KUDA IDU DIVLJE SVINJE

Sad kad su se EMOcije malo slegle, mogu napisati dva tri retka prije petka…

Svaki put se začudim kad na početku „programa“ izgovaram četrnaesti, petnaesti, šesnaesti i ove godine sedamnaesti Sljemenski maraton Kuda idu divlje svinje… Moj prvi trail iz 2000. godine, a ujedno i prvi trail u Hrvata, a i šire. I ne samo prvi trail, nego jedina, baš jedina utrka na kojoj sam nastupio te godine, ni kros liga, ama baš ništa!

Atmosfera na vrhu na viši je nivo prešla prije koju godinu kad je Garmin počeo dijeliti satove na tomboli, što većinu ljudi stimulira na ostanak do proglašenja pa se Sljeme pretvara u cjelodnevni trkački tulum. Prije dvije godine prvi put smo „instalirali“ i dernek koji sada već treću godinu traje do mraka, a novu razinu predstavlja angažiranje benda.

Ove godine poklopila se i najzanimljivija utrka štafeta do sada. Možda je prijašnjih sezona bilo i bržih trojki, ali ovoga puta prve su tri došle unutar minute, a vrlo brzo stigla je i četvrta. Zapravo, koliko je bilo napeto znaju samo izravni sudionici zadnje dionice, zbog čega čovjek požali što nemamo direktno praćenje i ekran s točkicama na cilju, tako da svi izravno mogu pratiti zbivanja na stazi.

No, zašto uopće ovo pišem? Ovaj put to nije zbog Vece, Nikice i ostalih nevjerojatnih likova, nego zbog onih još nevjerojatnijih. Na primjer, Josip Bek koji sa 65 godina trči ovaj ubitačni maraton po velikoj vrućini ispod 5 sati! I finišira 24. od 84 startera!!! Kao i svi oni 60+ koji su ovo završili: Juraj Evačić i Škot Scott Mcivor te Safet koji spada u 70+ kategoriju.

Ali ni to nije sve :) Apsolutno uživam u činjenici i povlastici što su neki ljudi ovaj maraton odabrali za svoju nezaobilaznu stanicu. Pokojni Zdenko Svetina imao je prvih 11 i siguran sam da bi i on danas brojao svih 17 da netko prerano nije odlučio drugačije. Mladen Stojević ima ih ukupno 15, od toga 14 u nizu između 2002. i 2015., na žalost, ove godine ga nije bilo. Dragoljubu Tomiću je 2003. godine ovo bio prvi maraton u životu, i to u dobi od 50 godina!!! Ovaj u nedjelju bio mu je trinaesti na Sljemenu, a namjestio je i da to ujedno bude njegov pedeseti!!!

Kao što rekoh gore, to su ljudi koji bi trebali biti na naslovnicama i na televiziji, a ne da glavna vijest budu pripadnici organiziranog kriminala koji se izmjenjuju na vlasti i što je Calvin Harris odgovorio Taylor Swift na Twitteru…

A šećer, naravno, dolazi na kraju. Rijetko što mi može izmamiti suze, a ovaj čovjek spada u tu kategoriju. Stjepan Puh, rođen 1937. godine, da, tisuću devetsto trideset i sedme!!! Jedina osoba koja ima svih sedamnaest maratona i svakome tko ima imalo udjela u organizaciji, kao i svim maratoncima, najveća je čast što Štef ne propušta ovu utrku. Ali od pustih brojki još više fascinira način na koji on to čini, uvijek sa smiješkom, bez obzira koliko mu je teško, izgleda kao da je s lakoćom.

Živio Štef i želimo ti još barem sedamnaest!

 

 

Posted in Uncategorized | 5 Comments

VELEBIT 14/2016.

Ne znam kad sam zadnji put pisao o Velebitu, jučer mi nekako spontano došla odluka, a krivac su najvjerojatnije uspomene. Onda se još nadodaju Golub (Tihomir) i iVsha i sad ne mogu ne napisati…

Ipak mi je ovo bio deseti treking/trail na mitskoj/svetoj planini i deveti završeni. Odustajanja, a pogotovo bezrazložna kao ono 2007. ( http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html ), nikad se ne prežale i zauvijek se pamte, ali su ujedno i dobra škola jer da nisam odustao tada, učinio bih to ove subote.

