Valjda bum opet poceo plahutati…
-
Najnoviji članci
Najnoviji komentari
- Bo na Teleca koljenica
- stumsi na Teleca koljenica
- Aca na Teleca koljenica
- kravojić na Teleca koljenica
- mukki na Teleca koljenica
Arhive
Kategorije
Meta
East Side Ciklopis
Amerika, zemlja putra i meda. Kikiriki putra naravno. A ne, čekaj, kriva uzrečica. Meda i mlijeka. Bezmasnog, bez laktoze, vodurina mlijeka. Samo danas 0,99$.
Ko kad sam delao za renomirani hrvatski bajk šop, glupe cijene na .99 lipa koje psihološki izmućene potrošače željne svake ušteđene lipe navode na grešku navođenja svojeg vlastitog mozga na krivu ideju. Prošao sam jeftinije. Pa bajk od 2999 kuna smještaju u dvije i nešto tisuća ladicu, iako su za njega evidentno istresli 3000 kuna.
U Americi to ne rade. Za bicikle barem. Jedino sam u špecerajnicama usporedivim s našim Super Konzumima naišao na takve fore. I u China shopovima.
Bajkovi su pak uglavnom kolko vidim malo jeftiniji nego kod nas. Pa sad ak uzmeš u obzir da je prosječna plaća 5 puta veća nego kod nas (oko 3 soma dolara mjesečno) onda vidiš da je Bajk in the USA i te kako lako kupljiva roba. No, slično kao što je slučaj s komparativnim pristupom u pogledu na automobilsku menažeriju, tako i pogledom na biciklističku ponudu na ulicama dolazimo do sumanute realnosti sirotog duhom i kunama hrvatskog življa koji vozi bolje bicikle od Amera ( i otprilike istu klasu autića), a imaju puno manje para. Čemu. Zbog susjeda? Kud svi tud i mali Mujo? Što će prijatelji reći ak nemam video ultra mega aplikaciju na mobu i živim u 20 kvadrata? Bljak.
U ovom pogledu Amerika je naprednija. Naravno da se ovo može objasniti svakojakim oštroumnim društvenim analizama koje će većina moderno zatupljenog stanovništva odbaciti kao dosadnu stranicu nekog časopisa za fosile (isto kao i ovo ultra dosadno štivo), no otom-potom. Dakle, ljudi u ovoj zemlji ujedno i domovini modernog potrošačkog društva, manji su robovi potrošne kulture od nas. Nou šit Šerlok.
Naravno, kad za razliku od nas oni već desetljećima mogu birati u ilzlozima štogod ih je volja i nisu prošli mukotrpnu šoping tranziciju Trst-Graz-Nagkanyisza-Konjščinska-King Cross, na kraju koje hrvatski živalj ima sve manje para i dostojanstva, ali ima nepopravljivi čip ovisnosti ugrađen u neku stanicu mozga koja u pravilu rezultira s autom (na kredu il lizing) kojeg ak uspije natankat dovoljno da stigne na neki važan društveni događaj, kao što je kava na Zrinjevcu ili nogomet na tuškancu, vozeći se u svojem blistavom i zglancanom tutaču. Dakle Amerikenjci nemaju onu kognitivno-mističnu iluziju Raja obilja s onu stranu ove ili one grane, koju danas ipak sve manje euroskeptičnog ksenofobnog življa ima svjesno kod nas, ali s kojom gotovo svi žive i htjeli ne htjeli prihvaćaju barem redovitom i poslušnom kupnjom najnovijeg mobitela, mp3 plejera ili Plidente.
Nu, dakle u Americi smo zatekli mnoštvo starih tika-taka satova, štednjaka, VHS kazete i videoteke za iste, ljude koji slušaju audio kazete, nemaju ili se ne javljaju na mobitele (a imaju para i posao), i gomilu stare uredske opreme u raznoraznim institucijama svih profila, od Harvarda do Smithsoniana. I da, puno starih autiju, a bogami još više i bicikala. Stvari se u pravilu ne bacaju ak rade, a ak se i bace neko drugi ih pokupi s ceste ukrca u auto i nastavi upotrebljavat.
Dosta o autima, duhovnoj bijedi u koju je upao postsocijalistički blok, vrijeme je za povratak na najbolji izum u povijesti čovječanstva. O čemu ono pišem? Aha. Njegovo veličanstvo bicikla i biciklisti i biciklizam i sve oko toga u SAD-u. Hmm, samo jedan problem. Nalazimo se u državi di svi imaju aute, čak i biciklisti. Dovoljno je primijetiti kako je osnovna identifikacijska isprava u ovoj državi vozačka dozvola. Sve je podređeno tutačima.
Razlike su naravno velike od grada do grada i pojedinih saveznih država, a moje se iskustvo poglavito bazira na američki sjeveroistok, odnosno boravak u Washington D.C-u, New Yorku i Bostonu, no panoptikumu biciklističke zbiljnosti doprinijele su i priče raznoraznih Amera iz cijele zemlje. I sve se svode na to da je standardno shvaćanje nekog normalnog (dakle pretilog polu hispano-polu Latino- četvrt židov-četvrt euro miš maš, da znam to čovjek i pol, veliki su…) Amera da ako koristiš bicikl za svakodnevno prometovanje, ti si alkoholičar koji je izgubio vozačku. Il si teško retardiran i potrebna ti je stučna pomoć. Ili si Europejac. Slijedi i čašica sažalijevanja, naravno. Razumijevanje za ljude koji odbijaju hegemoniju auto kulture zbog ciklofilije na niskim je granama. Odnosno i pod njima, na tvrdom američkom asfaltu gdje vlada zakon auspuha. Doduše, ovo ne vrijedi za neke izolirane enklave i njihovu inficiranu okolicu kao što su recimo; Davis, CA, Portland, OR i na neki medmeksovski sumanuti način za grad svih gradova, monstruozni Njujork, no kako ne čini iglica bor tako ni parizer sendvič. Znam, opet glupo.
Dakle SAD je autocentristička diktatura sa tragovima izoliranih uspjeha nekih ambicioznih bicikloteroristaktivista (koja duga i napuhana riječ, ubuduće koristim kudikamo bolju riječ ciklogerila?). Upotreba bicikla ovako od oka nije daleko od naših razmjera, uz neke specifičnosti.
Kao prijevoznim sredstvom biciklom se izvan urbanih središta koriste gotovo isključivo crnci i latinosi. Ponekad imamo dojam da je svaki drugi bicikl koji furaju maznut. Priče koje čujemo govore da je to bogami i istina.
Tak sam recimo u vošingtonskom metrou promatrao u čudu Meksikanca (OK dat ću sinovima Montezume neko pravo na to da sam pogriješio, dakle možda i Hondurašanina, eventualno Elsalvadorca) od metar i sedamdespet kak nevino njiše svoju cestovnu ultegra/dura ace opremljenu žensku speckicu u decentnoj roza boji sa espedejima i raznim „custom“ feminiziranim dijelovima, kao što je recimo bio sic na kojem piše „for women“. Privučen ovom čudnom kombinacijom promotrio sam bajk malo bolje i primijetio da Latino lover ne samo da ima feminiziran ukus u bajkovima, nego i bicikl krive veličine, bajk je bio 48-ica i sad sam razmišljao kako dečko ne pazi na svoje zdravlje. Ne samo kaj se muči vozeći es-pe-deje sa običnim tenisicama, nego i inkvizicionira svoje tijelo u nepravilnom položaju. Politički korektno sam se zgrozio nad neprosvjećenošću potlačenog latino puka i taman kako mi se u gubicu dizao poriv da prozborim „amigu“ koju o pravilnoj poziciji na bicklu, on se digao i njegove crnom mašću zamazane ruke, majica i hlače pokazale su se u punom crnosjaju. Čovjek zmazan ko neki strojovođa, ili kao da se hrvao sa nekim podivljalim biciklom sa dobro nauljenim lancem. Ili da je ne daj bože na brzinu oslobađao bicikl od ralja nekog zlog lokota. Sigurno mu fali za sapun. Al eto pravi zaljubljenik u biciklizam, vozi biciklo za 3 soma dolara, a nema ni za sapun. I taman ode on, kad na idućoj stanici metroa eto novi Meksić (znam malograđanski i nekorektan sam fašista) koji ufurava nekog turbo upicanjenog BMX-a sa zlatnim KMC lancem i tak. Al mislim si Marko ti si pun predrasuda, pa znaš kako ti je bilo kao polukolumbijcu u Zagrebu; il si bio Cigan il dilaš koku, il si aboriđin iz zim-bab-ve-a, ne budi ksenofobna stoka kao tipični Rvat, ajde oladi, znaš da skoro svi Meksići furaju bemiće, to im je fora. I zaplovim ja olujnim bespućima svoje imaginacije i jedva spazim stanicu na kojoj trebam izaći. Polako se izgegam iz metroa koji me još pričepi jebemumater američkusrbočetničku i prošećem do mjesta di sam svezao svoju krntiju kad ono moj BMX Meksi poznanik iz metroa sa još nekim frendom iz nekog filma Alejandra Gonzalesa šeće se pored bicikloreda i divi se raznobojnim bojama rama i pritom pomno provjerava s kojim vrstama šifra su zavezani bajkovi, valjda da skuži kaj treba kupiti za svoj bemić. Hmmm, čekaj, izgleda da je i ovaj drugi pronašao svoj bajk. Pa da, mračno je pa se ne kuži, tak da mu je trebalo vremena dok ga je našao. Međutim, kada je ovaj Meksi par skužio da sam i ja u bicikloredu i otključavam svoju krntiju, sramežljivo su se odšetali desetak metara dalje ne bi li me pustili da na miru zajašem svoje baščelik biciklo.
Čim sam se udaljio, onako ovlaš izdaleka šeretski okrenem tikvu i skužim kako su Meksići opet u razgledavanju. I sad si mislim tamo je bus stanica, ljudi stoje dvajst metara od zaključanih biciklića, svako malo prođe neki murjak, osiguranje iz metroa, al no señor. Svi su mutavi poput mene, građanska hrabrost im je pod noktom malog prsta na stopalu. Ak mene ne kradu, onda ne kradu.
Posvuda u svim američkim gradovima zatičem okljaštrene skelete bicikala kojima su nepoznati monstrumi ukrali organe za preprodaju na monstruoznom tržištu ukradenih biciklističkih organa. Najviše ih je kao i kod nas, na faksevima. I usred zime na elitnom snobističkom (ali i krasnom) Harvardu i na Universitiy of Maryland-u po sparini sreo sam se s ovim spomenicima ljudskom barabarizmu i podsjetnicima na horore primijenjenog ciklocida. Dakle USA isto ko Hrvatska, ko i UK. Kako se rješiti ovog problema. Očito, zabraniti studentima upotrebu bicikala.
Znam opet glupo. Nego da, krenimo dalju u vivisekciju materije. Nastavimo s političkom nekorektnošću, mojom specijalnošću.
Crnci? Ajmo ovako, idejno obožavam crnce, u ovoj državi punoj prijetvornih ljudi koji se razbacuju šupljim pozdravima i prijetvornim osmijesima ko naši dragi,trulom državom pritisnuti, zemljoradnici kravljom balegom, oni mi jedini izgledaju nekak ljudski. Nekak iskrenije. Uglavnom. Opet, malo ih se bojim, malo su zastrašujući, a i kad sam imao prvi direktni kontakt s nekim od njih taj me onako neljubazno tražio nofce, a i nedavno me jedan zločesti afroamerikanac htio pokrast usred crna dana (6 popodne, pao mrak, ažbla), a ja mu eto nisam dao da mi pretresa džepove i onda me dečec lupijo šakom u glavu, srećom sam nosio biciklističku kacigu pa me nije dobro zahvatio. Napokon sam shvatio onu gladijatorsku izreku „kaciga glavu čuva“.
A neš ti udarca, jedva me zahvatio. Kad mu je smetao onaj vizir od kacige. A ja naivac mislio to za blato...
Ali puno tih potomaka robova vozi bicikle, i uglavnom izgledaju urnebesno. Dođu se recimo rekreirati na jezero blizu podruma di mi, siroti Hrvati obitavamo. Tamnopute dvometarske i 120 kilaške Godzille najčešće voze neke mići generičke bajkove a la Nakamura (Victory vision, Mantis, Triace, Forge… sic? Kaj su to brendovi bicikla?) i ostalo društvo iz jeftinih šoping centara. I svi djeluju jako veselo i rekreativno. Uglavnom ti crnci me jako podsjećaju na Hrvate, u biti na podvrstu Hrvata koju odmilja nazivamo Hercegovcima. Svi samo žive za to da kupe skupe aute (samo s malo boljim zvučnicima), imaju velke kuće, neotplaćene kredite i ne voze Mečke. E da, i gotovo svi ako voze biciklo, voze montiće. (I često idu u obiteljske vožnje pitoresknijim bic stazama i vuku se i ima ih milijun i nemreš se vozit normalno zbog njih, ovu rečenicu bi se mislim komotnu moglo izbaciti iz teksta, ko mi je kriv kaj sam nadrkanković koji se želi vozit sto na sat po bic stazi…).
