 5? Mjesto gdje sam sahranio jedne škrapama masakrirane crvene Salomonke.

Al živi bili pa trčali. Možda to kamenje koje ja vidjeh na susjednom brdu ima tupije zube. Kako ide ono, uvijek je susjedovo brdo oštrije?



No, kako to često biva u zemlji kojoj mi pars pro Toto (cotugno) tepamo Amerika (zemlji di  nevjerojatna  nakupina bijelaca te nešto azijata i latinosa, ali i tek pokoji endemski crnac trči) nije bilo tako jednostavno dobiti pravo na trčanje, odnosno startni broj.
Prvo trebaš imati istrčanu neku službenu, po mogućnosti američku utrku od 50 milja il više (ja imo 100 km po Virđiniji), a onda moraš poslat prijavu i čekat tjedan dana dok se skupe prijave. I tada još slijedi lutrija jerbo se na trku uvijek prijavi više ljudi od ugostiteljskih kapaciteta same trke. Kak sad pak to?

U Americi naravno za svaku trku moraš imat dozvolu, taj papirček izdaje ti neka šumarija, nacionalni ili državni park prirode il neprirode, tak da je organizator u njihovoj milosti. I oni su organizatorima Massanutena dali kvotu od 180 kao maksimum veličine trkačkog krda. Organizator je još na svoju ruku povećao limit za lutriju na 200 dobitnika podrazumijevajući onaj dio natjecatelja koji odustanu tijekom, ili prije utrke zbog neke ozljede ili recimo razvoda braka. A prijavilo nas se 415. Dakle malo manje od 50% šanse za sreću.
Nova digresija. Kolko kontam jedina 100 miljaška trka bez limita u broju natjecatelja je najlegendarnija od svih, Leadville 100, koja se također odvija u pojasu visinske
bolesti u gorovitom Koloradu, u starom rudarskom gradiću koju je ova trka pretvorila u medinu i meku za outdoor sportove.

Tako sam ja dobio broj 553 (svi prijavljeni dobivaju neki od kompjutera nasumce izabran broj od 0-1000) il tu negdje i čekao vrijednost DOW industrial indexa 9.12. Jednog od onih apstraktnih pojmova iz ekonomističkih čitanka nama ekonomski neukima poprilično maglovit. Gledalo se tri posljednje znamenke i tendencija kretanja. Dow indeks zaustavio se na 253 (mislim na zadnje tri znamenke naravno) i kretao se uzlazno. Ovaj trenutak industrijske zbiljnosti značio je da 200 izvučenih brojeva od 253 nagore idu u trku. Dobio sam! Nije Loto, al ima ljudi koji se i za tako opskurnu utrku kao 100 milja nekog tamo Massanutena bezuspješno prijavljuju već dvije godine.

Za takve, a i bivše pobjednike, te pojedince sa više od pet nastupa i trostruke volontere rezervirana su prioritetna mjesta na listi čekanja (ako nisu dobili na lutriji, dakle pred DOW lutrijom su svi jednaki) na kojoj bi ja bio pri dnu poretka bez ikakve nade (dimić) da ću uskočiti na mjesto nekoga koji se iz nekog neobjašnjivog razloga odlučio poštedjeti tijelo od 163 kilometra (MMT iz nekog meni nejasnog razloga ima taj bonus od 1.4 milje, valjda bum jednog dana shvatio zakaj)  tabananja po surovoj zabiti virđinijskih Apalača. Na taj način se uvijek ispuni desetak mjesta, a veterani trke koji broje i 13-tu masanutensku avanturu dobivaju svoje zasluženo mjesto.

Uglavnom mene je ta lutrija jako uzbudila. Skoro kao kad sam u 7-om osnovne strepio od rezultata testa iz fizike. Ima nešto kockarski nepravedno a opet uzbudljivo i ezoterično u svemu tome što čine ti procesi tijekom kojih bespomoćno promatram djelovanje neke meni više i nedokučive sile; sad fizikalne, ekonomske, neurotičnog profe koji neobjektivno ocjenjuje (mislim bez bodova onak od oka ocjenjivati test iz fizike il matiše???) ili kemijsko-kulinarske, svejedno. Ko ono kad ubaciš novu kombinaciju sastojaka i pitaš se oće čušpajz ispast dobro. Ova situacija mi je dala novu spoznaju zakaj moj frendić Kristijan ide na poker. Gotovo da bi trebalo doplatit za uzbuđenje koje ti nudi sama lutrija.

Ovu iracionalnu glupost tovi i strepnja eventualnih ljudi u našoj blizini uključenih u istu rabotu, u mom slučaju trkača iz “Kuće Ultra” iz koje se petoro prijavilo za trku, ali i ostatka WUS družine koja trči utorkom u 19 po Rock Creek Parku. Valjda nas se 13-14 prijavilo. A svi strepe (osim Seana koji kao bivši pobjednik ima sigurnost samog vrhunca liste čekanja i tako bezbrižnu prijavu, i Keitha sa 11 uspješnih nastupa).
Kolektivna strepnja budi i niske strati (bolje ja nego ti), strah i tugu. Pogotovo kad četiri sata prije zatvaranja DOW indexa na dan D primijetite da ste trenutno jako daleko od željenog stanja. Indeks se kreće u krivom smjeru od krivog broja.


No stvari su se okrenule. Utakmica se preokrenula u sudačkoj nadoknadi, DOW index se okrenuo u moju korist. I u korist većine ultraša iz moje okoline. Od svih prijavljenih znam samo dvojicu koji su izvisili. Obojica trče za klub koji organizira trku, obojica su organizatori trka koje promiču boje organizatorskog  VHTRC kluba (dvije trkice na 50 milja) i obojica su aut. Nema varanja. Otprilike ko da Šimun Cimmerman  kaže Jankoviću da nemre trčat na Velebit trailu. I njima je to totalno OK.

Ima nešto pošteno u Amerima kao individuama, daleko od toga da mi nije bliskiji i nekako nostalgično draži balkanski nepotizam, ali ovakvi primjeri kao i oni kad pitaš bilo koga za pomoć na ulici, ili to koliko se groze prepisivanja i necitiranja radova kojima se služe znanstvenici, pokazuju da ima ipak nečeg pozitivnog u toj Americi.

Nego. Sada samo treba to istrčat. Tenisice, gelovi, tortilje, ovo-ono, punit se klopom, pratit stazu, prolijevat znoj, nadoknađivat ga prikladnim tekućim supstitutom, pobijediti.


Moš mislit.

Ali jedva čekam. Iako sam odlazeći iz Hrvatske sanjao o kalifornijskom Western Statesu, najvećoj, najbogatijoj Ultra Trail trci u Amera sa kojom se na svijetu može usporediti samo Ultra Trail du Mont Blanc (Massanuten nosi 4 boda za Mont Blanc….možda 2012? ipak…), a prešavši baru počeo sanjati o Hardrocku, po Amerima najtežoj Ultri, mislim da je ovo za početak idealno.

Moj ego će se hraniti tehničkom superiornošću na kamenitim spustevima (većina amera ima probleme s kamenjem otprilike ko prosječan Hrvat s homoseksualnošću kao društvenom pojavom), moje tijelo će za početak imati manje zahtjevnu trku (tek oko 5000 metara visinske razlike) na dišljivoj nadmorskoj nizini ( Hardrock se odvija uglavnom u zoni oko 3000 nadmorske), a i novčano ću moći komotno otputovati na

trku i kupit sve potrebne điđe (startnina za Massanuten 160$, a za Western States urnebesnih 375$ + neprocjenjiv low-cost put u Kaliforniju, rent-a-car bla bla).

Iz dosad viđenih fotki same staze i već viđenog obližnjeg krajolika znam da ću se zahvaljujući nespektakularnom krajoliku barem lakše koncentrirati na samo trčanje i ne gubiti vrijeme na patetične poglede. Taj George Washington National forest je OK, al recimo koliko i Ivančica. Od životinja mogu se nadati samo crnim medekima i čegrtušama, koji su daleko od životinja koje me iskreno uzbuđuju kao što su žderonja (lat. Gulo gulo), ljama ili oposum, a na plivanju muzgavac, tak da stvarno mogu dušu komotno predati tijelu i trčati, natjecati se, bez onog stalnog osjećaja koji me prati na Ultrama u domaji. A zašto nisam došao ovdje šetat se i uživat u ekoambijentu???

Uglavnom sad samo treba pripremiti tijelo na ovu kušnju. Amerika me dosada uspjela počastit sa već tri ozljede.
Prvu- petu (ili šestu?) ahilovu, odnosno neku tetivicu ispod iste, oštetio sam prenaglim prelaskom na bosonogo i trčanje u tihotapalicama. Drugu, ozljedu potresenog mozga mogu zahvaliti veseloj (ono kad pjevaš i voziš bicikl, svijet je lijep i poskakuješ (bic. žargon tzv. bunny hopanje), nediscipliniranoj i beskacižnoj vožnji bicikla i padu na tvrd i prljav američki pločnik, a najnoviji razvaljen gležanj i gomilu ligamenata iz okruženja nekakvoj rupčagi u koju mi je opala nezagrijana noga zahvaljujući mom nastojanju da nikako ne trčim po asfaltu. Već treća pauza al hvala bogu bilo je i zdravih intermezza, trka na 100 i još jedna na 50 km. Uglavnom trenutno se brinem. Jel tijelo dalo svoje. Znam is-trčao/hodao sam Šimunov legendarni Velebitski treking koji je po najnovijim istraživanjima u idealnoj putanji imao barem 150 km-a, a ja sam idealnoj putanji podario aneks od barem tri sata i odokativnih 10-ak km. Dakle mogu ja to. Ili mogao ja to?
Za razliku od Velebita ovdje ima manje visinske razlike, staza je označena (makar kronično orijentacijski zaostilm ljudima poput mene ni to ponekad ne pomaže, nekako uvijek uspijemo pronaći adekvatan način da se izgubimo), puno okrepnih stanica te se stoga manje mora tegliti na leđima nejakim, sve u svemu trebalo bi biti izvedivo. Skroz.


Jedva čekam.


Posted in Uncategorized | 3 Comments

Dijaspora onlajn

Kevin, ovaj bradati dječarac pozvao nas je na dabl dejt sa duplim programom. Povodom Dana Veterana, iliti Dana Branitelja poveo nas je na tekmu američkog fudbala i tome prethodnu žderačinu i velikoameričku govoranciju.
Kevin je ovu čast (gomilu američke hrane) zaslužio tako nekad popravljao zrako-plove i mlatove u Afganistanu, a sad se bavi stjenicama. Kakav preokret u karijeri.
Njegova mlada ženka Rachel jako je ponosna kaj je njen muž popravljao avione koji su bacali bombe na fundamentalističke etničke zajednice koje se protive potrošnji svinjetine. 

Jako čudan skup, ti veterani s faksa. Tu nisu bili oni dokumentaristički primjeri golobradih redneck dječaka i djevojčica (da, bilo je masu ženski veterana i kadetkinja) iz američkih vukojebina koji nisu znali što bi sa životom pa su se upisali u JNA. Kevin je recimo tipični grintavi njujorker iz srednjostaležne američke obitelji, (američki srednji stalež, to je nama onako very hoch, stvarno imaju para, kuću, tu i tamo otputuju u neku europsku zemlju nekog pretka, starci imaju teško dohvatne američke penzije ). To me u biti više prepalo. Gledaš s jedne strane te, brate intelektualce, koji su dobrovoljno služili carstvo Vjeverica u Afganistanu i Iraku, a oko njih su i budući marinci,zrakoplovci, il što već koji studiraju na UMD-u uz potporu vojske. Nekakva deca kojima ne bi dao da mi ogule bananu, a kamoli da idu s bombicama po svijetu. Čudna zemlja, čudni ljudi. Klopa je kako i priliči dobro potkoženim braniteljima bila solidna, al nekak mi je slabo legla. Stalno sam u glavi imao kak je nešto totalno trulo oko mene. Mislim otkad smo došli čitamo svako malo kako je FBI uhapsio nekog američkog građana koji voli izlaziti u džamiju. Tak je jedan optužen da želi postavit bombu u D.C. Metro. Taj striček nije nikada imao nikakve veze s Osamom, Obamom ili bilo čime tog tipa, sam je bio deklarirani, praktikant-musliman. I onda ga je FBI u akciji “Bolje spriječiti nego liječiti” prestavivši se kao alkajda uspio vrbovati da odluči postaviti bombu, pronašli mu di će kupiti eksploziv i uhapsili ga kad ga je kupio. Dakle FBI ide okolo i predstavlja se nevinim alaholjupcima kao alkajda, nagovara ih da smisle đavolji plan, i onda ak pokleknu uvale im eksploziv i ubace u čuzu na dvajst-trist godina. Kak bu ti ljudi bili veseli kad izađu. Prilika čini bombaša, al ne samo to neg zamisli koj strah kad te neko kontaktira i predstavi se ko alkajda, a tebi obitelj ovo-ono. Ma koji wiki-curak… Ovo je sve javno i njima normalno…