Iako sam već višestruko drljao o tome, ne mogu ne podsjetiti se 2004. godine i prvog nastupa, ma šta nastupa?!? – prvog susreta s Velebitom i, naravno, odmah na 140+ stazu od Starigrada do Senja! Nikada, ni prije niti poslije nisam osjećao toliki strah, uzbuđenje i respekt za neku utrku jer blage veze nisam imao kuda idem i što me očekuje. Olakotna okolnost bila je što sam bio s Markom u timu, a noć prije starta koju sam proveo u sobi s njim i Boženom pamtim po rijetkim epizodama sna prošaranim noćnim morama…

Ove godine nešto potpuno suprotno. Tjedan prije utrke uopće ne znam hoću li nastupiti, a ako da, dvojbena je dužina. Odluka je donijeta tek zadnjih dana, a ako je mjerač (pozitivne) napetosti i mješavine predutrčne anksioznosti i ustreptalosti prije dvanaest godina bio na vrhuncu, sada je bio na nuli. Epic je otkazan, 99% staze znam, forma je nikakva, kilaža opterećujuća, uobičajena priprema izostala, u tranzicijskoj vreći tek su jedne čarape, a nema mineralne – njušim epic, ali fjasko!

Budući da sam ove godine na Pjeskarici trčao zajedno s Golubom, pobjednikom iz 2004. u paru s Horvatičekom, a obavili smo i brzinsku foto sesiju, zajedno smo se prisjetili trenutka otprije dvanaest godina kad su njih dvojica, spuštajući se sa Stapa i zveckajući štapovima, kod Tatekove kolibe stigli Marka i mene i odjezdili u pobjedu. Ah, uspomene… Zato mi je žao što i Ferro, apsolutni pobjednik te utrke nije u subotu bio na stazi, a bio je prijavljen… I ne „samo“ Ferro – Saša Horvat, Tomo Novaković, Miko bez koga ne bih završio utrku, Pale, Peco, Verb (treće mjesto!), Žana na tranziciji u B.O., uglavnom, tona ljudi, a nikad se ne mogu svi nabrojiti…

Žao mi je i što godinu dana ranije nisam nastupio na premijernom izdanju, ali to je za mene tada bila tolika apstrakcija tako da mi nije bilo ni u primisli. Da me Marko nije pozvao u tim, tko zna bih li poludio za trekingom i Velebitom i bih li se bavio tim najljepšim „sportom“ na svijetu…

No, dobro, više ne gazi ’86., nego 2016. Osim što mi je deseti Velebit, dobih volju nešto napisati jer mi je to bila jedna od ili možda i najteža treking utrka u životu. Bilo je dužih, i vremenski i kilometarski, ali ovdje se dogodila nesretna kombinacija nespremnosti i velike vrućine na relativno maloj nadmorskoj visini gdje je pripeka učinila svoje, a što, recimo, ne bi smetalo na hrptu između dva najviša velebitska vrha, pa čak ni na Rujnu jer visoravan prođeš za 45 minuta do sat vremena, dok smo od Vlaškog grada do Alana neprestano bili izloženi suncu tri i pol do šest sati, ovisno o brzini. No, budući da se vrijeme u drugom dijelu dana, kako bi rekao Jadomir Toma Ašković, skurvalo, ovo mi je prva utrka u životu u kojoj mi je drugi dio bio puno lakši od prvog.

I premda sam se ovdje, uključujući Terre incognite, trkao više od deset puta te recikliranu i dobrim dijelom nelijepu stazu s obzirom na sve ono što Velebit nudi, Šimun je uspio pronaći barem jedan dio na kojem nikad nisam bio, a to je uspon iz kanjona Velike Paklenice pod Anića kuk te produžetak do Jurlina. Već na toj prvoj uzbrdici bio sam maksimalno mokar, a još nije bilo ni sedam sati. Božena i Bandi na okrepi kod doma još jednom su me vratili u 2004., a Danka mi je već na Ivinim vodicama rekla da izgledam kao da me krava sažvakala. Od Vlaškog grada do Alana to nije bilo utrkivanje neko puko preživljavanje uz žicanje vode (Marin i specijalac iz Golubove ekipe), a u život su me vratili tek Alan i Ante te malo i povratak u hlad nakon četiri sata žege. Uglavnom, cijeli makadam, spust na Bunovac i sedam kilometara ceste na kraju isplatilo se doslovno odraditi radi staze po istočnom rubu kanjona od Anića kuka do Borisovog doma, prekrasnog uspona uz kanjon do Ivinih Vodica, staze od kraja makadama do Dušica i uspona na Sveto brdo, meni možda i najljepšeg dijela od Svetog brda preko Sijaseta do Čičine doline, greben od Malovana do Vaganskog vrha i sve dalje do Buljme te završni spust kroz šumu od Stražbenice do Velikog Rujna, koji se, nakon godina i godina zgarišta nakon požara, konačno zazelenio onom najljepšom, djevičanski zelenom bojom.

I tak, ne? Bez obzira što većina kaže da samo jurcamo i ništa ne vidimo i bez obzira što su u pravu, oni rijetki trenuci kad dignem glavu i činjenica da, makar i samo petnaestak minuta, trčim uskom stazicom od podnožja Svetog brda do Čičine doline, čine me sretnim.

