Monthly Archives: January 2023

DI ĆEŠ NA SRNU?!

Peto kolo kombe, taman smo ušli u fazu di je početni zanos popustio, lagano već misliš “pa dobro kolko se mi već lomimo…”, ali svejedno, stavljaš tu čeonku na glavu, obuvaš te čavlerice i ideš u Vrapče provjerit ko je luđi.


Prošla kola uzela su svoje žrtve, ipak, Mrak Komba jede svoju djecu. Konkurent mi Kufrin poklonil se na Sv. Jakobu, još par kombinatoraca je popušilo kakvo uganuće ili kontuziju, a i gore spomenuto parcijalno zasićenje rezultiralo je ponekim odustajanjem, pomirenjem sa sudbinom i općom bolikurčinom. Iako je moje promaknuće u drugu ligu stvar formalnosti, htel bi to (nebitno) zlato, a dokle god je jedan Brežičanec/Brežičanin/(ne znam kak se to veli) na stazi, nema predaha za mene.


Dolaskom na streljanje, uviđam da se lista za odstrel uvelike smanjila. Borba za jedino pravo zlato je aktualna bez daljnjega, ali od ovogodišnjih najbržih jedini koje očekujem sretat ovo kolo tu su sused Matej, Andraž Noir i zmagovalec Markica koji polako daje gasa. Od spomenutog trojca za drugog je suvišno spominjati zna li kam ide, za zmagovalca provjereno znam da zna ( iako sumnjam da mu se ganja baš do kraja), a sused valja neke bureke da ide lagano, ali budimo realni, taj živi da se zdrobi.


Start je srećom na početku marke i s tim je eliminirana svaka mogućnost uskog grla i divljanje kroz vododerine odmah na startu. Klasični 321ZdrobiSe! i krećemo. Krenuo sam ugodno jako, na početku je uz mene bio Grahlee, a za to sam znal da nebu dugo potrajalo. Nakon napuštanja marke kreće blatni uprić na greben prije prve kontrolke, tu sam čuo da su iza mene Markica i Bodić kad se potonji počeo raspitivati je li Curi došel na kolo (kae trta a ?). Pretpostavil sam da je tu i sused, ali ga ne čujem jer diše na nos. Nakon izlaska na grebensku stazicu, trčkaram suludi nagib kaj Markica drži bez beda, odabirem malo lošiji pristup kontrolki ( za koji sam sam na istraživanju rekel da je loš???) te cvikam sekundu iza spomenutog.


Ta grupice se otarašuje(gramatički vrlo upitno) trenutno vodećeg na MK te sumnjivo sporo trči makadam kod Babinog zuba. Ta sporost je u mom slučaju bila proračunata kako nebi zajebal silazak u šumu prema potoku. Na tom istom spustu Markica malo flaksa sjeverno nakon čega moguće zaključuje da će navigiranje do potoka prepustit meni, a sused čini mi se čini isto bez puno dileme, pogotovo jer je uvidio da se spuštam ko baba (jebiga, šparam zglobovlje). Na spustu uočavamo da jedna lampica na jugu krati ranije kod Babinog Zuba i po brzini spuštanja te lampice već pretpostavljamo o kom se radi. Dost ja dobro napikavam taj spust i eto nas na brani koju prelazimo kroz vodu uz susedovo neskriveno čuđenje…


U tom tenutku taj nijemi tris i nije išao nešto brzo, ali čini mi se da idemo ok s obzirom na vodećeg koji cilja drito na sedlo dok nas ja vodim malo sjevernije gdje se nadam da će me -greben-srušenostablo-lijevoodkanalića-krozkanalić-desnokodsvinjske- komba odvesti na netrnovito prevaljivanje na istočnu stranu Koprivnjaka. Ciljano se i događa te se i dalje u revijalnom tonu spuštamo na Kustošijanski makadam dok nam Noir radi finu prednost i izmiče nam iz vida.