Američki nogomet je jako čudna igra koja se igra s letećom kožnom imitacijom krastavca kojeg iz meni nepoznatog razloga neuki ljudi zovu loptom. Kaj ne treba lopta bit okrugla? Ovu igru relativno zabavnom čini limeni orkestar na tribinama. Ako sjedite u njegovoj blizini možda vam bude zabavno, možete plesati i gledati mlade svirače kak veselo lupaju po limu. Tu i tamo postoji opasnost da vas pogodi leteći krastavac. Dvaput je završio na našoj tribini, zaštitnoj mreži unatoč. Zločesti zaštitari izgledaju ko da će svakog časa izvaditi Magnum 44 kad uzimaju zalutale krastavce od nevinih sakupljača ovih letećih suvenira.

Tuđmanizam je subliminalno popularan i u Ju ES Ej-u. Mnogi se primaju za sisu kad se izvodi nešonal antem. Stvarno opako briju na patriotizam, ko da smo doma.

Publika je urnebesno smiješna. Ima nešto kinesko-vrtičke atmosfere. Ono kad neki čika digne natpis KEYS, svi izvade ključeke i zveckaju, a to onda kao smeta i plaši gostujuću ekipu. Ma baš. Najgora psovka koju sam čuo bila je I know your mother. Mislim koji kurac.

Uniformni način na koji slušaju te naputke o navijanju budio mi je razne asocijacije…roboti, streljački vod, vojnici, američka tradicija over-entuzijastičnog dizanja ruku i postavljanja pitanja na predavanjima, poslušni kinezi. Iskreno mislim da ta kultura nasilnog veselja koje se provocira time što ti netko od malih nogu govori da se trebaš stalno veseliti, javljati smiješiti, postavljati pitanja, uzrokuje trajne posljedice zastranjenja uma i unutarnju depresiju u mnogim Američanima.
Mislim da nije slučajno da toliko amera pukne i onda ide šrinkovima pa se kljuka prozacom, ksanaksom i ostalim om-ovima. I ta epidemija tuljana. Mislim debljine. Forsiranje umjetne pozitive opasno je po zdravlje, i mene plaši. Otuda toliko debelih i nesretnih ljudi. Svi su si tak pristojni, a onda se čude kad ti dolazi majka u posjetu kaj spava u istom stanu s nama. Većina njih ni svoje roditelje ne prima nego oni odu u hotel. Intima im je rezervirana eventualno za partnera. Ma ustvari meni se čini da ustvari nisu ni sa sobom intimni. Ne da brijem na dubinu, al većina ovih androida ko da su ispali iz Farenheita 451 il Huxleya. Nisu svi takvi, al većina kolko vidimo oko sebe. Ovi poput nas su valjda čudaci i alternativci.

Napokon smo imali prvog gosta prenoćnika u našem brlogu. Došla je jedna sinjska jagoda iz nadaleko poznate porodice bobica. Jagoda na faksu u tepsiji-nalik saveznoj državi Indiani ući Amere SBC. Jezik koji po mojim saznanjima postoji samo u kraljevstvu vjeverica. Serbian-Bosnian-Croatian.

Jagoda je ovisnik o stiskanju gumbića na fotoaparatima. Tu se Ana pita, zakaj smo mi tu? Tu su ljudi čudni i skoro niko nema prijatelje. Svi su jako ljubazni al koju će im to pičku kad su sami i zbunjeni ko pingvini u dubajskom zoološkom vrtu. Ovu i mnoge fotke koje slijede fotkala je Bobica u gostima. 

Ima puno lijepih znakova po Americi. Odlične reklame i super znakovi. Pušača ima dost manje nego znakova, al ne tako malo. U bogatijim kvartovima (tamo ima više pušača na ulici, valjda ima neka socio-urbana praanaliza) Vošingtona nije rijetkost ugledati žensko i muško kako po cičoj zimi uvlače ispred svog stana. Jer ak ih neko provali da puše u zgradi lete van. Foto by SlamnataBobica

Hawksbill Mountain najviši je vrhunac koji dosegosmo od dolaska u zemlju Vjeverica. Nekih 1200 metara. Osjećaj ko da si u Zagorju. Čak me pogled podsjeća na pejzaž koji se pruža od sljemenskog gelendera na zagorsku stranu. Uspon koji su Ameri ocijenili kao užasno težak ukazuje na činjenicu da znakovi politički nekorektno favoriziraju pretile jedinke ljudskog roda. Dvosatnu markaciju savladali smo šetajući se i uz opetovano rabljenje fotografskih aparata za nekih pola sata ili manje. Kasnije sam saznao da smo trebali krenuti iz nizine pa bi vidli nešto ljepše brdo Old Rag i imali nešto semantički bliže riječi uspon.

Hawksbill mt. je u blizini Appalachian traila, među Amerima dosta legendarne rute koja ima status kao Premužička u Hrvata. Sam kaj je malo duža. Ima 3507 km. I naravno ima pacijenata koji postavljaju brzinske rekorde. Trenutno 47 dana i 13 sati Andrew Thompson, dakle bolesnih 75 km dnevno. Ma idi bre.

Ovo je marka tog Appalachian traila. Ovaj dio koji mi vidjesmo, pitom je, zagorjast, nekak dosadan. Al ipak mislim da bi bila dobra avantura proći ga u komadu. Nedavno su to u oba smjera napravile dvije bosonoge sestre od 25 i 21 godine i naravno napisale knjigu o tome i zaradile svoju mjesto pod amazonovim wiki-slobodnim nebom. Foto baj ĐejM. 

