Valjda bum opet poceo plahutati…
-
Najnoviji članci
Najnoviji komentari
- Bo na Teleca koljenica
- stumsi na Teleca koljenica
- Aca na Teleca koljenica
- kravojić na Teleca koljenica
- mukki na Teleca koljenica
Arhive
Kategorije
Meta
Kolumbijska priča
Aus Kolumbien
Baba Jaga? Noup. Ovo gore vam je moja prababa. Izraz lica indicira na koga smo ja i stara namčori. Pogled bi nazvao mješancem sivog sokola i lukave babe. Maria “Madrecita” (“majčica” na španskom) Ignacia Herrero, indijanka il tri frtalj indijanka (kao i uvijek, podaci o mojoj obitelji su nepouzdani), uglavnom ona je razlog što mi je deda bio “zmazan”, zbog nečiste, indijanske krvi izgubio je nasljedstvo. Uglavnom žena okotila 14 djece. A njen mužek, moj pradeda Neftali Forero Montoya ( Hibru junajted espanjol) borio se za vrijeme nekog 100 dnevnog kolumbijskog rata, naravno za “krivu” stranu. On ubijen, ogromna farma spaljena, a prababa ostala sama s čoporom djece. Umrla žena kad se moja mama rodila. Dakle za sve one koji vole TV Kalendar, anno domini 1938. Zaslužna je za to da se mogu barem donekle nazivati indijancem, ili kako bi moja kolonizatoromrziteljska a tričetvrt kolonizatorska (puna je ovih kontradikcija, tak se pjeni i na židove a židovka je koliko i indijanka…) matera rekla, ona nam daje pravo da se nazivamo Amerikancima. Pradeda je dakle razlog za židovizam. Njegovi preci su bili među onim španjolskim židovima koji su nakon protjerivanja islamističkih fundamentalista iz maurske Granade dobili mogućnost nakon renesansnih peripetija potražit sreću u Novom Svijetu ili se suočiti sa gnjevom katoličke crikve. Svi znamo kak to ide sa Spanish Inquisition. Gorke li ili slatke ironije to židovstvo se izgubilo u svemu osim u prenošenju imena Neftali iz generacije u generaciju, doduše neki bi adolfisti mogli prstom upirati na novčane peripetije koje pokazuju da je materijalizam igrao veliku ulogu u obiteljskoj dinamici, a krajnje rasipanje bogatstva moglo bi poslužiti kao dokaz da nema para kad više nisi obrezan, no otom potom. Većina te kolumbijske obitelji ionako je već davno kvislinški prigrlila katoličku crkvu koju će potom neki njihovi potomci u dvadesetom stoljeću veselo odbaciti i neki za to gotovo platiti glavom.
Moja obitelj je oduvijek bila dobar izvor za priče uz vatricu. Hmmm, kad sam zadnji put pričao uz vatricu? Fire walk with me? Al zato sam za školsku zadaćnicu iz francuskog “Ma famille” dobio 1 i preporuku da odem školskom psihologu. Žena je tvrdila da lažem, a ja samo istinu napisao, mama i tata se ne vole, brat mi je nedavno skoro skviknuo od droge, pokušao samoubojstvo, sestra umire od raka. I šta sad, obitelj ko svaka druga. Volimo se, mrzimo se, plaćemo, smijemo se…Al ne ona meni jedan i da sam poremećen.
Dakle Lucila i Velimir, iliti “Lula” i “Rajko”, bili su jedni od pionira multikulti pokreta u našim krajevima (starci su se sparili na postdiplomskom 1960 i neke u Hagu), a moja uža obitelj s obje strane rasprostrla se u postkolonijalnoj ekonomsko-edukativnoj seobi po SAD-u, Kanadi, UK-ju, Švedskoj, Italiji, Španjolskoj, Maleziji. Dakle tu računam samo bratiće, stričeve i tete. Priču sočnijom čine brojne skandalozne i neprovjerene epizode. S mamine strane tu ima samoubojstava, misterioznih nestanaka, propadanja bogate obitelji u markezovskom stilu. Tatina strana priče je puno prozaičnija, klasična gasterbajterska priča, samo kaj niko nije otišao u Nemčiju, nego su tu zemlja Kengura i Stiega Larsona, jaki igrači u board igrici “Hrvatska Dijaspora”. Onda još moj buraz i seka sa svojom dozom smrti, pomlatka, nesretnih brakova, ludila, ludnica, tuge i propasti. Ako se svemu pridoda i pitanje predaka; miješanje židovske, hispanske, indijanske i slavenske krvi, te naš obiteljski talent za pretjerivanje, laži (svjesne i nesvjesne) i prešućivanje, dobijemo jedno fino varivo za neki alternativni ljetopis Popa Dukljanina.
Ovo je slika s nekakve večere 1971. Colombia, Meksiko, nemam pojma. Mislim da je u to doba stari već krenuo sa svojim poslovnim usponom kojeg je pratio ljubavni pad. Ukratko; Ured za planiranje, Dow Chemical-Texas, prostitucija, ljubav u krizi, povratak u Jugu, direktor Ina Petrokema, pa nekakav ministrić RH, (politike se bojao tak da nije baš partijao, ali nije baš pokazao mramorna muda u tom svijetu), pa Ujedinjeni narodi, mistična najbeskorisnija i najskuplja organizacija na svijetu, prvo u gostima kod danas megapopularnog Gadafija, s kojim se stari upoznao, i od kojeg je stari pobjegao glavom bez dolara. Iako je plaća koju je tam imao bila dovoljna za sponzoriranje života na dva kontinenta plus navike razuzdanog Balkanca, tata je proročki te davne 1983. izjavio, ovdje će biti sranja, ovaj tip je lud, prisluškuju me, jugo ambasada se sam bavi švercom pornića i viskija, ovaj svijet nije normalan, kidam nalijevo… Onda je slijedio novi futilni UN mandat u domovini još jednog osobenjaka- krvopije- manijaka, Roberta Gabriela Mugabea, kojeg bi ja nazval “Nigger Stalin”, u meni dragom Zimbabweu. A na kraju se 1990. u meni fascinantnom naletu kroatofilije vratio slušati Stop the War in Croatia u Zagrebu. Svoju karijeru će završiti debljanjem u fotelji pomoćnika ministra financija u Račanovoj vladi sa vrhuncem kada je na prilogu u Dnevniku sa sastanka vlade na Plitvicama usnimljen kako spava usred nečije govorancije.
Usmenu predaju o sreći i zaljubljenosti čuo sam samo od majke. Moja svjedočanstva su puna deranja, ni trunkica poštovanja (tata), samopoštovanja (mama). Tek pred tatinu smrt, kada mu je tiranski karakter zbog propadanja moždanog tkiva evoluirao u neku varijantu zločestog 130 kila teškog bebača, došlo je do neke nove topline. Zajedno su buljili u telku, pustošili plac s uvijek razuzdanim novčanikom mog starog i na kraju čistili njegovu kakicu skupa sa mnom s poda. To je bilo nekak lijepo i oslobađajuće..
Ovo je druga prababa. Ova nema baš ništa indijansko. Galjega. Ili ti žena iz Galicije. Ascension Dulcei de Arias. Još malo aristokratske krvi. Njena obitelj imala je ogromno imanje u pokrajini Boyaca. Nešto ko četvrt Rvacke. No, stara Ascension bila je i predstavnik onih izroda obitelji s integritetom i principima. Nakon što su roditelji, konzervativni konzervativci, zbog pristupanja liberalima izbacili iz kuće i razbaštinili svog sina, njenog brata, ona je iz solidarnosti i protesta napustila roditeljsko ognjište. Onda je u Bogoti osnovala pekaru Panaderia de Sana Antonio, pekaru koja je uskoro mutirala u najveći lanac pekara u Bogoti početkom 20 st. Kad su joj starci umrli dobila je vlasnički list za ono pregolemo imanje. Spalila ga je. Piromanka.
Kad je moj deda obljubio moju baku prababa mu je prepustila vođenje pekare. A deda je kao i mnogi muškarci u toj obitelji usro motku. Na kraju je prodao pekaru nekom Talijanu. Ali kulinarski snobizam uslijed barokne obiteljske trpeze koja se svako jutro sastojala od šezdesetšest (tak su se ukleli) vrsta peciva, moja majka je uspješno (uz pomoć kratkog razdoblja monetarnog obilja u obitelji kojeg smo proživljavali tijekom boravka u Zim-Bab-ve-u) prenijela na mene.
Deda Neftali (židovčina, Hebrew United) i Baba Maria Francisca Benito Arias (galicijska repka, Marija Lurdska). Deda je dakle popušio već na rođenju. A nije ni poživio baš dugo, srce je eksplodiralo sa pedeset godina. Zbog indijanstvom inficirane matere izgubio je većinu nasljedstva, red veličine pola Rvacke (i on…), al se poslije bogato udao. Pekara, ovo ono, nekoliko kućica u Bogoti, farme na kojima crnci il indijanci il mješanci il bijelci il ko već rade ko crnci, i tak. Haj lajf. Al deda je bio gud gaj. Barem po maminim pričama. Ja ga nisam upoznao. Volio je farmu, orhideje, konje, klopu, ples, prirodu, svoju decu. Progresivan neki tip. Bog će znati kak se spandžao s mojom Babom koja je bila totalno suprotan lik. Odgojena u trulom i strogom časnosestrinskom katoličkom duhu i razmažena gomilom para koje stekoše moja prababa i njen muž (o njemu niš ne znam). Baba nije imala vremena za klince, nego se brinula za to da bude lijepa. O dječurliji su se brinule dadilje. Odnosi sa muškom djecom su bili još nekakvi, al sa kćerima je sve škripalo. Ovo u rukama im je prvo dete. Ili drugo? Cecilia Forero Benito, poznatija kao Tita, rođena 1930 imala je nakratko brata blizanca koji je umro pri porodu. Danas je uz mamu jedina živuća jedinka obitelji Forero.
Mama, Manoni i Nacho. Manoni je bila najmlađa sestra. A prva je umrla. Odrastala je kako je obiteljsko bogatstvo propadalo i na kraju je završila kao taksistica u Bogoti. Nacho, rođen 1935, pravim hispano imenom Jose Ignacio, bio je pravi grubijan. Najstariji brat. Popularan kod žena, ali ne onih u svojoj obitelji. Mama ga se bojala,a on ju je tuko dok su bili mali, a kasnije samo vrijeđao. Jednoga dana napravio je klinca nekoj curi s kojom nije imao u planu živjeti hepili ever after. A onda je njen ćale dočekao negdje Nacha i ispalio mu metak u leđa. Nacho je većinu života proveo u SAD-u (L.A., Miami) kao poluinvalid zbog onog osvetničkog metka. Ali je uvijek imao žena oko sebe. Ak se ne varam u SAD-u zarađivao je ko urar.
Mama s 15 godina. Nekak mi je nevjerojatno da je davnih 960-ih sa 20 i sitno otišla ko neka južnoamerička sufražetkinja sama u Europu na postdiiplomski iz socijalnog rada i sa snovima povratka u Colombiu i ispravljanja nepravdi, a na kraju je završila s tatom. A onda se tako lako predala životu domačice u Jugi, prvo sretne, onda i nesretne majke i pratilje. Tu i tamo radila je kao prevoditelj, u školi stranih jezika kao izvorni govornik, i volontirala nešto po kampovima za izbjeglice za vrijeme rata, radila korekture za neke urnebesne prijevode s hrvatskog na španjolski. Spojila je u sebi prezir prema konzervativnom odgoju, s konzervativnim odgojem. Znala je da ne voli katoličku crkvu, licemjerje i ostalo što joj je obiteljski i časnosestrinski odgoj nametnuo, ali nije znala izmaknuti tradicionalnim tabuima i putem podsvijesti prenijela je na sebe i potomke neke tekovine katoličkog i tradicionalnog odgoja; deifikaciju muških potomaka, seksualnost kao tabu, obsesivnu pristojnost komunikacije…, no na kraju svega najviše je sebi zakomplicirala život time što se betonizirala za mog starog bez obzira na dvadeset godina života punog odurnih svađa, pričanja o odlasku, razvodu i tome sličnom. Ali nekako je uvijek prevagnuo manjak muda i isprika da ne odlazi zbog djece… Na kraju priče bila je sretna što se mogla brinuti za starog kad je nakon nečeg s mozgom (tak to kažu doktori koji nemaju pojma kaj mu je bilo) postao preteški bebač kojeg treba prematat uz pomoć solidne dizalice, i što je s njim izgurala svoj život kak su ju i naučili da treba, till death do us part. It’s a sed and bjutiful vrld. Kak bi rekao stari frend Roberto Benigni.
Tali- Iliti Neftali Forero, mamin najmlađi brat. Svoje kolumbijske stričeve i tete, i njihove potomke, s par izuzetaka upoznao sam samo kao balavac. Zadnji put posjetio sam Colombiu sa šest godina i odonda su se naravno moja sjećanja rasplinula u oblaku uranjene demencije. Tek svađe i tuče s Eduardom, bratićem, Talijevim sinom, bude neku mutnu sliku. Bratić je u međuvremenu izučio neku čudnu kiparsko dizajnersku struku u Španjolskoj i nedavno se vratio u Colombiu. Sestrične koja danas nekaj ful apstraktno dela na nekoj antropološkoj katedri u Rimu se uopće ne sjećam. O Taliju nisam baš bog zna što čuo. Uglavnom znam da se udaljio od ostatka obitelji kad se nakon babine smrti rasprodavala svakojaka imovina. Tko nas hom-bre zavadi. Pare. Eto velim vam ja, Židovi. Kako i pristoji kvarnoj obitelji svi su se fino poklali oko prodaje raznoraznih nekretnina, neki su se na kraju pomirili, Tali baš i ne. Inače je predavao nekaj na agronomskom faksu u Bogoti i skoro su ga koknuli kao istaknutog ljevičara za vrijeme političkih borbi ljevice i desnice. U Colombiji se naravno kao i u svakoj nepoštenoj latinoameričkoj državi od hladnoga rata kokalo političke nepodobnike sve u sedamanaest. Mnogi Talijevi drugovi, kako se ljevičarenje u Colombiji pokazalo kao gubitnička opcija, su kako bi rekao stari Chao Manu, Desaparecidos, iliti nestali. Mama mi je nekaj pričala kak je Tali slučajno bio na nekoj farmi negđe kad su se provodile čistke pa se tamo pritajio dok vazduh nije bio čist.
Eduardo “Lalo” Forero, Cecilia “Tita” Forero, kasnije Sganga i Nacho.
Titino vjenčanje. Lalo je bio neki zgubidan poput mene. Nikad nije završio pravo, i na kraju je živio od preprodaje rukotvorina. Imao je i jednu trgovinu raznoraznim artefaktima seljačkog i domorodačkog življa. Ni o njemu ne znam bog zna što. Dvoje djece, meni dosta nepoznate dvije sestrične. Jedna je završila biologiju i bavi se biljkama u prašumi, a druga svako malo šalje neke patetične mejlove. Al djeluje drago. Obje žive u Kolumbiji imaju neke muževe i muku muče sa egzistencijom. Stalno posuđuju pare od ostatka obitelji i onda to ne vrate. A i njihovog ćaću kolko sam skužio svi krive za beskorisnu pošto-poto rasprodaju trule obiteljske imovine.
Tita i Mario Sganga, Francesco i Anamaria ili Cristina?
I mamina starija sestra je slijedila stope svoje majke. Bila je profesionalna supruga. Dakle udala se u dobru obitelj. Prava sicilijanska famiglia. Il su bili u mafiji il su bili diplomati. Zio Mario bio je ovo drugo pa je bio konzul u Njujorku, Švicarskoj i kaj ja znam di još. Nekak bi ih klasificirao kao glamuroznu varijantu moje obitelji. Bilo je puno para, ali i puno nesreće, stalno su se seljakali po globusu i djeca su mrzila to neprestano izbjeglištvo jer su stalno gubila prijatelje. Francesco, ovaj mali na slici bio je skroz neprilagođen. O njemu kolaju raznorazne priče, da u Švicarskoj nije izlazio iz podzemnog bunkera koji je konzulat imao za slučaj atomskog rata, da je skoro ubio moju braću vozeći svoju Alfu po Jadranskoj magistrali, da se išao objesiti pred mojom bakom koja ga je zatekla pa ju je onda strefio schlag i tako ju je spremio u grob, da je još živ i da je član ljevičarske gerilje, da je još živ i da ne radi niš negdje u Kolombiji. Ono što je sigurno da mu se trag gubi s babinom smrću. Njegove sestre, Anamariu i Cristinu sam najbolje upoznao od cjelokupne rodbine sa mamine strane. Anamaria je tipična Talijanka koja priča glasno i previše i obsesivna je oko svoje djece. A Cristina mi je pak uvijek bila jako draga. Cristi je radila kao ratni izvjestitelj u El Salvadoru, kasnije provela godine i godine u raznim NGO-ima, desetak godina u Amnestyu u Nizozemskoj i još neko vrijeme u Torture watchu u Londonu. Zadnji put smo se vidjeli na sprovodu moje seke. Nevjerojatna je riznica znanja o svjetskim aerodromima, kao i uspješni biznis bratić s tatine strane Mark, tako da su oni u pol četiri ujutro nakon carmina prepričavali koji aerodrom ima dobar bazen, restoran… Što kroz Amnesty, što kroz Torture watch i u doba dok je radila ko ratni izvjestitelj za AP proputovala je valjda 200 zemalja, a tak je živjela i u djetinjstvu. Nakon 25 godina fanatičnog rada u resoru ljudskih prava samo komentira da će raditi to i dalje, ali da je izgubila iluzije da se išta mijenja na bolje, kak ona veli, stvari samo promijene oblik. Nakon što je napustila Nizozemsku di je našla i drugog muža, zbog po njoj najrasističkije zemlje na svijetu (ona je naravno naučila nizozemski, ali je imala naglasak, u dućanu u njenom kvartu nisu joj odgovarali na njen nizozemski, i još ima sto tome sličnih i gorih priča iz obiteljskog (njenog muža) i ostalog Dutch svijeta), iz Londona je otišla jer joj je dosta bilo gradova i sad završava doktorat iz antropologije na Siciliji di se s tim Nizozemcem bacila na brigu oko maslina i zemljoradnju. Ako se vratimo na tetu, Cecilia, “Tita” je zahvaljujući Marievim parama otkupila većinu jedine preostale obiteljske farme u Kolumbiji, “Floreste”. I još si je kupila stan u Bogoti. Sad tamo živi i nema više namjere putovati igdje. Podsjeća me na mog tatu kad čujem priču kako se pravi da je invalidna i da nemre hodati kad negdje treba stajati u redu.
