MEDOTREK 2014.

Dok Blatersa, Traversa, Rab i ine utrke mogu ostati neopjevane, kad je Medotrek u pitanju, that is unacceptable pa opet pripremam jednu, kak bi Sablja rekao, kobasicu 🙂

A možda i ne… Ili ipak da! Nemam neku inspiraciju, ali kog briga, nije da će ovo bit objavljeno u etabliranim časopisima hrvatskog izdavačkog pustolovno-trekersko-biciklističkog i ostalog džabalebaroškog zviježđa poput Autdor Fitnesa ili Gou Auta…

Elem, osmi Medotrek… Davna je ta 2005. (ne, ne brojim krivo, dvije sezone nije bilo Mede!), a opet, kao da je bila jučer 🙂 Zapravo, devet godina uopće nije dugačko vremensko razdoblje, ali ogromno je ono što se promijenilo u našim glavama – onda nismo znali ništa, a sad mislimo da znamo sve, što treba, što ne treba, bolje poznajemo vlastito tijelo i reakcije istog u ekstremnim uvjetima, a ova utrka je, bez obzira na frendli podlogu i idealno vrijeme koje nas je počastilo tu nedjelju (nedjelju?!? Say whaaaaat?) – baš exxxtremna! Ono što se nije promijenilo, barem ne kod mene i jako sam sretan zbog toga, to je strast i uzbuđenje koje osjećam pred ovu i većinu drugih utrka. OK, sigurno ne na sto posto kao nekad, ali dovoljno da to bude, kako sam napisao, ono za što se živi. Ni meni nije jasno zašto sam već mjesec dana prije Medotreka totalno lud od utrke, toliko da moj one track mind misli samo na to i toliko da mi svi govore da ću izgorit prije starta, no, znam da neću jer je tako uvijek, a nikad ne izgorim, nego najčešće dam tih 92,46%, koliko sam u stanju dati od sebe. Žao mi je što se ne mogu dovesti u situaciju da padam u nesvijest kao neki, ali, evo, baš sam u cilju ovog Mede bio najbliže tome, dakle, ima vremena, mlad sam, ne baš k’o (kak je ono bilo? Šivak, jeb’o te (evo ga opet!) apostrof! i zagrada unutar zagrade) rosa, ali kao Sunce za zvizdana svakako…

Konačno taj rivajvl staze iz 2006. i 2007., koje su, zapravo, na tragu one iz premijerne godine, samo što smo tad krenuli u podnožju, točnije, kod tunela (dakle, jedan spust manje), no, zbog lakše organizacije, kasnije je i start prebačen na vrh. Zašto konačno? Na Medvednici je moguće napraviti tisuće raznih staza u više koncepata, kao one genijalne sa skor orijentacijom ili one iz 2009. i 2013., koje nisu bile ništa manje atraktivne, ali ova je staza automatski postala standard i ultimativni treking kao što su to isto Durmitor, bilo koji Velebit, Učka i Risnjak iz prvih godina… Staza koja će satrati svakog. Staza za koju je malotko spreman. Ove godine je to bio eventualno Lesi, iako ne znam u kakvom je stanju bio dan-dva nakon utrke. Dovoljno je pogledati vremena Mauricija ili Stivena dok su bili na svojim trekerskim počecima. Ova staza ubila je Maura 2006. tako da je morao odustati. To je bilo i zadnji put da su Istrijani organizirano došli na Medotrek. Previše satiranja za premalo atrakcije jer Medvednicu mnogi smatraju nezanimljivom. Poslije su to bili izolirani incidenti, poput dolaska Paliske (naglasak na drugi slog, molim!) prije dvije godine ili onaj Roceta 2010. kad je ganjao ligu, odnosno, Ljubasa iste godine kad je slučajno prolazio pored starta, privukla ga gužva, spontano odlučio nastupiti pa prošao cijelu utrku s Pećotom 🙂 Dakle, kao što je UTMB prešutno postao trail prvenstvo Hrvatske u tuđini, kao što je Velebit majka svih trekinga, a Durmitor ultimativni treking, tako bi svaki treker barem jednom trebao probati ovu stazu. Zašto? Teško je objasniti, rekao bih i nemoguće za moje „spisateljsko“-intelektualne (ne)mogućnosti – to jednostavno treba probati i sve će odmah bit jasno. Što se mene tiče, iako zbog trajne zaljubljenosti u ovo brdo nisam neko mjerilo, ne da mi ne bi smetalo, nego bih volio da ovu stazu prolazimo svake godine (isto kao što bi greben Mosora od Klisa do Omiša jednom godišnje bio baš taman!), no, svjestan sam da je to, zbog relativno malog broja ultraša nemoguće pa neka se onda, s vremena na vrijeme, upriliči pokoji rivajvl poput ovog. Dobro, stvari se mogu postaviti i drukčije, ono, Šivak, brdo ti je tu svaki dan pa si odi tu stazu kad hoćeš, ali teško se natjerati proći je cijelu ako nije utrka…

