Istraživanje za MK5. 4.kolo – 18.1.2012. 18:30 – Parking – Stara pila – Snježna kraljica

Ovo istraživanje je išlo u 2 etape. Prva je bila u nedjelju, nakon Medotreka. Našli smo se kasnije, oko 11, a skupilo nas se dosta (Marko Čavlina, Kiričenko, Vanja, Mateja i ja, te smo još putem prema Upravi PP Medvednice sreli Peru Glažra i djevojku mu Sanju). U Pet plus smo dodatno razradili plan, te sam odustala do varijante po 19ici do Njivica pa do Stare pile. Uvjeravali su me da će mi dobro doći ovo istraživanje za prolazak muskulfibera u kvadricepsima. Do Stare pile imamo prvo za proći komad asfalta, pa onda kemijanje od stazice uz potok do makadama prema staroj pili. Taj dio makadama je jedini trčljivi dio. Sve ostalo je ubojito strmo, ali veselim se tome. Tu smo se i malo razdvojili i rastrojili u nekoliko varijanti. Istražili smo u prvoj etapi makadam iznad stare pile, makadam koji vodi do Leusteka i Šumarevog puta (oba imaju solidan sloj leda i nisu za trčanje baš, osim uz sami rub, ali meni je to tvrdo), varijantu od Runolista do Snježne kraljice uz rub Činovničke. U drugoj etapi (jučer, 17.1.) smo prošli samo spust od križanja Leusteka i Šumarevog puta do makadama prema Staroj pili (izbije se točno na Staru pilu), ali je strmo za popizdit, a i puno nekih okruglih sjemenki koje mi se rolaju pod tenisicama. Not fun. I prošli smo uspon po grebenu od Stare pile do Runolista. I to je strmo za popizdit (20-25min samo vrlo strmo), ali je kul kaj se možeš fino hvatat za drveće i tak si pomagat, a staza zapravo postoji, te iznimno rijeko proklizava. Malo me bilo frka jer smo čuli neko krdo živina, moguće divlje svinje. Srećom, pobjegli su. Napravili smo kratki odmor na Runolistu te otišli preko Šumarevog puta natrag do auta. Čeone skoro da i nismo palili, uspjeli smo sve obavit prije mraka. Jedan od zanimljivijih dijelova je prelazak preko Blizneca. Fino je zaleđen, prepun prekrasnih ledenih formacija, ali i prelaska preko zaleđenog kamenja. Zabavno za mrak. 😀

Medotrek (14.1.2012.) ili kako ne tražiti G točku.

Za početak, oprala me strava i drama prije Medotreka. Imala sam milijun različitih opcija oko tog što mogu očekivati, tj. kao da nisam imala ni jednu (opciju, jel). Mailovi na temu Medotreka su prštali. Dodatno, Mateja, Ana B., Vanja i ja našli smo se večer prije, s isprintanim kartama, pravilima, varijantama, GSSovom kartom medvednice… Čuda cijela. Sjeli na pivu, i krenuli kovati plan. Prvo sam htjela sama osmisliti rutu prema kojoj ću skupljati KT, jer sam mislila da je Medotrek odlična prilika da vježbam takvo što (samostalnost, ovo ono). Kasnije me Vanja uvjerio da je ovo bilo vrlo zahtjevno za planirati jer su se KT skupljale po proizvoljnom redu, jer su, uz obvezne KT, postojale i opcionalne (tamo su ih zvali “opcijalne”), ali si mogao skupljati i KT iz Ultra kategorije… I tak. Cijelo čudo od planiranja. Čak sam si skicirala kad me čeka uspon, kad spust. Skovali smo plan u kojem zadnja KT koju moramo skupit ima oko sebe najviše “opcijalnih” KT, pa ovisno o tome koliko će nam (nama, jer sam na kraju odlučila ne ići sama, nego zamoliti Vanju za backup društvo, ako zapnem negdje) vremena ostati na kraju, skupljamo “opcije” ili jurimo na cilj. Start i cilj su Gelender (hehe). Ujedno sam birala i to da mi je zadnja obvezna KT ona od koje mi je povratak do cilja poznat. Uz planiranje rute, opskbrile (Mateja i ja) smo se čokoladicama, pločicama, gelovima (o ovome paklu kasnije). Prvi put sam koristila i mijeh. Kao i „Elvirov“ način kopčanja ruksaka! Sviđa mi se i jedno i drugo. A sviđaju mi se i tanki ruksaci. Nosila sam apsolutno previše odjeće sa sobom, ali mi ruksak nije bio težak (posljedica nanašanja golemog laptopskog ruksaka sa 17“ lapom godinu dana, almost all the time). Mateja i ja smo obilato doručkovale, da ja ne podivljam negdje na početku. Frendovi s kojima planinarim se možda sjećaju tih mojih epizoda divljanja od gladi.

