Istratrek 2013 – trka bez trke

(za arhivu i one koji ne koriste fejs)

Prošle godine sam na Istratreku bila u jogging kategoriji (10ak km) i bilo mi je genijalno. Bio je to moj drugi treking. Nas 5-6 večer prije stigli smo u Istru i obavili prijave. Apartman u kojem smo odsjeli imao je kamin, što smo zdušno iskoristili. Uz čašu vina, markere, karte, lap (s lošim signalom interneta) s otvorenim arkodom…. i pucketanje vatrice. A Istra… ona je prekrasna, i jako raznolika. Što znači puno različite ljepote na jednom mjestu. Divota!
Nekako, tad, na tom Istratreku krenuo je taj ritual vezan za treking. Neko vrijeme sam mislila da svi tako pristupaju trekingu. S vremenom sam saznala da mnogi vole kartu pogledati na startu, nekima ne paše orijentacija, neki vole ultraške distance te im je ok na trku ići s nekim tko ih navigira, nekima pregledavanje karti smiruje nemir prije trke. Svi tu imamo neke svoje razlog zašto odlazimo na treking utrke. 🙂

 

Mene silno zabavlja to njuškanje po karti, po arkodu, google earthu i sličnome… I to baš večer prije. Tad se mogu opustiti i uključiti onaj dio sebe koji voli igru i zagonetke. (Neki to povezuju s onim djetinjem u sebi.)
Prošle godine sam nekoliko puta probala i planinarsku kategoriju (25-30km) trekinga na nekim drugim lokacijama. Svidjela mi se, ponajviše zato što vidiš više prirodnih ljepota u tom neobičnom raspoloženju treking-trke. Ništa mene (ili bilokog) ne sprječava da na iste distance i lokacije odlazimo i van trke. I nije samo natjecanje to što čini razliku između trke i proizvoljnog treninga te duljine. Nego…

 

Zaljubila sam se u taj proces odlaženja na neko novo mjesto puno prirodnih ljepota, u putovanje s prijateljima i kolegama trekerima, u orijentacijski dio malo većih distanca (od onih koje inače trčim), u temeljito prenjuškavanje karte (ponekad i do dugo u noć večer prije utrke), u sutrašnje viđenje svih ljudi koji startaju (a startali smo zajedno već koji put), u upoznavanje novih ljudi na stazi ili bolje upoznavanje nekog kog već znam, u ustanovljavanje koliko karta odgovara terenu (misterija posebne vrste), u otkrivanje što je organizator priredio, u neovisnost o vremenskim uvjetima, u onaj ludi osjećaj kad se zagrijem na radnu temperaturu negdje (tek) usred trke i mislim da mogu poletit, u opružanje nogica nakon proslaska kroz cilj, u pretumbavanje po svim “gdje se tko izgubio i koja kontrolna točka nije dobro postavljena” temama i varijacijama na temu, u zasluženi tulum iste večeri odmah nakon trke, u sneni povratak kući, u muskulfiber dan (ili nekoliko dana) poslije…
To sve ne mogu dobiti kad solo odem negdje trčati 30ak km po prirodi.

Jako sam se veselila Istratreku ove godine. Htjela sam okusiti Istru u većoj distanci od prošle godine. Samo nekoliko dana prije sam se razboljela (prvi put nakon dugog vremena)… Odlučila sam ipak krenuti na put, unatoč glavobolji, kašlju i sličnim pizdarijama, ali bez odlaska na samu trku. Prenjuškala sam kartu, osmislila stazu kojom bih išla kao da ću na trku, i to večer prije, uz peć na drva… Prije starta sam malo podružila s onima kojima je pametno krenuti na trku (za razliku od mene), popila kavu, mahnula ekipi na startu… Na fotki pričam s kolegom opakim trkačem o njegovom planu kretanja, koji on još u tom trenu (15min prije starta) nije napravio. 🙂
Od cijele te treking-atmosfere u koju sam se zaljubila, dobila sam najviše što sam mogla u tim uvjetima.
I dalje sam bolesna, ali sretnija.

zamišljena orijentacija za mene ovaj put

fotografiju okinuo Dejan Hren, SRK Alba, Istraktrek 2013, Mony & Rubac

6 thoughts on “Istratrek 2013 – trka bez trke

  1. Vrlo zanimljiv, meni dosad neviđen pristup pisanju: ili o prošlogodišnjim ili o utrkama na kojima nisi nastupila 😀

Leave a Reply to mukki Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *