PAPUK 2013.

E, Batice, to ti je kad si glup pa ideš samo na trekinge koji su u ligi radi skupljanja bodova ter si poradi toga propustio dosadašnja prekrasna bauljanja po slavonskim brdima…

Neću dužiti jer samo želim reći kako sam stopostotno uvjeren da prvi vikend u studenom nigdje i nikako nisam mogao provesti bolje. Počevši od smještaja (OPG Šimatić), društva prije, za vrijeme i nakon utrke te u pogledu utrke same… Naravno da bi puno toga palo u vodu da je padala kiša, no tako je sa svakom utrkom, ali ova neuobičajeno topla (vruća) jesen podarila nam je savršene vremenske uvjete, savršenu šumu Krndije i Papuka između Našica i Orahovice, punu jesenjih boja te savršenu, suhu podlogu.

Staza trkačka, vrlo brza, baš za ovo doba godine kad noć brzo pada, tako da velika većina u cilj stigne po danu. Kontrole aman-taman postavljene tako da se gluhe svinje za snalaženje u prostoru ne gube baš previše, a oni skloniji orijentaciji ipak budu zadovoljni s nekoliko bisera gdje su mogli odabrati kraću varijantu na „divljaka“. Utrka je imala i edukativno-povijesnu dimenziju jer smo obišli tri stara grada, od kojih je posebno impozantan Ružica grad.

Bonus na sve navedeno bila je kartica za cvikanje kontrola u obliku podloška za čaše i super majica za utrke i trekinge. Iako su mnogi bili nezadovoljni bojom, ona Šimunova kričava žuta s Velebita 2010. obilježila je naredne dvije sezone treking utrke, a sad će se to dogoditi i s ovom majicom s Papuka u kojoj će se brojni trekeri po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a i šire, narančastiti na utrkama sljedećih godina, a sigurno već i na Rabu. Okrepe su posebna priča, ako se ovako nastavi, fakat ćemo se razmaziti. Hvala ljudima koji su na njima dežurali za sve što su donijeli i na velikoj ljubaznosti! Šlag na tortu bilo je ono što razdvaja hrvatske trekinge od ostalih utrka kod nas i vani, a to je after race tulum, kao i rijetko viđena atmosfera na proglašenju.

Postoji samo jedna stvar koja utrku može učiniti boljom – na prvu kontrolu ultraša staviti dvije cvike, a na džoging i planinarsku tri, no to nije zamjerka, nego samo želja da se izbjegnu gužve i čekanja na početku utrke.

Što se moje kategorije tiče, popularna (na proglašenju smo vidjeli koliko) Jeka pobijedila unatoč brojnim gubljenjima, Lesi očekivano kod muških, uz potvrdu druge ukupne pobjede u tri godine. Neobično mi je drago što je Bosanac Damir Šošić-Šole, jedan od najsimpatičnijih likova na sceni i moje ugodno društvo dobar dio ove utrke, uzeo svoje prvo srebro na sigurno najdražem (skoro pa) domaćem terenu, a nagradu za fair play, ako već ne postoji institucija iste, onda svoju osobnu, dajem Krešimiru Žagaru, inače, gradonačelniku Našica: prvo je pronašao moj karton za cvikanje što mi je ispao iz torbice, a onda i prepustio svoju kartu nakon što sam je ostavio na jednoj od kontrola. Obični ljudi najčešće zaziru od političara, no ovo je jedan od rijetkih s kojim bi se čovjek volio družiti, a uza sve gore navedeno i odličan sportaš!

Najveće hvala Angelu i Baraberovcima na super utrci! Nekako mi izgleda da i Papuk/Krndija postaju moje svakogodišnje hodočašće. Za sam kraj, mala buba u uho: iako je definitivno previše utrka, možda bi se jednog dana, ne svake godine, možda svake tri ili pet, mogao napraviti mamutski treking/trail povezivanjem svih planina oko Požeške kotline…

Link na još jedno viđenje ove utrke:

http://www.posvudusha.com/lagali-su-da-je-slavonija-ravna/