Nikako ne smijem zaboraviti čestitati svim pobjednicima, onima s medaljama oko vrata ili bez, nebitno je, Marku Protu na prvoj velebitskoj pobjedi, zahvaliti Sanji i Periću koji su stalnim pritiskanjem postigli da ranije budem gotov, a još puno, puno više zahvaliti ljudima na okrepama te dečkima i curama iz Gorske službe spašavanja koji su u svakom trenutku bili na usluzi i preko svojih zaduženja.

I tak drugi put… Jasno je da ovaj tekst nije dostojan mitske planine, on je ionako tek rezultat skribomanije jednog mazohista koji je o Velebitu ispisao stranice i stranice, kao i pokušaja da se sve ovo ne zaboravi u bespućima sve zaboravnijeg mozga. Ionako se pisati ne mora, ali – trekati se mora. Čak i ako je trail.

Posted in Uncategorized | 8 Comments

(PLAĆENI OGLAS) DAČA DASTER – NADREALNO DOBAR AUTO

I tak… Izgleda da je Jürgen Štumbilderberg imao pravo. A ne znam ni zašto se čudim nakon što sam s Pajom i njegovom niskom Škodom prije nekoliko godina, postavljajući kontrole za Kraljev Vrh Trek, izašao skroz na Jedinicu, da, da, Jedinicu po kojoj se trči 1M!!!

I tak… Prije nekoliko dana opet sam postavljao kontrole, ovaj put za ZG Trail. Kontrola 3A bila je na mjestu gdje novi autoput koji ide od Medvedgrada izlazi na Omladinsku stazu (opet 1M!). I tak… U jednom trenutku učini mi se da čujem auto. OK, cesta je relativno blizu, ali istočno, a zvuk dolazi sa zapada. Sljedeća je pomisao bila da se neko vozilo kreće po makadamu od Medvedgrada prema Risnjaku na čijem početku znaju biti nabacana drva, sigurno porušena s razlogom. Ali ne. NE! Dača Daster Hrvatskih šuma došla je Omladinskom stazom!!! U tom nadrealnom djeliću sekunde buljim ja u njih, bulje oni u mene, da bi se sljedećeg trenutka spomenutim autoputom strmopizdili prema Medvedgradu.

I šta sad?!? Big deal! Kao da nema većih problema kod nas i u svijetu, kaj ne?!? I kog briga što sljemenske staze više nisu lijepe kad gore hoda ionako tek nekoliko tisuća ljudi. A srušena šuma? Seljačine! Pa kaj ne znate da je sve to dovršni sijek?!? Za desetak godina na svim će ispoliranim (Mukki!) mjestima niknuti prave sljemenske ljepotice…

Nego, kad već spominjem ZG trail, imam još dvije crtice:

Pri usponu na Medvedgrad imali smo prilike sresti autora najljepšeg gola Premier lige svih vremena pa da se podsjetimo – uživajte! https://www.youtube.com/watch?v=DC6Qy0LbXU8

Od Hunjke do Činovničke livade nije bilo nijedne trakice. Zapravo, na početku sam vidio jednu na zemlji, ali u čvoru je bilo lišća, što znači da ju je netko samo povukao te bacio, što automatski isključuje planinare dušebrižnike jer oni ne bi tu plastiku ostavili u brdu. Kad sam došao do Činovničke, ugledao sam hrpu djece s učiteljicama, no, zbog toga što sam cijelu trku bio u teškoj komi i dalje nisam povezivao stvari, e, da bi mi Rocco poslije utrke rekao da su djeca na vrh došla s hrpom trakica u rukama, a na njegovo negodovanje tete su odgovorile da kaj one znaju, da su djeca to pokupila. U redu, radim taj posao i najviše mrzim kad se nešto dogodi djeci pa se svi pitaju „A gdje su bili profesori/učiteljice/ažbla?!?“ Gdje su bili, majmuni prokleti?!? Bio sam na pet maturalaca i tonu izleta i ne možeš biti na šest mjesta odjednom i sve imati pod kontrolom, ali ove žene su hodale s tom djecom i kroz duže vrijeme bile svjesne šta rade. Dakle, koliko retardiran trebaš biti da se ne zapitaš i skužiš da te trakice možda nečemu služe…

I za kraj, više sam puta za vrijeme utrke ponovio da sam trebao ostati doma, a uvijek sam citirao Sun Cua da ne treba voditi bitke koje ne možeš dobiti… Nešto takvog upravo se događa Golden State Warriorsima – u regularnoj sezoni ganjali su i ulovili rekord Bullsa, a sad su na pragu ispadanja od momčadi koja je imala triput više poraza. Taj će rekord možda i ostati za sva vremena, ali fućkaš rekorde, pamte se naslovi…

 

Posted in Uncategorized | 5 Comments

U ŠUMI PREMA CESTI GORANEC-ČUČERJE

IMG

Posted in Uncategorized | 4 Comments

KLISTIR WARS: MOŽE LI GORE ILI MAY THE HORSE BE WITH YOU

…jer iako se radi o filmovima za djecu, netko se drogirao smišljajući ova sranja…

O, da! Sedam tisuća pitanja… Zašto gubiš vrijeme na ovo umjesto da pišeš JGL sratistiku?!? Ili još bolje: zašto si to, pobogu, uopće gledao? Hm… Moj odgovor na to pitanje uvijek je: trpanje! Iako su kokice u CINESTAR-u svaki put nepogrešivo užasne, u kombinaciji s kolom iz automata, sve može…

Moja duuuuga povijest druženja s ovim fantastičnim (NOT!) serijalom i jedinom mitologijom kvazi nacije koja postoji manje od 250 godina seže do ’77. ili ’78. godine, kada me dragi tatica odveo na projekciju prvog dijela. Naime, njegov prijatelj Bimbi, pokoj mu duši, radio je (i živio) u Katančićevoj ulici, točnije, u Croatia filmu te sam kao djetešce dobio priliku među prvima u regionu nazočiti netitlovanom prikazivanju tog epskog djela zajedno s muftijama koji su odlučivali hoće li se film prikazivati u kinima ili ne…

Drugi put sam se s istim ostvarenjem susreo nekoliko godina kasnije u supetarskom ljetnom kinu, ovaj put s titlom, a genijalni prevoditelj glavnog je junaka prekrstio, pače i preveo, u Luke Nebohodač! Isuse i Bože!

Iako sam još na onoj prvoj projekciji saznao da je prvi dio u stvari četvrti te da u pripremi imaju peti i šesti, čovjek se ponadao da će nakon nakon drugog (Imperij uzvraća mudarac) i trećeg (Povratak jetija) dijela to mučenje prestati. Ali avaj i jao, uslijedilo je rafalno snimanje stravična prva tri dijela s mladim budućim Darth Vaderom (i jope se moramo zapitati tko smišlja ta glupa imena i ima li to veze, a ne nema, s horsom iz naslova) po imenu Analkin…

I tak, dok 2016. gazi, red je došao i na ovaj sedmi dio. Ne treba ni govoriti da je klišej krenuti s klišejima. Dobro protiv zla, još jedan, jer fanovi ih toliko vole, glupi uobot, koji se za razliku od Rdvaddva i njegovih glupih kotačića, kotrlja te planet na kome prevladava, pogađate, pustinja. Mislim, zašto bi smislili išta drugo kad je najlakše otići u sjevernu Afriku ili wherever i jeftino snimiti nešto što ćeš prodati kao suho zlato, dakle, jednako kao što danas funkcionira cijela svjetska ekonomija. Nego, osim što je planet isti kao u prvom dijelu, slična je i situacija u kojoj mlada i prelijepa djeva, kao nekad Analkin, ne znajući da joj je, kao i njemu, stalno jako sila, teško živi na rimout planetu…

No, dobro… Budući da mi nije palo na pamet da se informiram o sadržaju i saznam u koje je vrijeme u odnosu na prvih šest smješten ovaj nastavak (because sequels make so much lot of money https://www.youtube.com/watch?v=hlxoyw_8I7I ), a nije me ni briga, sve sam saznao kad su se, nakon otprilike pola sata filma, u kadru pojavila dva majmuna – Čubaka iz roda Vukija i Harrison Ford iz roda jedva čovjekolikih, poznatiji kao Han Solo. Hm… Hm… Naravno da je ime glupo, ali jeste li se ikad zapitali zašto Solo… Budući da on veći dio vremena u dip spejsu provodi isključivo sa svojim dlakavim frendom majmunom, ovim Solo se željelo naglasiti da je sam, a ne da fura s Čubakom ili da se njih dvojica, ne daj Bože, gađaju :)

Uglavnom, pošto je Han Sroljo nekakav kradljivac/muljator, gone ga dva slična krimosa, jedan Kinez, Vijetnamac ili šta već te neki tip s teškim irskim naglaskom. Mislim, čemu to?!? A Ratovi zvijezda ne bi bili to što jesu da se svako malo ne pojave glupi jurišnici, pandan Nijemcima iz partizanskih filmova. Zaboga, čemu im služe oni oklopi kad padaju k’o snoplje pri najbezazlenijem pogotku, a kao da su ih birali među kratkovidnima jer oni pogoditi ne mogu – ništa! Klišeji se nastavljaju svemirskim barom, neizbježnom scenografijom svakog lošeg sajfaj neuratka s hrpom kao čudnih likova koje izrađuju lutkari što su se iz ugaslog Mapet Šoa prebacili u ovu franšizu, a vlasnica bara izgleda kao Jodina sestra koja čuva svjetlosni mač samog Luka Nebohodača. Nego, u vezi tih mačeva, ono, ta svjetlosna zraka nema neku masu, ne? Zašto ga onda svi likovi drže s dvije ruke kao teške srednjovjekovne mačeve. Mislim, ako je sila s njima, ne, kaj ne bi trebali biti snažni, a ne jedva držati svjetlosni mač? Ili ovo da je sila s njima znači da im je stalno sila pa mač drže s dvije ruke da se ne bi uneredili tijekom zahtjevne borbe.

