SUTJESKA

Kad vidiš koliko si daleko potegnuo od rodnog kraja i da još od Tjentišta imaš sedam kilometara (polu)asfalta i trinaest stravičnog makadama u brdo do starta (vožnjica od preko sat vremena kombijem, otvorenim TAMićem ili vlastitim prijevozom uz molitvu za preživljavanje podvozja), pitaš se tko je veća budaletina – onaj tko organizira utrku ili ovih stotinu i dvadeset, uključujući i mene, koji su se pojavili na startu. Mislim, znamo da Šimun opako i oduvijek brije na NOB (a, Boga mi, i zmagovalec Lesi, according to his post on fejsbuk), ali da će nas dofurati na sam jug Bosne, bez obzira na iskustvo s Durmitorom, nisam vjerovao… Menščini da bi sedamdesetak besposličara i noulajfera iz onog vica o tome kako doći do ludnice („ideš, ideš pa samo skreneš“) gospodina Cimermana slijedilo i na Prokletije, Karpate, Rodope, Kavkaz pa i dalje… Sljedeće godine utrka Treking lige u Novoj Kaledoniji! Kao da se isti manekeni lige ponavljaju od Papuka do Durmitora i Sutjeske, a uskoro možda i do Sniježnice i Konavala…

Što se staze tiče, sličnih u Hrvatskoj nema, ako ni zbog čega, onda zbog toga što si više od pola vremena na preko dva soma nadmorske visine. Nije da se žalim na naše trekinge, meni je Medotrek daleko najomiljenija utrka uopće, a tu nisi ni na soma, ali u ovo doba velikih vrućina, na preko dvije tisuće je prava milina, sunce prži, a temperatura idealna. Već je sam start na preko 1600 m u rangu najviših hrvatskih planina, a najniža točka na preko soma i pol. Ono što se može doživjeti samo na utrkama ovog organizatora je start nizbrdo, idealno za zagrijavanje, a ne da dahćemo k’o slonovi već u prvoj minuti ne nekoj besnoj uzbrdici. Onda kreće uspon na Maglić, nimalo bezazlen s dosta klinova i sajli, kao naručeno za light, a pogotovo đoging jođa kategoriju. Treba li spominjati da je gorska služba imala hrpu posla i da će nekima ovaj treking biti prvi i zadnji  Kakav je pogled s najvišeg vrha Bosne i Hercegovine i što se sve s njega vidi, ne pitajte mene nego Veroniku. Naime, budući da se dogovorismo da idemo zajedno, a moj je tempo njoj mačji kašalj ili kako se ono još prosto kaže, rekoh joj prije starta da mi poslije utrke ispriča sve što je vidjela jer ja ne gledam nikud, nego samo ruke na koljena i glavu među noge, kakve ljepote, samo reza, buraz, reza!!! I bodovi… No, nije mi niš ispričala jer je još prije proglašenja zbrisala prema Durmitoru, tak da možemo dalje…

Ne, ček malo, ima jedan problem: Maglić je u Bosni, ali je dijeli s Crnom Gorom. Tak da smo tri četvrtine utrke proveli u Crnoj Gori (što indolentni mužek, profesor geografije i trekinga te „autor“ ovog „teksta“ nije ni znao) bez da je Šimun ikoga u Crnoj Gori o tome obavijestio!!! Kakva avantura! Da me crnogorska pogranična policija duboko na svom teritoriju tražila papire, lakonski bih im odgovorio „je, dečki, kaj god, pa ja sam u Bosni“. Što nas opet vraća na početak i pitanje tko je veća konjina: onaj koji preko stotinu ljudi šalje u drugu državu, a da tamo to nitko ne zna, onaj tko je toliko neinformiran da niti ne zna da je u drugoj državi ili onaj koji to zna i svejedno ide… Što me podsjeti na onu staru reklamu sa stojedinice: tko je veća životinja: Arnold Švarceneger ili predator? Bandi (Bambi?) ili Šimun?
Ah, od silnih digresija udaljih se od teme… Elem, nakon uživancije po visokogorskim livadama podno Maglića, vrlog ultraša, planinara, a na žalost i đogera, čekao je i dočekao spust na Trnovačko jezero, najnižu točku utrke i cilj za light i đoging. Pogled teško može biti ljepši, prekrasno jezero usred surovih planina, ali kako do njega?!? Spust po brutalnosti identičan onome s Planinice na Durmitoru prema Škrčkom jezeru za koji znaju samo ultraši jer oni i jesu iz kategorije „ideš, ideš pa skreneš“ u košulju bez rukava, no ovdje je isti čekao baš sve natjecatelje pa je tako neke spuštao Kapović u pionirskoj odori (crvena marama i plava kapica s crvenom zvjezdicom što o kapi sja) držeći ih za ručice, a neke GSS… Ljudi, ne dajte se obeshrabriti, ostali trekinzi su mila majka za ovaj! Sretna okolnost tog spusta je, što za razliku od onog cik-cak durmitorskog, cijelo vrijeme ide ulijevo, tako da kamenje koje svatko malo netko odvali, a zbog strmine staze nema šanse da se zaustavi, ne ugrožava trkače (preživljavače), nego akcelerira prema jezeru, pomoz’ Bog kupačima…