Uglavnom, starta se jedva sjećam. Puno ljudi, puno pozdravljanja. Vrijeme odlično – sunčano i za zimu toplo. Jedino je mrvu puhalo, a ja zaboravila vjetrobranku. 😉 Start mi nije bio nešto posebno napet, kao ni prve dvije točke (najdosadnije – Šumarev grob i Danjka), i drago mi je da sam se baš tih točaka odmah riješila. Ono što me zanimalo jest kako će mi ići, koliko volje ću imati, kako će na mene djelovati odabrana ruta, koliko će mi trebati od KT do KT. Kako nemam nikakvog iskustva, to me najviše zanimalo. Stjecanje iskustva.

"odlična" karta, Medotrek 2012.

Ovo je bila planirana ruta: Start – 8 – 4 – 5 – 1 – (G45) – 3 – (A30) – 7 – 6 – 2 – (50, 20 ili 30) – Cilj. Iduća KT (5) je bila na putu prema Horvatovim, a slijedeća na dnu Horvatovih (1). Sjetila sam se poslijednjeg cupkanja po njima, i toga kako sam konzervativno išla stepenicu po stepenicu, i to sa štapovima. A sad smo jurili, gotovo trčali po njima. Nadala sam se da moja koljena imaju razumijevanja. 🙂