A da ne govorimo o zapovjednom kadru tzv. pokreta otpora. Ima tu časnika svih rasa, a obavezno član mora biti neki neljudski lik s glavom lignje, koji uredno ima dvije ruke i noge i bez problema može navući uniformu ( http://starwars.wikia.com/wiki/Gial_Ackbar/Legends )

Normalno da filma ne bi bilo da princeza Leja u liku prastare Keri Fišer ne izgovori „may the force be with you“, što nas opet vraća na one koji su se droksali da bi im takve gluposti uopće mogle pasti na pamet, a u svakom nastavku obavezne su rečenice zločestih likova koji žele nauditi dobjima, obično s japanskim naglaskom, tipa: „Jedi scum! Make them suffer!“ (čitaj: „Džedaj skam! Mejk dem safaaaaaa!) ili „Finish her!“ (čitaj: „Finišaaa!“). Ovdje najzločestiji lik, inače sin majmuna Harisuna i princeze Gonorleje, koji je masku posudio od Dartha Vadera samog, upitan što sa seljanima na pustinjskom planetu, okrutno i u maniri Metalike odgovara: „Kill’em all!“ A taj lik nazvan Kajlo Ren Men nemalo me iznenadio kad je skinuo masku, ti bokca, isti Marko Rajković :) http://screencrush.com/442/files/2015/05/star-wars-7-kylo-ren-unmasked-pic.jpg?w=720&cdnnode=1

Nego, zašto su scenaristi dozvolili da Kajlo svom tati majmunu uvali kajlu, to jest, svjetlosni mač u utrobu i baci ga s onog glupog mosta na kome su se fajtali Invejder i njegov ubogi sin Luk i gdje je izgovorena najpoznatija rečenica cijelog serijala uz neizbježno dahtanje: „Luuuk, aj em jo fadaaaa! If ju dont džoin d dark sajd, aj vil invejd jorejnus!“ Dobro, to mu nije pošlo za, hm…, samo mu je odrezao ruku i bacio ga u ambis, dočim je ovaj, mirekjulsli, taj pad preživio i kasnije hodao okolo s mehaničkom rukom, baš kao i naporni jobot Sinatripu? Jesam, normalno da jesam! Mislim, Sinatripuio je ionak imao mehaničku ruku, ali ova mu je druge boje jer su i njemu originalnu odrezali, ne sjećam se više. Nego, da se vratim drugom epskom boju na mostu, onog majmuna Harisa i njegova prodigal sana, to jest, zašto je ubilo jednog od zaštitnih znakova cijelog serijala. Zato jer ima 104 godine i boje se da neće doživjeti snimanje osmog nastavka. Je, k’o vam je kriv kad kao Piter Džekson ne snimate tri komada odjednom. Dakle, ako Harison Ford Eskort ipak poživi, bojim se da bi se u sljedećem filmu mogao pojaviti s mehaničkom utrobom, a kao takav unaprijeđeni model, zvao bi se Ford Eight po Fordovu modelu s kraja 30-tih godina, baš prikladno za osmi nastavak.

Osim, Kajlo Kretena, zlo je utjelovljeno i u hologramu maštovito nazvanom Supreme Leader ili Snoke (whatta fuck?!?) – da sve bude gluplje, on ponavlja rečenicu Džabe Hata „Bring her to me!“ i generalu Huksu, upravitelju „maštovito“ smišljene zvijezde smrti, zapravo iste one stare, samo deset puta veće. A kad se obraća podanicima, scenografija i govor namjerno podsjećaju na Hitlera, jer to je sinonim za najveće zlo, dok, recimo danas, ta uloga u svijetu pripada onima odakle i dolazi ovaj smiješni filmić…

Elem, da završim. Cijeli film svi traže Luka Nebohodača, kojeg je pokušao utjeloviti Mark Hamill. Kažem pokušao jer se pojavljuje samo u zadnjoj sceni na četiri sekunde i ne izgovara niti jednu rečenicu? Pitate se zašto? Jer nije u stanju glumiti. Čovjek ima samo tri godine manje od Majmunsona Forda i očito su ga izvukli iz nekog sanatorija samo za tu scenu. Za njega vrijedi ova: „Luke, may the NURSE be with you!“ :)