Chipmunk u Americi ima status kao vjeverice u nas. Uglavno se govoreći o njima ljudi služe uskličnicima. Presladak! divan! isuse! vidi ga! Ovog je neka ljubomorna vjeverica (vjeverice imaju status više nalik miševima u nas) skratila za glavu. Pa ipak kapica mu je ostala…

U Speryvilleu smo gostovali u najboljoj piceriji u gradu. U biti u jedinoj piceriji. Rudy’s Pizza. Odlična pizza gargantuanskih je dimenzija tako da se i moj tradicionalno vrlo rastezljivi mijeh morao predati nakon što je nas troje došlo do jedne i pol pizze. Nekakva džezi mjuza i odlične stare reklame, fotke i natpisi. Kao ova srednja za Dr Pepper, u našoj regiji najpopularniju splačinu koja je Cocacoli prst u mjehuriću na lokalnom tržištu. Iako se volimo baviti primijenjenom etnogastronomijom još uvijek nismo smogli entuzijazma za degustaciju doktora papra. Al miriši degutantno. I ovisnici poput naše gazdarice ga piju za doručak, ručak i večeru…

Rudy’s Pizzeria. Mala amerikanka i old fešnd limenke za šalšu

Pizzeria je spojena sa jednim od najstarijih dućana u regiji. Sve je sačuvano u old school stilu. Sperryvile je totalno otkačeno i nekak lijepo i toplo mjesto puno galerijica di se prodaje zgodna keramika, stakleni suveniri, popluni i sve nešto svašta za kaj Ameri imaju bizaran naziv Primitive blessings. Nadimak Sperryvilea je Little Apple.

                                  




MG. Predivni žuti izrod britanskog imperijaliizma u bespućima Virdžinije. Moj MG. Moš mislit. Dok u Virđiniji možeš jeftino registrirati svaku kantu koja se kreće, a osiguranje je bagatela, u Marylandu su na snazi rabijatni zakoni tehničkih pregleda, eko markica i ostale euro regulative ko kod nas sam kaj navodno nemreš potkupit nekoga da ti krntija prođe tehnički. Dakle za auto bum moral nekaj pristojnije počet zarađivat.



Još jedna lijepa američka markacija. Jagoda voli fotkati markacije.

Virđinija je politički nekorektna i ponosi se time. U njoj se lovi, puca i pije. Jako su osjetljivi na prvi amandman i prava na sve i svašta. Što više vremena prolazi to mi postaje simpatična u usporedbi sa ovim našim europeiziranim Marylandom koji kao da je spojio najgore od europe i amerike. Dugi redovi ko Rvackoj, beskrajne provjere svaki put kad kupiš alkohol i protjerivanje istog iz dućana mješovitom robom, gomila birokracije… Fotos: StrawBerry

Još uvijek ima ovih legendarnih Marlboro man reklama. Naravno u Virđiniji.

Pepsi je živ. U Americi ipak još nije izumrla ova zaslađena kokakola (kakav oksimoron). Specifikum Kraljevstva Vjeverica rat je Coca Cole i Pepsija za mlade intelektualce. Pa se tako recimo na Aninom sveučilištu UMD-u prodaju isključivo proizvodi Pepsi korporacije.

Hawksbill Mountain. Vidikovac.





Bili u kazalištu. Iskasapiše Gruzijci-Amerikanci najdražu nam knjigu. Dabog da im se Guruli i Hačapuri upljesnivili!  Al bilo je poučno iskustvo. Opet od Amera uglavnom se samo penzioneri kulturiraju, mlađarija sve neki pederasti Rusi i razne europske njuške.  

Kao savjesni konzumenti urbane kulturne ponude red je bio da pohodimo jedan od bezbrojnih koncerata na meniju. Valjda postoji nekakva čudna svemirska sila koja privlači sve te bendove da nastupaju u administrativnom sjedištu cijeloga svijeta. Od punka, indie, metal, južnoafričkih, čeških…ma svega ima osim Gori Uši Winnetou. Naš izbor pao je na Warpaint u Rock and Roll Hotelu. Odlične indie curke iz El Eja sa nekakvom LGBT sljedbom. Ko Bjork bez šminkeraja koja pjeva u Sonic Youthu. Puno bolje su uživo neg na albumu. 15 dolara je sasvim priuštivo, koka kolja za anu na koncertu 2 baksa, ja sam pil besplatni H2O, razglas koma, ali ono na razini koncerta kad sam u Kinu Stenjevac pjevao klasik “Moja mama radi u fabrici”.
E, a zaštitari gori nego kod nas, dio publike debilan, plesale su tek izolirane gruapcije, a jedan zgroženi heteroseksualac podivljao je na jednu divlju lesbian girl koja je svoje oduševljenje odličnom mjuzom izražavala najnormalnijim razbacivanjem, dakle bez poganja, guranja i ostalih tradicionalnih kroejšanskih izražavanja oduševljenja. Dakle lijepa, vesela, kratko ošišana djevojka je nekoliko puta rukama i ramenima oskrvnula tijelo našeg zgroženog heterića, i onda se taj kreten koji se stao odmah ispred bine u prepunom klubu slušati koncert u stavu “Miiirno!” žalio redarima da ga vesela rasplesana cura ugrožava, a oni onda klinku od kojih 20-tak ljeta hvataju ko da je u najmanju ruku pokušala nožem odrezati reproduktivne organe Mr. Presidentu.
Inače je bilo super za vidjeti na koncertu ljude od 7 do 67, svih boja, seksualnih i ostalih pripadnosti, ali stvarno. Izlazimo mi iz kluba, jedan ujutro a ono pored nas  se van gura i tatek s malim klincem. Čudna zemlja čudni ljudi.     



<><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><><>



Posted in Uncategorized | 2 Comments

usputnice

Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka.
Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom.

Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima “i upišana školjka je školjka” .


Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien
U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali “naše mjesto” koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune.
Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon.
Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac…

Silver Spring – Jajara No Eggspectations. Downtown Silver Spring koji seže u za Amere daleku povijest koja koincidira sa iskakanjem mojih roditelja iz prarbakinskih utroba, dakle 1938., podsjetio nas je na Europu. Na recimo Varaždin. Kada ćemo prestati sa referiranjem na domovinski kontekst? Bog te pita. Kad smo kod boga, tu sretosmo i prve američke hare-krišne. Sam kaj im je jedino narančasto bilo nekaj oko bubnja. Nosili su obične trenirke s kapuljačama ko neki reperi. Samo im je na prsima pisalo veliko Hare Krishna. 