Dok đogeri i planinari ostaju uživati u kupanoviću i sunčanoviću, ultra debosi nastavljaju. Veci i meni pridružuje se Šole (Šošić), ostavljamo Mireka Hainža koji niš ne trenira i Šikija, čiji enormni surfersko-veslačko-bilderski mišići iziskuju hranu pa proždire ogromni sendvič, zbog čega ne može baratati štapovima, a ni normalno disati na uzbrdici. I sve tako po markaciji do mjesta gdje je organizator postavio trakicu od koje bi se, kao, trebalo odvojiti od markirane staze i krenuti prema sljedećoj kontrolnoj točki – Trnovačkom Durmitoru. Mislim, sve je to lijepo, trakice i upute i to, ali kad pogledaš gore, misliš si da je neka greška, livada od 45 stupnjeva, nigdje staze, nigdje puta, tuđina, osjećaš se k’o Petar Preradović. I fakat, nakon pol sata uspona na četveronoške, uz kraće odmore svakih pola minute, dođeš na vrh. Inače, veli dr. Penavić (221 – toliko je skakao u vis, kae Blanka, di si sad?!?), da bi on samo postavio točke, dao kartu i marš, nikakvih uputa i trakica i da bi onda bilo puno više iznenađenja jer bi se hrpa ekipe (myself included) tragično pogubila. Vjerojatno je u pravu, iako upute na ovoj utrci mjestimično izgledaju ovako: „nakon vrha prati markaciju dok se ne izgubi, onda naiđeš na veeeeliki sipar, zaobiđeš ga s lijeve strane pa naletiš na klekovinu, nju zaobiđeš s desne i onda možda opet naletiš na markaciju, a ako ne, samo šibaj po livadama, mislim ono, sve se vidi, ne, sam pazi da ne upadneš u klekovinu s lijeve ili u provaliju s desne strane i direktno dolaziš na sljedeću KT, tamo uzimaš čisti zapad i garantirano završavaš na moru, zato jer, u stvari, trebaš uzeti istok, a ne zapad, ali na tebi je da to sam skužiš, ono, nisi glup, ne?“

Gdje smo ono stali? Ah, da, Trnovački Durmitor, još jedan dahooduzimalački pogled na jezero koji je snimio Šiki (kao i obično, ja ništa vidio nisam), gdje nas napušta Šole i gdje smo, sedam-osam minuta ispred, imali čast nakratko ugledati (ne Štrumfove, djeco!) i dovikivati se s Lesijem koji je opet nešto kemijao s orijentacijom. Slijedi odlazak na divljaka prema prijevoju gdje se ponovo hvata markacija i još jedan uspon na preko dvije tisuće i vrh Volujak. S jedne strane provalija, a s druge nepregledne livade i malo klekovine da bude zanimljivije, a ne samo a walk in the park do sljedeće kontrole zvane Veliki Oštrikovac, uz stalni boravak na istoj visini. Unatoč povoljnoj vremenskoj prognozi, uplaših se gromova i munja jer, nakon ne znam koliko, ali mnogo, mnogo godina, na onom mjestu gdje u uputama piše da treba uzeti čisti zapad (istok), odlučih koristiti usluge sotonske sprave zvane kompas, kojoj ne vjerujem ništa pa izvadismo svaki svoj i, gle čuda, oba pokazuju istok u istom smjeru. Krajičkom mozga (dakle, svime što mi je preostalo) posumnjah u zavjeru busola, no ipak krenusmo u zadanom smjeru i uskoro nam se ukaže još jedan volšebno-veličanstven pogled na jezero, do kojeg ćemo po strmim livadama na divljaka, izbjegavajući česminu…