Prelaskom makadama revijalnosti dolazi kraj i kreće grdo šiljenje. Čeka nas dosta strmi uspon na Javorovicu i tu fakat moramo vidjet jel uhvatljiv. Ja ga derem kolko god ide, do te mjere da mislim da sam skoro podjednako trčao i jako hodao, a moje vjerne sjenke ostaju vjerne. Ganjanju unatoč, uspjeli smo vidjeti dva jebena pogleda na lavinu lampica koja se sjurila niz Koprivnjak, šteta kaj to ostane nezabilježeno. Jedva vidljiva lampica ispred nas rapidno se približavala, nanjušil sam krv i zakucal se u crveno kolko god ide. Sused zvan PilaNaopako koji ide lagano je naravno to sve odlučio ispratiti. Do malog sedla ispod Javorovice prednost je svedena na par sekundi, frljimo do daske i cvikamo sva trojica jedan za drugim. Na spustu uviđamo da je Markica odbio sudjelovati u toj suludosti.

Do uprića na Zavurt Andraž opet odigrava azimut i tu nas opet ostavlja dok mi u izostanku talenta stišćemo kolko ide. Podno Zavurta lovina napokon postaje lovac, stišćem još jače ako uopće može, cvikam prvi, sused odma iza i kreće strmopižđivanje kroz šikaru i porušeno sranje. Mislim da je jasno kak smo na tom segmentu prošli. Uklanjajući opasnosti po moje lice samo sam čuo “jebena srna”. Mislim si “Kaje sused naletil na srnu?”, tog trenutka pružim pogled dalje, kad ono Andraž leti preko sveg tog ko da je na pisti. Aha, ta srna…

Ispadamo na marku u poretku Andraž-Ja-Sused i mislim si nema šanse da ga na spustu dobijem. Ipak, puštam nogu i uviđam da je konda u ovom djelu trke ipak na mojoj strani. Dolazi uspon na Črni vrh, trenutak za zadnji napad, ispucavam zadnje atome eksplozivnosti i prelazim u vodstvo, nada za prvu pobjedu još tinja.

Kaljuže i ogranke odrađujem super, letimično se okrećem i shvaćam da iza mene nema lampe. Super, rekao bi svatko neupućen. Zašto ne i ja? Sinulo mi je da je moj sutakmac skrenuo u ono gusto polje izohipsi koje se ja nisam ni usudio pogledati. Trčim ko konj nadajući da bu se zapetljal u te izohipse, ispadam na cestu i još samo ravnica do cilja. Zaglušujuću buku mojih čavli prekida razočaranje i veliki respekt kad sam videl da je 20 sekundi ispred mene ispala srna, otišla do Sabljinog auta i u nemoći se nije mogla ni zapisati na papir. Sve se dogodilo drito kak je trebalo, kroz najveće moguće sranje nabio me čovjek koji se kroz to sranje utrkuje više od pol života. E moj dečec, di ćeš na srnu…

Ostatak večeri prolazi uz mirne note čaja od konoplje.

Autentično loš

Četvrto kolo šesnaJste sezone Mrak Lige bilo je moje prvo pravo. Zakaj pravo? Pa već dve godine slušam o uprić kolima, partijanju na domovima i tom kak se fura šuškavac oko pasa i zbuksane čarape pa u domu skineš majicu i onda šupkavac na golo i budeš bos u čarapama u domu. Isti taj Batica kaj mi je to pričal mi je donesel stvari na Graf, tak da ne znam, ili je on omekanil ili su prava vremena iza nas.

Bilo kako bilo, uprić kolo trebalo je biti po mom ukusu. Tu je bitno ko trenira i ko je jak, znači nebu me Andraž dobil svojim mađijanjem po šumi. E sad Kufrin je obično bolji od mene uz breg, ali obično i ima kilometar dva viška svako kolo. Problem je taj kaj sam prošlo kolo uganul nogu i sad je to kao ok, al još nisam voljan skotrljat se po šumi tak da odlučeno je da bum išel okolo po makadamu ispod Grla, pa kaj bu bu.

Uvjeti su bili više nego regularni, u jutarnjoj šetnji s Martom vidio sam dečke iz Šumadije, kak plešu kolo oko ulaska na Kulmerov, znači uhvati se ceste što prije i ne kemijaj. Dolazim trčeći na start da izbjegnem pretjerana naklapanja i da se fino zagrijem. Odmah po dolasku primjećujem da i ljudi kaj o štapovima inače ni ne razmišljaju ovaj put ih rađaju ak treba, špekulira se o tom da bu padanja i stenjanja uz breg. Špekulacije su bile pogođene.

Start je bil obilježen maksimalnom entropijom, ovaj ide sim, onaj ide tam, svi su odma išli na divljaka s ceste na cesticu iznad lagvića, no to je naravno uzrokovalo čep na koji ja srećom odma reagiram odlaskom naokolo i upadam na stazu jedno deseti. Unatoč tome kaje to uska singlica uspijevam uz rano zakucavanje čuke na 185 prestići sve koje moram uz jedno srećom bezazleno podrhtavanje zgloba i završavam iza Čangre, Mateja, Bodića i Kufrina, rekel bi optimalno. Izlaskom na cestu deremo baš grdo, a dolaskom na makadam deremo još grđe. S podsmijehom smo usput ispratili dio ekipe koji je upao u Šumadijsko ljekovito blato.

Prvi trenutak moje (prisilne) autentičnosti je spomenuto trčanje na okolo po makadamu. To je dost ovak neobičan i jedinstven trenutak. Trčiš sam ko pes u mrklom mraku po nekom makadamu, oko sebe ne vidiš niti jednu lampicu, a gaziš se ko Isus (isprike svim Hrvatima Katolicima) jer ono, ak misliš ići okolo i samo malo se opustiš, bil buš sto pedeseti kad se spojiš sa svim ruparošima iz rupe. Kad smo kod ruparoša, moj spoj s njima dovodi me na randevu sa čistom kremom Mrak Kombe koja taman prolazi pred mojim očima. Markica, Šiki i Bodić, sve redom zmagovalci i to Markica i Šiki višestruki. Ipak, respekt sam ostavil za jednu drugu priliku, forfaral ih i nastavil svoje makadamsko proputovanje.

Malo prije prve kontrolke učinilo mi se da polako stižem i Kufrina, što se ubrzo potvrdilo na čeki, tu puno bolje napuštam istu i ispadam u potok ispred njega zajedno s Markicom. Par ugodnih Wim Hof kupki za noge i vrijeme je da ja skrenem desno na 45% nagiba ugodno položeni greben, a dečki odlaze naokolo po stazi. Najbolje da brojkama od 1 do 10 opišem količinu gripa na tom grebenu: 8 9 8 8 7 6 7 -5 -4 -10 6 7 8 9 8 7. Unatoč tom kaje ovo bila orijentnacistički najbolja komba, ova sredina bez gripa je bila pogibeljna. Šiki, koji je bil malo iza mene, i ja, smo se u nevjerici gledali dok smo se noktima i zubima hvatali za svaku dostupnu granu štapovima unatoč. Pronalaskom gripa na opće iznenađenje malo odlazim od Šikija, hvatam marku 50 po kojoj lagano trčim do pred cestu.

Tu sam zapravo poprilično usamljen i nekako ta činjenica, uz zglob i gubitak volje za životom na grebenu me uljuljava u klasičnu zamku da se ne treba ubijat do kraja. Nakon nes(p)retnog penjanja po štriku, napikavam po grebenu prema Jakobu i negdje na pola grebena se spajam s drugim vlakićem iz prve lige, dvojcem koji će osvojit utješne nagrade iza Bodića, Curijem i Matićem. Moram priznat dvojac me ugodno iznenadio žustrinom kojom su se penjali kroz taj snijeg, a moje čuđenje prekida dolazak lampice s istoka. Reko “Ko je tolko pametan da je išao toliko duljim putem da uhvati onu razjebanu stazicu prema Jakobu?!”. Te sekunde kad sam to pomislio odma sam skužil da je odgovor dosta očit, to je bil Doktor okolnih puteva Kufrin. Za divnu čudo uz sve zajebe, ja sam par sekundi iza prvog iz svoje lige.

Da tome nebi bilo tako odigravam finalni zajeb, umjesto da po cesti trčim za Kufrinom i Curijem kojeg bi onda nas dvojica vjerojatno dobili na cesti i razračunali se za prvom jesto u ligi, ja odlučujem biti orijentacistički autentičan hvatanjem azimuta kroz, po meni ne tako strašnu šumu kako bi izbjegao jednu bijednu izohipsu. Dolazeći prema Grafu primjećujem da ne vidim nikog da dolazi sa ceste. Pa normalno da ne, kad ih vidiš unutra kroz prozor jer je cesta bila hiljadu puta brža! Nema veze, bar sam ostal pri svom i bil autentičan, a posljedično i loš.