Dubravko, Nataša i Josip. Moj stric sa tatine strane danas je jedini preostali Rajković od dedine loze na hrvatskom tlu. U Kolumbiji nije nikad bio, pa ćemo ga preskočiti. Ili ne skroz. Kad smo već na gelenderu.hr pa recimo da je on jedini u mojoj obitelji koji je imao virus trčanja. Ko tinejđer i kasnije trčao je od Karlovca do Jaske i natrag, a dok je studirao u Zagrebu trčao je Puntijarku dobro ispod pola sata.
Buraz i sestra su imali svoj dodir s Colombiom. Pogotovo sestra. Ona je u Caliu živjela nekih 3-4 godine. Rodila tamo jedno dijete, spavala s nožem pod jastukom u strahu od otmice i zlih ljudi, a na kraju je tamo i najverojatnije pokupila rak. Naime, kad je po nekoji put u svom životu tamo završila u ludari, još uvijek je dojila, a dali su joj neke lijekove koji navodno uzrokuju rak dojke ak dojiš. Danas su iza nje ostali Damjan koji jako liči na strica Dubravka i Rea rođena u Caliu i poremećeni šogi Alojz.
Buraz Josip je pak danas daleko u svom svijetu, na jugu Španjolske. Tam je u predivnoj Andaluziji pronašao svoj neprilagođeni nemir i vodi hotelčić. Brat je neiscrpno vrelo alternativne povijesti svega od zagrebačkih kvartova, novoga vala, svjetskog udruženja anarhista, stručnjak za uzgoj najbizarnijih biljaka i vrelo okultnih priča. Radio je na poslovima koji se kreću od Trokutovog antikvarijata u Dioklecijanovoj, nekakvog polulegalnog zoološkog vrta u Španjolskoj, šverca pseće hrane iz Andore, ribe iz Portugala, opijata iz Maruekosa, uzgoja cvijeća u Zimbabveu i Španjolskoj i recimo još borbama pijetlova. Naravno da mu je pijetao ispao dosta loš borac kad ga je hranio s nekakvom ganđastom smjesom. Razveden je, ima dvoje klinaca, i najbolji je kuhar u obitelji. Iako sam ko klinac mislio da sam ja najveći talent za laganje u obitelji, ispalo je da me burke šiša sto na sat, njegove nevjerojatne pripovijesti mješavine su Crowleya, Freye Stark, Mame Leone, Stiega Larsona i Big Fisha, uz ritmove Thomasa Mapfuma i Laurie Anderson. Kolumbiju ne voli i smatra ju usranom, prodanom zemljom (naslijedio obiteljske snažne anti ju-es sentimente) i navodno ju je više puta posjećivao dok je bio zaposlen u hotelu u Dominikanskoj republici. Razumijemo se slabo, ili nikako, a ponekad i nekako. Komplicirano je to. Meni je uvijek bila fora priča, “puni krug”, kako je moj buraz u jednom trenutku živio u Granadi, di su naši 10 X pra-deda/baba živjeli prije 500 godina, oni židovi protjerani iz Španjolske. Čak je i navodno tamo u nekim arhivima našao neke zapise o svemu tome.
Tata, Manoni i njeni klinci. Eto i moj stari se veselo glupira negdje u Kolumbiji. Manoni je dakle ona bogotanska taksistica koja je umrla jako mlada. Kako to nekako često bude, njena djeca odrasla u relativnoj neimaštini pokazala su se puno gladnija materijalnog uspjeha od ostatka relativno zbrinutih potomaka. Tako je Francisco Jose danas vlasnik nekakve aviokompanije i ful uspješan mešetar. On je ujedno i jedini od bratića koji je imao para da posjeti Rvacku. Šoping; Šukerova majica, Ivanišević, žene, muzika, droga, alkohol. Šifra uspješni balkan biznismen. Njegova sestra Maria Carolina je isto tak gladna para ali njen biznis s umjetninama ne ide tako dobro. Treći sin, najmlađi Pablo Andres, skupo zrači kosti radeći u nekoj kanadskoj nuklearci.
Mi u Americi. Mama je zasad bila naš jedini posjetitelj iz domaje. I u pozne dane ne boji se putovat. Usput je svratila i do Kolumbije di je pronašla ove fotke iz obiteljskog albuma.
Posted in Uncategorized
16 Comments
Ciklopis numero uno
East Side Ciklopis
Amerika, zemlja putra i meda. Kikiriki putra naravno. A ne, čekaj, kriva uzrečica. Meda i mlijeka. Bezmasnog, bez laktoze, vodurina mlijeka. Samo danas 0,99$.
Ko kad sam delao za renomirani hrvatski bajk šop, glupe cijene na .99 lipa koje psihološki izmućene potrošače željne svake ušteđene lipe navode na grešku navođenja svojeg vlastitog mozga na krivu ideju. Prošao sam jeftinije. Pa bajk od 2999 kuna smještaju u dvije i nešto tisuća ladicu, iako su za njega evidentno istresli 3000 kuna.
U Americi to ne rade. Za bicikle barem. Jedino sam u špecerajnicama usporedivim s našim Super Konzumima naišao na takve fore. I u China shopovima.
Pitate se okle vam taj spem u inboksu? Iz Amerike...
Bajkovi su pak uglavnom kolko vidim malo jeftiniji nego kod nas. Pa sad ak uzmeš u obzir da je prosječna plaća 5 puta veća nego kod nas (oko 3 soma dolara mjesečno) onda vidiš da je Bajk in the USA i te kako lako kupljiva roba. No, slično kao što je slučaj s komparativnim pristupom u pogledu na automobilsku menažeriju, tako i pogledom na biciklističku ponudu na ulicama dolazimo do sumanute realnosti sirotog duhom i kunama hrvatskog življa koji vozi bolje bicikle od Amera ( i otprilike istu klasu autića), a imaju puno manje para. Čemu. Zbog susjeda? Kud svi tud i mali Mujo? Što će prijatelji reći ak nemam video ultra mega aplikaciju na mobu i živim u 20 kvadrata? Bljak.
U ovom pogledu Amerika je naprednija. Naravno da se ovo može objasniti svakojakim oštroumnim društvenim analizama koje će većina moderno zatupljenog stanovništva odbaciti kao dosadnu stranicu nekog časopisa za fosile (isto kao i ovo ultra dosadno štivo), no otom-potom. Dakle, ljudi u ovoj zemlji ujedno i domovini modernog potrošačkog društva, manji su robovi potrošne kulture od nas. Nou šit Šerlok.
Tipični biciklored. Tipični bicikli. Ovo je recimo na Harvardu.
Naravno, kad za razliku od nas oni već desetljećima mogu birati u ilzlozima štogod ih je volja i nisu prošli mukotrpnu šoping tranziciju Trst-Graz-Nagkanyisza-Konjščinska-King Cross, na kraju koje hrvatski živalj ima sve manje para i dostojanstva, ali ima nepopravljivi čip ovisnosti ugrađen u neku stanicu mozga koja u pravilu rezultira s autom (na kredu il lizing) kojeg ak uspije natankat dovoljno da stigne na neki važan društveni događaj, kao što je kava na Zrinjevcu ili nogomet na tuškancu, vozeći se u svojem blistavom i zglancanom tutaču. Dakle Amerikenjci nemaju onu kognitivno-mističnu iluziju Raja obilja s onu stranu ove ili one grane, koju danas ipak sve manje euroskeptičnog ksenofobnog življa ima svjesno kod nas, ali s kojom gotovo svi žive i htjeli ne htjeli prihvaćaju barem redovitom i poslušnom kupnjom najnovijeg mobitela, mp3 plejera ili Plidente.
Nu, dakle u Americi smo zatekli mnoštvo starih tika-taka satova, štednjaka, VHS kazete i videoteke za iste, ljude koji slušaju audio kazete, nemaju ili se ne javljaju na mobitele (a imaju para i posao), i gomilu stare uredske opreme u raznoraznim institucijama svih profila, od Harvarda do Smithsoniana. I da, puno starih autiju, a bogami još više i bicikala. Stvari se u pravilu ne bacaju ak rade, a ak se i bace neko drugi ih pokupi s ceste ukrca u auto i nastavi upotrebljavat.
Bicikl na zadatku
Dosta o autima, duhovnoj bijedi u koju je upao postsocijalistički blok, vrijeme je za povratak na najbolji izum u povijesti čovječanstva. O čemu ono pišem? Aha. Njegovo veličanstvo bicikla i biciklisti i biciklizam i sve oko toga u SAD-u. Hmm, samo jedan problem. Nalazimo se u državi di svi imaju aute, čak i biciklisti. Dovoljno je primijetiti kako je osnovna identifikacijska isprava u ovoj državi vozačka dozvola. Sve je podređeno tutačima.
Razlike su naravno velike od grada do grada i pojedinih saveznih država, a moje se iskustvo poglavito bazira na američki sjeveroistok, odnosno boravak u Washington D.C-u, New Yorku i Bostonu, no panoptikumu biciklističke zbiljnosti doprinijele su i priče raznoraznih Amera iz cijele zemlje. I sve se svode na to da je standardno shvaćanje nekog normalnog (dakle pretilog polu hispano-polu Latino- četvrt židov-četvrt euro miš maš, da znam to čovjek i pol, veliki su…) Amera da ako koristiš bicikl za svakodnevno prometovanje, ti si alkoholičar koji je izgubio vozačku. Il si teško retardiran i potrebna ti je stučna pomoć. Ili si Europejac. Slijedi i čašica sažalijevanja, naravno. Razumijevanje za ljude koji odbijaju hegemoniju auto kulture zbog ciklofilije na niskim je granama. Odnosno i pod njima, na tvrdom američkom asfaltu gdje vlada zakon auspuha. Doduše, ovo ne vrijedi za neke izolirane enklave i njihovu inficiranu okolicu kao što su recimo; Davis, CA, Portland, OR i na neki medmeksovski sumanuti način za grad svih gradova, monstruozni Njujork, no kako ne čini iglica bor tako ni parizer sendvič. Znam, opet glupo.
I'm an illegal mexican delivering 20 dollar pizzas in Njujork
Dakle SAD je autocentristička diktatura sa tragovima izoliranih uspjeha nekih ambicioznih bicikloteroristaktivista (koja duga i napuhana riječ, ubuduće koristim kudikamo bolju riječ ciklogerila?). Upotreba bicikla ovako od oka nije daleko od naših razmjera, uz neke specifičnosti.
Kao prijevoznim sredstvom biciklom se izvan urbanih središta koriste gotovo isključivo crnci i latinosi. Ponekad imamo dojam da je svaki drugi bicikl koji furaju maznut. Priče koje čujemo govore da je to bogami i istina.
Tak sam recimo u vošingtonskom metrou promatrao u čudu Meksikanca (OK dat ću sinovima Montezume neko pravo na to da sam pogriješio, dakle možda i Hondurašanina, eventualno Elsalvadorca) od metar i sedamdespet kak nevino njiše svoju cestovnu ultegra/dura ace opremljenu žensku speckicu u decentnoj roza boji sa espedejima i raznim „custom“ feminiziranim dijelovima, kao što je recimo bio sic na kojem piše „for women“. Privučen ovom čudnom kombinacijom promotrio sam bajk malo bolje i primijetio da Latino lover ne samo da ima feminiziran ukus u bajkovima, nego i bicikl krive veličine, bajk je bio 48-ica i sad sam razmišljao kako dečko ne pazi na svoje zdravlje. Ne samo kaj se muči vozeći es-pe-deje sa običnim tenisicama, nego i inkvizicionira svoje tijelo u nepravilnom položaju. Politički korektno sam se zgrozio nad neprosvjećenošću potlačenog latino puka i taman kako mi se u gubicu dizao poriv da prozborim „amigu“ koju o pravilnoj poziciji na bicklu, on se digao i njegove crnom mašću zamazane ruke, majica i hlače pokazale su se u punom crnosjaju. Čovjek zmazan ko neki strojovođa, ili kao da se hrvao sa nekim podivljalim biciklom sa dobro nauljenim lancem. Ili da je ne daj bože na brzinu oslobađao bicikl od ralja nekog zlog lokota. Sigurno mu fali za sapun. Al eto pravi zaljubljenik u biciklizam, vozi biciklo za 3 soma dolara, a nema ni za sapun. I taman ode on, kad na idućoj stanici metroa eto novi Meksić (znam malograđanski i nekorektan sam fašista) koji ufurava nekog turbo upicanjenog BMX-a sa zlatnim KMC lancem i tak. Al mislim si Marko ti si pun predrasuda, pa znaš kako ti je bilo kao polukolumbijcu u Zagrebu; il si bio Cigan il dilaš koku, il si aboriđin iz zim-bab-ve-a, ne budi ksenofobna stoka kao tipični Rvat, ajde oladi, znaš da skoro svi Meksići furaju bemiće, to im je fora. I zaplovim ja olujnim bespućima svoje imaginacije i jedva spazim stanicu na kojoj trebam izaći. Polako se izgegam iz metroa koji me još pričepi jebemumater američkusrbočetničku i prošećem do mjesta di sam svezao svoju krntiju kad ono moj BMX Meksi poznanik iz metroa sa još nekim frendom iz nekog filma Alejandra Gonzalesa šeće se pored bicikloreda i divi se raznobojnim bojama rama i pritom pomno provjerava s kojim vrstama šifra su zavezani bajkovi, valjda da skuži kaj treba kupiti za svoj bemić. Hmmm, čekaj, izgleda da je i ovaj drugi pronašao svoj bajk. Pa da, mračno je pa se ne kuži, tak da mu je trebalo vremena dok ga je našao. Međutim, kada je ovaj Meksi par skužio da sam i ja u bicikloredu i otključavam svoju krntiju, sramežljivo su se odšetali desetak metara dalje ne bi li me pustili da na miru zajašem svoje baščelik biciklo.
Čim sam se udaljio, onako ovlaš izdaleka šeretski okrenem tikvu i skužim kako su Meksići opet u razgledavanju. I sad si mislim tamo je bus stanica, ljudi stoje dvajst metara od zaključanih biciklića, svako malo prođe neki murjak, osiguranje iz metroa, al no señor. Svi su mutavi poput mene, građanska hrabrost im je pod noktom malog prsta na stopalu. Ak mene ne kradu, onda ne kradu.
Tirana? Hrelič? Njet. Njujork, Čajna-taun bajk šop
Posvuda u svim američkim gradovima zatičem okljaštrene skelete bicikala kojima su nepoznati monstrumi ukrali organe za preprodaju na monstruoznom tržištu ukradenih biciklističkih organa. Najviše ih je kao i kod nas, na faksevima. I usred zime na elitnom snobističkom (ali i krasnom) Harvardu i na Universitiy of Maryland-u po sparini sreo sam se s ovim spomenicima ljudskom barabarizmu i podsjetnicima na horore primijenjenog ciklocida. Dakle USA isto ko Hrvatska, ko i UK. Kako se rješiti ovog problema. Očito, zabraniti studentima upotrebu bicikala.
I tako Natalie Portman nije smijela vozit bajk po harvardskom kampusu...
Znam opet glupo. Nego da, krenimo dalju u vivisekciju materije. Nastavimo s političkom nekorektnošću, mojom specijalnošću.
Crnci? Ajmo ovako, idejno obožavam crnce, u ovoj državi punoj prijetvornih ljudi koji se razbacuju šupljim pozdravima i prijetvornim osmijesima ko naši dragi,trulom državom pritisnuti, zemljoradnici kravljom balegom, oni mi jedini izgledaju nekak ljudski. Nekak iskrenije. Uglavnom. Opet, malo ih se bojim, malo su zastrašujući, a i kad sam imao prvi direktni kontakt s nekim od njih taj me onako neljubazno tražio nofce, a i nedavno me jedan zločesti afroamerikanac htio pokrast usred crna dana (6 popodne, pao mrak, ažbla), a ja mu eto nisam dao da mi pretresa džepove i onda me dečec lupijo šakom u glavu, srećom sam nosio biciklističku kacigu pa me nije dobro zahvatio. Napokon sam shvatio onu gladijatorsku izreku „kaciga glavu čuva“.
A neš ti udarca, jedva me zahvatio. Kad mu je smetao onaj vizir od kacige. A ja naivac mislio to za blato...
Ali puno tih potomaka robova vozi bicikle, i uglavnom izgledaju urnebesno. Dođu se recimo rekreirati na jezero blizu podruma di mi, siroti Hrvati obitavamo. Tamnopute dvometarske i 120 kilaške Godzille najčešće voze neke mići generičke bajkove a la Nakamura (Victory vision, Mantis, Triace, Forge… sic? Kaj su to brendovi bicikla?) i ostalo društvo iz jeftinih šoping centara. I svi djeluju jako veselo i rekreativno. Uglavnom ti crnci me jako podsjećaju na Hrvate, u biti na podvrstu Hrvata koju odmilja nazivamo Hercegovcima. Svi samo žive za to da kupe skupe aute (samo s malo boljim zvučnicima), imaju velke kuće, neotplaćene kredite i ne voze Mečke. E da, i gotovo svi ako voze biciklo, voze montiće. (I često idu u obiteljske vožnje pitoresknijim bic stazama i vuku se i ima ih milijun i nemreš se vozit normalno zbog njih, ovu rečenicu bi se mislim komotnu moglo izbaciti iz teksta, ko mi je kriv kaj sam nadrkanković koji se želi vozit sto na sat po bic stazi…).