A utrka… To je nešto potpuno drugačije. Otprilike onako kako je rekao pokojni Ayrton Senna: „Trke i utrkivanje su mi u krvi. To je dio mene…“ Nisam neki fan ni Senne niti F1, nije da sam na utrkama u nekoj pogibelji, ne eksploatiram lude kratice, a nisam ni dobar po kiši, ali mogu se naći u ovoj izjavi… Na žalost (ili na sreću), kad je Medotrek na tapeti (znam da je uobičajeno napisati „kad je Medotrek u pitanju“, ali che cazzo, u pitanju? Zašto bi Medotrek bio u pitanju? On je neupitan 🙂 ), u mom slučaju sama od sebe se nameće još jedna Sennina izjava: „Biti drugi znači biti prvi među gubitnicima.“ 🙂 Kad već citiram tog u cijelom svijetu obožavanog Brazilca, ne mogu pučanstvo ne podsjetiti na legendarni zagrebački grafit nastao nakon njegove pogibije: „Bože, uzeo si krivog Sennu!“ 🙂

Medo je utrka gdje ćeš rijetko biti u grupi, iako, bilo je i takvih situacija pretprošle godine, a najšešće ćeš veći dio utrke, pogotovo u drugom dijelu, provesti sam ili u društvu jedne osobe. Ovaj put, doslovno od početka do kraja, sa mnom je bio Šole, no, o našem ću druženju kasnije… Od prvog metra Šimun je produžio stazu (što bi bilo totalno nebitno da se ne priča o nekim rekordima) jer je start pomaknuo na sam vrh, premda je nekad bio na pola bijelog spusta, malo poviše Činovničke livade. No, malo smo izigrali njegovu uputu pa smo se spustili po Koloturu. Krateći ulaz po stepenicama na Leusteka (kol’ko bih prištedio, sekundu i pol?), uspio sam se prosuti po blatu već u četvrtoj minuti utrke, tako da sam jedini do kraja bio kao svinja od glave do pete, a kako je torbica koju sam imao oko struka (da, ugledao sam se na Jaya Aldousa, inače, prijavljen je i za Velebit!) mrežasta, još uvijek imam blata na mobitelu 🙂 Pri prvom spustu, Lesi je odmah odmaglio, viđen je još samo jedanput iznad donje stanice žičare i to je bilo to – uz Markicu, drugi dvostruki pobjednik Medotreka i prvi dvije godine u nizu, uz rekord (koji nije bio 7:22, to je bilo moje vrijeme, nego Brajkovićevih 7:20), iako je ova staza bila duža, ne samo zbog starta, nego i zbog kontrola na raspelu prema Bistri i podnožju Crvenog spusta. Bilo mi je malo čudno kako to da downhill brzanci poput Šo-Kre Goleca ili Chappyja nisu odmaglili nizbrdo, no ova staza, bez obzira na pitomost, tjera na oprez. Najoprezniji od favorita od drugog mjesta nadalje bio je Chicar, što se pokazalo dobrom taktikom jer je na kraju bio četvrti, ali tko zna što bi bilo da je krenuo sa mnom, možda bi bio drugi. Najlakše je krenuo Pandža, treker from the very beginnings, ali on je izvan forme, no Medotrek se ne propušta… Sa mnom i Šoletom do Bistre je bio MC Šime, a na pola spusta, kod raspela, našu malu družinu podebljao je i Rza, koji je s nama bio vrlo kratko te, na žalost, nakon trećeg uspona morao odustati, ne zato što se zaletio, nego zbog želučanih problema koji su ga mučili zadnja dva sata. Posebna je priča naš prvi Master Chef, koji me nekoliko dana prije utrke nazvao i pitao može li sa mnom na utrku. Mislim, naravno da može, ali ovakva utrka nije za plemenitog trkača Šiminog kalibra dvostrukog prvaka Hrvatske na 1500 metara u dvorani. Da, u DVORANI 🙂 Šime, ono, nije ti ovo dvorana, a i pinkicu je duže od km i pol!!! Ali nema veze, bilo je to super iskustvo i odličan materijal za dobru priču i hvala ti zbog toga i u prošlom tekstu spomenutih uspomena koje će se prepričavati dovijeka…