Posted in Uncategorized | 3 Comments

ZAGREB TRAIL

Moram nešto napisati o Zagreb Trailu. Iz više razloga: jedan je da mi ne ispari volja pa će i taj „izvještaj“ proći kao i JGL sRatistika (čitaj: neće ga biti). Drugi je da s naslovnice više maknem Jazza i „utrku“ (sa samim sobom) koja je u dvije godine imala jednog natjecatelja, a i taj je nije završio. Treći je što mi je Šimun naredio da hvalim njegovu umotvorinu, a četvrti je što mi je ovo bila jedna od najljepših utrka u kojima sam sudjelovao (ovo četvrto ne vjerujte jer je nastalo kao posljedica trećeg)…

Nego, priznajem da sam bio podosta razočaran kad me di organajzer u petak navečer nazvao i rekao da najvjerojatnije otkazuje ultru zbog nekoliko stabala srušenih po brdu, ali prebolio sam to još istu večer na maturalnoj uz pomoć knedla sa šljivama koje sam tamanio uz velike količine šećera. Vidi se da je Cimi ostario, četrdeset prva gazi, gdje su ona vremena kad se prije šest godina Velebit nije otkazivao, a situacija je bila deset puta gora nego ovog vikenda, s tim da je i sveta planina nešto opakije mjesto od ovog našeg omiljenog brdašca… Vidiš, zanimljivo je da je tu ultru uzeo Trs te da se na Zagreb Trailu, u sličnim vremenskim neprilikama, pojavio na prvoj utrci nakon četiri ili pet godina…

I tak, došli u subotu na start u nadi da će ultre ipak biti, čak je i kiša prestala, izgledalo je kao da će se razvedriti, ali ubrzo je ponovo počelo pljuštati i nije prestalo do kraja utrke. Brzo se proširila i vijest da taj film ne bumo gledali pa su se neki okorjeli ultraši pokupili doma, a drugi su rekli da je tog dana treking u Hrvata umro…

Ni meni se nije dalo ganjati u kraćoj varijanti jer me te kratke i brze utrke ubijaju za razliku od ultra laganica, ali kae tue, idemo se klat. Tak je i počelo, na najjače, a malo sam sebi došao tek kod Lagvića kad je počeo uspon na Medvedgrad i sve nakon toga bilo je čisto uživanje.

Nisam sponzoriran tak da mogu slobodno pisati o tenisicama (kad već ne mogu o utrci) – inovejtice mudclaw su savršeno odradile posao po ovakvom terenu, a ono malo asfalta se izdrži bez problema.

A staza… Eeeee, staza je bila savršena, baš čisto savršenstvo. Ako isključimo kratki sljemenski đir, stalno si kilometar, dva od centra, a u totalnoj divljini. Malo gore, malo dole, šume (kaj šume?!? – džungla!), singl trekovi, livade, stepenice… Kad ti asfalt dojadi, taman krene nešto drugo…

Naglašavanjem nekih dijelova ispalo bi da ostali nisu bili lijepi, a stvarno nije tako, no, dva mjesta moram izdvojiti. Prvo dio nakon ribnjaka u Gračanima – nabujali potok, lude livade, šumetina čije su se grane nadvile nad single track stazu nadomak glavnoj prometnici, ma baš, ono, ludilo. Nije da se nekom dalo startati po kiši, ali nakon pet minuta ti je svejedno i čini mi se da je staza bila još atraktivnija baš zbog ekstremnih uvjeta.

Drugo mjesto je spust s Brebaka na Pustodol. Istu tu stazu imali smo na Mrak kombi ove godine i to je također bila uživancija, no, ipak u mraku moraš biti oprezniji da se ne razbiješ, a i da ne promašiš stazu. Ovako, kad je dan i staza označena, to je bio čisti gušt. Izuzetno su rijetke prilike kad se ganjaš na najjače i istovremeno beskrajno uživaš i to je bio baš taj potez. Nizbrdica dovoljno zahtjevna da ipak moraš biti pinkicu oprezan, tek toliko da puls nije na maksimumu, a opet taman pod nogu da ne moraš previše paziti nego se možeš opustiti i fakat uživati.

Meni je staza toliko savršena da bih je ostavio takvom i ubuduće, možda eventualno promijenio smjer i tako svake druge godine. I super je bila markirana, ali bez obzira koliko dobro označiš, uvijek će se netko pogubiti jer ljudi trail utrku doživljavaju kao isključivo trkačku, a ona to nije. To je kao da na biatlonu samo laufaš i pokraj gađališta prođeš, a ne pucaš u metu. Na trailu treba i gledat okolo, bit oprezan, a ne samo jurcat. Druga greška je što pratimo onog ispred sebe pa ako on promaši, promaši cijela grupa. Jedino mjesto koje je možda bilo malo slabije označeno s obzirom da je križanje i nizbrdica je skretanje na single track odmah poslije Medvedgrada, ali tko je bio pažljiv, ugledao bi ga bez problema. Uglavnom, svaki put kad sam podignuo glavu, vidio sam sljedeću trakicu, osim unutar posjeda ksaverske crkve.