Ovo je crnac, al se ne kuži. Jebi ga.
Latinosi pak imaju tu privrženost Bemićima, kradu ih, voze i pimpaju svojim zastavicama i sličnim dodacima. Nemali broj njih ide bajkom na obližnji posao, a postoji teorija i kako su to opet ilegalci bez vozačke dozvole. Naime, kak te u SAD-u samo u Arizoni murjak smije legitimirat ko kod nas, jer mu se sprdne, mnogi ilegalci ovdje vožnjom na bicikli izbjegavaju mogućnost deportacije koja im prijeti na cesti u vidu nekog prometne nesreće njihovom ili pak tuđom krivicom.
Tipični njujorški upicanjeni predstavnik singl-spid sekte koja slavi jednostavnu kompliciranost fixed geara.
Zašto ovoliko rasizma u tekstu o biciklima. Pa eto, zato kaj me te kulturološke razlike bodu u oči i tastaturu i nezdravu pamet. Recimo ak sam u NY-u vidio jednog bike messengera a da nije potomak neke indijancoubilačke rase, ubi me buraz. Jedino su dostavljači raznih restorana i brzogrizova i rikšo-ciklisti bili tamnoputi il latinasti. A pravi „messengeri“ sve neki ispirsani, istetovirani, kul albino frajeri koji jure baš kao u onim legendarnim dokumentarnim snimkama koje se može pogledati na jutjubu ak se utipkulji pojam bike messengers.
Brooklyn bicycle grafitti
Brate, njima ne samo da nema crvenog svjetla, nego nema ni mozga. Nije ni čudo kaj ih nekoliko godišnje doživi sudbinu spljoštenog komarca, a bezbroj ih jedve izbjegne „roadkill“ sudbinu poput nekog mede na autoputu Zg-St.
Nego djeco, jeste li znali da messengere zli čika Internet samo što nije dokrajčio. Naime, iako su se dokazali bržim od auta, pošte, tramvaja, fedexa i DHL-a, ciklo-glasnici nemoćni su pred gepardovskom munjevitošću moderne pošasti zvane Internet. U Washington DC-u, nakon NY-a najvećem centru bajk glasničke subkulture (othranjivala ju je potreba brze međusobne razmjene goleme papirologije birokratske mašinerije glavnoga grada) peterostruko je pao je broj glasnika na dvokotačima nakon uvođenja elektronske pošte kao važećeg oblika komunikacije među vladinim agencijama i ostalim ljudima u urnebesno dosadnim odijelima. Kruži ta urbana legenda kako su ciklo glasnici imali carte blanche za ulaz u Bijelu kuću kako bi u svojem tajičasto kričavom i znojnom odjelu isporučili važan dokumentu za državnu sigurnost. No, jednom bilo sad se spominjalo. Sad ak ste tipični vošingtonski klošar ( ispred Bile kuće ih zna biti ko srdela na splitskom pazaru i izgledaju ko da su gubavci iz Ime Ruže, hmmm jel bilo uopće gubavaca u Ime Ruže???) možete gledati murjake na biciklima kak se furaju na Trekovima pred Bijelom kućom, al mesenđera nou mor.
Tudi tukaj je Dežela. Slovenac in the Boston. Rogov Poni.
Ono što najviše upada u oči Hrvatu naučenom na apsurdnu vladavinu brdskih bicikala u Lijepoj našoj, relativno je mali broj montića. Pogotovu u centru Vošingtona, Njujorka, a bogami i Bostona. Prevladavaju jeftini, uglavnom stari, ali fino održavani cestovnjaci, ko da se pola Zagreba vozi na ulickanim Rog Seniorima ili Puchovima. Dosta je i urbano prilagođenih trekking bicikala, neš singlspeed/fixiea, i tek onda neš montića. Na jedinoj pravoj MTB vožnji od dolaska u SAD uvjerili smo se da oni koji imaju montić istog ukrcavaju u neka kola, tako ga prebacuju do odredišta i tam se voze.
Primijetite klasnu razliku između ovog bostonskog dostavljačkog skorojevića i onog njujorškog sirotanovića
U DiSiju i Njujorku uglavnom smo viđali jeftinije brendove na cesti. Definitvni pobjednik bicyclespottinga je Schwinn. A onda idu ti neki bezimeni brendovi. Tu i tamo neki razvikaniji brend ili neki vintage oldtajmer pretvoren u jednobrzinca. No, šminkerski Boston stvarno djelovao je zapanjujuće. Valjda se tako osjećaju oktanski fanatici kad dođu u Monte Carlo, al hrpa diskova (ima jelte puno snijega), dostavljački Speshovi, Kenjci i nemali broj meni egzotičnih rukotvorina (u Americi je prisutan veliki rast prodaje bicikala koje ručno izrađuju po mjerama privatnici sa čarobnim darom vještine izrade bicikla po mjeri) od soma i više dolara, koji krasni biciklići. Ako ćemo reklamirati Shimano, gradacija gradova po opremi bi išla; Washington D.C.- SIS, New York- Deore, Boston- Dura Ace.
Znam fotka je još gora od ostalih. Ali samo za ilustraciju onima koji se tuže na debilnost naših bajk staza. Tu sad završava staza. I onda se lijepo uključiš u autoput s četiri trake. D.C. obiluje ovom pojavom separacije biciklističkih otoka.
Problema s biciklima ima kao i kod nas. Većina sudionika prometa bicikliste ne poštuje, ustvari ne doživljava ih. U nekim trenucima zbunjuju za našu prometnu zbiljnost nepojmljivi događaji kao oni kad te neki kamion ili Hummer propusti i preko pješačke zebre, a kamoli preko biciklističke staze, no, često te iz biciklističke utopije probudi neko golemo vozilo koje ti blokira put na tebi zelenom (ustvari bijelom…ovdje je zeleno bijelo???) i čak i ne pokaže nikakvu namjeru da te uopće opsuje kao pravomoćnog sudionika prometa. Za njih jednostavno ne postojiš. Opet ću biti rasista, ali moje latinoameričko podrijetlo mi dopušta da primijetim da su ovo u pravilu ili patuljaste latinosice koje ni uz pomoć dva jastuka ne vide najbolje krajobraz koji se pruža kroz šajbu njihovog Ševija, ili crne sestre i braća koje slušaju nekaj jako glasno i istovremeno ispituju kako funkcionira najnovija aplikacija na nekom turbo-mega mobu. E pa neka mi sude na sudu za rasnu diskriminaciju, al tako je.
A lijepe li biciklističke staze, a čiste li zemlje, a kulturnih li vozača, a slatkog li autoputa.
Naši tipični ciklokomjuting je ustvari dost stresan. Zamislite si najširu cestu u zagrebu, recimo ono kad Ljubljanska tam pred NSB-om ima četiri trake sa svake strane i onda ju napunite do vrha sa najvćeim automobilima kaj možete zamislit. Da Rojsov Hummer tu nije ni izblizu najveći… I sad je ta vaša bic staza dio četvrte trake. No, nije neka sreća kako je staza polifunkcionalna služi i za odlaganje otpada, nabacivanje snijega tijekom zimskih oluja, za preticanje autiju koji sporo voze (u americi se naime prelazi i s lijeve i s desne strane, a biciklistička staza je na mjestima nažalost dovoljno široka da ugosti njihove tutače koji te onda nonšalantno izguraju. Ovo doduše nije problem u zimskim mjesecima kada auti pristojno zaobilaze biciklističke staze, jer komunalci na njih natrpaju sav počišćeni snijeg, koji se još onak fino stvrdne i zaledi tak da mu treba globalno zatopljenje da se otopi. A nema ni pločnika, pa sad ti vozi bajk po autoputu…
Naš svagdašnji roud tu nouver
Doduše i sa pločnicima kad ih ima je stvar slična, njih se isto ne čisti, odnosno čiste se samo oni dijelovi preko kojih prelaze auti, a na ostatak pločnika se nabaca snijeg, tak da se barem biciklisti i pješaci mogu solidarizirati. Hm. Samo kaj pješaci izvan urbanih centara ne postoje. To su ljudi koji se kreću od parkinga do odredišta. Basta. I svi će oni sebe primarno doživljavati kao automobiliste, a nikako kao pješakiste ili bicikliste, čak ako i vikendom okrenu đir oko lokalne asfaltirane bic staze u prirodi.
Brajan recimo radi u bajk šopu, i vozi ovog krasnog i prastarog Bianchia
Biciklističke staze su prljavije nego kod nas. Ne, krivo sve je prljavije nego kod nas. I to kažem ja, oblak smrada i arhanđeo nereda. Sve ceste su neusporedivo neodržavanije, pa tako i staze na njima, recimo biciklistička staza ( na onom autoputu) kojom idem do obližnjeg parka u četiri mjeseca doživjela je jedno čišćenje, a uglavnom je prepuna komada stakla, ostataka iz brojnih automobilističkih nesreća i raznoraznog smeća kojeg Ameri očito vole bacati ko Sarajlije vrećice u Miljacku.
Going nowhere, stari dobri Therapy
Zakona koji reguliraju život za nas na dva kotača ima valjda više nego saveznih država, ja u jednoj vožnji od naše suburbije, pa kroz D.C. i sve do Arlingtona, dijela Vošingtona na virđinijskoj strani, prođem kroz četiri razne zakonske zone. U jednoj je ilegalan pločnik, u drugoj ilegalna cesta, pa odjeća ovakva, onakva, pa kaj ja znam što. Al nikog niš nije briga, pogotovo ne murjake. Ovo nije ništa u usporedbi sa sumanutim Njujorkom gdje svi prolaze kroz sva svjetla, biciklistički promet je jednak kopenhagenskom, al je organiziran ko u Kalkuti. Odnosno nema organizacije. Uguraš se di stigneš i tko živ ko mrtav. Sušta suprotnost je civilizirani Boston u kojem gospodski duhovi prastare engleske, irske i škotske i ostale indijancoubilačke škvadre gospodare redom koji me podsjetio na moje snove o Ciklotopiji.
Boston. Ciklotopijski pejzaž. Dobro, ajde, isto ko innsbruck, odličan grad za vožnju al zimsko bicikliranje i ledeni prstići, ma fuj, odo ja u meksiko
Velika zemlja, puno ljudi, puno biciklista i puno izbora. U knjižarama, ali i uokolo možete nabaviti biblioteku „na dva kotača“, sve od Epileptičnog bicikla gospodina Edwarda Goreya, do Velo-a, prekrasne knjigice koja proučava kulturu i dizajn biciklističkog svijeta. Broj časopisa o biciklizmu može se mjeriti sa hrvatskom nakladom one vrste časopisa o tome jel Vlatka Pokos ševila slona i koju spužvu za kupanje koristi Mirjana Sanader za kupanje otkad nema Ive da joj trlja leđa.
Slab sam na bicikle i cikloknjige i sljikovnice...
E da, ima i puno prodavaonica za bicikliste. Cijene samih bicikala su kako rekoh usporedive s našima, no, cijene servisa su naravno neusporedivo više. I za razliku od naših servisera koji se primaju za glavu i čupaju stidne dlake kad prime u ruke Pevecikl (sad valjda treba to promijeniti u Magmacikl), američki serviseri obožavaju ciklo-šrot iz trgovačkih lanaca jer su im ti bicikli glavni izvor zarade.
Većina ljudi zbog cijene kupuju te bicikle iz shopping centara, no dovoljna je količina strastvenih, tehnički neukih, ili kao što je najčešće s Amerima, prezaposlenih pasioniranih biciklista koji hrane male biciklističke dućane sa staromodnim polaganim pristupom klijentu i s dupkom punim rezervoarom beskrajnih priča o najnovijem SRAM lancu ili zadnjoj održanoj lokalnoj ciklokros utrci. Ima stvarno divnih ciklo dućana.
Vrlo zgodan i dotjeran rent/cikloćan, Georgetown, D.C. For Mukki
Dalo bi se još pisati o velikom broju biciklotvoraca (mislim na one kaj po narudžbi kroje rame prilagođene), o nekim super bike sharing inicijativama (ljudi si međusobno ostavljaju bicikle kad odsele iz jednog grada), o biciklistima murjacima u D.C.-u i Bostonu, i o fensi biciklisticama koje su zgodne, mlade i voze prekrasne bicikliće, i o tome kak Obama vozi jeftinog Treka ili kak se centar kreativno-inventivnog spiritus movensa biciklističke industrije premjestio iz sunčane Kalifornije u hladni Oregon, točnije u Portland i okolicu. Pa eto dalo se. Možda se jednog dana dadne i štogod više.
A utrke? Nažalost nisam još imao priliku. Ako želite odvesti Marka na utrku pošaljite donaciju koja će mi osigurati neki bicikl sposoban podnijeti sirovu energiju i patnju mojeg natjecateljskog duha. A onda slijedi izvještaj…
Epilog
Bajk lejdi
Zabavno je bilo i popričati s vlasnicom Proteus Bicycles-a, dućana koji postoji od 1971. kada je nastao kao manufaktura iz koje su izlazili danas vrlo cijenjeni ručno izrađeni bicikli s Reynolds cijevima za okvir bicikla. Dr. Paul Proteus je napisao i niskonakladnu knjigu The Proteus Bikebuilding framebook koja se u opskurnim američkim ciklotvoračkim krugovima i danas cijeni i štuje.
Današnja vlasnica teta Jill De Mauro radi u biciklističkoj industriji 15 godina, no daleko je od tipičnog ciklodućandžije. Recimo da je njen dućan a i ona mješanc između moja dva omiljena hrvatska hrama za žbicoljupce. Pedantnog i među znalcima cijenjenog fjumanskog Gira legendarnog Vasota, i markuševačkog Ciklusa, neuobičajeno za prodavača uvaljivanju nesklonog i duhom prebogatog Špoljarca.
neke od poruka koje vise okolo, dućkas još ima i WC za sve pišljive bicikliste koji uđu...Prva liga.
Dakle dućan izgleda zbrda-zdola, nečega ima, puno više toga nema, no duha i ljubavi prema biciklima ne manjka. Sama vlasnica kaže da ona ne vidi sebe kao nekog u biznisu, nego kao socijalnog djelatnika. Kako svaki biciklist na cesti više znači i bolji svijet.
Bicikl šupa iz snova
Žena ima iza sebe pet godina volontiranja u Peace Corps-u, doktorat iz komunikologije sa Cornella, jednog najprestižnijih jenkijevskih sveučilišta, i tek je u srednjim tridestim godinama počela voziti bicikl. Trenutno je u iščekivanju da joj kćer završi faks pa se planira preseliti u Kanadu jer ne želi živjeti u državi koja je izgrađena na iskorištavanju drugih. Dakle buraz politika sve u šesnaest.
Svaki četvrtak organizira parti u dućanu kad svi bicikloljupci koji žele donesu kaj im padne za žderat i žlabraju o biciklima ili čemu već. Klijenti su joj od klošarolikih niggera do nekog prebogatog yuppia kojem Jill i njen mehaničar Wes slažu titanca za europski izlet i vožnju po belgijskom pavéu. Jill se ponosi kao samouki stručnjak za pronalazak idealnog mjesta vašeg dupeta, papaka i koljena na biciklu. Ima iza sebe 1500 bajkfitinga i kod izrade svakog je koristila zdravstveni karton svojih klijenata uz sam stroj za bajk fiting. Navodno ima neke svoje poglede na pravilnu poziciju s kojima se svi ne slažu. Al svi se slažu da je teta svejedno super. Ono kaj se meni svidjelo je to kaj niti ona, ni zaposlenici ne voze neke iberskupe bicikle ni aute. Sama kaže da joj godišnji profit iznosi 20000$. Dakle kikiriki. Dečki i cura koji rade u dućanu zarađuju oko 10 dolara na sat kaj je u SAD-u blizu minimalca, no ovo je prema drugim bajk šopovima u regiji još iznadprosječno. Biciklistički dućani su slično kao kod nas tragedija jada. No ovaj dućan stvarno ima ono nešto što ga čini omiljenog kod svakog pravog bicikliste, u njemu se vidi da je izgrađen na plemenitim temeljima ljubavi prema tom divnom stvorenju zvanom „Bicikl“. Srbija!
Postali smo modna propast na biciklu. Noćni parti bajk hopping po Di-siju.
Posted in Uncategorized
7 Comments
100 milja po zemlji
Žil Verna nijesam pročitao, igra asocijacija vodi me eventualno do Stevea Zissoua i Wesa Andersona. O čem to ja sad trkeljam?
Mmda, 100 milja? Ustvari 101,4 milje, toliko iznosi udaljenost koju namjeravam pretrčati u dvije noći i jednom danu 14. i 15. svibnja 2011.
Jebate. 2011. U kojoj se ono godini dešava Blade Runner? Ostario sam. Ove godine sam se stalno ozljeđivao, privremeno preselio u Amerike, neki ljudi koje još uvijek percipiram kao djecu proizveli su prve potomke, umro mi je tata, ali naša obiteljska kuja Ramona, kojoj je buraz proročanski prije šest godina prorekao posljednji lavež rekavši “Zbogom, ovo je posljednji put da se vidimo” i dalje kašlje, šepa, ali i ždere i laje i doživjela je starosnu dob za izlazak na izbore. Ali još uvijek je neodlučna kome podarit svoj vau-vau.