Latinosi pak imaju tu privrženost Bemićima, kradu ih, voze i pimpaju svojim zastavicama i sličnim dodacima. Nemali broj njih ide bajkom na obližnji posao, a postoji teorija i kako su to opet ilegalci bez vozačke dozvole. Naime, kak te u SAD-u samo u Arizoni murjak smije legitimirat ko kod nas, jer mu se sprdne, mnogi ilegalci ovdje vožnjom na bicikli izbjegavaju mogućnost deportacije koja im prijeti na cesti u vidu nekog prometne nesreće njihovom ili pak tuđom krivicom.
Tipični njujorški upicanjeni predstavnik singl-spid sekte koja slavi jednostavnu kompliciranost fixed geara.
Zašto ovoliko rasizma u tekstu o biciklima. Pa eto, zato kaj me te kulturološke razlike bodu u oči i tastaturu i nezdravu pamet. Recimo ak sam u NY-u vidio jednog bike messengera a da nije potomak neke indijancoubilačke rase, ubi me buraz. Jedino su dostavljači raznih restorana i brzogrizova i rikšo-ciklisti bili tamnoputi il latinasti. A pravi „messengeri“ sve neki ispirsani, istetovirani, kul albino frajeri koji jure baš kao u onim legendarnim dokumentarnim snimkama koje se može pogledati na jutjubu ak se utipkulji pojam bike messengers.
Brate, njima ne samo da nema crvenog svjetla, nego nema ni mozga. Nije ni čudo kaj ih nekoliko godišnje doživi sudbinu spljoštenog komarca, a bezbroj ih jedve izbjegne „roadkill“ sudbinu poput nekog mede na autoputu Zg-St.
Nego djeco, jeste li znali da messengere zli čika Internet samo što nije dokrajčio. Naime, iako su se dokazali bržim od auta, pošte, tramvaja, fedexa i DHL-a, ciklo-glasnici nemoćni su pred gepardovskom munjevitošću moderne pošasti zvane Internet. U Washington DC-u, nakon NY-a najvećem centru bajk glasničke subkulture (othranjivala ju je potreba brze međusobne razmjene goleme papirologije birokratske mašinerije glavnoga grada) peterostruko je pao je broj glasnika na dvokotačima nakon uvođenja elektronske pošte kao važećeg oblika komunikacije među vladinim agencijama i ostalim ljudima u urnebesno dosadnim odijelima. Kruži ta urbana legenda kako su ciklo glasnici imali carte blanche za ulaz u Bijelu kuću kako bi u svojem tajičasto kričavom i znojnom odjelu isporučili važan dokumentu za državnu sigurnost. No, jednom bilo sad se spominjalo. Sad ak ste tipični vošingtonski klošar ( ispred Bile kuće ih zna biti ko srdela na splitskom pazaru i izgledaju ko da su gubavci iz Ime Ruže, hmmm jel bilo uopće gubavaca u Ime Ruže???) možete gledati murjake na biciklima kak se furaju na Trekovima pred Bijelom kućom, al mesenđera nou mor.
Ono što najviše upada u oči Hrvatu naučenom na apsurdnu vladavinu brdskih bicikala u Lijepoj našoj, relativno je mali broj montića. Pogotovu u centru Vošingtona, Njujorka, a bogami i Bostona. Prevladavaju jeftini, uglavnom stari, ali fino održavani cestovnjaci, ko da se pola Zagreba vozi na ulickanim Rog Seniorima ili Puchovima. Dosta je i urbano prilagođenih trekking bicikala, neš singlspeed/fixiea, i tek onda neš montića. Na jedinoj pravoj MTB vožnji od dolaska u SAD uvjerili smo se da oni koji imaju montić istog ukrcavaju u neka kola, tako ga prebacuju do odredišta i tam se voze.
Primijetite klasnu razliku između ovog bostonskog dostavljačkog skorojevića i onog njujorškog sirotanovića
U DiSiju i Njujorku uglavnom smo viđali jeftinije brendove na cesti. Definitvni pobjednik bicyclespottinga je Schwinn. A onda idu ti neki bezimeni brendovi. Tu i tamo neki razvikaniji brend ili neki vintage oldtajmer pretvoren u jednobrzinca. No, šminkerski Boston stvarno djelovao je zapanjujuće. Valjda se tako osjećaju oktanski fanatici kad dođu u Monte Carlo, al hrpa diskova (ima jelte puno snijega), dostavljački Speshovi, Kenjci i nemali broj meni egzotičnih rukotvorina (u Americi je prisutan veliki rast prodaje bicikala koje ručno izrađuju po mjerama privatnici sa čarobnim darom vještine izrade bicikla po mjeri) od soma i više dolara, koji krasni biciklići. Ako ćemo reklamirati Shimano, gradacija gradova po opremi bi išla; Washington D.C.- SIS, New York- Deore, Boston- Dura Ace.
Znam fotka je još gora od ostalih. Ali samo za ilustraciju onima koji se tuže na debilnost naših bajk staza. Tu sad završava staza. I onda se lijepo uključiš u autoput s četiri trake. D.C. obiluje ovom pojavom separacije biciklističkih otoka.
Problema s biciklima ima kao i kod nas. Većina sudionika prometa bicikliste ne poštuje, ustvari ne doživljava ih. U nekim trenucima zbunjuju za našu prometnu zbiljnost nepojmljivi događaji kao oni kad te neki kamion ili Hummer propusti i preko pješačke zebre, a kamoli preko biciklističke staze, no, često te iz biciklističke utopije probudi neko golemo vozilo koje ti blokira put na tebi zelenom (ustvari bijelom…ovdje je zeleno bijelo???) i čak i ne pokaže nikakvu namjeru da te uopće opsuje kao pravomoćnog sudionika prometa. Za njih jednostavno ne postojiš. Opet ću biti rasista, ali moje latinoameričko podrijetlo mi dopušta da primijetim da su ovo u pravilu ili patuljaste latinosice koje ni uz pomoć dva jastuka ne vide najbolje krajobraz koji se pruža kroz šajbu njihovog Ševija, ili crne sestre i braća koje slušaju nekaj jako glasno i istovremeno ispituju kako funkcionira najnovija aplikacija na nekom turbo-mega mobu. E pa neka mi sude na sudu za rasnu diskriminaciju, al tako je.