Medotrek 2012 - na Horvatovim stubama

Na red dolazi slavna G točka (45). Nažalost, tu sam napravila loše planiranje puta, iako sam imala GSSovu kartu u ruksaku, koja taj dio ima odlično označen. Karta koju sam imala u ruci je malo manje jasnija. A ja sam na tom dijelu puta malo previše brbljala, te nisam primijetila da se naša planirana putanja (jer smo trebali pratiti markiranu stazu 41) odvaja s makadama. A nisam to imala ni zabilježeno u bilješkama koje sam radila večer prije. U bilješkama sam si navodila samo kad me čeka uspon, a kad spust. Bez “Pazi!” dijela. Prvo mi je bilo čudno što već neko vrijeme nismo nikog sreli, naivno sam pomislila da nije puno ljudi išlo po G točku. Ali jok! Nota bene, Mony! Idući put planiranu putanju malo detaljnije bilježim, te malo opreznije vizualiziram. Dakle, osim što nismo na vrijeme skrenuli, te se tako šetali predaleko i previše se spustili, posljedično je mene prvo čekalo ustanovljavanje toga gdje sam fulala (5min zujanja), a onda još i penjanje natrag do kontrole. Kako je kontrola vrijedila 45min, a mi smo u nju uložili nekih 1h vremena, zapravo smo izgubili 15min. Još smo na kontroli sreli neke ljude, koji su, naravno, dolazili iz pravog smjera (naknadna bilješka – Lesjak Sonja&Goran). Tu sam se dodatno zbedirala i zaključila da radim tupave greške, jer sam tim fulanjem izgubila mogućnost da probam neke druge “opcijalne” točke pronaći. Em smo se našetali, em smo se morali vraćati, em smo izgubili vrijeme… Početnik. Ni sljedeću točku (3) ne bih baš lako našla, da nisam malo Vanju pustila da me navodi, jer se KT nalazila podno skijaške staze, uz staru žičaru, a skijanje je kao neko njegovo područje. Tu smo gazili po snijegu do jajnika. Doživjeti bijeli snijeg na sunčanom danu uz plavo nebo – zaista jest vizualni doživljaj. Putem smo klopali neku gumenastu voćnu pločicu. Iduća kontrola po koju smo išli je bila jedna od kontrola s Mrak lige – po novom slavna Osrenka (A). To smo svi znali napamet, jer smo tjedan prije toga tamo se vrzmali i perforirali. Kontrolna točka (7) nakon Osrenke (koja nije bila obvezna) je bila također na putu kola Mrak lige iz tjedna prije Medotreka, tako da je i to prošlo skoro pa napamet, te Vanjine korekcije niti sokratska pitanja nisu bila potrebna. Stalno srećemo ljude, neke i drugi put, jer i mi i oni napreduju po svojoj trasi (koja je u najlogičnijem postavu mogla biti samo kružna). Od KT7 do KT6 smo išli stazom 11 za koju sam zaključila da na terenu ne izgleda tako lijepo i blago kako je prikazano na toj karti. Čeka me još dosta uspona do cilja, te se prvi put usuđujem probati gel. Iskustvo gela je takvo da komotno može zamijeniti žabu u onome “svako jutro pojedi živu žabu i siguran si da ti se ništa lošije neće dogoditi tog dana”. Ukratko, neka hiperpreslatka teksturnogadna tvorevina. Nikad više. Naknadno smo, na GSSovoj karti ustanovili da je staza 11 stvarno izmijenjena, s pokojom dodanom serpentinom. 🙂 Tek kad smo došli do KT6 smo skužili da je to nadstrešnica na stazi za Grafičar, po kojoj sam toliko puta išla (pljas po čelu!). Nadstrešnica se zove Mrzlak. Tu sam imala prvi odmor od 5min. 😀 Yay! Sjedim! I tu sam skovala plan da se mrvu dignemo po toj stazi za Grafičar, pa da onda strmo izbijemo na cestu, te da se cestom spustimo do potoka Kraljevac, gdje ćemo na makadam pa na tu neku Mrcinu. 😀 I tako i bi. 😉 Čekala nas je samo zadnja KT (2) i cilj. Izbijanje na cestu azimutno po nekoj strmini je bilo zabavno, ali trčanje po cesti nizbrdo (iako smo trčali sa strane, a ne po asflatu) se ipak pokazalo bolno za koljena. Uspon na Mrcinu je solidno strm, ali sad, u retrospektivi, nakon nekoliko kola Mraka, mogu reći da sam penjala i puno strmije od Mrcine. Tu smo dočekali vrlo lijep zalazak sunca. S Mrcine smo lako skrenuli na stazicu (koja nije ucrtana) prema Ceru (vrh Brestovac). Uspon na Cer se pamti. Tu su me već solidno boljela koljena, bila sam umorna, bilo mi je dosta, a preda mnom stoji neka strma grdosija. Penjanje se odvijalo tako da kad taman pomisliš da si na vrhu, skužiš da ima još jedan takav komad. A onda taj process spoznaje doživiš još jednom. Dakle, troetapna muka. A spust s Cera pamtim kao vrrrrrlo bolno iskustvo. Spust je uvijek bolan za koljena, a posebno kad je iza tebe 15ak km medvedničkog terena. Vanja je tu bio moj velik stup potpote, osim što sam se fizički držala za njega, bodrio me kako to samo veliki ljudi mogu. 🙂 Vanja, you’re the best. Nakon tog grozomornog spusta s Cera, provjeravamo sat i sretno zaključujemo kako imamo dovoljno vremena da stignemo u limitu. Užasno me boli koljeno, bole me kvadricepsi, umorna sam, hladnije je (pao je mrak), te jedva čekam kraj. Nisam svjesna kilometara iza mene, samo sam umorna. Penjemo se natrag na Gelender po stazi 52. Kod skretanja za bolnicu Brestovac me zašora adrenalin te pitam Vanju imamo li vremena pokupit još jednu malenu (20min vrijedi) “opcijalnu” točku. Uopće ne gledam na sat nego vjerujem njegovoj procjeni. Vanja daje zeleno svjetlo (i smije mi se jer sam maloprije kukala kako je ovo previše za moja koljena i da sam se vjerojatno shebala), te krećemo prema bolnici (da bar!). Ekipa tamo igra paintball, te saznajemo da je njihov organizator nepismen. Da je pismen, pročitao bi natpis na KT (“molimo, ne dirajte KT, u tijeku je utrka”) i ne bi premjestio KT tamo gdje njemu odgovara. Izgubili smo dosta vremena pretražujući prostorije u bolnici, jer nije bila tamo gdje je trebala biti (u glavnoj prostoriji), niti nam je nepismeni dobro objasnio gdje ju premjestio. A kako je u tom trenu tamo neka ekipa igrala painball, dobili smo i porciju boje ispucane na nas, netko od inteligentnih iz te ekipe je zamijenio nas s čeonima i reflektirajućim podlogama po dresu za nekog iz njima protivničke ekipe u maskirnoj odjeći. Tu sam već bila i gladna i umorna i kratkog fitilja i bilo mi je dosta i još me boljeno koljeno, što sam svakako htjela izbjeći ponoviti. Penjali smo neku najkraću varijantu puta do Gelendera, prema Vanjinim sugeriranim opcijama, birala sam ono najkraće, strmo više nije problem, ionako me sve boli, samo da nemam futilni dio puta. Putem sam sanjarila da negdje zalegnem i odmorim pol sata, pa da onda normalno dođem u cilj. Ipak u cilj dramatično ulazimo zadnjoj zadnjoj minuti (5h30min je bio limit, točno kad smo i uletili gore.) Mateja nas je čekala gore već preko pol sata, s hrpetinom “opcijalnih” kontrola, i naravno, svim obveznim. Rasturila je. Gledamo zadnji tračak crvenila za zapadnom dijelu obzora kroz prozor terase vidikovca na Gelenderu. Kupimo stvari i selimo se tamo gdje dijele grah. Proždiremo sve s tanjura, najbolji grah na svijetu (znate taj osjećaj). Ostatak večeri druženje, upoznavanje s novim ljudima, komentiranje G točke. Tu saznajemo da su se mnogi tamo izgubili. Yay, nisam jedina luzerica koja nije našla G točku od prve. Mateja je rasturila planinarsku kategoriju za žene, i nedvojbeno je prva. Ostajemo do proglašenja i dodjele medalja. Nakon toga grijanje u autu, te brzinsko spavanje i odmaranje (koljena) doma, sutradan treba istraživati stazu za iduće kolo mrak lige.