I sad šta. Opet mi misli bježe. A da, kad sam već u toj Americi valjalo bi iskoristiti ono najbolje što ta čudna zemlja nudi, a to su bat of kors,naravno i seveda: utrke na 100 milja.
Koji Njujork, Kalifornija to je bio moj san, novci, obrazovni i poslovni diverzitet ili planine Sjeverne Dakote opjevane u Alan Fordu.
82 utrke na kojima trčomani prelaze razdaljinu od 160.9 km. Razni tereni; od zmijovitih pustinja Arizone do asfikacijskih vrhunaca Kolorada, od Svarožićevih lako gorljivih pitomih šumica države Washington do kamenitih gromada države Virginije. Sve to treba istrčat. Što prije. Imam još pet godina.
Di započet? Virginia, planine Massanuten, daljnji rod zagorskih bregi (sve nekako od 200 do 1000 nm/v, al bez gemišta, no ovi Virđinijci znaju potegnut ko Zagorci, sem kaj viski pijeju). Za prvu degustaciju odabrao sam meni (iz Vošington di-si-ja) najbližu i najlakše dostupnu utrku, Massanuten 100 mile Mountain Trail, ili kako joj svi tepaju eMeMTi.
Massanuten je u američkom svijetu trail runnninga iliti trčanja po puteljcima, poznat ponajprije po kamenju. Otud i dvosmisleni slogan (glagol/imenica) “Massanuten Rocks”. Većina Amera se križa i veli da je to kamenje ludo. A meni se čini onak. Ko da trčim po Premužićki koja non-stop ide gore dolje. Niš za prijaviti u rubriku senzacionalno/nikad viđeno. Daleko od nazubljenih škrapa otoka Paga na kojima sam cupkao puno puno sati u ugodnom muškom društvu. Pag Gay Parade poznat i kao Terra Incognita 2004 ili 5? Mjesto gdje sam sahranio jedne škrapama masakrirane crvene Salomonke.
Al živi bili pa trčali. Možda to kamenje koje ja vidjeh na susjednom brdu ima tupije zube. Kako ide ono, uvijek je susjedovo brdo oštrije?
No, kako to često biva u zemlji kojoj mi pars pro Toto (cotugno) tepamo Amerika (zemlji di nevjerojatna nakupina bijelaca te nešto azijata i latinosa, ali i tek pokoji endemski crnac trči) nije bilo tako jednostavno dobiti pravo na trčanje, odnosno startni broj.
Prvo trebaš imati istrčanu neku službenu, po mogućnosti američku utrku od 50 milja il više (ja imo 100 km po Virđiniji), a onda moraš poslat prijavu i čekat tjedan dana dok se skupe prijave. I tada još slijedi lutrija jerbo se na trku uvijek prijavi više ljudi od ugostiteljskih kapaciteta same trke. Kak sad pak to?
U Americi naravno za svaku trku moraš imat dozvolu, taj papirček izdaje ti neka šumarija, nacionalni ili državni park prirode il neprirode, tak da je organizator u njihovoj milosti. I oni su organizatorima Massanutena dali kvotu od 180 kao maksimum veličine trkačkog krda. Organizator je još na svoju ruku povećao limit za lutriju na 200 dobitnika podrazumijevajući onaj dio natjecatelja koji odustanu tijekom, ili prije utrke zbog neke ozljede ili recimo razvoda braka. A prijavilo nas se 415. Dakle malo manje od 50% šanse za sreću.
Nova digresija. Kolko kontam jedina 100 miljaška trka bez limita u broju natjecatelja je najlegendarnija od svih, Leadville 100, koja se također odvija u pojasu visinske
bolesti u gorovitom Koloradu, u starom rudarskom gradiću koju je ova trka pretvorila u medinu i meku za outdoor sportove.
Nova digresija. Kolko kontam jedina 100 miljaška trka bez limita u broju natjecatelja je najlegendarnija od svih, Leadville 100, koja se također odvija u pojasu visinske
bolesti u gorovitom Koloradu, u starom rudarskom gradiću koju je ova trka pretvorila u medinu i meku za outdoor sportove.
Tako sam ja dobio broj 553 (svi prijavljeni dobivaju neki od kompjutera nasumce izabran broj od 0-1000) il tu negdje i čekao vrijednost DOW industrial indexa 9.12. Jednog od onih apstraktnih pojmova iz ekonomističkih čitanka nama ekonomski neukima poprilično maglovit. Gledalo se tri posljednje znamenke i tendencija kretanja. Dow indeks zaustavio se na 253 (mislim na zadnje tri znamenke naravno) i kretao se uzlazno. Ovaj trenutak industrijske zbiljnosti značio je da 200 izvučenih brojeva od 253 nagore idu u trku. Dobio sam! Nije Loto, al ima ljudi koji se i za tako opskurnu utrku kao 100 milja nekog tamo Massanutena bezuspješno prijavljuju već dvije godine.
Za takve, a i bivše pobjednike, te pojedince sa više od pet nastupa i trostruke volontere rezervirana su prioritetna mjesta na listi čekanja (ako nisu dobili na lutriji, dakle pred DOW lutrijom su svi jednaki) na kojoj bi ja bio pri dnu poretka bez ikakve nade (dimić) da ću uskočiti na mjesto nekoga koji se iz nekog neobjašnjivog razloga odlučio poštedjeti tijelo od 163 kilometra (MMT iz nekog meni nejasnog razloga ima taj bonus od 1.4 milje, valjda bum jednog dana shvatio zakaj) tabananja po surovoj zabiti virđinijskih Apalača. Na taj način se uvijek ispuni desetak mjesta, a veterani trke koji broje i 13-tu masanutensku avanturu dobivaju svoje zasluženo mjesto.
Uglavnom mene je ta lutrija jako uzbudila. Skoro kao kad sam u 7-om osnovne strepio od rezultata testa iz fizike. Ima nešto kockarski nepravedno a opet uzbudljivo i ezoterično u svemu tome što čine ti procesi tijekom kojih bespomoćno promatram djelovanje neke meni više i nedokučive sile; sad fizikalne, ekonomske, neurotičnog profe koji neobjektivno ocjenjuje (mislim bez bodova onak od oka ocjenjivati test iz fizike il matiše???) ili kemijsko-kulinarske, svejedno. Ko ono kad ubaciš novu kombinaciju sastojaka i pitaš se oće čušpajz ispast dobro. Ova situacija mi je dala novu spoznaju zakaj moj frendić Kristijan ide na poker. Gotovo da bi trebalo doplatit za uzbuđenje koje ti nudi sama lutrija.
Ovu iracionalnu glupost tovi i strepnja eventualnih ljudi u našoj blizini uključenih u istu rabotu, u mom slučaju trkača iz “Kuće Ultra” iz koje se petoro prijavilo za trku, ali i ostatka WUS družine koja trči utorkom u 19 po Rock Creek Parku. Valjda nas se 13-14 prijavilo. A svi strepe (osim Seana koji kao bivši pobjednik ima sigurnost samog vrhunca liste čekanja i tako bezbrižnu prijavu, i Keitha sa 11 uspješnih nastupa).
Kolektivna strepnja budi i niske strati (bolje ja nego ti), strah i tugu. Pogotovo kad četiri sata prije zatvaranja DOW indexa na dan D primijetite da ste trenutno jako daleko od željenog stanja. Indeks se kreće u krivom smjeru od krivog broja.
No stvari su se okrenule. Utakmica se preokrenula u sudačkoj nadoknadi, DOW index se okrenuo u moju korist. I u korist većine ultraša iz moje okoline. Od svih prijavljenih znam samo dvojicu koji su izvisili. Obojica trče za klub koji organizira trku, obojica su organizatori trka koje promiču boje organizatorskog VHTRC kluba (dvije trkice na 50 milja) i obojica su aut. Nema varanja. Otprilike ko da Šimun Cimmerman kaže Jankoviću da nemre trčat na Velebit trailu. I njima je to totalno OK.
Ima nešto pošteno u Amerima kao individuama, daleko od toga da mi nije bliskiji i nekako nostalgično draži balkanski nepotizam, ali ovakvi primjeri kao i oni kad pitaš bilo koga za pomoć na ulici, ili to koliko se groze prepisivanja i necitiranja radova kojima se služe znanstvenici, pokazuju da ima ipak nečeg pozitivnog u toj Americi.
Nego. Sada samo treba to istrčat. Tenisice, gelovi, tortilje, ovo-ono, punit se klopom, pratit stazu, prolijevat znoj, nadoknađivat ga prikladnim tekućim supstitutom, pobijediti.
Moš mislit.
Ali jedva čekam. Iako sam odlazeći iz Hrvatske sanjao o kalifornijskom Western Statesu, najvećoj, najbogatijoj Ultra Trail trci u Amera sa kojom se na svijetu može usporediti samo Ultra Trail du Mont Blanc (Massanuten nosi 4 boda za Mont Blanc….možda 2012? ipak…), a prešavši baru počeo sanjati o Hardrocku, po Amerima najtežoj Ultri, mislim da je ovo za početak idealno.
trku i kupit sve potrebne điđe (startnina za Massanuten 160$, a za Western States urnebesnih 375$ + neprocjenjiv low-cost put u Kaliforniju, rent-a-car bla bla).
Moj ego će se hraniti tehničkom superiornošću na kamenitim spustevima (većina amera ima probleme s kamenjem otprilike ko prosječan Hrvat s homoseksualnošću kao društvenom pojavom), moje tijelo će za početak imati manje zahtjevnu trku (tek oko 5000 metara visinske razlike) na dišljivoj nadmorskoj nizini ( Hardrock se odvija uglavnom u zoni oko 3000 nadmorske), a i novčano ću moći komotno otputovati na
trku i kupit sve potrebne điđe (startnina za Massanuten 160$, a za Western States urnebesnih 375$ + neprocjenjiv low-cost put u Kaliforniju, rent-a-car bla bla).
Iz dosad viđenih fotki same staze i već viđenog obližnjeg krajolika znam da ću se zahvaljujući nespektakularnom krajoliku barem lakše koncentrirati na samo trčanje i ne gubiti vrijeme na patetične poglede. Taj George Washington National forest je OK, al recimo koliko i Ivančica. Od životinja mogu se nadati samo crnim medekima i čegrtušama, koji su daleko od životinja koje me iskreno uzbuđuju kao što su žderonja (lat. Gulo gulo), ljama ili oposum, a na plivanju muzgavac, tak da stvarno mogu dušu komotno predati tijelu i trčati, natjecati se, bez onog stalnog osjećaja koji me prati na Ultrama u domaji. A zašto nisam došao ovdje šetat se i uživat u ekoambijentu???
Uglavnom sad samo treba pripremiti tijelo na ovu kušnju. Amerika me dosada uspjela počastit sa već tri ozljede.
Prvu- petu (ili šestu?) ahilovu, odnosno neku tetivicu ispod iste, oštetio sam prenaglim prelaskom na bosonogo i trčanje u tihotapalicama. Drugu, ozljedu potresenog mozga mogu zahvaliti veseloj (ono kad pjevaš i voziš bicikl, svijet je lijep i poskakuješ (bic. žargon tzv. bunny hopanje), nediscipliniranoj i beskacižnoj vožnji bicikla i padu na tvrd i prljav američki pločnik, a najnoviji razvaljen gležanj i gomilu ligamenata iz okruženja nekakvoj rupčagi u koju mi je opala nezagrijana noga zahvaljujući mom nastojanju da nikako ne trčim po asfaltu. Već treća pauza al hvala bogu bilo je i zdravih intermezza, trka na 100 i još jedna na 50 km. Uglavnom trenutno se brinem. Jel tijelo dalo svoje. Znam is-trčao/hodao sam Šimunov legendarni Velebitski treking koji je po najnovijim istraživanjima u idealnoj putanji imao barem 150 km-a, a ja sam idealnoj putanji podario aneks od barem tri sata i odokativnih 10-ak km. Dakle mogu ja to. Ili mogao ja to?
Za razliku od Velebita ovdje ima manje visinske razlike, staza je označena (makar kronično orijentacijski zaostilm ljudima poput mene ni to ponekad ne pomaže, nekako uvijek uspijemo pronaći adekvatan način da se izgubimo), puno okrepnih stanica te se stoga manje mora tegliti na leđima nejakim, sve u svemu trebalo bi biti izvedivo. Skroz.
Jedva čekam.
Posted in Uncategorized
3 Comments
Dijaspora onlajn
 |
| Kevin, ovaj bradati dječarac pozvao nas je na dabl dejt sa duplim programom. Povodom Dana Veterana, iliti Dana Branitelja poveo nas je na tekmu američkog fudbala i tome prethodnu žderačinu i velikoameričku govoranciju. Kevin je ovu čast (gomilu američke hrane) zaslužio tako nekad popravljao zrako-plove i mlatove u Afganistanu, a sad se bavi stjenicama. Kakav preokret u karijeri. Njegova mlada ženka Rachel jako je ponosna kaj je njen muž popravljao avione koji su bacali bombe na fundamentalističke etničke zajednice koje se protive potrošnji svinjetine. Jako čudan skup, ti veterani s faksa. Tu nisu bili oni dokumentaristički primjeri golobradih redneck dječaka i djevojčica (da, bilo je masu ženski veterana i kadetkinja) iz američkih vukojebina koji nisu znali što bi sa životom pa su se upisali u JNA. Kevin je recimo tipični grintavi njujorker iz srednjostaležne američke obitelji, (američki srednji stalež, to je nama onako very hoch, stvarno imaju para, kuću, tu i tamo otputuju u neku europsku zemlju nekog pretka, starci imaju teško dohvatne američke penzije ). To me u biti više prepalo. Gledaš s jedne strane te, brate intelektualce, koji su dobrovoljno služili carstvo Vjeverica u Afganistanu i Iraku, a oko njih su i budući marinci,zrakoplovci, il što već koji studiraju na UMD-u uz potporu vojske. Nekakva deca kojima ne bi dao da mi ogule bananu, a kamoli da idu s bombicama po svijetu. Čudna zemlja, čudni ljudi. Klopa je kako i priliči dobro potkoženim braniteljima bila solidna, al nekak mi je slabo legla. Stalno sam u glavi imao kak je nešto totalno trulo oko mene. Mislim otkad smo došli čitamo svako malo kako je FBI uhapsio nekog američkog građana koji voli izlaziti u džamiju. Tak je jedan optužen da želi postavit bombu u D.C. Metro. Taj striček nije nikada imao nikakve veze s Osamom, Obamom ili bilo čime tog tipa, sam je bio deklarirani, praktikant-musliman. I onda ga je FBI u akciji “Bolje spriječiti nego liječiti” prestavivši se kao alkajda uspio vrbovati da odluči postaviti bombu, pronašli mu di će kupiti eksploziv i uhapsili ga kad ga je kupio. Dakle FBI ide okolo i predstavlja se nevinim alaholjupcima kao alkajda, nagovara ih da smisle đavolji plan, i onda ak pokleknu uvale im eksploziv i ubace u čuzu na dvajst-trist godina. Kak bu ti ljudi bili veseli kad izađu. Prilika čini bombaša, al ne samo to neg zamisli koj strah kad te neko kontaktira i predstavi se ko alkajda, a tebi obitelj ovo-ono. Ma koji wiki-curak… Ovo je sve javno i njima normalno… |
 |
| Američki nogomet je jako čudna igra koja se igra s letećom kožnom imitacijom krastavca kojeg iz meni nepoznatog razloga neuki ljudi zovu loptom. Kaj ne treba lopta bit okrugla? Ovu igru relativno zabavnom čini limeni orkestar na tribinama. Ako sjedite u njegovoj blizini možda vam bude zabavno, možete plesati i gledati mlade svirače kak veselo lupaju po limu. Tu i tamo postoji opasnost da vas pogodi leteći krastavac. Dvaput je završio na našoj tribini, zaštitnoj mreži unatoč. Zločesti zaštitari izgledaju ko da će svakog časa izvaditi Magnum 44 kad uzimaju zalutale krastavce od nevinih sakupljača ovih letećih suvenira. |
 |
| Tuđmanizam je subliminalno popularan i u Ju ES Ej-u. Mnogi se primaju za sisu kad se izvodi nešonal antem. Stvarno opako briju na patriotizam, ko da smo doma. |
 |
|
Publika je urnebesno smiješna. Ima nešto kinesko-vrtičke atmosfere. Ono kad neki čika digne natpis KEYS, svi izvade ključeke i zveckaju, a to onda kao smeta i plaši gostujuću ekipu. Ma baš. Najgora psovka koju sam čuo bila je I know your mother. Mislim koji kurac.