Naši tipični ciklokomjuting je ustvari dost stresan. Zamislite si najširu cestu u zagrebu, recimo ono kad Ljubljanska tam pred NSB-om ima četiri trake sa svake strane i onda ju napunite do vrha sa najvćeim automobilima kaj možete zamislit. Da Rojsov Hummer tu nije ni izblizu najveći… I sad je ta vaša bic staza dio četvrte trake. No, nije neka sreća kako je staza polifunkcionalna služi i za odlaganje otpada, nabacivanje snijega tijekom zimskih oluja, za preticanje autiju koji sporo voze (u americi se naime prelazi i s lijeve i s desne strane, a biciklistička staza je na mjestima nažalost dovoljno široka da ugosti njihove tutače koji te onda nonšalantno izguraju. Ovo doduše nije problem u zimskim mjesecima kada auti pristojno zaobilaze biciklističke staze, jer komunalci na njih natrpaju sav počišćeni snijeg, koji se još onak fino stvrdne i zaledi tak da mu treba globalno zatopljenje da se otopi. A nema ni pločnika, pa sad ti vozi bajk po autoputu…
Doduše i sa pločnicima kad ih ima je stvar slična, njih se isto ne čisti, odnosno čiste se samo oni dijelovi preko kojih prelaze auti, a na ostatak pločnika se nabaca snijeg, tak da se barem biciklisti i pješaci mogu solidarizirati. Hm. Samo kaj pješaci izvan urbanih centara ne postoje. To su ljudi koji se kreću od parkinga do odredišta. Basta. I svi će oni sebe primarno doživljavati kao automobiliste, a nikako kao pješakiste ili bicikliste, čak ako i vikendom okrenu đir oko lokalne asfaltirane bic staze u prirodi.
Biciklističke staze su prljavije nego kod nas. Ne, krivo sve je prljavije nego kod nas. I to kažem ja, oblak smrada i arhanđeo nereda. Sve ceste su neusporedivo neodržavanije, pa tako i staze na njima, recimo biciklistička staza ( na onom autoputu) kojom idem do obližnjeg parka u četiri mjeseca doživjela je jedno čišćenje, a uglavnom je prepuna komada stakla, ostataka iz brojnih automobilističkih nesreća i raznoraznog smeća kojeg Ameri očito vole bacati ko Sarajlije vrećice u Miljacku.
Zakona koji reguliraju život za nas na dva kotača ima valjda više nego saveznih država, ja u jednoj vožnji od naše suburbije, pa kroz D.C. i sve do Arlingtona, dijela Vošingtona na virđinijskoj strani, prođem kroz četiri razne zakonske zone. U jednoj je ilegalan pločnik, u drugoj ilegalna cesta, pa odjeća ovakva, onakva, pa kaj ja znam što. Al nikog niš nije briga, pogotovo ne murjake. Ovo nije ništa u usporedbi sa sumanutim Njujorkom gdje svi prolaze kroz sva svjetla, biciklistički promet je jednak kopenhagenskom, al je organiziran ko u Kalkuti. Odnosno nema organizacije. Uguraš se di stigneš i tko živ ko mrtav. Sušta suprotnost je civilizirani Boston u kojem gospodski duhovi prastare engleske, irske i škotske i ostale indijancoubilačke škvadre gospodare redom koji me podsjetio na moje snove o Ciklotopiji.
Boston. Ciklotopijski pejzaž. Dobro, ajde, isto ko innsbruck, odličan grad za vožnju al zimsko bicikliranje i ledeni prstići, ma fuj, odo ja u meksiko
Velika zemlja, puno ljudi, puno biciklista i puno izbora. U knjižarama, ali i uokolo možete nabaviti biblioteku „na dva kotača“, sve od Epileptičnog bicikla gospodina Edwarda Goreya, do Velo-a, prekrasne knjigice koja proučava kulturu i dizajn biciklističkog svijeta. Broj časopisa o biciklizmu može se mjeriti sa hrvatskom nakladom one vrste časopisa o tome jel Vlatka Pokos ševila slona i koju spužvu za kupanje koristi Mirjana Sanader za kupanje otkad nema Ive da joj trlja leđa.
E da, ima i puno prodavaonica za bicikliste. Cijene samih bicikala su kako rekoh usporedive s našima, no, cijene servisa su naravno neusporedivo više. I za razliku od naših servisera koji se primaju za glavu i čupaju stidne dlake kad prime u ruke Pevecikl (sad valjda treba to promijeniti u Magmacikl), američki serviseri obožavaju ciklo-šrot iz trgovačkih lanaca jer su im ti bicikli glavni izvor zarade.
Većina ljudi zbog cijene kupuju te bicikle iz shopping centara, no dovoljna je količina strastvenih, tehnički neukih, ili kao što je najčešće s Amerima, prezaposlenih pasioniranih biciklista koji hrane male biciklističke dućane sa staromodnim polaganim pristupom klijentu i s dupkom punim rezervoarom beskrajnih priča o najnovijem SRAM lancu ili zadnjoj održanoj lokalnoj ciklokros utrci. Ima stvarno divnih ciklo dućana.
Dalo bi se još pisati o velikom broju biciklotvoraca (mislim na one kaj po narudžbi kroje rame prilagođene), o nekim super bike sharing inicijativama (ljudi si međusobno ostavljaju bicikle kad odsele iz jednog grada), o biciklistima murjacima u D.C.-u i Bostonu, i o fensi biciklisticama koje su zgodne, mlade i voze prekrasne bicikliće, i o tome kak Obama vozi jeftinog Treka ili kak se centar kreativno-inventivnog spiritus movensa biciklističke industrije premjestio iz sunčane Kalifornije u hladni Oregon, točnije u Portland i okolicu. Pa eto dalo se. Možda se jednog dana dadne i štogod više.
A utrke? Nažalost nisam još imao priliku. Ako želite odvesti Marka na utrku pošaljite donaciju koja će mi osigurati neki bicikl sposoban podnijeti sirovu energiju i patnju mojeg natjecateljskog duha. A onda slijedi izvještaj…
Epilog
Zabavno je bilo i popričati s vlasnicom Proteus Bicycles-a, dućana koji postoji od 1971. kada je nastao kao manufaktura iz koje su izlazili danas vrlo cijenjeni ručno izrađeni bicikli s Reynolds cijevima za okvir bicikla. Dr. Paul Proteus je napisao i niskonakladnu knjigu The Proteus Bikebuilding framebook koja se u opskurnim američkim ciklotvoračkim krugovima i danas cijeni i štuje.