Naime, na cesti za Bistru, ostadoše Rz i Šime desetak metara iza Šoleta i mene, ali dovoljno da ih možemo čuti te Rza priupita Šimu kak mu ide, a ovaj odgovori da mu je skroz lagano i baš čudno jer nikad nije bio na sporijoj utrci, veli „trčimo 4:20/km nizbrdo“, što je meni, iako nezadovoljnom ukupnim vremenom od vrha do Bistre, zvučalo prebrzo, dok je MC-ju to jogging. No, niti pet minuta nakon svoje izjave, čim je počeo drugi uspon, Šime je instantno zaostao pa ga nakon petnaestak minuta više nismo vidjeli te Šole i ja ostadosmo „sami“ do kraja utrke. Šime se jedva drugi put popeo do vrha, počašćen muskulfiberom identičnim onom koji su imali oni koji su završili utrku 🙂 Bez obzira na to, jasno je da je Šime materijal za nekog budućeg pobjednika Medotreka, ali ima li smisla potratiti tu urođenu brzinu na „šetnju“ po Medvednici… Dan poslije utrke poslah Šimi sms da doznam kako je i dobih sljedeće odgovore: „Malo je reć da sam umro ko …..!“ 🙂 i „Ovaj treking osim što nema veze s mozgom nema ni veze s trčanjem! Ima veze s umiranjem i tihom patnjom!“ 🙂 Dobro jutro! Neprocjenjivo! Šime, još jednom – hvala ti na ovome 🙂