Ostatak večeri prolazi uz izostanak štrudli.

Kae sa žutom mrkvom?

Režem ja žutu mrkvu zajedno s ostalim povrćem, jer bumo kuhali “bogatu juhu”. Pod bogata naravno mislim bogata povrćem, a ne za bogate ljude…iako, informacija koju uskoro saznajem dovodi u pitanje etimologiju imena te juhe. Naime, žuta mrkva je znatno skuplja od ove normalne sirotinjske mrkve i to me dovodi u egzistencijalne dileme.


Treba li meni ta snobovska mrkva? Sigurno da milijuni ljudi žive bez te mrkve, samo s običnom mrkvom. Ima li ta žuta mrkva neke posebne benefite i hranjive tvari naspram obične? Zaključujem da ne pošto ostatak čovječanstva normalno funkcionira s običnom mrkvom.


E sad pošto dobro poznajem princip matematičke indukcije, odma zaključujem da mi ni obična mrkva nije esencijalna, jer ziher korabica, celer i peršin imaju dovoljno svega kaj mi treba. Ali sad pak iz iste te indukcije zaključujem da mi nikaj ne treba, i ne, ne ciljam na autofagiju.


Nakon nekog vremena dolazim do zaključka da je malo vjerojatno da mi nikaj ne treba, a to onda rekurzivno znači da mi treba sve, pa i žuta snobovska mrkva koja je tvrđa od obične i zbog koje se sve ostalo u juhi prekuha i bude za kurac.


Možda bolje da i dalje ne odgovaram iskreno na pitanje “O čem razmišljaš?”.

Preko gležnja do medalje

Treće kolo ovogodišnje Mrak Kombe bilo je debelo zaokruženo u mojoj glavi čim su staze izašle. Kvartovsko kolo, kolo di šećem pesa, puno opcija na divljaka i dosta raznolika konfiguracija terena dali su mi za pravo da se nadam svom prvom TOP 3 finišu na ikojoj Gelender ligi ikad igdje, a možda i da pomrsim račune gospodi s 800 ITRA žetona.

Na prvom duplić kolu dogodilo se točno ono kaj sam si mogel i zamisliti, Kufrin me dere uzbrdo na JGL-u, ja derem Andraža na istom tom JGL-u, a onda opet skroz kontra poredak na večernjim kolima gdje do izražaja dolazi to da Andraž dulje trči po šumi nego kaj ja postojim. Epilog navedenog je da svi imamo praktički isto bodova. Bez obzira kaj je to samo jadna treća liga i prvi iza nas trojice zaostaje tristopedeset bodova, odlučujem da Batičini savjeti o trčanju naokolo i samo tolko kolko treba da se prođe dalje nisu dovoljno argumentirani da se ja nebi zaklao do smrti kao u bilokojem natjecanju kojem sam ikada sudjelovao.

Stazu sam prostudiral iz svih kuteva, sve je zmereno, 6.4 km se nemre više ispeglati i na moja za trčanje preširoka ramena je stavljen imperativ dobrog nastupa kad se u kuloarima pročulo “kolko km Miha ima”. Da dodano nabrusim situaciju, na tekmu dolazim s 60 čavli po 2.5 eura komad jer “sad bum ja njih sjebal s nenadjebivim gripom”.

Stoji nas 80ak pošlihtanih na zebri kod Pilane čekajući da se gazda pojavi nekaj brzo izmelje i da mi se na “321Upri” čuka zakuca iznad 180 i nejde ispod dok se opet ne spustim na isto mjesto. Prvih par sekundi se ni ne sjećam jer je adrenalin izvan svih preporučenih doza, prva slika je da prvi ulazim na štengice iza pilane, nakon toga se zajedno sa susedom Matejom dokopovam stazice paralelne s markama 18 i 19 i odigravam kombinaciju po njoj skroz dokle ide dok se za to vrijeme iza mojih većina lampica penje direkt najkraćim putem do bikče. Izlazim na bikču par metara iza predominantnog Bojana i metar ispred suseda. Dobro je, zadržal sam poziciju, nisam zajebal. Trčimo tak unezvjereni prema jakom zavoju na kojem idemo gore prema Strmopeći i prvoj kontrolki na Bukovom Platu. Bojan se malo prije odvaja, ali sve se na kraju svodi na par sekundi do prelaska staze za Strmopeć.