Današnja vlasnica teta Jill De Mauro radi u biciklističkoj industriji 15 godina, no daleko je od tipičnog ciklodućandžije. Recimo da je njen dućan a i ona mješanc između moja dva omiljena hrvatska hrama za žbicoljupce. Pedantnog i među znalcima cijenjenog fjumanskog Gira legendarnog Vasota, i markuševačkog Ciklusa, neuobičajeno za prodavača uvaljivanju nesklonog i duhom prebogatog Špoljarca.
neke od poruka koje vise okolo, dućkas još ima i WC za sve pišljive bicikliste koji uđu...Prva liga.
Dakle dućan izgleda zbrda-zdola, nečega ima, puno više toga nema, no duha i ljubavi prema biciklima ne manjka. Sama vlasnica kaže da ona ne vidi sebe kao nekog u biznisu, nego kao socijalnog djelatnika. Kako svaki biciklist na cesti više znači i bolji svijet.
Žena ima iza sebe pet godina volontiranja u Peace Corps-u, doktorat iz komunikologije sa Cornella, jednog najprestižnijih jenkijevskih sveučilišta, i tek je u srednjim tridestim godinama počela voziti bicikl. Trenutno je u iščekivanju da joj kćer završi faks pa se planira preseliti u Kanadu jer ne želi živjeti u državi koja je izgrađena na iskorištavanju drugih. Dakle buraz politika sve u šesnaest.
Svaki četvrtak organizira parti u dućanu kad svi bicikloljupci koji žele donesu kaj im padne za žderat i žlabraju o biciklima ili čemu već. Klijenti su joj od klošarolikih niggera do nekog prebogatog yuppia kojem Jill i njen mehaničar Wes slažu titanca za europski izlet i vožnju po belgijskom pavéu. Jill se ponosi kao samouki stručnjak za pronalazak idealnog mjesta vašeg dupeta, papaka i koljena na biciklu. Ima iza sebe 1500 bajkfitinga i kod izrade svakog je koristila zdravstveni karton svojih klijenata uz sam stroj za bajk fiting. Navodno ima neke svoje poglede na pravilnu poziciju s kojima se svi ne slažu. Al svi se slažu da je teta svejedno super. Ono kaj se meni svidjelo je to kaj niti ona, ni zaposlenici ne voze neke iberskupe bicikle ni aute. Sama kaže da joj godišnji profit iznosi 20000$. Dakle kikiriki. Dečki i cura koji rade u dućanu zarađuju oko 10 dolara na sat kaj je u SAD-u blizu minimalca, no ovo je prema drugim bajk šopovima u regiji još iznadprosječno. Biciklistički dućani su slično kao kod nas tragedija jada. No ovaj dućan stvarno ima ono nešto što ga čini omiljenog kod svakog pravog bicikliste, u njemu se vidi da je izgrađen na plemenitim temeljima ljubavi prema tom divnom stvorenju zvanom „Bicikl“. Srbija!
Jebate. 2011. U kojoj se ono godini dešava Blade Runner? Ostario sam. Ove godine sam se stalno ozljeđivao, privremeno preselio u Amerike, neki ljudi koje još uvijek percipiram kao djecu proizveli su prve potomke, umro mi je tata, ali naša obiteljska kuja Ramona, kojoj je buraz proročanski prije šest godina prorekao posljednji lavež rekavši “Zbogom, ovo je posljednji put da se vidimo” i dalje kašlje, šepa, ali i ždere i laje i doživjela je starosnu dob za izlazak na izbore. Ali još uvijek je neodlučna kome podarit svoj vau-vau.
I sad šta. Opet mi misli bježe. A da, kad sam već u toj Americi valjalo bi iskoristiti ono najbolje što ta čudna zemlja nudi, a to su bat of kors,naravno i seveda: utrke na 100 milja.
Koji Njujork, Kalifornija to je bio moj san, novci, obrazovni i poslovni diverzitet ili planine Sjeverne Dakote opjevane u Alan Fordu.
82 utrke na kojima trčomani prelaze razdaljinu od 160.9 km. Razni tereni; od zmijovitih pustinja Arizone do asfikacijskih vrhunaca Kolorada, od Svarožićevih lako gorljivih pitomih šumica države Washington do kamenitih gromada države Virginije. Sve to treba istrčat. Što prije. Imam još pet godina.
Di započet? Virginia, planine Massanuten, daljnji rod zagorskih bregi (sve nekako od 200 do 1000 nm/v, al bez gemišta, no ovi Virđinijci znaju potegnut ko Zagorci, sem kaj viski pijeju). Za prvu degustaciju odabrao sam meni (iz Vošington di-si-ja) najbližu i najlakše dostupnu utrku, Massanuten 100 mile Mountain Trail, ili kako joj svi tepaju eMeMTi.
Massanuten je u američkom svijetu trail runnninga iliti trčanja po puteljcima, poznat ponajprije po kamenju. Otud i dvosmisleni slogan (glagol/imenica) “Massanuten Rocks”. Većina Amera se križa i veli da je to kamenje ludo. A meni se čini onak. Ko da trčim po Premužićki koja non-stop ide gore dolje. Niš za prijaviti u rubriku senzacionalno/nikad viđeno. Daleko od nazubljenih škrapa otoka Paga na kojima sam cupkao puno puno sati u ugodnom muškom društvu. Pag Gay Parade poznat i kao Terra Incognita 2004 ili 5? Mjesto gdje sam sahranio jedne škrapama masakrirane crvene Salomonke.
Al živi bili pa trčali. Možda to kamenje koje ja vidjeh na susjednom brdu ima tupije zube. Kako ide ono, uvijek je susjedovo brdo oštrije?
Tako sam ja dobio broj 553 (svi prijavljeni dobivaju neki od kompjutera nasumce izabran broj od 0-1000) il tu negdje i čekao vrijednost DOW industrial indexa 9.12. Jednog od onih apstraktnih pojmova iz ekonomističkih čitanka nama ekonomski neukima poprilično maglovit. Gledalo se tri posljednje znamenke i tendencija kretanja. Dow indeks zaustavio se na 253 (mislim na zadnje tri znamenke naravno) i kretao se uzlazno. Ovaj trenutak industrijske zbiljnosti značio je da 200 izvučenih brojeva od 253 nagore idu u trku. Dobio sam! Nije Loto, al ima ljudi koji se i za tako opskurnu utrku kao 100 milja nekog tamo Massanutena bezuspješno prijavljuju već dvije godine.