Uniformni način na koji slušaju te naputke o navijanju budio mi je razne asocijacije…roboti, streljački vod, vojnici, američka tradicija over-entuzijastičnog dizanja ruku i postavljanja pitanja na predavanjima, poslušni kinezi. Iskreno mislim da ta kultura nasilnog veselja koje se provocira time što ti netko od malih nogu govori da se trebaš stalno veseliti, javljati smiješiti, postavljati pitanja, uzrokuje trajne posljedice zastranjenja uma i unutarnju depresiju u mnogim Američanima. |
 |
| Napokon smo imali prvog gosta prenoćnika u našem brlogu. Došla je jedna sinjska jagoda iz nadaleko poznate porodice bobica. Jagoda na faksu u tepsiji-nalik saveznoj državi Indiani ući Amere SBC. Jezik koji po mojim saznanjima postoji samo u kraljevstvu vjeverica. Serbian-Bosnian-Croatian. |
 |
| Jagoda je ovisnik o stiskanju gumbića na fotoaparatima. Tu se Ana pita, zakaj smo mi tu? Tu su ljudi čudni i skoro niko nema prijatelje. Svi su jako ljubazni al koju će im to pičku kad su sami i zbunjeni ko pingvini u dubajskom zoološkom vrtu. Ovu i mnoge fotke koje slijede fotkala je Bobica u gostima. |
 |
| Ima puno lijepih znakova po Americi. Odlične reklame i super znakovi. Pušača ima dost manje nego znakova, al ne tako malo. U bogatijim kvartovima (tamo ima više pušača na ulici, valjda ima neka socio-urbana praanaliza) Vošingtona nije rijetkost ugledati žensko i muško kako po cičoj zimi uvlače ispred svog stana. Jer ak ih neko provali da puše u zgradi lete van. Foto by SlamnataBobica |
 |
| Hawksbill Mountain najviši je vrhunac koji dosegosmo od dolaska u zemlju Vjeverica. Nekih 1200 metara. Osjećaj ko da si u Zagorju. Čak me pogled podsjeća na pejzaž koji se pruža od sljemenskog gelendera na zagorsku stranu. Uspon koji su Ameri ocijenili kao užasno težak ukazuje na činjenicu da znakovi politički nekorektno favoriziraju pretile jedinke ljudskog roda. Dvosatnu markaciju savladali smo šetajući se i uz opetovano rabljenje fotografskih aparata za nekih pola sata ili manje. Kasnije sam saznao da smo trebali krenuti iz nizine pa bi vidli nešto ljepše brdo Old Rag i imali nešto semantički bliže riječi uspon. |
 |
| Hawksbill mt. je u blizini Appalachian traila, među Amerima dosta legendarne rute koja ima status kao Premužička u Hrvata. Sam kaj je malo duža. Ima 3507 km. I naravno ima pacijenata koji postavljaju brzinske rekorde. Trenutno 47 dana i 13 sati Andrew Thompson, dakle bolesnih 75 km dnevno. Ma idi bre. |
 |
| Ovo je marka tog Appalachian traila. Ovaj dio koji mi vidjesmo, pitom je, zagorjast, nekak dosadan. Al ipak mislim da bi bila dobra avantura proći ga u komadu. Nedavno su to u oba smjera napravile dvije bosonoge sestre od 25 i 21 godine i naravno napisale knjigu o tome i zaradile svoju mjesto pod amazonovim wiki-slobodnim nebom. Foto baj ĐejM. |
 |
| Chipmunk u Americi ima status kao vjeverice u nas. Uglavno se govoreći o njima ljudi služe uskličnicima. Presladak! divan! isuse! vidi ga! Ovog je neka ljubomorna vjeverica (vjeverice imaju status više nalik miševima u nas) skratila za glavu. Pa ipak kapica mu je ostala… |
 |
| U Speryvilleu smo gostovali u najboljoj piceriji u gradu. U biti u jedinoj piceriji. Rudy’s Pizza. Odlična pizza gargantuanskih je dimenzija tako da se i moj tradicionalno vrlo rastezljivi mijeh morao predati nakon što je nas troje došlo do jedne i pol pizze. Nekakva džezi mjuza i odlične stare reklame, fotke i natpisi. Kao ova srednja za Dr Pepper, u našoj regiji najpopularniju splačinu koja je Cocacoli prst u mjehuriću na lokalnom tržištu. Iako se volimo baviti primijenjenom etnogastronomijom još uvijek nismo smogli entuzijazma za degustaciju doktora papra. Al miriši degutantno. I ovisnici poput naše gazdarice ga piju za doručak, ručak i večeru… |
 |
| Rudy’s Pizzeria. Mala amerikanka i old fešnd limenke za šalšu |
 |
| Pizzeria je spojena sa jednim od najstarijih dućana u regiji. Sve je sačuvano u old school stilu. Sperryvile je totalno otkačeno i nekak lijepo i toplo mjesto puno galerijica di se prodaje zgodna keramika, stakleni suveniri, popluni i sve nešto svašta za kaj Ameri imaju bizaran naziv Primitive blessings. Nadimak Sperryvilea je Little Apple. |
 |
| MG. Predivni žuti izrod britanskog imperijaliizma u bespućima Virdžinije. Moj MG. Moš mislit. Dok u Virđiniji možeš jeftino registrirati svaku kantu koja se kreće, a osiguranje je bagatela, u Marylandu su na snazi rabijatni zakoni tehničkih pregleda, eko markica i ostale euro regulative ko kod nas sam kaj navodno nemreš potkupit nekoga da ti krntija prođe tehnički. Dakle za auto bum moral nekaj pristojnije počet zarađivat. |
 |
| Još jedna lijepa američka markacija. Jagoda voli fotkati markacije. |
 |
| Virđinija je politički nekorektna i ponosi se time. U njoj se lovi, puca i pije. Jako su osjetljivi na prvi amandman i prava na sve i svašta. Što više vremena prolazi to mi postaje simpatična u usporedbi sa ovim našim europeiziranim Marylandom koji kao da je spojio najgore od europe i amerike. Dugi redovi ko Rvackoj, beskrajne provjere svaki put kad kupiš alkohol i protjerivanje istog iz dućana mješovitom robom, gomila birokracije… Fotos: StrawBerry |
 |
| Još uvijek ima ovih legendarnih Marlboro man reklama. Naravno u Virđiniji. |
 |
| Pepsi je živ. U Americi ipak još nije izumrla ova zaslađena kokakola (kakav oksimoron). Specifikum Kraljevstva Vjeverica rat je Coca Cole i Pepsija za mlade intelektualce. Pa se tako recimo na Aninom sveučilištu UMD-u prodaju isključivo proizvodi Pepsi korporacije. |
 |
| Hawksbill Mountain. Vidikovac. |
 |
|||
| Bili u kazalištu. Iskasapiše Gruzijci-Amerikanci najdražu nam knjigu. Dabog da im se Guruli i Hačapuri upljesnivili! Al bilo je poučno iskustvo. Opet od Amera uglavnom se samo penzioneri kulturiraju, mlađarija sve neki pederasti Rusi i razne europske njuške.
|
Posted in Uncategorized
2 Comments
usputnice
 |
| Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka. Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom. |
 |
| Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima “i upišana školjka je školjka” . |
 Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien |
| U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali “naše mjesto” koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune. Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon. Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac… |
 |
| Silver Spring – Jajara No Eggspectations. Downtown Silver Spring koji seže u za Amere daleku povijest koja koincidira sa iskakanjem mojih roditelja iz prarbakinskih utroba, dakle 1938., podsjetio nas je na Europu. Na recimo Varaždin. Kada ćemo prestati sa referiranjem na domovinski kontekst? Bog te pita. Kad smo kod boga, tu sretosmo i prve američke hare-krišne. Sam kaj im je jedino narančasto bilo nekaj oko bubnja. Nosili su obične trenirke s kapuljačama ko neki reperi. Samo im je na prsima pisalo veliko Hare Krishna. |
 |
| Ikea. Graz? Ne. College Park. Oh. Još malo euronostalgije. Mjerne jedinice za letve i žličice navedene su i u nama dragim i poznatim mjernim jedinicama metar i centimetar. Posvuda natpisi na Švedskom. Pekmez od europskih, a ne bljutavih džinovskih američkih brusnica. |
 |
| Ekstremni sport izdržljivosti poznat po lučenju adrenalina, agresivnim ispadima i suzama radosnicama. Taj sport koji miješa uzdahe očaja i olakšanja, u kojem totalni stranci stoje jedni pored drugih kao jednaki. Čekanje u redu. Prekrasni redovi koji ne poznaju rasnu granicu. Svi smo jednaki pred debelom crnkinjom koja se trudi raditi što sporije. Anu je držala na stolcu dvajst minuta a efektivno radila dvije. Ono što nas zbunjuje nas kao iskusne igrače čekanja u redu, opuštenost je američkih ekstremnih sportaša dok stoje. Iako na sličan način strižu ušima čekajući taj dragocjeni trenutak kad će spasonosno pozvani B52 poletjeti prema šalteru i pokazuju isti strah u očima da su nekaj krivo ispunili, niko se ne dere, ne psuje sudiju i državu, kao da se radi o nekom drugom sportu. A bolan sve isto. Dođeš u tu državnu zgradu, i kampiraš tri i pol sati za nekaj kaj se obavi za čas. Jedna specifičnost američke varijante igre je zbunjujuća komponenta lutajućih Brojki i Slova, naime, onaj drek od papira koji dobiješ ovisno o kategorizaciji sportaša, dakle da li se boriš za osobnu iskaznicu, vozačku prometnu…itd., se naravno razlikuje slovom ovisno o kategoriji, ali šalteri nisu odvojeni već sve tete rade sve, pa tako neke kategorije čekaju možda malo nepravedno dugo, a i mora se biti posebno budan na sve blinkajuće brojeve i sve tete na šalteru i tak. Nikad ne znaš koji šalter će te zadesiti. Uzbudljiva stvar. I da, naravno sve je dosta zmazano. |
 |
| Berwyn Heights. Pred ulaznim vratima: Još jedan dokaz da su vjeverice ustvari štakori, maskirani pomoću repa u ljudima simpatične stvorove. Vjeverice iz noći u noć pustoše naš kontejner za smeće ( a bogami i iz dana u dan), a ako slučajno ili namjerno ostavimo smeće pred vratima veselo će se poslužiti ponuđenim. |
 |
| Greenbelt Downtown. Obrovac? Ma ne, Amerika. Za razliku od Hrvatske Amerika ponosno uzdržava gomilu ovakvih lokalnih simpa trgovina koje prodaju urnebesne stvari s urnebesnim reklamama i u kojima prodavačice koje rade dvajst godina bez srama gledaju u čudu ciklu pa onda jedna u drugu i vele: Kaj je sad ovo? Hmmmm, neko povrće, ma jel to cikla, ma je, mislim da imaš pravo, bit će da je to cikla, veli ova druga koja već pedeset godina jede smrznutu klopu i izgleda ko mali nasukani tuljan i valjda cijelo to vrijeme radi u toj trgovini di jednom mjesečno proda neko povrće. A pokraj nje stoji indijka koja je posegnula za tim čudnim povrćem i nekaj zamuckuje na hindiglišu i čeka povratak svog bolivudskog princa koji će reći ovim tetama da joj naplate jebenu ciklu i odvede ju natrag u Rajasthan. A, evo i njega sa jednom teglom američkog sladoleda… |
Posted in Uncategorized
2 Comments
50 kilometarska porcija ili pričica o 2711 Woodley Parku
 |
| 2711 Woodley Park. Washington DC. Carstvo vjeverica. Na ovoj adresi trenutno najmanje trči vlasnica kuće, odvjetnica, samo trči na poso i sa posla. Kerry ima nemam pojma kolko istrčanih utrka na 50 i 100 milja, a neke je i dobila. Ja ću je zvati Žana, zato jer sam nostalgičan, ali i zato kaj se jedino kod Žane na Borovju sjećam da sam viđao nekakvu glikemijskim indeksom relativno usporedivu, ali doduše samo maratonsku žgadiju. I Kerry poput Žane kuha za ultramaratonce, i stalno ugošćuje neke ljude. Sa njom u kući žive neke dvije trebulje od kojih je jedna tek nedavno završila prvi 100 majler, druga bog te pita kada, pa onda Brian (posao svakodnevno hranjenje makaki majmuna, psihološka studija) koji je novajlija sa tek nekoliko 50 majlera i Sean koji je nekad davno istrčao maraton 2:35, a kasnije je fanatično istrčao skoro sve legendarne američke 100 majlere, od najpopularnijeg Western Statesa do po svima najtežeg Hardrocka, uglavnom je završavao među prvih pet, al tu i tamo bi i zmagao. Sponzor u opremi mu je Inov8. Živi i još jedan tip kojeg nisam zapamtio koji isto naravno trči ultre i još neka curka. Svi oni trče prije i poslije posla, a za vikend odu u neke planine, ili na neku trku i istrče recimo 30 milja u subotu i 50 u nedjelju. Ko da zamislite 6 Veronika Jurišić u jednoj kući. Svi boluju od težeg slučaja ovisnosti od trčanja. Kuća utorkom u 7 navečer ugošćuje i grupni noćni trail run na koji dolaze raznorazni trkači, uglavnom traileri, iliti stazavci, među njima i ja. Nikad nisam u kući vidio iste ljude, ili je tam nečiji dečko, cura..itd. I uvijek se priča o trčanju. |
 |
| Dakle 50 kilometarska porcija sastojala se od trkice po stazicama uz rječicu Potomac. Start i cilj u ultraškoj kući. Okrepe, oznake plavom i crvenom kredicom, gomile hrane koje je Kerry nakuhavala još od utorka. Sve džaba. U Gelender stilu. 100-tinjak startera od kojih su neki istrčali samo 30 km. |
 |
| Stalno se prelazilo neke potočiće, pritoke Potomaca u kojima se moglo i malo progacati i ohladiti tabane. Stalno gore dolje, al bez nekih sumanutih 5 kilometarskih uzbrdica na kojima zazivaš alaha i razmišljaš o bitku. |
 |
| Od starta sam se prikeljio Seanu iz kuće Ultra koji je ipak malo prejaka manga za mene. Srećom, prije dva tjedna trčao je trku na 50 km, prošli vikend na 50 milja, i naravno nikakav odmor, oporavak, samo gomila američkog nutritivnog smeća zvanih pop tarts i odurnih gaziranih napitaka zvanih Dr Pepper i Mountain Dew. Zdrava sportska prehrana? Precijenjeno. Ustvari gomila gluposti. Od starta smo 15 km trčali za nekim trapavim ali urnebesno utreniranim Amerom koji je stalno od silne brzine fulavao oznake. Na skakutavim korjenasto-kamenjarskim puteljcima nije nas se mogao riješiti, al onda je došao ravni dio staze od nekih 5 km di je zbrisao ko neki džepar u Dubravi. I to je bilo to. Sean je malo riknuo. Ja sam malo njega sačekivao, baljezgali smo o trčanju, njegovoj epilepsiji, i kampirali na okrepama. Na svakoj okrepi je bio neki zadatak koji me podsjetio na zagrebački urban čelenđ. Em nosi jaje bez da pukne 5 km, em preskakuj špagu, pa sklekovi, pa nekakvo gađanje loptom. Za nagradu bonus bodovi-minute. Sean je odigrao nekoliko ovih igara dok sam ja zahvaljivao isusu na odmorku i gledao u prazno ko na testu iz matenatike u drugom srednje. Na okretu (na pol puta) smo deset minuta trčali bezveze tražeći godota jer nismo znali da je u uputama pisalo da nema nikoga ispod mosta. Ja zato kaj nisam bio na mejling listi za trku jer mi je Kerry rekla da navratim na trku kad je već dosegnut njen prijavni limit od 100 ljudi, a Sean jer je trčao već tri puta trku i živi s organizatoricom i jako je iskusan, tak da naravno ne čita upute za debile. Onaj prvi je mutavo trčao željan pobjede na ovoj zajebantskoj trci, a ja sam mutavo trčao za Seanom da se ne moram brinuti oko oznaka, al sam zato i riknuo nakon 40-og km-a. Al onda je Sean ispao pravi gej dasa i sačekivao on mene na svakom križanju i smijao mi se kak sam spor. Sunce, puno kilometara i nekih 4 i pol sati trčanja. Tudej voz e gud dej. |
 |
| Bilo je najrazličitije škvadre. Od nekakvih dedica ultraša sa 50 istrčanih 100 majlera do nekih entuzijastičnih teta. Bio je i stari Puh koji je krenuo dva sata prije svih da stigne u neko normalno vrijeme do cilja. |
 |
| Na cilju sumanuta količina klope i pijače. Ovo je samo dio. Vegetarijanska lazanja, chili grah, juha od rakova, gomila tjestenine, umakići, nekakva mesina, piletina, sve domaće, za Ameriku egzotična, kućno-skuhana hrana. Pa onda 10 vrsta koljača, pive, vina i odurnih gaziranih sokića u duginim bojama na hektolitre. Neusporedivo mirisnija i raznobojnija ponuda nego nakon moje prve američke trke koju sam platio 130 dolara. Ovo je stvarno bio pravi labour of love, iliti rađanje iz ljubavi…hm |
 |
| Cijela kuća zagušena je bezbrojnim starim-novim časopisima i knjigama o trčanju. Ultra running ne može se kupiti na kiosku, al se može naručit i valjda kupit na nekim ultrama. Neš kao Maratonac. Sam kaj još izlazi, i za njega znaju pisati i Krupicka i sve ostale Američke ultra zvijezde. |
 |