Ikea. Graz? Ne. College Park. Oh. Još malo euronostalgije. Mjerne jedinice za letve i žličice navedene su i u nama dragim i poznatim mjernim jedinicama metar i centimetar. Posvuda natpisi na Švedskom. Pekmez od europskih, a ne bljutavih džinovskih američkih brusnica.

Ekstremni sport izdržljivosti poznat po lučenju adrenalina, agresivnim ispadima i suzama radosnicama. Taj sport koji miješa uzdahe očaja i olakšanja, u kojem totalni stranci stoje jedni pored drugih kao jednaki. Čekanje u redu. Prekrasni redovi koji ne poznaju rasnu granicu. Svi smo jednaki pred debelom crnkinjom koja se trudi raditi što sporije. Anu je držala na stolcu dvajst minuta a efektivno radila dvije. Ono što nas zbunjuje nas kao iskusne igrače čekanja u redu, opuštenost je američkih ekstremnih sportaša dok stoje. Iako na sličan način strižu ušima čekajući taj dragocjeni trenutak kad će spasonosno pozvani B52 poletjeti prema šalteru i pokazuju isti strah u očima da su nekaj krivo ispunili, niko se ne dere, ne psuje sudiju i državu, kao da se radi o nekom drugom sportu. A bolan sve isto. Dođeš u tu državnu zgradu, i kampiraš tri i pol sati za nekaj kaj se obavi za čas. Jedna specifičnost američke varijante igre je zbunjujuća komponenta lutajućih Brojki i Slova, naime, onaj drek od papira koji dobiješ ovisno o kategorizaciji sportaša, dakle da li se boriš za osobnu iskaznicu, vozačku prometnu…itd., se naravno razlikuje slovom ovisno o kategoriji, ali šalteri nisu odvojeni već sve tete rade sve, pa tako neke kategorije čekaju možda malo nepravedno dugo, a i mora se biti posebno budan na sve blinkajuće brojeve i sve tete na šalteru i tak. Nikad ne znaš koji šalter će te zadesiti. Uzbudljiva stvar.  I da, naravno sve je dosta zmazano.    

Berwyn Heights. Pred ulaznim vratima: Još jedan dokaz da su vjeverice ustvari štakori, maskirani pomoću repa u ljudima simpatične stvorove. Vjeverice iz noći u noć pustoše naš kontejner za smeće ( a bogami i iz dana u dan), a ako slučajno ili namjerno ostavimo smeće pred vratima veselo će se poslužiti ponuđenim.

Greenbelt Downtown. Obrovac? Ma ne, Amerika. Za razliku od Hrvatske Amerika ponosno uzdržava gomilu ovakvih lokalnih simpa trgovina koje prodaju urnebesne stvari s urnebesnim reklamama i u kojima prodavačice koje rade dvajst godina bez srama gledaju u čudu ciklu pa onda jedna u drugu i vele: Kaj je sad ovo? Hmmmm, neko povrće, ma jel to cikla, ma je, mislim da imaš pravo, bit će da je to cikla, veli ova druga koja već pedeset godina jede smrznutu klopu i izgleda ko mali nasukani tuljan i valjda cijelo to vrijeme radi u toj trgovini di jednom mjesečno proda neko povrće. A pokraj nje stoji indijka koja je posegnula za tim čudnim povrćem i nekaj zamuckuje na hindiglišu i čeka povratak svog bolivudskog princa koji će reći ovim tetama da joj naplate jebenu ciklu i odvede ju natrag u Rajasthan. A, evo i njega sa jednom teglom američkog sladoleda…  

Posted in Uncategorized | 2 Comments

50 kilometarska porcija ili pričica o 2711 Woodley Parku



2711 Woodley Park. Washington DC. Carstvo vjeverica. Na ovoj adresi trenutno najmanje trči vlasnica kuće, odvjetnica, samo trči na poso i sa posla. Kerry ima nemam pojma kolko istrčanih utrka na 50 i 100 milja, a neke je i dobila. Ja ću je zvati Žana, zato jer sam nostalgičan, ali i zato kaj se jedino kod Žane na Borovju sjećam da sam viđao nekakvu glikemijskim indeksom relativno usporedivu, ali doduše samo maratonsku žgadiju. I Kerry poput Žane kuha za ultramaratonce, i stalno ugošćuje neke ljude. Sa njom u kući žive neke dvije trebulje od kojih je jedna tek nedavno završila prvi 100 majler, druga bog te pita kada, pa onda Brian (posao svakodnevno hranjenje makaki majmuna, psihološka studija) koji je novajlija sa tek nekoliko 50 majlera i Sean koji je nekad davno istrčao maraton 2:35, a kasnije je fanatično istrčao skoro sve legendarne američke 100 majlere, od najpopularnijeg Western Statesa do po svima najtežeg Hardrocka, uglavnom je završavao među prvih pet, al tu i tamo bi i zmagao. Sponzor u opremi mu je Inov8. Živi i još jedan tip kojeg nisam zapamtio koji isto naravno trči ultre i još neka curka. Svi oni trče prije i poslije posla, a za vikend odu u neke planine, ili na neku trku i istrče recimo 30 milja u subotu i 50 u nedjelju. Ko da zamislite 6 Veronika Jurišić u jednoj kući. Svi boluju od težeg slučaja ovisnosti od trčanja. Kuća utorkom u 7 navečer ugošćuje i grupni noćni trail run na koji dolaze raznorazni trkači, uglavnom traileri, iliti stazavci, među njima i ja. Nikad nisam u kući vidio iste ljude, ili je tam nečiji dečko, cura..itd. I uvijek se priča o trčanju.   



Dakle 50 kilometarska porcija sastojala se od trkice po stazicama uz rječicu Potomac. Start i cilj u ultraškoj kući. Okrepe, oznake plavom i crvenom kredicom, gomile hrane koje je Kerry nakuhavala još od utorka. Sve džaba. U Gelender stilu. 100-tinjak startera od kojih su neki istrčali samo 30 km.  
Stalno se prelazilo neke potočiće, pritoke Potomaca u kojima se moglo i malo progacati i ohladiti tabane. Stalno gore dolje, al bez nekih sumanutih 5 kilometarskih uzbrdica na kojima zazivaš alaha i razmišljaš o bitku.

Od starta sam se prikeljio Seanu iz kuće Ultra koji je ipak malo prejaka manga za mene. Srećom, prije dva tjedna trčao je trku na 50 km, prošli vikend na 50 milja, i naravno nikakav odmor, oporavak, samo gomila američkog nutritivnog smeća zvanih pop tarts i odurnih gaziranih napitaka zvanih Dr Pepper i Mountain Dew. Zdrava sportska prehrana? Precijenjeno. Ustvari gomila gluposti. Od starta smo 15 km trčali za nekim trapavim ali urnebesno utreniranim Amerom koji je stalno od silne brzine fulavao oznake. Na skakutavim korjenasto-kamenjarskim puteljcima nije nas se mogao riješiti, al onda je došao ravni dio staze od nekih 5 km di je zbrisao ko neki džepar u Dubravi. I to je bilo to. Sean je malo riknuo. Ja sam malo njega sačekivao, baljezgali smo o trčanju, njegovoj epilepsiji, i kampirali na okrepama. Na svakoj okrepi je bio neki zadatak koji me podsjetio na zagrebački urban čelenđ. Em nosi jaje bez da pukne 5 km, em preskakuj špagu, pa sklekovi, pa nekakvo gađanje loptom. Za nagradu bonus bodovi-minute. Sean je odigrao nekoliko ovih igara dok sam ja zahvaljivao isusu na odmorku i gledao u prazno ko na testu iz matenatike u drugom srednje.
 Na okretu (na pol puta) smo deset minuta trčali bezveze tražeći godota jer nismo znali da je u uputama pisalo da nema nikoga ispod mosta. Ja zato kaj nisam bio na mejling listi za trku jer mi je Kerry rekla da navratim na trku kad je već dosegnut njen prijavni limit od 100 ljudi, a Sean jer je trčao već tri puta trku i živi s organizatoricom i jako je iskusan, tak da naravno ne čita upute za debile.
 Onaj prvi je mutavo trčao željan pobjede na ovoj zajebantskoj trci, a ja sam mutavo trčao za Seanom da se ne moram brinuti oko oznaka, al sam zato i riknuo nakon 40-og km-a. Al onda je Sean ispao pravi gej dasa i sačekivao on mene na svakom križanju i smijao mi se kak sam spor. Sunce, puno kilometara i nekih 4 i pol sati trčanja. Tudej voz e gud dej.  

Bilo je najrazličitije škvadre. Od nekakvih dedica ultraša sa 50 istrčanih 100 majlera do nekih entuzijastičnih teta. Bio je i stari Puh koji je krenuo dva sata prije svih da stigne u neko normalno vrijeme do cilja.

Na cilju sumanuta količina klope i pijače. Ovo je samo dio. Vegetarijanska lazanja, chili grah, juha od rakova, gomila tjestenine, umakići, nekakva mesina, piletina, sve domaće, za Ameriku egzotična, kućno-skuhana hrana. Pa onda 10 vrsta koljača, pive, vina i odurnih gaziranih sokića u duginim bojama na hektolitre. Neusporedivo mirisnija i raznobojnija ponuda  nego nakon moje prve američke trke koju sam platio 130 dolara. Ovo je stvarno bio pravi labour of love, iliti rađanje iz ljubavi…hm

Cijela kuća zagušena je bezbrojnim starim-novim časopisima i knjigama o trčanju. Ultra running ne može se kupiti na kiosku, al se može naručit i valjda kupit na nekim ultrama. Neš kao Maratonac. Sam kaj još izlazi, i za njega znaju pisati i Krupicka i sve ostale Američke ultra zvijezde.

Ovaj kaj vadi komad nestašnog pileta iz ustiju je Neal Gorman, dečec koji drži vremenski rekord u američkom ultra Grand Slam-u. 4 utrke na 100 milja u 11 tjedana, Western States, Vermont, Leadville, Wasatch. Vremena se zbroje i imaš majmuna s rekordom. I nije da se vukao. Na Wasatchu je bio bome ukupno drugi. Grand Slam rekord srušio za samo 13 minuta. 74h 54 min. Ova lijeva maratonka je sa 2:55, a ova desna je isto nekakva legenda ultra-trčanja koju ovaj dosadni rekorder kao jako poštuje i stalno joj se ulizuje. Sam kaj nisam zapamtio kako se kliče. Uglavnom tijekom post race partija kuću je pohodila horda raznoraznih trkača. E i bila je jedna volonterka koja se razvela od nekog Kovačića iz Zagreba.

Dio dosadnjakovića buljilo je u njujorški maraton pred kaminom. U kući se non-stop sralo i pišalo u dva wc-a, tuširalo u dvije kupaone, ostavljalo stvari posvuda i tako sve po spisku. Veri najs. Ko da si doma.

A ustvari si kod Kerry. Opušteno druženje bez kompeksa i ostalih glupih elektrostimulatora, šugavih napitaka za oporavak koji se pod svaku cijenu moraju popiti nakon cilja utrke i ostalih triatlonsko-cestovnjačkih običaja. Ciljno vrijeme si upisuješ sam kad uđeš u kuću i onda gomila klope, pića i ultraške škvadre. Muzika? Hmm. Svirao je Grateful Dead dok sam ja bio.



Atmosfera pred kućom nakon trke. Tenisice hengaju i prepričavaju doživljaje.



Posted in Uncategorized | 3 Comments

Njujorško izletarenje

Central Park. Bez tog njujorškog maksimira (i navodno highline-a kojeg ne vidjesmo) grad bi bio prava betonara. Murja, trkači, turisti, biciklisti…bla bla, al nađe se i koji miran kutak…

Jedan od mnogobrojnih dostavljačkih bajkenštajna. I u New Yorku su bicikli češće ko da su s hrelića nego nekog brendiranog dućana. No ima i gomila ušminkanih messengera koji balansiraju na mjestu na svakom križanju i voze se u kamikaza stilu na svojim stilski dotjeranim jednobrzincima. 

Njujorški metro. Sjetio sam se “Warriors come out to play!”. Inače bezveze. Gužvanac ko u 13-ici za vrijeme najgore gužve. Nema nekog duha, crtarija, svirača i tak.