Uglavnom mene je ta lutrija jako uzbudila. Skoro kao kad sam u 7-om osnovne strepio od rezultata testa iz fizike. Ima nešto kockarski nepravedno a opet uzbudljivo i ezoterično u svemu tome što čine ti procesi tijekom kojih bespomoćno promatram djelovanje neke meni više i nedokučive sile; sad fizikalne, ekonomske, neurotičnog profe koji neobjektivno ocjenjuje (mislim bez bodova onak od oka ocjenjivati test iz fizike il matiše???) ili kemijsko-kulinarske, svejedno. Ko ono kad ubaciš novu kombinaciju sastojaka i pitaš se oće čušpajz ispast dobro. Ova situacija mi je dala novu spoznaju zakaj moj frendić Kristijan ide na poker. Gotovo da bi trebalo doplatit za uzbuđenje koje ti nudi sama lutrija.
Ovu iracionalnu glupost tovi i strepnja eventualnih ljudi u našoj blizini uključenih u istu rabotu, u mom slučaju trkača iz “Kuće Ultra” iz koje se petoro prijavilo za trku, ali i ostatka WUS družine koja trči utorkom u 19 po Rock Creek Parku. Valjda nas se 13-14 prijavilo. A svi strepe (osim Seana koji kao bivši pobjednik ima sigurnost samog vrhunca liste čekanja i tako bezbrižnu prijavu, i Keitha sa 11 uspješnih nastupa).
Kolektivna strepnja budi i niske strati (bolje ja nego ti), strah i tugu. Pogotovo kad četiri sata prije zatvaranja DOW indexa na dan D primijetite da ste trenutno jako daleko od željenog stanja. Indeks se kreće u krivom smjeru od krivog broja.
Ima nešto pošteno u Amerima kao individuama, daleko od toga da mi nije bliskiji i nekako nostalgično draži balkanski nepotizam, ali ovakvi primjeri kao i oni kad pitaš bilo koga za pomoć na ulici, ili to koliko se groze prepisivanja i necitiranja radova kojima se služe znanstvenici, pokazuju da ima ipak nečeg pozitivnog u toj Americi.
Nego. Sada samo treba to istrčat. Tenisice, gelovi, tortilje, ovo-ono, punit se klopom, pratit stazu, prolijevat znoj, nadoknađivat ga prikladnim tekućim supstitutom, pobijediti.
Moj ego će se hraniti tehničkom superiornošću na kamenitim spustevima (većina amera ima probleme s kamenjem otprilike ko prosječan Hrvat s homoseksualnošću kao društvenom pojavom), moje tijelo će za početak imati manje zahtjevnu trku (tek oko 5000 metara visinske razlike) na dišljivoj nadmorskoj nizini ( Hardrock se odvija uglavnom u zoni oko 3000 nadmorske), a i novčano ću moći komotno otputovati na
Iz dosad viđenih fotki same staze i već viđenog obližnjeg krajolika znam da ću se zahvaljujući nespektakularnom krajoliku barem lakše koncentrirati na samo trčanje i ne gubiti vrijeme na patetične poglede. Taj George Washington National forest je OK, al recimo koliko i Ivančica. Od životinja mogu se nadati samo crnim medekima i čegrtušama, koji su daleko od životinja koje me iskreno uzbuđuju kao što su žderonja (lat. Gulo gulo), ljama ili oposum, a na plivanju muzgavac, tak da stvarno mogu dušu komotno predati tijelu i trčati, natjecati se, bez onog stalnog osjećaja koji me prati na Ultrama u domaji. A zašto nisam došao ovdje šetat se i uživat u ekoambijentu???
Uglavnom sad samo treba pripremiti tijelo na ovu kušnju. Amerika me dosada uspjela počastit sa već tri ozljede.
Prvu- petu (ili šestu?) ahilovu, odnosno neku tetivicu ispod iste, oštetio sam prenaglim prelaskom na bosonogo i trčanje u tihotapalicama. Drugu, ozljedu potresenog mozga mogu zahvaliti veseloj (ono kad pjevaš i voziš bicikl, svijet je lijep i poskakuješ (bic. žargon tzv. bunny hopanje), nediscipliniranoj i beskacižnoj vožnji bicikla i padu na tvrd i prljav američki pločnik, a najnoviji razvaljen gležanj i gomilu ligamenata iz okruženja nekakvoj rupčagi u koju mi je opala nezagrijana noga zahvaljujući mom nastojanju da nikako ne trčim po asfaltu. Već treća pauza al hvala bogu bilo je i zdravih intermezza, trka na 100 i još jedna na 50 km. Uglavnom trenutno se brinem. Jel tijelo dalo svoje. Znam is-trčao/hodao sam Šimunov legendarni Velebitski treking koji je po najnovijim istraživanjima u idealnoj putanji imao barem 150 km-a, a ja sam idealnoj putanji podario aneks od barem tri sata i odokativnih 10-ak km. Dakle mogu ja to. Ili mogao ja to?
Za razliku od Velebita ovdje ima manje visinske razlike, staza je označena (makar kronično orijentacijski zaostilm ljudima poput mene ni to ponekad ne pomaže, nekako uvijek uspijemo pronaći adekvatan način da se izgubimo), puno okrepnih stanica te se stoga manje mora tegliti na leđima nejakim, sve u svemu trebalo bi biti izvedivo. Skroz.
![]() |
Tuđmanizam je subliminalno popularan i u Ju ES Ej-u. Mnogi se primaju za sisu kad se izvodi nešonal antem. Stvarno opako briju na patriotizam, ko da smo doma. |
![]() |
Hawksbill mt. je u blizini Appalachian traila, među Amerima dosta legendarne rute koja ima status kao Premužička u Hrvata. Sam kaj je malo duža. Ima 3507 km. I naravno ima pacijenata koji postavljaju brzinske rekorde. Trenutno 47 dana i 13 sati Andrew Thompson, dakle bolesnih 75 km dnevno. Ma idi bre. |
![]() |
Ovo je marka tog Appalachian traila. Ovaj dio koji mi vidjesmo, pitom je, zagorjast, nekak dosadan. Al ipak mislim da bi bila dobra avantura proći ga u komadu. Nedavno su to u oba smjera napravile dvije bosonoge sestre od 25 i 21 godine i naravno napisale knjigu o tome i zaradile svoju mjesto pod amazonovim wiki-slobodnim nebom. Foto baj ĐejM. |
![]() |
Rudy’s Pizzeria. Mala amerikanka i old fešnd limenke za šalšu |
![]() |
Još jedna lijepa američka markacija. Jagoda voli fotkati markacije. |
![]() |
Još uvijek ima ovih legendarnih Marlboro man reklama. Naravno u Virđiniji. |
![]() |
Hawksbill Mountain. Vidikovac. |
![]() |
|||
Bili u kazalištu. Iskasapiše Gruzijci-Amerikanci najdražu nam knjigu. Dabog da im se Guruli i Hačapuri upljesnivili! Al bilo je poučno iskustvo. Opet od Amera uglavnom se samo penzioneri kulturiraju, mlađarija sve neki pederasti Rusi i razne europske njuške.