A sad nekoliko crtica o mom cjeloutrčnom društvu… Inače, Šole i ja smo već u ozbiljnoj vezi, bili smo dobar dio utrke zajedno u Zagorju, a i na Papuku… Treći uspon iz Kraljevog Vrha uvijek je poseban, a budući da je Šole Bosanac iz Posavine, možemo parafrazirati onu bosansku „jebeš zemlju koja Bosne (i piramida) nema!“ – jebeš Medotrek koji ne ide u Kraljev Vrh, od mojih šest, samo jednom nisam bio, prije dvije godine… Uz taj uspon, naravski, vezane su nekolike dirljive pričice, na primjer, ona iz 2005., kad sam pohlepno ganjajući Markicu s kojim sam se krajcao u Kraljevu Vrhu, što me iznenadilo jer sam mislio da mu nisam ni blizu, potegnuo malo previše, što je u kombinaciji s pijenjem premalo vode iz glupog mijeha (odmah poslije Mede napustih tu tehnologiju nakon samo dvije utrke) izazvalo najjače grčeve u životu malo ispod Krumpirišta, koji su me doslovno bacili na pod i zamalo izbacili iz utrke… Sljedeće godine, UPRI uspon svladavao sam s Draženom Perkovićem, koji je, nakon što smo prošli najstrmiji dio, na lokalitetu Črna mlaka, ovo je jedna od najboljih fora svih Medotreka, odlučio odspavati desetak minuta usred bijela dana 🙂 I onaj iz 2010. ostaje nezaboravan jer sam ga proveo sam usred noći http://blogeri.gelender.hr/batica/2010/11/29/bljuuuuuuuu-predator/ . U društvu sa Šoletom, hajlajt ovog trećeg uspona, na rijetkim ravnim dijelovima (Frane, hvala na naranĐama!) bio je „ovu ravnicu neću trčati“. Naravno, bile su to moje riječi jer zna se ko laje, a ko samo šuti i „radi“, no pokoji put me i Šole preduhitrio istim riječima 🙂 Inače, naši su razgovori tijekom tih zamalo osam sati izgledali ovako: „Šole, oćeš naprijed?“, iako i on i ja znamo da ne želi jer ne zna stazu. Ili: „Šole, ne misliš li da malo presporo idemo ovu nizbrdicu?“, što je opet, podrazumijeva se, bilo podjebavanje jer ni on ni ja ne možemo brže. Prvih šest sati svi su njegovi odgovori bili isti – niječni, sve dok na Bikči, pri četvrtom spustu, na ovo posljednje pitanje nije odgovorio, nego zagrmio: „NE SERI!“ 😀 Eeeee, to mi je najdraži dio ovog trekinga! 🙂 Na zadnjem usponu pokušao sam ga motivirati činjenicom da bi mogao postati peti (Rajković, Brajković, Lesi i ja) čovjek (u stvari – šesti, zaboravih Dražena iz 2006. unatoč spavanju) koji će ovu stazu ići ispod osam sati, no odgovorio je da ga to ne pali. „A šta te onda pali?“ „Volim završiti utrku, popit pivo, družiti se, zajebavati nekog i da mene zajebavaju…“ Aha! Ako je tako, nastavimo: „Šole, imam jedno pitanje za tebe!“ „Ne, ne želim naprijed!“ Ma ne, ono drugo.“ „Ne, ne mislim da idemo presporo.“ Ili kad smo se našli u gustišu krateći prema KT 13: „Šole, jel znamo di smo?“ „Nemam blage veze!“ 🙂 A kako je nastala razlika od 40 sekundi između nas dvojice? Na Sljemenskoj cesti ispod Medvedgrada drmnuo sam svoj zadnji adut, najfiniji gel svih vremena gordog naziva double cappuccino, koji je počeo djelovati baš na početku drugog, onog širokog, dijela Bažulovke, nekih pola sata do cilja. Tad sam krenuo trčati, a Šole je zaostao možda nekih 150 metara, no pet minuta prije kraja staze i početka zadnjeg strmog uspona prema vrhu, platio sam cijenu kofeiniziranja – kako me gel digao, tako me i spustio, ali prizemljenje je bilo puno gadnije od uzleta, nešto kao na kraju Medotreka iz 2012. http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/01/16/medotrek-2012/ (još jedna kobasica u mojoj režiji), samo puuuuuuno gore – uglavnom, jedva, ali doslovno jedva, sam se dovukao do vrha, mnogi vele da me takvog nikad nisu vidjeli, a Darko iz Vidikovca odmah mi je donio pola litre Cedevite s medom… Mislim, svakakav sam ulazio u cilj (opet 2012.), ali nikad mi nije trebalo preko sat vremena da dođem sebi. Ono, na proglašenju molim ljude da se povuku do zida da se mogu nasloniti, svi nešto pričaju, valjaju fore, ja ništa ne razumijem, magli mi se pred očima, mislim da bi infuzija dobro došla (Primo, hvala što si nam donio grah, sam to ne bih mogao)… Vjerojatno ne treba posebno napominjati, ali nije zgoreg, punih sedam dana nakon utrke još uvijek me opako zatežu Ahilove tetive, tri dana nisam mogao normalno hodati, baš kao i svi ostali finišeri, a Medotrek je nevjerojatno uspješno u meni ubio volju i želju za kros ligom, super ligom te radom na brzini, dok mi je u cilju omiljena misao bila – penzija 🙂