Iako me Šimun zadnjih tjedana izluđivao sa Zagreb Trailom jer su zbog toga patili treninzi, zapravo, više moji živci i što je ultra ipak ultra, ova staza je bila pun pogodak…

 

 

Posted in Uncategorized | 14 Comments

MJERENJE STAZE – NASTAVAK

Sjeća li se itko ovog? http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/10/14/mjerenje-staze/

Nije nešto, ali ne bu Sabljarka sa svojim flešbekovima bil prvi među “blogerima”, inače, sve samim plodnim autorima koji sipaju tekstove iz rukava, nogavica i slično…

Elem, skrenuh danaske bicom po pločniku iz Bednjanske u Miramarsku, gdje, preko puta benzinske, dvojica murjaka na motorima zaustavljaju aute, ali jedan od njih, zamijetivši me, ne budi lijen, pokaže rukom da stanem i, normalno, odmah mi sve jasno, hoće mi naplatiti kaznu za vožnju pločnikom, no, eto sreće u nesreći, prepoznam čuvara zakona koji je suludog Poljaka i mene vodio kroz gradske ulice pri mjerenju staze te to bješe prvo što sam mu rekao sišavši s bicikla i pružio mu ruku. Yes! Na ovu rečenicu bila bi ponosna i sama Leposava Krleža! Uglavnoa, to ga je instant smekšalo, objasnio mi je zakon i pustio me – ajd bar neka korist od mjerenja staze!

Pravila:

1. Biciklom se po pločniku smiješ voziti jedino ako postoji biciklistička staza, inače po cesti uz desni rub kolnika, pri čemu zakon ne govori ništa o situaciji kad su uz desni rub tramvajske tračnice.

2. Pri vožnji biciklom ne smiješ razgovarati na mobitel.

3. Noću moraš imati reflektirajući prsluk te prednje i stražnje svjetlo.

4. Kaciga nije obvezatna za starije od 16 godina (čitaj: marš na cestu i umri – ko te …. tebe!).

Yeah!

Posted in Uncategorized | 10 Comments

NAKON BRAZILSKIH – HRVATSKE PIPICE

Mda, Svjetsko prvenstvo odavno je prošlo, kreću dosadne lige i europski kupovi, blah, blažbla, here we go again…

No, kako Mr. Postpone sve odgađa, tako i ovo dolazi na red sa zakašnjenjem, a možda nikad i ne bi ugledalo svjetlo monitora da se nije pojavio „slučaj Ajla“, ali započnimo ipak s hrvatskim pipicama…

Naravno, govorim o opraštačima od reprezentacije – Ogiju i Dudeku: zanimljivo, spellcheck je podcrtao imenicu opraštači jer takvo što, kao što ne postoji ni sama imenica, ne bi ni trebalo egzistirati, izuzev kao simbolična ceremonija za bivše reprezentativce nakon završetka igračke karijere. Jer, tko si TI?!? da se „opraštaš“ od reprezentacije?!? Takozvani oproštaj dogodi se a da za njega i ne znaš, i to onog trenutka kad te ne pozovu. Istog postaneš svjestan puno kasnije kad shvatiš da te više nikada neće ni zvati, a ne onda kad ti tako „odlučiš“ iz cmizdravih razloga tipa „kod djugih izbojnika sam igjao, a kod ovog ne, kme, kme“ ili „izbojnik i njegov bjat takođej tjetijaui su nas kao tete u vjtiću djecu, kme, kme“ i slično… Kako bi se trebali odnositi prema vama? Gladiti vas peruškom i dočekivati s crvenim tepihom? Bez obzira na odigrane utakmice, golove i zasluge, zaboravljeno je da ste se u bogate klubove prodali zahvaljujući reprezentaciji, a sigurno ne igrama u domaćoj ligi! I šta će biti ako Niko slučajno izgubi prve dvije utakmice kvalifikacija, smijene ga i sljedeći odluči da ste njemu i naciji neophodni? Tad ćete se iznenada prestati duriti kao pipice i vratiti se kao spasitelji jer hrvatska reprezentacija je über alles? Aha, vidim kako je iznad svega…

Nekad sam osuđivao i one koji prijavljuju prebivalište tamo gdje se plaća manje poreza, ali s obzirom na lopovsku vlast, sve manje to smatram nedomoljubljem, a sve više izbjegavanjem podmazivanja onih koji ne rade ništa izuzev punjenja osobnih računa novcem poreznih obveznika…