A tamo – idila… Ljudi se kupaju, uživaju, neki i satima, no pred nama je još šest kilometara bježanja od Šikija (osvojio prvu ultrašku medalju) i povratak u Bosnu, na cilj… Normalno, zašto bi ultraši, poput ostalih uživali na jezeru, kad možemo utrku završiti u prašini na zvizdanu bez hlada uz još tristo metara uspona 

Na kraju, nameće se najčešće pitanje u Hrvata posljednjih nekoliko godina: šta reći? Staza savršena, Durmitor style, a nije da i ovo nije Durmitor, još jedna nezaboravna pustolovina u super društvu. Ako je prva i zadnja, žalite svi koji niste došli, ako nije, ne propustite sljedeće godine ili jednostavno isprintajte kartu i dođite u vlastitom aranžmanu…

Čestitke osvajačima jedinstvenih medalja u svim kategorijama, kao i svima koji su završili utrku!

Od možebitnih zanimljivosti s i oko utrke, pada mi na pamet sljedeće:

– nakon Medotreka i Velebita, Lesi pobjeđuje treću ultru u nizu, bit će kopanja po rezultatima u potrazi za statističkim biserima
– dečki iz GSS-a pitali zašto kršnog momka Dubravka zovemo – Bambi 
– vozač kombija kojim su nas prevezli do starta, inače domaći dečko Pero, vrlo ugodan čovjek za kojeg imam samo riječi hvale, rekao je da misli kako je Trnovačko jezero u Crnoj Gori, a ja sam samo šutio i mislio si „stari, nemaš ti pojma, kakva Crna Gora?!?“
– hotel Mladost na Tjentištu zaostao je u 80-ima, što nije ni čudno jer je NOB turizam prošlost; malo ga je oživjela ova utrka, na žalost, samo nakratko
– kad su dvjema Slovenkama naplatili ručnike koje su navodno izgubile, jedna je hotel, umjesto Mladost, nazvala Starost jer podsjeća na stare studentske domove
– u neposrednoj blizini hotela je ogromni bazen (možda i najveći na svijetu) koji nazivaju jezerom; dimenzije na prvi pogled djeluju megalomanski, no kad se uzme u obzir da je za važne obljetnice ovo mjesto znalo posjetiti preko stotinu tisuća ljudi, onda sve sjeda na svoje mjesto
– kada bi se bolje uredile planinarske staze od samog mjesta ili asfaltirao put do početka planinarskih staza prema Magliću i Zelengori, mjesto bi, kao i obližnji Žabljak u Crnoj Gori, moglo doživjeti novi turistički uzlet
– u samom mjestu ili njegovoj neposrednoj blizini je hrpa spomenika vezanih uz bitku na Sutjesci, mjesto Titova ranjavanja, mjesto pogibije Save Kovačevića (glavni lik na medalji i majici s utrke), Ljubin grob…, tak da ako još ima obožavatelja bitaka i junaka iz Drugog svjetskog rata, ovo je pravo mjesto za njih
– bez obzira na ime utrke (Sutjeska Trek), za vrijeme utrke rijeku nismo nit vidjeli, nit forsirali, nit prelazili, ali izvire podno Volujka čiji smo hrbat pregazili, prolazi kroz Tjentište i malo dalje se ulijeva u Drinu
– budući da se često spominju u istom (ratnom) kontekstu, Sutjeska i Neretva izviru relativno blizu, no završavaju na potpuno različitim stranama, Sutjeska u Crnom, a Neretva u Jadranskom moru

http://www.focaci.org/index.php?option=com_content&view=article&id=1474:sutjeska&catid=36:geografija&Itemid=70

– iako su svi bili smješteni u ili oko hotela, Šimun je inzistirao da proglašenje bude uz središnji spomenik bici, tako da je i kraj bio u skladu s ikonografijom cijele utrke, a sve je dodatno začinio već spomenuti Kapović koji je u pionirskoj uniformi dijelio medalje uz partizanski pozdrav

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.