Za kraj, dva kurioziteta: a) prva trojica rade u školi i b) bila je ovo druga ultra u povijesti Treking lige bez žena, prvi je bio Samoborski treking iz 2007. Bez obzira na to, imale su žene svojih trenutaka na Medotreku. Prve godine, Himalajka Darija B. je bila šesta. Sljedeće godine, Ana Ješovnik također šesta, s uvjerljivo najboljim ženskim vremenom na ovoj stazi: 8:58! 2009. Veronika je u cilj utrčala u vremenu četvrtoplasiranih koji su panično finiširali da ih ne dostigne (spominjem ih malo niže u tekstu)… Prošle godine, Jeka je ponovila najbolji ženski plasman do sada – šesto mjesto!

I to je bilo to što se tiče „doživljaja“ sa staze. Ako je netko pročitao do ovog mjesta, a nije bio na Medotreku, sljedeći odlomak posvećen je ultrašima koji su završili ovogodišnju utrku…

O Lesiju smo sve rekli, dva nastupa, dvije pobjede, rekord… Šošiću je ovo bio prvi put i odmah medalja, ukupno četvrta u utrkama Treking lige, čekamo još samo njegovu pobjedu, možda na Papuku ove godine… Chicar, dva tjedna nakon 120 km Madeire četvrti, prošle godine drugi, gadni Medotrek igrač i za budućnost… Peti je, u svom prvom pokušaju, a trebalo se tu i orijentirati, bio Slovenac Aleš Novak, trenutno drugi u ligi. Šesti je bio Šo-Kre Golec i to dva tjedna nakon sto milja Istre!!! Ako sam dobro brojao, Kreši je ovo treća Medoultra, a prve dvije nije završio, oba puta ga je odustajanja koštala ona zeznuta skor fora… Sedmi, također nakon stomajlerice, bješe Sablja, a njegova je povijest na ovom brdu dugačka i dosta uspješna: na premijeri 21. mjesto od 23 finišera, ali tad je još bio zelen. Sljedeće dvije godine, na stazi identičnoj ovogodišnjoj, uzima 17. mjesto, da bi 2009. već podijelio četvrto mjesto s Klikerom, bić-Bom i Elvirom, a 2010. uzima broncu – svoju jedinu medalju, kako na Medotreku, tako i u cijeloj povijesti Treking lige! 2012. je četvrti za možda minutu, dvije, što je ponovio i 2013. – ponosni vlasnik svih osam ultri na Medvednici!!! bić-Ba ove godine (postao je tatek!) malo manje trenira pa mu je ovo osmo mjesto najslabiji plasman, već smo spomenuli njegovo četvrto mjesto iz 2009., a 2010. bio je peti… Deveti je bio Vanjak, još jedan junak sa stomajlerice! Njemu je ovo bio drugi nastup, prošle godine je bio šesnaesti. Prvi put na Medi, jedanaesti je bio Ante Ercegović, dva tjedna ranije završio 105 km Istre! Na svojoj prvoj Medoultri, dvanaesti je bio Matić. Kaj bu bilo kad Toni počne ozbiljno trenirat?!? Trinaesti je bio Debeli, sreli smo ga na putu prema doma, taman kad je ispao iz šume ispod Tomislavca, blijed k’o gringo, ali svaka čast na finiširanju ove staze! Naravno da mu to nije bio prvi Medotrek, 2010. je i njega zeznula skor orijentacija, a 2012. je bio pametniji i završio šesnaesti… Očito ni Chappy ne trenira, čim je bio četrnaesti! Prije dvije godine i njega je zavela ašik žena ta – skor, a prošle je godine bio dvadeseti… Roža petnaesti, prošle godine jedno mjesto bolji… Slično kao i Glava – šesnaesti, prošle petnaesti, 2012. nije uspio pohvatati obavezne kontrole. Pećot sedamnaesti, još jedan ovogodišnji Istra stomajler, u tandemu sa Sabljom sa svih osam Medotreka! Vjerojatno nitko kod nas nema sve ultre na jednoj utrci u razmaku od devet godina! Pećot je 2005. bio 21. zajedno sa des Sablesom, sljedeće dvije godine je 18. pa 11., 2009. prvi put među deset (9.), 2010. osmi, 2012. najbolji – šesti i prošle godine, kao i ove – 17. Tomislavu Šprohu bilo je prvi put i odmah finiširanje ove teške staze na 18. mjestu. Štefo Graho bio je 19. – ali i njegova povijest je duga i bogata: prošle godine sedmi, baš kao i prije dvije godine, dok ga je 2010. zeznula noćna skor orijentacija… Slovenac Cvelbar na 20. mjestu skinuo je svoj Medo junf, a 21. Huti, organizator prve Traverse, također je stari treker sa samih početaka: Huti je zadnji put na Medotreku nastupio 2007. na ovoj istoj stazi (11. mjesto), a prvi put 2006. (8.)!!! Tomislav Renić, kao 22., bio je i posljednji koji je prošao sve kontrole u svom prvom nastupu. Također u prvom nastupu, Domagoj Horvat prošao je 12, a Jadranko Pušić 10 kontrola, baš kao i Tomislav Pandža, gorespomenuti stari treker, koji je nastupio i prošle i pretprošle godine.