| Ovaj kaj vadi komad nestašnog pileta iz ustiju je Neal Gorman, dečec koji drži vremenski rekord u američkom ultra Grand Slam-u. 4 utrke na 100 milja u 11 tjedana, Western States, Vermont, Leadville, Wasatch. Vremena se zbroje i imaš majmuna s rekordom. I nije da se vukao. Na Wasatchu je bio bome ukupno drugi. Grand Slam rekord srušio za samo 13 minuta. 74h 54 min. Ova lijeva maratonka je sa 2:55, a ova desna je isto nekakva legenda ultra-trčanja koju ovaj dosadni rekorder kao jako poštuje i stalno joj se ulizuje. Sam kaj nisam zapamtio kako se kliče. Uglavnom tijekom post race partija kuću je pohodila horda raznoraznih trkača. E i bila je jedna volonterka koja se razvela od nekog Kovačića iz Zagreba. |
 |
| Dio dosadnjakovića buljilo je u njujorški maraton pred kaminom. U kući se non-stop sralo i pišalo u dva wc-a, tuširalo u dvije kupaone, ostavljalo stvari posvuda i tako sve po spisku. Veri najs. Ko da si doma. |
 |
| A ustvari si kod Kerry. Opušteno druženje bez kompeksa i ostalih glupih elektrostimulatora, šugavih napitaka za oporavak koji se pod svaku cijenu moraju popiti nakon cilja utrke i ostalih triatlonsko-cestovnjačkih običaja. Ciljno vrijeme si upisuješ sam kad uđeš u kuću i onda gomila klope, pića i ultraške škvadre. Muzika? Hmm. Svirao je Grateful Dead dok sam ja bio. |
 |
| Atmosfera pred kućom nakon trke. Tenisice hengaju i prepričavaju doživljaje. |
Posted in Uncategorized
3 Comments
Njujorško izletarenje
 |
| Central Park. Bez tog njujorškog maksimira (i navodno highline-a kojeg ne vidjesmo) grad bi bio prava betonara. Murja, trkači, turisti, biciklisti…bla bla, al nađe se i koji miran kutak… |
 |
| Jedan od mnogobrojnih dostavljačkih bajkenštajna. I u New Yorku su bicikli češće ko da su s hrelića nego nekog brendiranog dućana. No ima i gomila ušminkanih messengera koji balansiraju na mjestu na svakom križanju i voze se u kamikaza stilu na svojim stilski dotjeranim jednobrzincima. |
 |
| Njujorški metro. Sjetio sam se “Warriors come out to play!”. Inače bezveze. Gužvanac ko u 13-ici za vrijeme najgore gužve. Nema nekog duha, crtarija, svirača i tak. |
 |
| Dumbo. Dio Brooklyna. Kvart podsjeća na neke dijelove istočnog Berlina. Puno hala. Dosta umjetničkih studija, čudnih dućančića. Navodno urnebesno skup za život a većina zgrada me podsjeća na Kopilicu, najružniji splitski kvart… |
 |
| Dumbo. Bilo je puno lijepih brojeva-vrata. |
 |
| Biciklističke staze razmnožile su se ko kinezi. Al nije da ih biciklisti nešto i koriste. Većina ih vozi u svim smjerovima, najčešće u krivom smjeru. Ne da se neko uzbuđuje oko toga. Nakon par minuta hodanja po ny-u skužili da se praktički nitko ne pridržava nikakvih prometnih pravila, ni buhe ni pješaci, ni tutači, samo zbunjeni turisti, a čini mi se da to još najmanje uzbuđuje murjake. Ljestvica kaosa; negdje između Napulja i Beograda… |
 |
| Dumbo. Stairway to the roof. |
 |
| Dumbo. |
 |
| Opet Vedran. Njujork nas je vratio u hravatsko-srpski moud, spavali kod jedne genijalne međimurke, družili se sa zagrebačkim prijateljima i jednom banjalučanko-hrvatico-srpkinjom. Čak smo ušli u birc i bili konobareni na tečnom srpsko-hrvatskom. Ko da smo u Beču. |
 |
| Dumbo. Skup kvart. Kopilica ima sjajnu budućnost. |
 |
| Schwinn je brend bicikla koji najčešće srećem u jueseju. |
 |
| Dumbo. Da znam, još jedna vrata. |
 |
| Manhattan. Ana. Zbog ove fotke skoro zakasnismo na vlakić za Long Island. |
 |
| Još jedan sirotanović dostavljač. Svi messengeri i dostavljači moraju voziti svoj bicikl. |
 |
| Birc blizu Guggenheima. WC je u crkvi. Ustvari i birc u kojem se kesi ispirsani travestit je u crkvi. Najbolji dio urbanog esadea je kaj ništa nikome nije čudno. |
 |
| Central park. Ostavljena bebi majica. |
 |
| Harlem ima ono nešto. Iako je pun sumnjivih tipova, iako stalno kruži murja i svjedočili smo i filmskovitoj prodaji paketića nečeg čudnog na ulici. Ljudi, uglavnom tamnijeg spektra dijeluju nekako stvarno. Za razliku od reklamiziranog Times squarea i okolice koji su mi bezveze. |
 |
| Harlem. Najdraži trenutak. Taman kak sam se sjetio Harlem globetrottersa neki mali crnjo na cesti tehnicira i žonglira košarkašku loptuu, dok se neki drugi zadere hey nigga, when we gonna mfcking hit the road. |
 |
| Harlem. |
 |
| Harlem- Halloween |
 |
| Village. Poštarica Jessie u akciji. |
 |
| Biciklisti bez mozga poput mene stvarno lako mogu naći neki poso u njujorku. Ovih rikša taksija ima ko djeteline na zagorskoj livadi. |
 |
| Greenwich Village. Turski Wine and coffee bar. Turska kafa, tursko vino. Neka super đezi muzikica. Lijep kraj dana. |
 |
| Village. Restorančić Moustache. Opet Turska. Ukradeni pogled. Tu smo se nabrusili na baklavu i tursku kavu, no ponedjeljkom većina restorana ima slabi meni ili su zatvoreni nakon vikend krkačina. |
 |
|
I za kraj. Pogled iz autobusa na izlazu iz NY-a. Jedna poznata nam reklamica na nekakvoj hrvatskoj crkvetini. Bilo kuda Kiki svuda. Pardon Todorić…and the croatian inquisition. |
Posted in Uncategorized
3 Comments
Dosadni slikopis
 |
| Kruh pečemo svakih par dana. Američka spužva zvana kruh prepala nas je svojom izdržljivošću i slatkastim okusom. Amerikanci u svaki recept za kruh vole ubaciti koju šolju-dvije šećera. Teže splačine. Osim tost-spužva ima i tzv. whole-wheat bla-bla kruhova koje plaćaš 5-6 dolara i samo su malo manje degutantni. Al u našem obližnjem Super-Konzumu zvanom Giant imaš svakakve vrste brašna i nekakav kvasac u prahu i eto ti kruhek. Još jednom naklon svetom apostolu kruhovskom Zecu Pišolinku koji nas je opskrbio svetim receptom. |
 |
| Koliko je bizarno da se Ana i Goga , nekad najbolje frendice dok su poput Štulića pohađale osnovnu školu u Jaski, ponovno nađu ovđe u Americi. Goga je još u srednjoj odlepršala put Amerike i slučajno iste godine ko i Ana upisala doktorat u nama nedalekom Delawareu. |
 |
| Greenbelt Park. Ovdje trčimo. Neš kao Maksimir sam kaj je prepun vjeverica i bjeloguzih jelena. Nekakav prljavi potok teče kroz park. Preko tjedna trči jako malo ljudi, uglavnom neke čiče šeću. Zabranjena je upotreba parka po noći. Valjda iz respekta prema krvoločnim vjevericama. |
 |
| Da opet Greenbelt Park. Često sam tamo pa moram staviti puno dosadnih fotki. |
 |
| Ulaz u naš podrumček-stan. Tu su i naša vozila. Anin mlađahni Raleigh kupljen za basnoslovnih 150$ od tursko-austijskog botaničara koji ga je valjda dvaput vozio. Moj antikni Diamondback dobiven od prijatelja Amerikano-nijemca. Ovo je ujedno i prosječna klasa bicikla. Slično kao što su auti u prosjeku jeftiniji, tak i za biciklu Ameri baš i ne daju više od 200$. I voze se masovno ne/preuređeni stari Schwinnovi, Bianchi-i, Peugeoti i neke čudne marke, otprilike kao da je svaki treći bicikl koji sretnete na ulici Rog Senior. I da, kradu se. Jako često. Posvuda strašni skeleti rama bez kotača i usamljenih kotača, spomenici ciklocidnog barbarizma. |
 |
| Washingtonski metro ubjedljivo je osvojio zadnje mjesto na mojoj nevelikoj metro top-listi. Odvratno skup (do vošingtona u jednom pravcu caltamao 3.50 ak je raš auvr, vozači voze da ne bi automatski pilot pregazio samoubojicu (to je razlog za nedavno ukidanje automatskih pilota). A ti vozači kao utrenirani što više cukati pa vožnja podsjeća na ZET-ova nagla zaustavljanja po Ilici, samo kaj ovdje ta cukanja budu pri većim brzinama. Bljuv. Radnim danom za nas radi samo do oko ponoći, ne smije se jest ni pit u njemu, metro stanica na China Townu bila je poznata po emitiranju iritirajućeg zvuka valne duljine koju mogu čuti samo ljudi s odličnim osjetilom sluha, dakle uglavnom djeca i adolescenti, i tako su sprječavali okupljanja mladih delinkvenata, ali i ostalih ljudi dobrog sluha, nedavno je nekakav sud ovo zabranio. |
 |
| Teta golubarka. Ko da je došla s Mažuranca. Na Dupont Circle-u. Centar Vošingtona. |
 |
| Jedan od tih prefarbanih oldtajmera. Ljudi često skidaju siceve da bi smanjili vjerojatnost “odbjeglog bicikla”. |
 |
| Vex u Vošingtonu. prvi posjetitelj iz Hrvatske… Fora je kad se nađeš s nekim tko ti kaže kak je jučer bio na kavi na cvjetnom. Paralelni svijetovi fakat postoje… |
 |
| Lov na kukce. Opet Greenbelt Park. Tu Ana i Zubovička zvana Mercedes prosijavaju lišće u potrazi za kukcima. Ameri su jako politički korektni. Moje fore o Srbima, debilima, Kanađanima, crncima, debelima, itd nisu baš dobro primljene. Dovraga i bestraga! |
 |
| Opet Greenbelt Park. Divljina. Svuda oko nas. Divlje i krvoločne kornjače tek su maleni dijelić surovog bestijarija. Oposumi, rakuni, svisci, zmijetine, ćelavi orlovi, proklete vjeverice i štetoćine jeleni, žderači svega što ljudi zasade u svojim vrtovima… Da ima tolko živina negđe kod nas bio bi to park prirode… |
 |
| Medenjaci à la Roki. Integralno brašno, puno meda, malo crne čokse, itd. Polako se spremam za dan kad ću postat baka. Ovdje u Americi nema finih kekasa. Svi su odvratni, preslatki i teški. O stravičnoj situaciji što se tiče moje opsesije gumenim bombonima nekom drugom zgodom. |
 |
| Noćni lov na kukce. Par Indijaca, jedna šved-amerikanka, Ameri. Luda Gwen je ova koja štrika do se kukci skupljaju na prosvjetljenu plahtu gdje ih čeka smrt u plinskoj komori. Sve u slavu znanosti. Gwen je super. |
 |
| Ana i Gwen promatraju afiće i mrave. Afići- lisne uši, su mravlja stoka, oni mravima klopu iz utrobe, a zauzvrat mravi njih zaštitare. |
 |
| Anin kompa iz ureda brije na rad. Koreanac. Južni. Stalno je u uredu, jede nekakve nudle koje prelije toplom vodom i onda prducka. Po cijele dane samo čmrlji i nekaj piskara. I to mi je neki život. Nije ni čudo da ima bolove. Iako smo čuli da su američki lijekovi za konje, Anina iskustva govore drugim jezikom. Veli da je Advil kurac prema Voltarenu… |
 |
| Ovo je kao čista čaša. Tipično za SAD. Sve je prljavo, i svima je OK biti neuredan. Naizgled zemlja ko stvorena za mene. Al ja samo volim kad sam ja neuredan. Ne kad su i drugi takvi. A pogotovo ne to kaj od dana kad smo stigli nitko nije počistio biciklističku stazu di se svakodnevno vozim. A tamo strgani branici, grane, staklo…Ma koja Europa…Nikad ne bumo mi Ameri u Europu, Balkanci… |
 |
| Aeschnid- ja kratim vrijeme loveći kukce za Aninu zbirku koju treba predat krajem godine, kukci imaju nadimak za mene, Croatian killer. |
 |
| Ali zato su kukce donedavno (dok ih zimovite temperature nisu pokokale) osvećivali chiggeri, nekakvi krpeljoliki stvorovi koji te neprimjetno zaskoće u šumi i onda te cijelog izgrizu dok spavaš. Pa imaš sto malih grozno svrbljivih čibuljica koje se ovdje slabo vide. |
 |
| Ova jabuka se zove McKintosh, dakle, Apple mekintoš… |
 |
| Ovo nam poslali Anini klici iz OŠ Mate Lovrak…Što radi čak noris u dubravi- ono što mu se kaže… |
 |
| Išli smo i na jednu lijepu MTB vožnjicu u Patapsco park. Ima više uređenih MTB staza od cijele Hrvatske. A ovo i nije pravi MTB park, već park za sve outdoor- ljude koji vole stvari raditi s onu stranu vrata…. Svi korisnici parka su jako pristojni. Trkači, šetači i biciklisti, svi se međusobno ispričavaju i pozdravljaju, navodno su konjisti nekorektni ali od njih ni kopito, samo pokoje suho govance. |
 |
| Tekući dušik sa teren-izleta na kojem smo lovili mrave za Aninog mentora. Onda ih žive smrznemo u tekućem dušiku da se Ted Schultz, stručnjak za leteće tanjure i mrave, šef Ant Laba pri Smithsonian Museum-u, može jednog dana igrati s njihovim RNA molekulama… |
 |
| Opet Greenbelt Park. Traženi efekt? Dosada. |
 |
| Puze iz Greenbelt Parka. Ana tvrdi da iste vrste ne moraju biti jestive kao kod nas. Drukčije tlo, ažblja, ažblja. Puhara je bila ko naša…Al za prave gljive nam fali planince. No, navodno je sezona smrčaka na proljeće pravo ludilo. Mljac. |
 |
| Omiljen puteljak za trčanje. Gdje? U Greenbelt Parku. |
 |
| I u Americi obitavaju oblaci. |
 |
| Great Falls Park: Ana se šeće pored Potomaca, rijeke koja prolazi kroz Vošington. Ovo je petnaestak kilometara od Bijele kuće. Jako lijepo za vidjet, al prepuno dosadnih šetača, biciklista i ostale bagre koja brije na izlaske u prirodu. |
 |
| Zdebljo sam se ko Amerikanac. |
 |
| Kutak za sranje. Great Falls Park. |
 |
| Obama nije prepopularan u Vošingtonu, možda ima neke veze bahati bandićevizam u vidu odnesenih vozila koja nestaju svugdje di Obama ode. Zbog sigurnosti paukovi miču cijeli blok auteka tam di bu se obama sparkiral. Al nerijetko zaborave zapisati di su odnijeli koji auto pa vlasnici sami traže auto, sve u ime nacionalne sigurnosti. |
 |
| Oposum se igra na majmunu. |
Posted in Uncategorized
8 Comments
great eastern endurance run
Virđinija, zemlja gdje je pištolj svetinja i gdje ponosni muškarci ulaze u svoje barove kao da su i dalje na divljem zapadu, al bome to mogu raditi i u Wallmartu koji je neš ko naš Superkonzum. Pređeš tu imaginarnu crtu između merilenda i virđinije i u zemlji si di na autoputu piše da brzinu tutača na autoputu kontroliraju aviončeki američkog vazduhoplovstva. Ma idi bre. I dečko koji nas je vozio, mladić, kao i Ana student entomologije, bivši vojnik koji je servisiro Boeing i F mlažnjake kad je SAD (-ili nikad) napao siroti talibanski Afganistan, misli da je to jako smiješno. Ma kakvi avioni…
U skladu sa mojom tradicijom (izgubim se na putu do trke a onda i na trci…) uspijevamo se malo gubiti po putu bez obzira (ili zbog) na retardirane gps ajfon aplikacije i gugl maps upute.
U skladu sa mojom tradicijom (izgubim se na putu do trke a onda i na trci…) uspijevamo se malo gubiti po putu bez obzira (ili zbog) na retardirane gps ajfon aplikacije i gugl maps upute.
Putem stajemo i u tom legendarnom hramu američke seljačije Wallmart-u. I stvarno. Tu je većina ljudi debela i naizgled debilna, hrana degutantna i na kraju za umjetnički dojam gledamo par debele djece od kojih 16 godina koji po volmartu u gigantskim kolicima voze svoje recimo jednogodišnje debelo dijete i nekaj se ful ozbiljno raspravljaju što mu trebaju kupiti. A vidiš da su izbezumljeni balavci koji ne znaju ama baš niš. Naravno da svi njima slični kupuju sam smrznutu jeftinu gotovu hranu koju uvaljaju u mikrovalku…
I onda se ti uz sav taj horor skoncentriraj na trku od 100 km. Ma kakvi, ja sam samo razmišljao o tome kako Jamie Oliver nije uspio preobratiti Amerikance i kako je to strašno kako i u integralni kruh stavljaju kilu crnog šećera i misle kak je to zdravo. A i Anu boli glava.
Uz još malo kruženja po kampu naš vozač i Anin suparnik u polumaratonu Kevin parkira za američke pojmove Mini Smart- Toyotu Yaris na parking blizu start-cilj ravnine. Tu se Anin neustrašivi duh još jednom pokazao neustrašivim i ona uspijeva (za razliku od nas dva mužjaka) ispitati neke stričeke i dobiti i usmenu potvrdu da možemo za džabe metnut šatore iza nekakvog kamiončeka (inače bi za svaki šator ispljunuli 15 baksa).
I sad Marko A-je-to vadi stvari a Ana s Kevinom slaže šator. Uskoro je 23:30. Sam da se spremim za sutra. Valja pripremiti drop bag – vrečku sa dodatnom prehranom, majicom ili čim već god, koja može se poslati na svaku okrepno-kontrolnu točku. Sam kaj sam ja stigao prekasno da im uvalim to danas, a sutra vreće odlaze u 5 ujutro. Fala bogu spavamo kod start-cilja pa je dovoljno i pet do pet za buđenje.