Dumbo. Dio Brooklyna. Kvart podsjeća na neke dijelove istočnog Berlina. Puno hala. Dosta umjetničkih studija, čudnih dućančića. Navodno urnebesno skup za život a većina zgrada me podsjeća na Kopilicu, najružniji splitski kvart…

Dumbo. Bilo je puno lijepih brojeva-vrata.

Biciklističke staze razmnožile su se ko kinezi. Al nije da ih biciklisti nešto i koriste. Većina ih vozi u svim smjerovima, najčešće u krivom smjeru. Ne da se neko uzbuđuje oko toga. Nakon par minuta hodanja po ny-u skužili da se praktički nitko ne pridržava nikakvih prometnih pravila, ni buhe ni pješaci, ni tutači, samo zbunjeni turisti, a čini mi se da to još najmanje uzbuđuje murjake. Ljestvica kaosa; negdje između Napulja i Beograda…

Dumbo. Stairway to the roof.





Dumbo.

Opet Vedran. Njujork nas je vratio u hravatsko-srpski moud, spavali kod jedne genijalne međimurke, družili se sa zagrebačkim prijateljima i jednom banjalučanko-hrvatico-srpkinjom. Čak smo ušli u birc i bili konobareni na tečnom srpsko-hrvatskom. Ko da smo u Beču. 

Dumbo. Skup kvart. Kopilica ima sjajnu budućnost.

Schwinn je brend bicikla koji najčešće srećem u jueseju.

Dumbo. Da znam, još jedna vrata.

Manhattan. Ana. Zbog ove fotke skoro zakasnismo na vlakić za Long Island.

Još jedan sirotanović dostavljač. Svi messengeri i dostavljači moraju voziti svoj bicikl.

Birc blizu Guggenheima. WC je u crkvi. Ustvari i birc u kojem se kesi ispirsani travestit je u crkvi. Najbolji dio urbanog esadea je kaj ništa nikome nije čudno.

Central park. Ostavljena bebi majica.

Harlem ima ono nešto. Iako je pun sumnjivih tipova, iako stalno kruži murja i svjedočili smo i filmskovitoj prodaji paketića nečeg čudnog na ulici. Ljudi, uglavnom tamnijeg spektra dijeluju nekako stvarno. Za razliku od reklamiziranog Times squarea i okolice koji su mi bezveze.

Harlem. Najdraži trenutak. Taman kak sam se sjetio Harlem globetrottersa neki mali crnjo na cesti tehnicira i žonglira košarkašku loptuu, dok se neki drugi zadere hey nigga, when we gonna mfcking hit the road.

Harlem.

Harlem- Halloween

Village. Poštarica Jessie u akciji.

Biciklisti bez mozga poput mene stvarno lako mogu naći neki poso u njujorku. Ovih rikša taksija ima ko djeteline na zagorskoj livadi.

Greenwich Village. Turski Wine and coffee bar. Turska kafa, tursko vino. Neka super đezi muzikica. Lijep kraj dana.

Village. Restorančić Moustache. Opet Turska. Ukradeni pogled. Tu smo se nabrusili na baklavu i tursku kavu, no ponedjeljkom većina restorana ima slabi meni ili su zatvoreni nakon vikend krkačina.





I za kraj. Pogled iz autobusa na izlazu iz NY-a. Jedna poznata nam reklamica na nekakvoj hrvatskoj crkvetini. Bilo kuda Kiki svuda. Pardon Todorić…and the croatian inquisition.







Posted in Uncategorized | 3 Comments

Dosadni slikopis

Kruh pečemo svakih par dana. Američka spužva zvana kruh prepala nas je svojom izdržljivošću i slatkastim okusom. Amerikanci u svaki recept za kruh vole ubaciti koju šolju-dvije šećera. Teže splačine. Osim tost-spužva ima i tzv. whole-wheat bla-bla kruhova koje plaćaš 5-6 dolara i samo su malo manje degutantni. Al u našem obližnjem Super-Konzumu zvanom Giant imaš svakakve vrste brašna i nekakav kvasac u prahu i eto ti kruhek. Još jednom naklon svetom apostolu kruhovskom Zecu Pišolinku koji nas je opskrbio svetim receptom.

Koliko je bizarno da se Ana i Goga , nekad najbolje frendice dok su poput Štulića pohađale osnovnu školu u Jaski, ponovno nađu ovđe u Americi. Goga je još u srednjoj odlepršala put Amerike i slučajno iste godine ko i Ana upisala doktorat u nama nedalekom Delawareu.

Greenbelt Park. Ovdje trčimo. Neš kao Maksimir sam kaj je prepun vjeverica i bjeloguzih jelena. Nekakav prljavi potok teče kroz park. Preko tjedna trči jako malo ljudi, uglavnom neke čiče šeću. Zabranjena je upotreba parka po noći. Valjda iz respekta prema krvoločnim vjevericama.

Da opet Greenbelt Park. Često sam tamo pa moram staviti puno dosadnih fotki.

Ulaz u naš podrumček-stan. Tu su i naša vozila. Anin mlađahni Raleigh kupljen za basnoslovnih 150$ od tursko-austijskog botaničara koji ga je valjda dvaput vozio. Moj antikni Diamondback dobiven od prijatelja Amerikano-nijemca. Ovo je ujedno i prosječna klasa bicikla. Slično kao što su auti u prosjeku jeftiniji, tak i za biciklu Ameri baš i ne daju više od 200$. I voze se masovno ne/preuređeni stari Schwinnovi, Bianchi-i, Peugeoti i neke čudne marke, otprilike kao da je svaki treći bicikl koji sretnete na ulici Rog Senior. I da, kradu se. Jako često. Posvuda strašni skeleti rama bez kotača i usamljenih kotača, spomenici ciklocidnog barbarizma.

Washingtonski metro ubjedljivo je osvojio zadnje mjesto na mojoj nevelikoj metro top-listi. Odvratno skup (do vošingtona u jednom pravcu caltamao 3.50 ak je raš auvr, vozači voze da ne bi automatski pilot pregazio samoubojicu (to je razlog za nedavno ukidanje automatskih pilota). A ti vozači kao utrenirani što više cukati pa vožnja podsjeća na ZET-ova nagla zaustavljanja po Ilici, samo kaj ovdje ta cukanja budu pri većim brzinama. Bljuv. Radnim danom za nas radi samo do oko ponoći, ne smije se jest ni pit u njemu, metro stanica na China Townu bila je poznata po emitiranju iritirajućeg zvuka valne duljine koju mogu čuti samo ljudi s odličnim osjetilom sluha, dakle uglavnom djeca i adolescenti, i tako su sprječavali okupljanja mladih delinkvenata, ali i ostalih ljudi dobrog sluha, nedavno je nekakav sud ovo zabranio.  

