Monthly Archives: March 2023

100 milja Vugrovca

Niti ne znam kaj napisat o 1M, al lako je pisat o tom kak si se s kim naganjal kad to sve ide kak spada i kad znaš da bolje ni nemre. Al kaj napisat kad se od Zdenca do Vugrovca činilo kaj da sam na ulasku u Paklenicu i trebam ići u Senj.

Trening je bil i više nego dobar, bez nekih ozljeda, rokalo se ko nikad, tijelo se nije nikaj bunilo. Zadnji pravi test je bil prije 3 tjedna, 1M lapo lapo dan za dan, ispod 5ipol vuri , s tim da sam prvi dio išel nekak li la, dok sam drugi dan išel ko avion od Zdenca do kraja i to mi se činilo da bu moglo i bolje. Prolaze sam definiral i kao to bu to.

Odmor nije baš ispal dobro, otišel sam na Štefov trek jer je bilo jače od mene i drago mi je da jesam iako je bilo sve samo ne pametno. Posel, što ovaj prosvjetarski, što ovaj probisvjetarski, nisu me mazili, ali kao bude to dobro, bu išlo na adrenalin i kofein, e nebu.

Iskreno nisam htel uopće o ovom pisat, razočaran sam dost, al to je pičkasto, isto kao kaj bi i bilo odustat jer si loš(e). Tak da nekaj bu se ižmikalo, makar da se jednog dana sjetim da je bilo dana kad je 6:13 bilo loše.

Noć prije trke sam čak i spaval, ujutro svi rituali prošli vredu i umjesto ugodnij Hž nota, sa susedima sam sjeo u Uber koji nas je odvezel do Podsuseda. Dan je bil perfektan; lepi sunčani, kratka obleka, Susedove leki rukavice, 9 gelova, 375mg kofeina, 4 izotonika i jedne noge s prek 150 hiljada visinske u godinu dana, zgledalo je ko da bu dost.

Na startu sam znal da jedino Joža to ima u sebi, iako sam i za njega mislil da ak bumo više manje skupa na pola, da nemre to zdržati, a bome očito nemrem ni ja. Krenuli smo i do šume smo već nas dvojica bili sami, Kameni Svati 46:30, Glavica 1:13:30, drito prolazi kak treba. Osjećaj je tak, osjećam da sam zver, al i osjećam da sam nekak malaksal. Vjerojatno sam trebal malo pustit gasa, ali ajde pusti gasa nakon kaj 6 mjeseci radiš sve kak spada.

Dolazimo na Slap Sopot i taj uspon mi ide nekak ne baš kak bi htel, iako sam ga išel bolje nego ikad prije, gore na vrhu Joža malo pojačava, odma odlučujem da nije rezonski. Na kraju ni nije bilo, al opet, ne vrede mi dobre procjene kad sam za kurac. Dolazim na Risnjak unutar minute od planiranog i to je ok. Do Grafa je već malo žmehko, i na Zdenac se spuštam dost jako, minutu i pol kasnim.

Zasad prezentirano je skroz ok, više nego dost za sve kaj sam mislil s obzirom kak znam da trčim drugi dio… osim kaj danas ne trčim. Na Mrcini se osjećam ok, bez bolova, bez neke krepanosti, ali kao da mi je neko kondu smanjio na 50%. Na Gelenderu već kasnim gro i dalje vidim da ove noge nemreju niš. Zovem Anicu, velim “Anice u kurcu sam”, Anica je naravno podrška, i to realna. Mislim si pa dobro za koji si ti kurac 6 mjeseci radil to kaj jesi, i žrtvoval to kaj jesi.

Dalje idem u planinarskom tonu, prva grupa ZTŠ-a, joggam niz breg, uzbrdo ko oni mrtvaci s lampama kaj idu po Maksimiru. Jednostavno nema smisla ni pokušavat cjedit ovak šugavo tijelo kad nebu niš iz toga, 10 minuta sim tam. Isto tak, nema šanse da bum ja odustal jer kao nisam brz. Staza je tak lepa, sunčano je, umil bum se na Srnecu, Tajana bu mi dala kolu na Gorščici.

Na Hunjki sam i dalje bolji nego prošle godine, ali 20 minuta kasnim, a o tom kak sam kilav bolje ne govoriti. Trčkaram, vučem se, dolazi Štef, malo me motivira da idemo, ali neda mi se, nemrem. Samo se hoću dokopat Tajane. Dolazim, kola je fina, a Tajči je utješna.

Dalje neki planinar baš jako želi trčkarat zmenom, zamoljen je da ne. Još vura i nekaj ispred mene i onda je gotovo. Zadnji gel, jogganje prema Vugrovcu, lepe livade i najbolji planinarski dom. Čestital sam od srca Joži, jebena reza za prvu ultru, Štefu također, U6 u žepu.