|
![]() |
Greenbelt theatre kino. Napokon sam skužio zakaj se kaže za neki film da je vodeći na box office-u. Te njihove čudne blagajne u zemlji prljavštine nude odličnu izolaciju hipohondričnim biljeterima. Čudan mi je i audio otvor kroz koji dopire distorzirani glas Dartha Vejdera dok mi simpatični prodavač nekaj slovka. Inače odlično kino. Trošno, al nekako kinotekasto. Gledali predobar Get Low s Robertom Duvallom i Bil Murrayem i standardnog zadnjeg vudi alena. Sa nama nikada više od 15 ljudi u kinu za barem 250. Prosjek godina 60. Zgodna prodavačica ića i pića koju redovito zašprehava neki sijedi šaner s gebisom inspiriran kino predstavom. |
![]() |
Greenbelt theatre: Da se spišaš moraš otić do Pekinga. WC-i u jueseju definitivno odgovaraju visokim balkanskim standardima “i upišana školjka je školjka” . |
![]() Silver spring AFI Theatre i razgovor s autorom Yo tambien |
U Silver Springu smo bili u kinoteci Američkog filmskog instituta. Opet flešbek na zg kinoteku i mene i mog srednjoškolskog best frenda viskovića kako uzbuđeno istrčavamo iz kina. Ruke znojne, oči crvene od tri pogledana filma, dah bazdi po pivi i pljugama, a pod miškom naslonjač iz kinoteke. Otada smo imali “naše mjesto” koje smo prepoznavali po svjetlijoj, čistijoj boji zamjenskog naslona. I naslonjač koji se neko vrijeme kočoperio u Viskijevom stanu, a sad vjerojatno kao i ostatak stare kinoteke u kordunskoj trune. Zagrebo-nostalgično izabrasmo filmove koji su igrali na festivalu u Zagrebu. Die Rauber pobjednik Zagreb FF-a me dost razočaro, al ko je ikada vidio dobar austrijski film. Ipak veselili su nas prizori austrijskog autoputa, novogradnja koja nas podsjeća na domovinsku. Ako ovako nastavimo pretvorit ćemo se u nekakve endemične dijasporce koji svršavaju na odmarališta austrijskih autoputa. Moramo se sjetiti obaviti fotografski projekt. Sva hrvatska autoputna odmorišta. I onda veeelikiii kolaž tih divnih mjesta objesit na plafon. Yo tambien, koji istovremeno sa AFI Silver Spring Theatrom igra i u Kinu Europa, bio je prekrasan tak da se zbog njega isplatilo voziti se doma po mrakači. Javna rasvjeta u Americi na razini je nekih sela u Lici nakon rata. I onda se čude kaj ima tolko zločina. Biciklističke staze mračne, mi umorni, oboje boleglaljivi nakon prometnih nezgodacija, Ana još i ćorava, ko ćoravac. I onda te iz mraka zaskoči lički medvjed i nježno ti prisloni nož i sa milozvučnim latinoameričkim naglaskom zapjeva dollares por favor. Ili neki ejlien i pretvori te u krastavac… |
![]() |
Ovaj kaj vadi komad nestašnog pileta iz ustiju je Neal Gorman, dečec koji drži vremenski rekord u američkom ultra Grand Slam-u. 4 utrke na 100 milja u 11 tjedana, Western States, Vermont, Leadville, Wasatch. Vremena se zbroje i imaš majmuna s rekordom. I nije da se vukao. Na Wasatchu je bio bome ukupno drugi. Grand Slam rekord srušio za samo 13 minuta. 74h 54 min. Ova lijeva maratonka je sa 2:55, a ova desna je isto nekakva legenda ultra-trčanja koju ovaj dosadni rekorder kao jako poštuje i stalno joj se ulizuje. Sam kaj nisam zapamtio kako se kliče. Uglavnom tijekom post race partija kuću je pohodila horda raznoraznih trkača. E i bila je jedna volonterka koja se razvela od nekog Kovačića iz Zagreba. |
![]() |
A ustvari si kod Kerry. Opušteno druženje bez kompeksa i ostalih glupih elektrostimulatora, šugavih napitaka za oporavak koji se pod svaku cijenu moraju popiti nakon cilja utrke i ostalih triatlonsko-cestovnjačkih običaja. Ciljno vrijeme si upisuješ sam kad uđeš u kuću i onda gomila klope, pića i ultraške škvadre. Muzika? Hmm. Svirao je Grateful Dead dok sam ja bio. |
![]() |
Atmosfera pred kućom nakon trke. Tenisice hengaju i prepričavaju doživljaje. |
![]() |
Central Park. Bez tog njujorškog maksimira (i navodno highline-a kojeg ne vidjesmo) grad bi bio prava betonara. Murja, trkači, turisti, biciklisti…bla bla, al nađe se i koji miran kutak… |
![]() |
Njujorški metro. Sjetio sam se “Warriors come out to play!”. Inače bezveze. Gužvanac ko u 13-ici za vrijeme najgore gužve. Nema nekog duha, crtarija, svirača i tak. |
![]() |
Dumbo. Bilo je puno lijepih brojeva-vrata. |
![]() |
Dumbo. Stairway to the roof. |
![]() |
Dumbo. |
![]() |
Dumbo. Skup kvart. Kopilica ima sjajnu budućnost. |
![]() |
Schwinn je brend bicikla koji najčešće srećem u jueseju. |
![]() |
Dumbo. Da znam, još jedna vrata. |
![]() |
Manhattan. Ana. Zbog ove fotke skoro zakasnismo na vlakić za Long Island. |
![]() |
Još jedan sirotanović dostavljač. Svi messengeri i dostavljači moraju voziti svoj bicikl. |
![]() |
Birc blizu Guggenheima. WC je u crkvi. Ustvari i birc u kojem se kesi ispirsani travestit je u crkvi. Najbolji dio urbanog esadea je kaj ništa nikome nije čudno. |
![]() |
Central park. Ostavljena bebi majica. |
![]() |
Harlem. |
![]() |
Harlem- Halloween |
![]() |