Teta golubarka. Ko da je došla s Mažuranca. Na Dupont Circle-u. Centar Vošingtona.

Jedan od tih prefarbanih oldtajmera. Ljudi često skidaju siceve da bi smanjili vjerojatnost “odbjeglog bicikla”.

Vex u Vošingtonu. prvi posjetitelj iz Hrvatske… Fora je kad se nađeš s nekim tko ti kaže kak je jučer bio na kavi na cvjetnom. Paralelni svijetovi fakat postoje…

Lov na kukce. Opet Greenbelt Park. Tu Ana i Zubovička zvana Mercedes prosijavaju lišće u potrazi za kukcima. Ameri su jako politički korektni. Moje fore o Srbima, debilima, Kanađanima, crncima, debelima, itd nisu baš dobro primljene. Dovraga i bestraga!

Opet Greenbelt Park. Divljina. Svuda oko nas. Divlje i krvoločne kornjače tek su maleni dijelić surovog bestijarija. Oposumi, rakuni, svisci, zmijetine, ćelavi orlovi, proklete vjeverice i štetoćine jeleni, žderači svega što ljudi zasade u svojim vrtovima… Da ima tolko živina negđe kod nas bio bi to park prirode…  

Medenjaci à la Roki. Integralno brašno, puno meda, malo crne čokse, itd. Polako se spremam za dan kad ću postat baka. Ovdje u Americi nema finih kekasa. Svi su odvratni, preslatki i teški. O stravičnoj situaciji što se tiče moje opsesije gumenim bombonima nekom drugom zgodom.

Noćni lov na kukce. Par Indijaca, jedna šved-amerikanka, Ameri. Luda Gwen je ova koja štrika do se kukci skupljaju na prosvjetljenu plahtu gdje ih čeka smrt u plinskoj komori. Sve u slavu znanosti. Gwen je super.

Ana i Gwen promatraju afiće i mrave. Afići- lisne uši, su mravlja stoka, oni mravima klopu iz utrobe, a zauzvrat mravi njih zaštitare.  

Anin kompa iz ureda brije na rad. Koreanac. Južni. Stalno je u uredu, jede nekakve nudle koje prelije toplom vodom i onda prducka. Po cijele dane samo čmrlji i nekaj piskara. I to mi je neki život. Nije ni čudo da ima bolove. Iako smo čuli da su američki lijekovi za konje, Anina iskustva govore drugim jezikom. Veli da je Advil kurac prema Voltarenu…

Ovo je kao čista čaša. Tipično za SAD. Sve je prljavo, i svima je OK biti neuredan. Naizgled zemlja ko stvorena za mene. Al ja samo volim kad sam ja neuredan. Ne kad su i drugi takvi. A pogotovo ne to kaj od dana kad smo stigli nitko nije počistio biciklističku stazu di se svakodnevno vozim. A tamo strgani branici, grane, staklo…Ma koja Europa…Nikad ne bumo mi Ameri u Europu, Balkanci…

Aeschnid- ja kratim vrijeme loveći kukce za Aninu zbirku koju treba predat krajem godine, kukci imaju nadimak za mene, Croatian killer.



Ali zato su kukce donedavno (dok ih zimovite temperature nisu pokokale) osvećivali chiggeri, nekakvi krpeljoliki stvorovi koji te neprimjetno zaskoće u šumi i onda te cijelog izgrizu dok spavaš. Pa imaš sto malih grozno svrbljivih čibuljica koje se ovdje slabo vide.



Ova jabuka se zove McKintosh, dakle, Apple mekintoš…

Ovo nam poslali Anini klici iz OŠ Mate Lovrak…Što radi čak noris u dubravi- ono što mu se kaže…

Išli smo i na jednu lijepu MTB vožnjicu u Patapsco park. Ima više uređenih MTB staza od cijele Hrvatske. A ovo i nije pravi MTB park, već park za sve outdoor- ljude koji vole stvari raditi s onu stranu vrata….
  Svi korisnici parka su jako pristojni. Trkači, šetači i biciklisti, svi se međusobno ispričavaju i pozdravljaju, navodno su konjisti nekorektni ali od njih ni kopito, samo pokoje suho govance.

Tekući dušik sa teren-izleta na kojem smo lovili mrave za Aninog mentora. Onda ih žive smrznemo u tekućem dušiku da se Ted Schultz, stručnjak za leteće tanjure i mrave, šef Ant Laba pri Smithsonian Museum-u, može jednog dana igrati s njihovim RNA molekulama… 

Opet Greenbelt Park. Traženi efekt? Dosada.

Puze iz Greenbelt Parka. Ana tvrdi da iste vrste ne moraju biti jestive kao kod nas. Drukčije tlo, ažblja, ažblja. Puhara je bila ko naša…Al za prave gljive nam fali planince. No, navodno je sezona smrčaka na proljeće pravo ludilo. Mljac.

Omiljen puteljak za trčanje. Gdje? U Greenbelt Parku.

I u Americi obitavaju oblaci.

Great Falls Park: Ana se šeće pored Potomaca, rijeke koja prolazi kroz Vošington. Ovo je petnaestak kilometara od Bijele kuće. Jako lijepo za vidjet, al prepuno dosadnih šetača, biciklista i ostale bagre koja brije na izlaske u prirodu. 

Zdebljo sam se ko Amerikanac.

Kutak za sranje. Great Falls Park. 

Obama nije prepopularan u Vošingtonu, možda ima neke veze bahati bandićevizam u vidu odnesenih vozila koja nestaju svugdje di Obama ode. Zbog sigurnosti paukovi miču cijeli blok auteka tam di bu se obama sparkiral. Al nerijetko zaborave zapisati di su odnijeli koji auto pa vlasnici sami traže auto, sve u ime nacionalne sigurnosti.

Oposum se igra na majmunu.
Posted in Uncategorized | 8 Comments