Utrpavam svoje tortiljice punjene umakom, seitanom, lososom ili sirom, gomilu raznoraznih gelova (u Americi ti se barem ne moraju zgaditi uvijek jedno te isti gelovi; u svakom sportskom dućkasu ima izbor od šest-sedam okusa od šest il sedam raznih proizvođača (review malo kasnije) i razmišljam o tome kak sam bahat kaj idem trčat tih sto kilometra nakon 25 dana pauze trčanja zbog listobolje u paru s ahilovopetoboljom i nevjerojatnih 15 dana trčkaranja nakon kolko tolkog oporavka. Naravno ovo budi nadu u solidno opravdanje ako puknem i u glorifikaciju rezultata ako ne puknem, i tak, ufff, zaboravio sam tajice, a niš trčat ću u svojim Karibu kratkim hlačicama, ojedi (za sretno neupućene ovo je ono kada vam nekaj odere kožu) evo mene! ZZZZZ. Srećom u našem novokupljenom američkom šatoru, brzo padam na pleća nejaka i rješavam se kretenarija u glavi. Alarm na 4 i 30.
Utrpavam svoje tortiljice punjene umakom, seitanom, lososom ili sirom, gomilu raznoraznih gelova (u Americi ti se barem ne moraju zgaditi uvijek jedno te isti gelovi; u svakom sportskom dućkasu ima izbor od šest-sedam okusa od šest il sedam raznih proizvođača (review malo kasnije) i razmišljam o tome kak sam bahat kaj idem trčat tih sto kilometra nakon 25 dana pauze trčanja zbog listobolje u paru s ahilovopetoboljom i nevjerojatnih 15 dana trčkaranja nakon kolko tolkog oporavka. Naravno ovo budi nadu u solidno opravdanje ako puknem i u glorifikaciju rezultata ako ne puknem, i tak, ufff, zaboravio sam tajice, a niš trčat ću u svojim Karibu kratkim hlačicama, ojedi (za sretno neupućene ovo je ono kada vam nekaj odere kožu) evo mene! ZZZZZ. Srećom u našem novokupljenom američkom šatoru, brzo padam na pleća nejaka i rješavam se kretenarija u glavi. Alarm na 4 i 30.
Vrrruuum. Hi there. Bla? Blaaa? Bla bla bla!
U četiri ujutro počinje pristizati bujica organizatora i volontera koji spavanje čine nemogućim. Svima osim naravno Ani.
Pišam u ve-ceu koji nije neš sanitarno napredniji od nekog hrvatskog, jedino kaj ima nepregledno mnoštvo rola toalet papira po svuda. Prijave, važu me i pišu mi 170 (lbs iliti funti) kako bi mi mogli kontrolirati kilažu da ne bi prekomjerno dehidrirao i umro, potpisujem izjavu da ak ipak umrem, sam preuzimam odgovornost za to, ostavljam drop bag za Kennedy’s ridge, preuzimam lepu sintetsku majicu, kasnije shvatio da američki L baš i ne odgovara hrvatskom…veći je za skoro dva broja….tak da imam poklon za nekog… I osim majice dobivam urnebesni goodie bag sa jednom energetskom pločicom i nekakvim žitaricama za doručak i par bonova za 10-15 posto popusta u organizatorovom dućkasu. Opet, svaki pravi Rvat bi reko, dao sam 130 dolara? Kaj je ovo. Ali Ameri su sretni i zadovoljni.
 |
| a evo i medvjeda za pobjednike |
Barem mi se tako čini, al ko će njih pročitat kad su stalno ko fol pristojni, oduševljeni i ne mogu ti ni sranje sasut u lice kak spada. S druge strane broj natjecatelja govori da trka i nije baš najpopularnija na svijetu. Možda na se 80-90 skupilo na startu 50 i 100 km. Jedina nagrada osim natjecateljske medalje koju dobiju svi učesnici je plaketica za 3. i 2. mjesto i medvjeđa glava, od nečeg već napravljena za pobjedu. Jedino se za rekord staze može dobiti 500 baksa. 10:01 rekord. Dakle treba ispod 10 sati otrčati 100km sa 4600 visinske za to bogatstvo.
Nakon prijava valja se nakrkat zdjele integralne tjestenine i malo proučit stazu. Da, znam da još nisam pričao puno o stazi, ali tako sam ju i pripremio. Kad sam jedne ljetne večeri shvatio da ne idem na Grand Raid du Pyrynees, jer bum u to vrijeme već bio u Americi, pokušao sam kao i uvijek utopiti tugu u surfanju. I tako surfajući na jednom valu pronađoh ovu trku kao surogat. Jedino kaj sam provjerio prije prijave bilo je koliko ima asfalta, 6 km na sto? Prodano. Visinska (cca 4600m) bila je u meni nerazumljivim stopama koje sam lako preračunao pomoću gugla, ali stalno zaboravljao. I to je to. Do dan nakon utrke nisam niš proučavao, osim jednog ovlaš pogleda na profil staze koji je ionako najavljivao stalno gore-dolje tramakanje po virđinijskim bregima. A onda sam procjenjujući na koju okrepnu da pošaljem svoju spasonosnu vrećicu skužio da je staza sva sfrkana, puna mašnica koje te vode na neka mjesta i do tri puta. Ovo je naravno olakšalo život organizatoru, ali i meni pri odabiru okrepne stanice. Kennedy ridge pojavljuje se na 28 i 49 milja i to bi trebalo biti idealno mjesto.
Standardno pražnjenje u WC-u koji je jedino po količini toaletnog papira iznad razine nekog hrvatskog provincijalnog kenjališta. Standardno za ovaj dio SAD-a sve je trošno i dosta prljavo.
Prokenjao sam brifing, ali Ana me obavještava o detaljima koje ću odmah zaboraviti. Jedino kaj sam zapamtio je da će nam oznake biti male crvene zastavice kaj u Americi koriste geodete i njima slični, i da će biti još i crvenih ekološki prijateljskih kreč crvenih strelica. Minuta do starta. Gužve nema. Sada startamo mi i 50 kilometraši.
Palimo lampe, skidam se u kratku U.P.R.I. majicu i u 6:01 krećem na put. Nakon starta sam debelo u drugoj polovici trkača, oko mene ime svačega, neke nabrijane ženske, neki obrijani triatlonastični muškarci, neke čiče. Prvi kilometar po asfaltu, a onda skrećemo na prvi puteljak. Ovdje odmah prelazim grupu trapavih Amera koji su usporili ko da nikad nisu po mraku bili sami u šumi. Skakućem po zemljano-korjenitom-s pokojim kamenom putiću i sustižem iduću grupu koja se opet trapavo vuče uzbrdo. Preusko je za prestizanje, a i ovi su već malo brži i pomoći će mi da se ne zaletim.
Kad ono na prvoj ravnoj i glatkoj dionici trubi mi par koje sam ostavio u prošloj grupi. To the left. Ko da smo na XC biciklističkoj trci upozoravaju me di će me prestići. Iz njihove spike spoznajem da je on trenirao nju i da ju ko fol tempira i s lampicom joj osvjetljuje put. Ženska već rikava i jedva me prestiže i nikako nemre pratit svog frajera koji je standardno debilni forser. OK, po njihovim brojevima (crnim) vidim da su na 50 km, ali svejedno ženska rikava na trećem kilometru… Debili. I šabarakandi, čim su na jednoj kratkoj nizbrdici opet počeli korijeni i kamenčići ženska još usporava i tu ju ja isfrustrirano prestižem. I onda sustižem njenog kita koji trči na začelju one grupice. To začelje kolone je puno zahvalnije od solo lebdjenja po mraku jer ipak sve te lampice ispred omogućuju sigurniji korak. I tak sam odlučio da ću malo brijat s ovom grupicom koja uglavnom lagano trčkara na uzbrdicama, brzo hoda na strmijim dijelovima i dosta ubrzava na rijetkim ravnicama.
Do prve okrepe imamo 4.43 milje, nema oznaka, milje mi niš ne znače i zbunjuju me, ali sve je uglavnom uzbrdo tak da se odlučujem maksimalno štedit. Nakon par minuta jedan od vodećih iz grupice se popikava na kamenu, malo se sronda niz mračnu padinu i tu se grupa dijeli na pola. Tu genijalac preda mnom skuži da je ostavio trebu za sobom, no kako je cijeli drugi dio vlakića zadržan zbog dedice u provaliji treba nas zadihano stiže, a debilčina ju šarmantno sam hrabri da zapne. I onda kratka ravnica i debili me opet prestižu. I kad sam već vidio kako ih guram sa staze, treba se popikne preko kamenčića i ja ju elegantno prođem, a frajer se samo zadere kao jesi OK, ona promumlja, A-ha, ali odmah počne opet dahtati i zaostajati. Sirotica. Sad mi je dopizdio ovaj drugi dio vlakića u kojem su se združili najtrapaviji, tak da ih na povremenim proširenjima prestižem jednog po jednog, i na možda najstrmijem dijelu izbijam na čelo kolone i opet se uvjeravam koliko je mračnije kad si solo.
Odlučujem uloviti onaj prednji vlakić da bi se malo bolje prosvijetlio pa ovu uzbrdicu malo jače rokam i taman na kraju sustignem kraj grupice. Sad mi već i adrenalin proradi jer se staza malo zaravnala i baš je onako zabavna tehnička sa preskakivanjem korijena i pokojeg kamena koji viri iz majčice zemlje. Tak da polako prestižem i većinu ovog vlakića i dolazim do idućeg strmog dijela. Tu dosta usporavam i na svoj užas shvaćam da me čitavo vrijeme pokušava držati onaj idiot za kojim lipsa treba. Ne samo to, nego me sad on opet prelazi. Ma bravo.
Polako se razdanjuje, razaznaje se raznobojno lišće, duh mi je negdje na Sljemenu između šestog stupa i vrha. Are you there?! Kretenčina se opet dere za trebom koja već dobrano zaostaje. Nit ju čujem , nit vidim. Vidi ga sad staje sa strane i čeka ju. Posljednji put prelazim debilčinu i sad već pomišljam na gašenje lampe. Temperaturica se podigla, već se znojim, ali prekrasno je trčkarati, čak i u Americi. Malo prije okrepe sustižem još jednog dečka koji me podsjeća na standardne hrvatske zaletavače sa isprikom. Objašnjava mi mudro kak se pazi da ne ide prebrzo, jer još nije ni pola staze, (ima crveni broj znači 100 km, o kakvih pola staze pričaš prijatelju?), a teško diše i muči se.
 |
| ana na lijepom dijelu staze, vidi se i zastavica za označavanje staze- ove fotke kradem jer ih moš naručit po 35$ komad, haljo??? |
A niš. Još malo cupkanja, gašenje lampe, još jedno prestizanje i evo me na okrepi. Tu u sebe ulijevam čašu Gatorade-a, i jednu vode. Gladan nisam al odlučujem na prvoj nizbrdici preventivno poždrokati gelčinu. Hidraciju redovno provodim sisanjem tekućeg sadržaja (GU/nuun-iso-elektroliti koji nisu slatki, ali zato imaju genijalno svojstvo da neodoljivo podsjećaju na deterdžent). Sada se razdanilo dovoljno da mogu uživati u najjebenijoj nizbrdici na trci, dosta kamenja, serpentine, zemljica, ma divota. Prelazim još jednog krakatog dečka i onda sam dugo sam, sve dok pred kraj provalije ne prestižem nekog trijatlonastičnog tipa koji se doslovno oprezno šeće preko kamenčuga. Mislim se il je puko il je totalna papčina. Ostavljam ga sa svojim mislim o superiornoj tehnici i naravno ni minutu kasnije pri rezanju jedne serpentine zapinjem za drvo i skoro izvodim ronjenje. Fora.
Sad se opet penjemo prema kontroli. Sunce je izašlo, temperatura je ugodna, crveno lišće, lagani uspon. Predobro. Malo prije kontrole prestižem još jednog mladića s crnim brojem- dakle 50 km. Mislim si kak izgleda ko Davor Roce. Veselo me pozdravlja. E da, moj Roce, di mi to sada trčimo…
Na kontroli opet stajem i ločem dvije čaše vode i dvije Gatoradea i još se polijevam, žderem lubenicu, a Roce me za to vrijeme stiže i prestiže, a taman kad odlazim sa okrepne ugledam i papčinu kak ubrzano pristiže.
Sad slijedi površinski najgori dio trke, skoro tri kilometra asfalta blago uzbrdo. Ak trčiš pored ceste stupaš po žirevima i em nije lijepo vjevericama uništavati žireve, em nije to baš udobno i stalno imam osjećaj da ću se prekobicnuti. A niš, idem na cestu. I dok sam se tako deset puta prebacivao s žirovite trave na cestu i obrnuto pored mene je projurio onaj triatlonastični geek u žutom dvodijelnom kostimiću s izbrijanim nožurdama i ogromnim garminom na zapešću di si svakih deset sekundi kontrolira tempo, puls, kadencu koraka i rastezanje čmara. Još me kao veselo pozdravlja da mi pokaže kako mu je lagano. Uživam u svojim fašistoidnim, antitriatlonskim mislima i malo pojačavam tempo iz gušta, pratim žutoga samo da bi osjetio gušt utrkivanja, tako jedno dve-tri minute, a onda se prisjećam da ovo još nije trka, tek smo prošli 12 milja (na svakoj okrepnoj stanici piše kolko smo prošli i kolko još fali), i popuštam tempo taman kad triatlonko prelazi Roceta.
Asfaltu nikako da dođe kraj, kad ono. Naglo skretanje. Duga relativno strma nizbrdica na dosadnom prašnjavom makadamu Roce ubrzava i uskoro sustiže Triatlonka koji čuva svoje kvadre. Ja malo rezervirano slijedim. Kad prestižem Triatlonka, on mi govori „There you go big man!“ Kaj mu sad to znači. Dal misli kak sam previsok za trčanje? Dal se sprda. A bo…
Sustižem Roceta i započinjem najintezivniju konverzaciju na trci.
Kako se osjećaš? Super. A ti? I ja. Onda mi objašnjava kako ga brine kaj još uvijek nismo nikoga sreli kako se penje ovim putem kak bi ovdje trebali prolaziti oni koji se vraćaju sa iduće okrepe. Boji se da smo se možda izgubili. Ne kužim zakaj, s obzirom da prolazimo crvene zastavice svako malo, al valjda Roce zna.
Uskoro uzbrdo pored nas protrčava vodeći na 50 km. Stvarno impresivno izgleda i leti uzbrdo tempom kojim se mi spuštamo. Pa fino, sad ću vidjeti i koji sam u trci. Prolaze još nekoliko 50 kmaca i onda evo i prvog sa 100-tke. Isto ima ruksak s camelbackom na leđima, pozdravlja nas sa Hi Fellas, i piči dalje laganim trkom. Pamtim mjesto da vidim kolko kasnim za njim. Par minuta kasnije srećem i drugog sa 100-tke, ali onda do okrepne nikoga. Jebote pa treći sam. Nije loše. Na okrepi po prvi put moram tankati dvolitreni mijeh, i dok tankam strelovito kroz okrepu prolazi Triatlonko i bez da je išta uzeo silovito piči uzbrdo. Mislim ovaj ima da pukne.
Sad je temperatura iznad 20. Zona u kojoj ja već tradicionalno rikavam na dugim utrkama. A preda mnom duga uzbrdica od dobrih 4-5 km. I niš krenem ja polako, prođem ono mjesto sa zaostatkom od 11 minuta za vodećim, krajcam se sa svojim omiljenim parom, debilčina i treba. Sad izgledaju OK i ujednačenije, trčim ja uzbrdo i mislim si. Ovo je prebrzo. Ufff. A ak skroz pustim na ovoj uzbrdici ona triatlončina će mi napravit veliku razliku, a nakon makadama izlazimo na cestu di će on letit. Ma, da pustim. Ma neću. I tako se ubijam uzbrdo, a nikako da sustignem žutog T-ca, ma barem tolko da ga vidim u daljini. Pa ovaj me ubio mislim si. Taman kad sam malo prikočio na preko polovice uspona i ugegao se u neki samo malo prebrzi tempo, evo ti njega u daljini. Stižem ga. Malo po malo. I na kraju uspona još stižemo dvojicu kosookih Amera sa 50 km, jedan se prilijepi za mene do kraja uspona i opet me podsjeća na Hrvate, gleda moj broj i pita me na kojoj sam trci. 100km, a-ha. I pušta me da se odgegam.
Na kraju uspona kratka nizbrdica prije asfalta i tu prestižem Triatlonka i nasmijem mu se, a on divnog li čuda za Amera, ima iskreno gađenje na licu. Prekrasno. Na asfaltu očekujem njegov novi napad i kad začujem korake iza sebe mislim si evo ga opet. I tak opet idem po žiropolju pored asfalta, kad ono prelazi me onaj kosooki, a pogledam iza sebe, a Triatlonko daleko iza. Puko si buraz…
I evo okrepe. Red lubenice, red Gatorade-a koji mi se već gadi, red vode. Nakon stanice saspem još koji gel u sebe, nizbrdica, kamenje po uskoj stazici kad ono, jaooooo!!! Uffff!!! Kako mi se kenja! Taman sam počeo prestizati puževe s polumaratona koji su ovdje imali svoj jedini okret. I niš, di da se pokenjam. Di medvjedi kenjaju. Tražim neko malo skrovitije mjesto da me baš ne promatra cijela ekipa koju sam prošao, a da ne moram otić sto metara od staze. Ali ništa. Rijetka crnogorična šuma, sve se vidi. UFFFFF. A niš. Idemo kenjat odmah pored. Tak se naguzim i evo prolaze curke koje sam tek prošao i rastežu osmjeh. Kao da dijele moj užitak. Olakšanje.
Opet sustizanje curki, pa razmišljam kak ću ovdje onom triatlonku natuć još barem pet minuta bez obzira na drek-pauzu i dolazim do novog strmog uspona, onu bivšu nizbrdicu di sam se upoznao s Triatlonkom. E, sad već kužim da je stvarno vruće, prognoza je bila 25-27, a na kraju je bilo i 30. Ovdje brzo hodam najstrmije dijelove, prelazim još neke polumaratonce, trpam prvu tortiljicu, još gelova, prestižem našeg Amera, Kevina s polumaratona, koji nezadovoljno guguće kako je zgažen.