Što se reprezentacije tiče, igraš zato da bi narod barem nakratko bio zadovoljan jer, jebi ga, takvi smo, sportski uspjesi usrećuju nas više od bilo čega i to se, na žalost, nikad neće promijeniti i ako ti to nije jasno: fuck off!!! Da naši reprezentativci ljube svoj narod u koji se toliko kunu, onda baš nijednu kunu ne bi tražili za igranje u reprezentaciji. Ok, ima tu i kvaka – tad bi džabalebaroši iz saveza još bolje prošli, ali ako im je stalo što manje ostaviti tim pripuzima, s čim se potpuno slažem, onda su mogli cjelokupnu zaradu poslati stradalima u poplavama…

Ok, dosta o fudbalerima, ajmo malo do Ajle Tomljanović, a puno do njenog tate Ratka, bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca i dvostrukog osvajača Kupa prvaka sa Zagrebom. Veli tatek da mala za viši nivo treba stručnjake (totalno glup argument, u svijetu tenisa se barem zna da većina vrhunskih tenisača i tenisačica ima strane trenere, ali i dalje nastupaju pod svojom zastavom) te da iz našeg saveza nikad nisu zvali niti išta pitali, pogotovo kad je imala mononukleozu. Kaj, trebali su zvat i pitat i kad je imala mengu? Kak bi bilo da Ajla ili bilo tko drugi promijeni tatu jer netko drugi ima više love? „Tata, neću više da mi budeš tata jer drugi striček isto želi bit moj tata, a ima više love!“ A da ne spominjem (ili ipak da) Kukoče, Vujčiće, Giričeke i ine neimenovane besprizorce koji će igrati za repku samo kad se njima sprdne…

Mislim, jasno je da je sport nevažna stvar, da Hrvati izumiru, da Hrvatska više nije neovisna te da je upitno koliko je to bila u ovih dvadeset i sitno godina, no svejedno – sramota! Po meni, svima koji ne žele igrati za repku, a tu su rođeni, uzeti soške, svu imovinu u domovini i – zdrrrrrrrravo!

 

Posted in Uncategorized | 10 Comments

BRAZILSKE PIPICE DOBILE PO PIPICI :)

Do jučer nikad, ali nikad nisam navijao za Nijemce, ali netko je trebao stati na kraj ovoj najlošijoj brazilskoj repki ikad, to jest, barem otkad gledam nogomet, znači od ’78.

Budimo realni, nogometni romantizam umro je s onom generacijom iz ’82., ne samo brazilski, nego i svjetski.

Iako s nogometom nema veze, kad je jučerašnja tekma u pitanju, sjetim se kapetana Mukkija i njegove karme: da Brazil nije domaćin, ispali bi u grupi…

Fred zahvaljuje Bogu na poklonjenom penalu protiv Hrvatske, sorry excuse for Hulk se dvaput baca u čileanskom šesnaestercu k’o da je unHulk i zabija gol uz pomoć ruke, dok Čile u zadnjim sekundama produžetka pogađa prečku. Čak ni elvere nisu dobro pucali (promašio i “Hulk”), ali imali su sreće što su Čileanci bili još gori. Jedino su protiv Kolumbije igrali dobro, no ni to nije bilo uvjerljivo.

I onda su došli Švabovi :)

1:7 :)

Ah, baš je bilo zabavno gledati i tko zna šta bi bilo da Elf nije malo stao na loptu…

 

 

 

 

Posted in Uncategorized | 4 Comments

VELEBIT 100 2014. – PROLAZI

Veli Šimun da ne bu više stotke pa nek prolazi ostanu kao orijentir za neke druge velebitske staze i dužine:

Trg Marasovića-Lekine njive (via poučna staza i kanjon Male): 1:39

Lekine njive-Ivine vodice: 0:46 (2:25)

Ivine vodice-Vlaški grad: 0:22 (2:47)

Vlaški grad-Libinje (uključujući koju minutu na tranziciji): 0:32 (3:19)

Libinje-Mali Alan (20-tak km makadama, uključujući trandžu): 2:16 (5:35)

Mali Alan-kraj šumskog puta: 0:38 (6:13)

kraj šumskog puta-Sveto brdo: 1:04 (7:17)

Sveto brdo-Čičina dolina: 0:32 (7:49)

Čičina dolina-Bunovac (ukjljučujući trandžu): 0:52 (8:41)

Bunovac-hrbat ispod Malovana: 0:45 (9:26)

hrbat ispod Malovana-Vaganski vrh: 0:36 (10:02)

Vaganski vrh-Struge: 0:44 (10:46)

Struge-dom: 1:03 (11:49)

dom-Rujno (uključujući trandžu): 1:37 (13:26)

Rujno-Velika Paklenica (via Njivarska strana): 1:13 (14:39)

Velika Paklenica-početak uspona na Crni vrh: 0:10 (14:49)

početak uspona-Crni vrh: 1:07 (15:56)

Crni vrh-cilj (via Lekine njive i Jurline): 2:20 (18:16)

Posted in Uncategorized | Comments Off on VELEBIT 100 2014. – PROLAZI