Village. Poštarica Jessie u akciji. |
![]() |
Biciklisti bez mozga poput mene stvarno lako mogu naći neki poso u njujorku. Ovih rikša taksija ima ko djeteline na zagorskoj livadi. |
![]() |
Greenwich Village. Turski Wine and coffee bar. Turska kafa, tursko vino. Neka super đezi muzikica. Lijep kraj dana. |
![]() |
Village. Restorančić Moustache. Opet Turska. Ukradeni pogled. Tu smo se nabrusili na baklavu i tursku kavu, no ponedjeljkom većina restorana ima slabi meni ili su zatvoreni nakon vikend krkačina. |
![]() |
I za kraj. Pogled iz autobusa na izlazu iz NY-a. Jedna poznata nam reklamica na nekakvoj hrvatskoj crkvetini. Bilo kuda Kiki svuda. Pardon Todorić…and the croatian inquisition. |
![]() |
Da opet Greenbelt Park. Često sam tamo pa moram staviti puno dosadnih fotki. |
![]() |
Teta golubarka. Ko da je došla s Mažuranca. Na Dupont Circle-u. Centar Vošingtona. |
![]() |
Jedan od tih prefarbanih oldtajmera. Ljudi često skidaju siceve da bi smanjili vjerojatnost “odbjeglog bicikla”. |
![]() |
Vex u Vošingtonu. prvi posjetitelj iz Hrvatske… Fora je kad se nađeš s nekim tko ti kaže kak je jučer bio na kavi na cvjetnom. Paralelni svijetovi fakat postoje… |
![]() |
Ana i Gwen promatraju afiće i mrave. Afići- lisne uši, su mravlja stoka, oni mravima klopu iz utrobe, a zauzvrat mravi njih zaštitare. |
![]() |
Aeschnid- ja kratim vrijeme loveći kukce za Aninu zbirku koju treba predat krajem godine, kukci imaju nadimak za mene, Croatian killer. |
![]() |
Ova jabuka se zove McKintosh, dakle, Apple mekintoš… |
![]() |
Ovo nam poslali Anini klici iz OŠ Mate Lovrak…Što radi čak noris u dubravi- ono što mu se kaže… |
![]() |
Opet Greenbelt Park. Traženi efekt? Dosada. |
![]() |
Omiljen puteljak za trčanje. Gdje? U Greenbelt Parku. |
![]() |
I u Americi obitavaju oblaci. |
![]() |
Zdebljo sam se ko Amerikanac. |
Kutak za sranje. Great Falls Park. |
![]() |
Oposum se igra na majmunu. |
![]() |
a evo i medvjeda za pobjednike |
Barem mi se tako čini, al ko će njih pročitat kad su stalno ko fol pristojni, oduševljeni i ne mogu ti ni sranje sasut u lice kak spada. S druge strane broj natjecatelja govori da trka i nije baš najpopularnija na svijetu. Možda na se 80-90 skupilo na startu 50 i 100 km. Jedina nagrada osim natjecateljske medalje koju dobiju svi učesnici je plaketica za 3. i 2. mjesto i medvjeđa glava, od nečeg već napravljena za pobjedu. Jedino se za rekord staze može dobiti 500 baksa. 10:01 rekord. Dakle treba ispod 10 sati otrčati 100km sa 4600 visinske za to bogatstvo.
![]() |
ana na lijepom dijelu staze, vidi se i zastavica za označavanje staze- ove fotke kradem jer ih moš naručit po 35$ komad, haljo??? |
A niš. Još malo cupkanja, gašenje lampe, još jedno prestizanje i evo me na okrepi. Tu u sebe ulijevam čašu Gatorade-a, i jednu vode. Gladan nisam al odlučujem na prvoj nizbrdici preventivno poždrokati gelčinu. Hidraciju redovno provodim sisanjem tekućeg sadržaja (GU/nuun-iso-elektroliti koji nisu slatki, ali zato imaju genijalno svojstvo da neodoljivo podsjećaju na deterdžent). Sada se razdanilo dovoljno da mogu uživati u najjebenijoj nizbrdici na trci, dosta kamenja, serpentine, zemljica, ma divota. Prelazim još jednog krakatog dečka i onda sam dugo sam, sve dok pred kraj provalije ne prestižem nekog trijatlonastičnog tipa koji se doslovno oprezno šeće preko kamenčuga. Mislim se il je puko il je totalna papčina. Ostavljam ga sa svojim mislim o superiornoj tehnici i naravno ni minutu kasnije pri rezanju jedne serpentine zapinjem za drvo i skoro izvodim ronjenje. Fora.
I tako, sad mi se odmah počne rigat od tog gulaš variva i meseka, gatorade mi je isto oduran i samo trčim da prođe to mučenje, a kad ono neki beagle se zatrči prema meni i laje i kesi se. Ma mrš džukelo. Neki istetovirani Amer pored svog terenca mi se iskesi i ja skužim da tu završava neki makdam, trčim dalje putem, put mi je sve čudniji, nema glupih zastavica, dve-tri-pet minuta, nekakva makija počinje, a u klitoris, izgubio sam se. I niš panično se vraćam istim putem, razmišljam kak sam ko zna kad krivo skrenuo, psujem onog Tetovirka i bigla, i evo njih opet, sad je bigl zavezan, tetovirko i njegova družina se smiju i piju pivu. I da evo i oznaka. Jedno deset zastavica koje vjerojatno nisam vidio od glupog zalazećeg sunca. Mir. Mir Marko. Prošlo je najviše deset minuta. Malo sam očajan jer mi se riga od onog gulaša, jer mi se kameniti put u kojem sa uživao kad sam se penjao u suprotnom smjeru čini neprelazan. Al polako se vraćam k sebi, ili ćemu već. Uglavnom opet trčim i mislim si da ipak nisu velike vjerojatnosti da me neko stigao, a ako i je bum ga stigao na zadnjoj tehničkoj nizbrdici. Noge sam super sačuvao, kvadri tek malo zapinju. Prošlo je skoro 12 sati, sve je prekrasno trčim prema zadnjoj okrepi i sad mi se sluša nešto agresivno, neki metal za finiš.