17.09 milja. Nova okrepna, sad već škicam što ima za mezit, tražim juhu pogledom, al ništa. Gomila degutantnih slatkiša, neš malo voća, i sendviči puretine u spužvi koju Ameri od milja zovu kruh. Fuuuj. Još malo pijem. I idem dalje, a Triatlonku ni traga. Puteljak je opet krasan, borova šumica, penjem se prema najvišoj točci trke na nemam pojma kolko metara n.v. i stvarno uživam. Odjednom prolazim totalno kameniti dio staze, pa neko kamenje obraslo mahovinom, malo vuče na Risnjak. A onda izlaz na nekakav široki put, polu makadam i tu peglanje ravno. Srećem prve sa 50 km i mislim si di su moji sa stotke…
Okrepna. Tu sam samo kratko i tu dok tankam novu litru i pol na leđa spazim po prvi put vagu za kontrolu težine. Al niko me ne tjera na nju i ja nakon par krišaka lubenice nastavljam. 100-tka se ne vraća nego ide dalje. Prolazim jedan bus iz Tko to tamo peva napušten na ovom makadamu usred ničega, čudnog li utočišta za medvjede. Navodno ova šuma (George Washington National Forest) vrvi crnim medekima. Živi bili pa vidjeli. Sa dosadnog makadama skrećem na simpatični puteljak koji se odjednom naglo strmoglavljuje. Pokušavam u triatlonskoj maniri čuvati kvadricepse i sisati što više tekućine. Spuštanje traje dugo i podsjeća me na trajanje mog studiranja. A onda počnem razmišljat o radnoj dozvoli, Ani, juhi. Joj, ja bi juhicu! Ali kita labudova. Na okrepi Kennedy’s ridge, di je i moja Zip-Loc vrećica na patent nema supe. Isti drek kao i svugdje, plus kuhani krumpir. Aj dobro, uzmem krumpir sa malo soli i nastavim odurnim širokim makadamom. I sada slijedi apsolutno najgori dio staze. 17 kilometara konstantnog blagog uspona po makadamu. Prvo ide ekstra široki makadam. Onda okrepna di tankam za idućih 8.7 milja malo manjeg makadama.
Počinjem se baviti matematikom, 8.7 milja, kolko je to kilometara, 13, 14?. Jebote usahnut ću. Moram pit, a gadi mi se već ovaj Gu-Gatorade mix. Bljuv. Isuse kak mi je teško. Svjestan sam da moram pit al odvratno mi sjedaju izotonične splačine, ja bi mineralnu, al toga nema u američkim butigama. I sad gledam ja na sat, prošao sam pola staze a prošlo je malo manje od šest sati. Moj primarni cilj, a to je 100 km za ispod 14 h, norma za sve velike utrke na 100 milja u Americi, izgledao je lako dohvatljiv. Mogu puknut ko krava, hodat. Uffff, ma idem ja malo hodat. I počinjem sa 7 minuta trčanja, tri hodanja… Pa gledam na sat i ne vjerujem, još uvijek se penjem, još uvijek se nisam izgubio jer srećem glupe crvene zastavice, a nikad kraja, prošlo je više od sat vremena od one okrepe a ja se još penjem.
Sunce je upeklo, na makadamu nigdje sjene. Ma odurno. I šta ću ja nego pomalo. Opet malo hodam, malo trčim. A onda se izravna, i nastavljam sa istom rutinom, i ubijam se. Odjednom pored mene prozuji u suprotnom smjeru neki striček i kaže „Looking good“. Debilu, ne da ne izgledam dobro nego sigurno izgledam ko nevesela lešina, glupi Amerikanci i njihovi povici, Looking great,good ili Good job! Svi ludi od entuzijazma. Ma daj di je okrepa? Sad skužim da se vraćam prema onoj kontroli kod Busa ni na nebu ni na zemlji i razmišljam si jel sam ja nešto fulao? Da li sam morao negdje skrenuti? Zar se ne moram ja vratiti na onaj Kennedy’s Ridge opet, a to je na suprotnoj strani. Bah. Prođem bus i evo ga okrepa. Fala isuseku.
I sad mi kao i na svakoj okrepi nude da mi oni napune mijeh, ali isto tako niti na jednoj okrepi nisu znali pravilno vratiti zatvarač na Source-ovom mijehu. Ameri… I onda me čiča zamoli da stanem na vagu. 160 lbs. Izgubio si 10. To je 5 posto težine, što ćemo s tobom? Gledam si tipa i ne vjerujem. Koja zemlja! Ne možeš se ni ubit od trčanja. Jebeš takvu slobodu i prvi amandman. Pijem genijalnu miso juhicu koju mi je u međuvremenu servirala njegova kompanjonka i brže bolje slažem kak sam na vaganju imao lampu i jaknicu koju nosim sa sobom (a i nije bila tak strašna laž s obzirom da sam se ne znajući moguće posljedice vagao u pamučnoj trenirki-pidžami koju sam skinuo pred start i ostavio…). Ajde dobro, pustit ćemo te, ali moraš biti jako dobar i stalno piti…
Tip mi cijelo vrijeme još tepa looking good, iako obojica znamo da priča pizdarije, i ispituje me kak mi se sviđa staza. Kad sam ispljuvao zadnjih 15 km veselo me obavještava da slijedi njegov omiljeni dio staze koji je on trasirao. I dok ja ispijam drugu šalicu juhice i pokušavam ne strovalit se u neku stolicu da me prokleta kilo-policija na sveže, na okrepu stiže neka koka. Ima neki čudan zeleni broj, a okrepari joj entuzijastično objavljuju kak je prva štafetarka. A niš idem ja. Prvi dio puta do iduće okrepe udaljene sedam milja je 2 i pol kilometara ful strmog spusta. Nekakvo korijenje, pijesak, fora stazica, al meni je zlo. Pokušavam proizvest nešto nalik trčanju, ali uglavnom razmišljam o tome kak bi bilo divno da me onaj kilofašist diskvalificiro i da se sad vozim doma. Di je moj dom? Bu-hu-hu! Di sam ja? Ufff. Stalno očekujem onu štafetarku da me pređe, ali naravno da je ona trapava kao i većina Amera i ne stiže usprkos moje čas hodam čas posrčem savladavanje strmine. No, kad se stvar izravnala slijedilo je 10 kilometara ravnice, najduža takva dionica na trci.
I sad tu bi se moglo dobiti puno vremena. Zato je super to kaj ja uglavnom hodam. Prokleto sunce me želi dokrajčit, usahli potoci me ne inspiriraju, da barem imam neku hrvatsku jugonostalgičnu mjuzu za slušanje… I evo ga, štafetarka me sustiže. Mičem svoje odumiruće truplo sa putića, kad ono, ovo nije ista treba…Metamorfoza? No samo sto metara kasnije, ova čudna ženica zastaje na nekakvom drvcu i staje pored staze i propušta me. Kaj ova brije? Ja nekako cupkam i opet pokušavam trčat. Na prelascima preko mnogobrojnih potoka joj radim ludu razliku, ali na ravnim pješčanim dijelovima ženska me opet stiže, pa opet prestiže. No, prelasci preko balvana i tome slične prepreke na ovoj dionici zbunjuju ovu čudnu heroinu i trebulja ponovno staje i nekaj prtlja po ruksaku tak da ju ja opet prelazim. Kaj je ovo. Di je neki normalan trkač sa moje staze da me pređe. Ja se vučem već skoro dvajst kilometara, a još nema nikoga. Kakva jadna konkurencija. I eto dok se ja tako vučem odjednom primijetim da sam počeo lagano hodat i da mi se to čini kao fini tempo. Šetnja. S noge na nogu. I nakon još kojih 15 minuta prestiže me ona prva štafetarka koja je iskoristila prestanak strašnog tehnički zahtjevnog terena da počne trčati ko manijak. A onda par minuta za njom i ona druga ekscentrična teta me prelazi uz patetične riječi ohrabrenja. Keep going. Ma mrš.
Još pola sata se šećem uz kratke pauze od po minutu trčanja. I pokušavam piti odurni Gu. Osjećam kak mi se noge hlade, pogled na sat mi govori da moj cilj od 14 sati postaje ugrožen. Ma baš me briga. Kad ono, evo okrepa, i sad si mislim, ak me opet važu bu me svezali. Kaj da napravim. Brzo smišljam pravu balkansku smicalicu. Tanko kamenje u džepove i tenisice. Hmmmm. Ne, ovdje nema vage. A niš. Bum to ostavio za iduću kontrolu. Sada odlučujem probati pepsi, i taj otrov mi se čini kao eliksir za želudac. Napokon mi sine da bi bilo zgodno ponijeti i šaku leda sa sobom i staviti jednu šaku pod kapicu. Na silu u sebe trpam ostatak hrane, neke gelove i jednu tortilju kontaminiranu alumijskom folijom. I vid vraga, malo mi je bolje. Opet počinjem trčati.
Slijedi 3 i pol milje lagane uzbrdice po širokom prašnjavom makadamu na kojem svako malo pored mene prođe šugavi američki terenac i pokrije me prašinom ko da sam izumrli labinjonski rudar. Fuuuj. Al trčim, i bolje mi je. Superiška. Putem skupljam adekvatno kamenje za varanje vagača i veselim se svojoj lukavosti. Glupi Ameri. Tako utrčavam u okrepnu. A ovi, baš super izgledaš, kaj ima, ja uzimam ostatak klope iz drop baga, pijem kolu, punim camelback coca colom razrijeđenom s malo vode, nekaj žderem, al frajeri ne pokazuju nikakve namjere da me važu. Pih. Kaj sad. A niš kad ne mogu varati onda se moram opet baviti matematikom. Sad sam na 49.71 milja. Kolko je ono milja trka? 64 i pol ? Onda imam još 15 milja? Polumaraton. Poprvi put se raspitujem za zaostatak prema drugoplasiranom, 32 minute…vječnost.
Još 3 sata i sitno da idem ispod 14. Izvedivo. Valjda. Sam kaj me opet čeka 8 milja uzbrdice po onom strmom putiću kojim sam se spuštao do Kennedys ridga prvi put, i onda moram opet doći do čiče vagača iz epizode vaga me nije voljela. Uzbrdo, sunce, fuuuj, al koka kolja i ono hodanje za oporavak učinili su čudo i ja lagano trčkaram sve osim najstrmijih uzbrdica. Po prvi put u trci uživam u onom tako poznatom ultra zenu. Trčkaram nekom američkom vukojebinom po zvizdanu, sišem odurnu koka-kolju iz mijeha, riga mi se od hrane pa više niš ne jedem, ali osjećam se sretno, slobodno i ispunjeno. Zen, Satori i friški biševski pomidori. Divota. Nakon križanja gdje se uključujem na stazu kalvarija kojom sam se prvi put penjao do vagača, srećem i nekakvog šepajućeg sirotanovića. On se po prvi put penje. Halo? Ma sam idem gore pa ću odustat…
Ostavljam ga da guta prašinu i tak primjećujem kak sam se popeo na greben i više nije tak vruće, čak je i sunce bliže zalasku, gledam na sat, na koji sam zaboravio, bezuspješno se bavim matematikom, kad ono preda mnom. Medek. Medo. Crni. Nekakav po mjeri čovjeka. Možda metar visok. Naočit. I da upozoravali su nas da je područje puno medvjeda, logo trke je indijanska žvrljotina mede, al evo i njega. I kad je on mene skužio kako mu se nesigurno približavam, otrči on ko metak. Fijuuu, ko da je u medolovu. Malo me deprimirala njegova brzina, ali ubrzo po treći put prolazim onaj čudan napušteni bus i valja mi se pripremiti za vaga-stanicu. Plosnati kamenčić u svaku tenisicu. Neprimjetni kamenčići u svaki džep… I tako dotrčim ja a kamenje me žulja, kad ono, looking great. Oš pit oš žderat. Nema vaganja.
A niš, izgleda da neću nikog prevariti danas. Ostala je samo jedna šalica miso juhice koju halapljivo ispijam, i onda radim jednu svinjariju. Posežem za nekakvim gulašom, nostalgično se prisjećajući kako mi je pasalo meso u kanjonu Paklenice na pustolovnoj utrci prije xy godina. Još umjesto koka-kolje točim Gatorade, i tako neizvagan i izmesaren krećem prema cilju. Kolko milja do 64 i pol…? 9, aj dobro. Onom drugoplasiranomsam skinuo 7 minuta.I dalje neizvedivo.
I tako, sad mi se odmah počne rigat od tog gulaš variva i meseka, gatorade mi je isto oduran i samo trčim da prođe to mučenje, a kad ono neki beagle se zatrči prema meni i laje i kesi se. Ma mrš džukelo. Neki istetovirani Amer pored svog terenca mi se iskesi i ja skužim da tu završava neki makdam, trčim dalje putem, put mi je sve čudniji, nema glupih zastavica, dve-tri-pet minuta, nekakva makija počinje, a u klitoris, izgubio sam se. I niš panično se vraćam istim putem, razmišljam kak sam ko zna kad krivo skrenuo, psujem onog Tetovirka i bigla, i evo njih opet, sad je bigl zavezan, tetovirko i njegova družina se smiju i piju pivu. I da evo i oznaka. Jedno deset zastavica koje vjerojatno nisam vidio od glupog zalazećeg sunca. Mir. Mir Marko. Prošlo je najviše deset minuta. Malo sam očajan jer mi se riga od onog gulaša, jer mi se kameniti put u kojem sa uživao kad sam se penjao u suprotnom smjeru čini neprelazan. Al polako se vraćam k sebi, ili ćemu već. Uglavnom opet trčim i mislim si da ipak nisu velike vjerojatnosti da me neko stigao, a ako i je bum ga stigao na zadnjoj tehničkoj nizbrdici. Noge sam super sačuvao, kvadri tek malo zapinju. Prošlo je skoro 12 sati, sve je prekrasno trčim prema zadnjoj okrepi i sad mi se sluša nešto agresivno, neki metal za finiš.
Na zadnjoj okrepi opet se tankam magičnom koka-koljom, i dobivam informaciju kako ima malo manje od 4 i pol milja do cilja. Naravno matematika me iznevjerila i umjesto 64 i pol ispada da je stotka 62,84 milje. Super, znači imam još manje do cilja. Sve je nizbrdo, sunce zalazi, jedan, dva, polijećemo. Sada počinjem trčati ko sumanut. Ko da sam na spustaškoj dionici neke kratke planinske trke. Ovo je zen. Noge me slušaju. Hop-hop-hop. Šuma je predivna, polako se smračuje, pomišljam kako mi je drago da se ne spuštam po ovakvom terenu po mraku. Hop hop. Jebote trčim ko manijak, a nikad kraja. Kolko je to 4.4 milja? Jesam krivo skrenuo, ma ne, evo zastavica, hop-hop-medo. Opet. Ovaj put nisam stigao ni zastati a medo se pristojno strelovito maknuo sa puta da me propusti. Mnogo dobro vaspitana zver.
Hop-hop-hop-tvor. Tvor? Ovog sam se totalno uplašio. Onaj pravi diznijevski crno bijeli tvor. Digao rep i čmarom cilja u mom pravcu, a ja ni par metara od njega. Pa stanem i pričekam koju sekundicu, a Tvorko se indignirano odšeta desetak metara od puta. Hop-hop-nikad kraja, vidi turistkinja, dobar znak. O čudnoj virđinijskoj outdoor kulturi (za razliku od Colorada di se svi bave sportom u Virđiniji je odlazak u prirodu nešto što podrazumijeva auto, roštilj i pištolje za lov) dovoljno govori da je ovo ujedno bila i tek treća osoba koju sam sreo u čitavom parku prirode na nekom od puteva. Svašta. Hop-hop. Daj svrši već jednom. Eno jezero. Di je ta cesta. Uff, par kratkih uzbrdica, po zadnji put kratko hodam, ali onda krećem u završni sprint, izlazim na cestu, gledam na sat i dobivam onaj debilni samonatjecateljski poriv da probam ići ispod 13 sati. Sada trčim najbrže na cijeloj trci, trć-trć, evo organizatorke- talijanke koja je ko Ana došla na PhD iz biologije u Ameriku i onda je još i ostala, trć-trć, ženska se totalno ne uklapa među amerikance, uopće me ne bodri, i eno cilja, tamo su i Ana i Kevin…Sprint. Gotovo.
U cilju malo pripovedanja sa pobjednikom koji je sponzorirani Montrailov trkač koji trči 100 milere, upoznaje nas sa nekim tipom iz okolice DC-a s kojim se možemo dogovarati za trčanje. Odurna, američka podgrijana smrznuta klopa. Totalni bljuv. Proglašenja nema, organizator ti samo dođe i veli da javiš kad odlaziš da ti da plaketicu kao priznanje. Čak i ja koji stalno serem protiv proglašanja mislim da je ovo gruba diskriminacija prema natjecateljskom karakteru same trke. Al baš me briga. Zen me drži još kratko vrijeme, a onda po prvi put u životu nakon trke poprimam karakternu crtu legendarnog hrvatskog bljuvo-trekera Igora Verbnjaka. Onaj gulaš u umaku od koka-kolje i gejtorejda, sa malo gu-a i nuuna, prijeti erupcijom. Idemo doma. U autu se osjećam ko da sam na liniji Prizna-Žigljen kad puše olujno Jugo. Al ipak ne rigam. Nemam žuljeva, malo me boli ahilova, napravio sam si gadne ojede sa svojim kratkim hlačicama u onom jurcanju od zadnje okrepe do cilja, al do jaja. Još je i Ana završila bez bljuvanja i našla nekog fora virđinijskog žohara za svoju kolekciju. Super je to trčanje, bez obzira na to gdje sam kad trčim, osjećaj je ko da sam doma.
Posted in Uncategorized
12 Comments