Ako sam kod nekog fulao sa sratistikom, bute me ispravili…

Za kraj sam, nimalo slučajno, ostavio onog koji je zatvorio TOP 10, Gorana Perića: šta reći, čovjek je dva tjedna ranije završio stomajlericu… Ok, imamo takvih još, ali Perić ima 57 godina!!! i trenutno je trećeplasirani u poretku Treking lige! Smiješno mi je kad ga se sjetim unazad pet, šest, devet godina kad je pohodio light utrke (osim Mosora koji je imao jednu jedinu kategoriju) s jednim štapom, da bi onda, prije nekoliko sezona, krenuo na ultre, a ove godine završio sto milja i to nakon operacije bruha prije devet mjeseci!!! Što stariji – to luđi 🙂 Prilično je jasno da je Perić svima nama malo, a i onima puno mlađima – idol i da mi želimo tako, a može i slabije, u njegovim godinama, samo da hodamo i trekamo…

I šta reći za kraj, iako je to prilično lako zajljučiti iz ove kobasice – I FUCKING LOVE THIS GAME!!!

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

9 Responses to MEDOTREK 2014.

  1. Gligor says:

    Stvarno si mi digao dan, dobar tekst.

  2. mukki says:

    Super tekst, salut!

    Perić je stvarno zakon.

  3. Šime says:

    Hebena ti je ta šetnja po Medvednici 😛

  4. Stan says:

    Progutao tekst, da ne kažem “kobasicu”, u komadu. Mada nisam bio na Sljemenu osjetio svaku riječ naratora i atmosferu utke. Dakle, kao i obično, pisano iz trekersko-trkačkog pera i srca. Bravo Kiki!

  5. Chicar says:

    Bome si se raspisao. Ali ajde, bar je tekst odlican. 🙂
    Fino je ispao taj MT. Uz 1M ovo mi je najdraza staza. Draza od Treverse koja naravno isto ima svoju tezinu.
    Razbijes se ko ckapi. Osobno, nakon Madeire i Mede jos me noge ne zovu bas na trcanje onak jako. 🙂

  6. batica says:

    Fala, dečki! Trenutno se Outdoor Fitness i Go Out grebu za ovaj tekst i to bez kraćenja! Licitiranje je počelo na 500 evra 😀

  7. p.o.s. says:

    Prava klobasa!! 😉

    sirotinja su ti časopisi, nemoj past na tak niske grane…mnogi su to već i tu pročitali ak ti je do kvantitete.

  8. batica says:

    Pusti, sad smo već na 850 evra 🙂

  9. seti says:

    nedaj im, piši memoare i onda licitacija

Comments are closed.