Ostatak večeri prolazi uz za mene neočekivano puno alkohola i očekivano puno depresivnih nota.

P.S. – 1M je i dalje najbolja i najljepša utrka ikad, morti i ja dočekam 10 finiša

Sljemenski Barkley

Štef Radić i ja dosta smo različiti trkači. Ja imam razrađen program, ne pijem skoro nikad, ne pušim i baš jako se trudim da bi napredovao. On trči kad mu se trči, često bez plana i programa pa makar to bilo i 100 km eto tak jer mu je tak došlo s pauzama za pivu i pljugu, tj. kak sam ja to prozvao, Štefovo nekonvencionalno treniranje. Treba napomenuti da uz sav moj trud jednom kad dođe dan utrke ne razlikujemo se baš puno u vremenu dolaska na cilj, niti u količini uloženog truda i kompetitivnosti, Štef je vrhunski španer. Ali jednom kad se zanemare te potankosti, obojica obožavamo bit u šumi, ne radimo to zbog društvenih mreža, volimo istraživati negdje di nismo bili i dobro se izbiti. Također obojica smo pobornici brutalnog pristupa kod planiranja ruta i ok nam je da to nije namijenjeno za svakoga.

Ovaj tjedan mi je bil kao neki tjedan za odmor nakog umiranja u Dalmaciji i na generalnoj probi za 1M di sam se bome propisno izbio od Podsuseda do Vugrovca. Uspio sam se donekle dobit, sanirat sva sranja koja nastanu od treniranja i nisam imao neki plan za vikend. Isti taj vikend Štef radi drugo izdanje svog Pan Solo treka, čije prvo izdanje je prošlo bez finiširanja jer je bilo prebrutalno za okupljenu grupicu tak da sve lagano miriši na Barkley. Ovogodišnje izdanje trebalo bi biti još brutalnije, no meni je nekako promaklo kaj i kak bu to bilo jer sam sanirao sve mikro probleme. Dan prije treka bil sam u školi valjda 12 čuki, poslije sam maznul (jako rijetke) 3 pive da dojdem sebi i išao sam spavati iza 12, kao ujutro bi mogao na trek, bar kratku… A kog ti lažeš…

Zbudim se, prošećem Martu, doručak, kava i skužim da već možda kasnim. Zbog nekih sranja s vratom uzimam pojas da mi to ruksak ne razjebe još više, jedan bidon izotonika, 3 gela i niš, pa ima vode u potocima. Spremam kartu koju sam sprintal na Plenkijevoj grbači dan prije, trpam to u pojas, realno nisam si niš zel, al kaje tuje. Uzimam neku pivu koju nisam ni znao da imam da žrtvujem organizatoru za dobru volju i sve to nekak zgleda dost prigodno za taj event. Dolaskom na start uviđam da tam ima jebomepas 50 ljudi, žvagu do jaja. Izlazim, zadnje upute se daju, ja nemam niš, ni marker za kontrolke, nit sam se zagrijal, ha Bože moj, bum se zagrijal na prvom upriću.

Prvi dio mog proputovanja

Ne pozdravljam nikog jer sam totalno izgubljen, i krećem na prvi breg za Špirom i Curijem da nekog žicam marker da si prepišem kontrole s njima prije nego dojde horda. Obavljam to i krećem, od sad do kraja praktički nisam ni znal da se trek odvija. Prva kontrola je Bradovec koji je 72 brega od sim, Štef me nije razočaral, lomi ambicije fakultativnih trekera. Niš bacam se u rupu ispod Okruglice, upadam u neko sranje od potoka puno gline i mislim si super, već je počelo. Penjem se na devetku i ajde odlučujem da ću pustit da me vode mirne Gelender note jer to je takav event. Maksimalno iskorištavam saznanja sa svih Mrak kombi koje sam pohodil i odigravam kombu ispod Zavurta na Radojku pa klasična staza na Kustošijanac, okolo Koprivnjaka pa na grebenčić koji me spušta na drugi makadam otkud se odlučujem da dugo nisam bil na Smudilki pa zakaj ne. Kad sam se dočepal staze 1, prvi put koristim kompas i udaram azimut do prve kontrole, srećem Špiru kaj znači da nisam fulal. Samo sat i 20 nekaj minuta nakon starta i jedno 750 visinske i eto me na prvoj kontroli… od deset, khm, pet… imam još dva gela i dva gutljaja izotonika… vidi se da sam došel na Štefov event.

Nakon toga drito grebenasti makadam prema Zagorju i kroz šumu strmica do druge kontrole i mostića. Ok sad sam u Zagorju, dost sam žedan, Pšeničnjak baš i nije blizu, no kaj, idemo. Uspinjem se na divljaka kroz neke šikare i odjednom usred ničega ispadam na šumski put i tu si je neki zagorec napravil hižu, bome fina lokacija. Idem dalje i podno Pšeničnjaka šuma je prekrasna, 4 srne prolaze ispred mene i zaboravljam kolko je još ostalo. Uspon na Pšeničnjak je orijentacijski trivijalan, ali sve je tolko blatno da je svako penjanje kao da penjem smjerove u Paklenici. Nekak dolazim gore i kaj sad, ha niš, ajmo drugi put nazad u Zagorje.

