Ovaj tekst trebao bi izaći u listu Hrvatski planinar, ali u skraćenoj verziji…
“U našoj kampanji za očuvanje Medvednice, još prije nekoliko mjeseci, zamoljen sam napisati tekst o devastaciji iste, no kako preferiram pisati o lijepim stvarima, nikako nisam mogao pronaći inspiraciju, a nemam je ni sad.
Zagrebačku goru počeo sam intenzivno pohoditi prije 17 godina i otada nisam prestao, nepovratno se zaljubivši u njene obronke, šume, staze, livade…, 2007. godine popeo sam se na vrh 207 puta, svoje najljepše sportske trenutke doživio sam i proživljavam gore, a Zagreb kao mjesto za život, velik dio svog šarma duguje upravo tom brdu.
No, ono što konstantno primjećujem, a što je pogotovo uzelo maha u posljednje vrijeme, jest bezočna sječa šume i uništavanje svega što se nađe na putu onih koji to rade. Samo unazad dvije godine, da upotrijebim izraz prijatelja i “suborca” za Medvednicu, Ivana Mučnjaka – Mukkija, “ispolirana” je Gipsova staza od trećeg stupa žičare pa nadalje prema vrhu, prostor ispod Brestovca, HPD-ova staza pri vrhu, staza od Medvedgrada do Risnjaka, početak Mrcine, vjerojatno još puno toga što ne vidimo, a najnoviji slučaj je šuma između Donjeg i Gornjeg Mrzljaka što se siječe nemilice.
Svima je nama jasno da naša sirotinjska i pokradena zemlja nema prirodnih resursa pa stoga mora unovčiti ono što ima, a to su šume, ali čemu onda taj gordi naziv Park prirode?!? Ma, kakav je to park (namjerno s malim p) prirode kad unutar granica tog parka ne samo da se šuma siječe, nego se nad tom šumom doslovno iživljavaju neodgovorni i nekvalificirani ljudi koji, osim komercijalne sječe, izvlačenjem uništavaju stabla koja ostaju stajati, sprejem ispisuju svoja cijenjena imena po drveću, po šumi ostavljaju plastične posude za naftu i trake, a markirane planinarske staze svojim vozilima pretvaraju u neprohodne kaljuže vječnog blata.
I zbog svega toga je smiješno kad na parkingu Bliznec ili kod Lagvića pročitate, na pločama koje je postavio park prirode, kako je zabranjeno brati cvijeće – da, cvijeće se ne smije brati, a drveće i staze se smiju uništavati?!? A još je smješnije kad se park prirode diči akcijama čišćenja parka dok nitko ne čisti ono što sjekači ostave. Najsmješnije je, pak, kad rendžeri parka prirode kažnjavaju bicikliste koji se voze po planinarskim stazama dok se po njima nesmetano voze kolone na motornim vozilima tipa quad.
I što sad? Tekstovi poput ovog mog više puta su izašli u Hrvatskom planinaru, a onda bi u narednom broju uslijedio, nekad argumentiran, a nekad pun floskula, odgovor inžinjera šumarstva ili dugogodišnje ravnateljice parka prirode i sve bi se nastavilo po starom.
Kad ravnateljstvo parka priupitamo do kada će tolerirati radnje poput vožnje quadovima po planinarskim stazama i općenito po Medvednici te parkiranje automobila vikendima na zelenim površinama, dobivamo odgovor kako je zaposlenih malo i kako oni ne stignu sve obići, no zanimljivo je kako se ti isti zaposlenici pojave skoro svaki put kad se na Medvednici organizira neka utrka, s upitom je li ta utrka prijavljena (čitaj: je li uplaćena kotizacija za održavanje iste?). Meni bi bilo normalno da park prirode i njegovi zaposlenici pomažu održavanje manifestacija koje privlače ljude našem omiljenom brdu, a ne da ih opstruiraju. Ako u proračunu nema novaca za više zaposlenika, onda zaposlite one kojima bi čuvanje Medvednice bio poziv, a ne posao, koji bi je osam ili koliko treba sati, dnevno obilazili, a ne vozikali se u skupim vozilima, koja bi tada postala nepotrebna. Na ulazu u park prirode postavite rampe i proračun punite naplatom ulaznica onim “ljubiteljima” Medvednice koji je posjećuju automobilom, umjesto da novac uzimate istinskim zaljubljenicima koji promiču njenu ljepotu.
Uzmimo da su inžinjeri u pravu i ja to stvarno i mislim, a i nije na laicima da se stručnjacima petljaju u posao. Dakle, slažemo se s činjenicom da se godišnje “reže” samo količina koja odgovara godišnjem prirastu i da bi šuma propala kad se šumari za nju ne bi brinuli, ali ne slažemo se sa svim onim što se događa dok se to radi, a sve je spomenuto u tekstu gore: moraju li se pri sječi uništavati planinarske staze, moraju li se pri izvlačenju srušenih stabala uništavati ona kojima nije određeno rušenje, a o mladicama koje se pritom unište, a zbog kojih se i ruši zdravo visoko drveće, da i ne govorim, mora li se na mjestu sječe ostavljati kaos koji stoji godinama nakon obavljena posla, moraju li “šumari” iza sebe ostavljati smeće koje se razgrađuje tisućama godina – to su pitanja koja postavljamo inžinjerima. Zapravo, odgovor znamo – ništa od toga se ne mora! Ono što tražimo jest da to prestane jer znamo da se može drugačije…”