Na spustu prema KT4 nailazim na neko curenje snega naizgled na potok, oooodlično, pijem to ko da mi je zadnje, miksam neki prašak kaj sam slučajno ponesel i reko ajmo azimut na KT4, ovak i onak nemam pojma di sam. Sljedeći detalj toplo preporučujem svima koji nisu bili, jedno od najljepših mjesta Medvenici kaj sam bil.

Potoci, slapovi, grebenčići… baš prekrasno.

Tu se samo uz pomoć igle kompasa dokopavam dobre staze i srećem zadnji put ikoga koga poznajem, opet Špiru koji mi saopćuje da nakon Osrenke ide doma. Sav teret finiširanja Barkleya je na meni. ( ja sam tu još uvijek mislil da bu i Curi išel sve, ali iz nekog razloga nije). Nakon te kontrolke iduća je Osrenka, odabirem neki greben između 2 potoka južno od natpisa Jelov breg i to je bilo tak strmo i još je bilo snega da sam fakat pomislil pa dobro kaje ovo Štef, jesi normalan. Onda sam se sjetio da bi ja složio valjda još i gore, pa sam nekak bil zadovoljan da nisam jedini.

Nakon Osrenke idemo treći ( brojkama 3!!!) put u Zagorje, ovak put marka 46, na kojoj isto nisam nikad bil, a zgleda da nebum ni sad jer sam ju odlučio hazarderski presjeći jer sam ostal na 2 guca vode i jednom gelu. Rizik se isplatil i eto me na KT6 i cesti kaj vodi na Bandićevo kurčevo skijalište. Točim vodu i iskorištavam cestu da malo odmorim od svega kaj sam prošel jer idu Francuski rudnici di isto nikad nisam bil. Tam se prvi put gubim jer je markirano 1823., no ipak nisam tak loš s kompasom kak mislim pa sam se nekak i pronašel. Rudnici su ok i idem na divljaka kroz 20 cm snega prema dnu Crvenog spusta.

Preživljanje do cilja

Čujem šššš, šššš , ššš. Ekipa se lagano smuča, jedu se germknedle, 8 od 10 ljudi ima Cro Ski jakne iako smo imali 3ipol skijaša u povijesti, ali ja si nekak mislim da je Cro Ski isto ko i HDZ, a možda samo trebam nekaj pojest i bil bi normalan. E sad, nisam nikad penjal Crveni gore i neznam s koje strane to treba radit, pošto mi je HDZ na pameti, odlučujem s desne(zapadne), a to znači da prelazim preko Crvenog spusta dok Fischer Salomon ekipa protestira. Vidno nadrkanog me nije briga i krećem se penjat po tom snegu i ledu. Neki frajer sa sededžđnice me pita dal sam ja kaj zgubil…uhhh, dobro da je bil gore. Prtim ja pol vure, kližem se, gladan sam, Tajči nije tu, ostal bum gladan, nemam love, al gle, ak sam triput bil u Zagorju, završil bum ovaj trek makar vmrl.

Dolazim nekak u Bogovićevu, pardon, na Gelender i brzo bježim sa tog mjesta po JGLu da se dokopam slobode. Na JGLu se topi bijeli drek ( možda ima nade za 1M) i sve je u vodi, dolazim na Tusti vrh, bacam pogled prema Medvedgradu i bome nije blizu, nije još gotovo. Klasični greben prema Plavoj pećini, pijem kvartovski potok i penjem se na sedlo sjeverno od Brebaka. Dolaskom tamo opet mi je pun kurac lagano i udaram azimut na iduću kontrolu, makar to značilo da bum penjal neki podzid ispod sljemenske ceste. Obavljam KT9, još samo Mlečnica i sloboda.

Čak sam trčal uzbrdo 12icu i cestu oko Medvedgrada, al fakat sam gladan. Nekak se penjem prema toj Mlečnici, još samo spust u cilj. Ide to nekak ide i taman eto Kranjčić i Sugnetić na račvi di ravno piše STRMO, a desno je ona neka blaga varijanta. Pitaju me “nisi valjda 10 skupil”, ja reko “a jesam”. Uz vidno gađenje odlaze na normalnu varijantu, a ja kad je već sve kak je odlazim na STRMO u cilj.

Dolje stoji Štef, koji je bil sretan ko malo dete da je neko završil njegov trek i upravo je to razlog zakaj sam to napravil, znal sam da bu Štef to cjenil. 1M je blizu, celu zimu treniram kak spada, ali zadnji trening je očito moral bit nekonvencionalan.