A kad ono tamo totalna blokada, odjednom više niš nije kak bi trebalo biti, ni hranilice, ni Bokija, ni kontrolke. Potpuno bunilo prekida sused koji je nekak zgruntal di je kontrolka, a ja naravno brže bolje za njim. Nakon toga, “samo ću na sjever i na svinjsku stazicu koja prejebeno po izohipsi obilazi divovski vrh od 45 metara visinske”. Hoću, ak je dan, i puls mi nije miljardu, i nisam na samrti. Ovak sam preko nekolicine balvana i šikara ispal ispred Bodića, a iza Kufrina, pa ti glumi orijentacista.

Slijedi ambiciozno strmopižđivanje s Baćunskog sedla u potok Bliznec, iako si još nisam oprostil svinjsku stazu. Bodić u nevjerici pogledava di se ja mislim spustit no to me ne obeshrabruje. Možda je trebalo, jer nakon 3 koraka moj gležanj gubi bitku od obične grane. Zgleda da mi inovejtice nisu suđene. Nego, pusti sad to, ispred mojih očiju odjednom je favorit Bojan koji se ne ljubi baš s orijentacijom tak da nada još traje. Spust u Bliznec odrađujem osrednje, ali ipak bolje od Bokija koji je odigral kenjoning za dž. Kako to obično biva, gdje god je šuma i kontrola, ne treba puno pričekati, stvoril bu se i Andraž. Nedugo zatim tu i je i sused koji je malo zaflaksal, a i Kufrin koji je svoj put do kontrole pronašao preko Zgoretog brega.

Nakon cvikanja petorka opet kreće u razdvajanje, sused na zgražanje opće mase ide na Obrnjak, dok se nas 4 želimo dokopat Adolfovca po cesti. Boki i Kufrin me ponižavaju na tom segmentu, a Andraž žali za vremenima kad je cesta bila zabranjena na kombi. Kraćenje s ceste do Adolfovca opet pokazuje svu raskoš osjećaja za azimut brzog dvojca tak da im se opet pridružujem samo da bi me u 100 metara leusteka oni ostavili 200 metara. Unatoč svoj toj brzini, uzevši azimut skroz do odvajanja 55a te ponovnim flaksanjem debelo nadmoćnog Bojana, ispadam u potok ispod Ritinog Vrha (KT3) prvi za sekundu*.

*prvi u ovom svijetu, ne zaboravimo da sused ima proputovanje preko Obrnjaka

Uprić na Ritin Vrh samo je potvrdio sve kaj se već i prije znalo. Neznam kaj bi rekla Rita, ali jedino kaj sam ja mogao gledat je Bojanova rit koja mi je suvereno odmicala. Začudo, unatoč mojoj povećoj r…, isto tako sam ja odmicao Kufrinu, no to nije rješilo borbu u našoj trećoj ligi jer do kraja nam je ostao gotovo pa samo spust, a tu si sretniji ak te hvata krdo veprova radije nego Andraž. Ritin Vrh prvi cvika sused Matej. Čekaj malo?! Koji Matej?! Točno taj, koji nas je vrhunski obrnul prek Obrnjaka. Andraž potom divljim spustom na divljaka uspijeva životno ugroziti Shpiru koji je i bez toga bio životno ugrožen kad je vidio uspon do spomenutog vrha.

U potok na kojem sam maloprije bio ajmo reć prvi, sad dolazim na diobi trećeg mjesta skupa s Andražem, obojica gazimo direkt do gležnja u vodu. Naravno, narihtal sam da je to onaj uganuti, treba mislit na oticanje. Brzim pregledom staze do kraja dolazim di zaključka da je sad lagani i ne tako kratki uspon do grebena ispod tustog te da mi nakon toga preostaje jedan kraći uspod prema kućici na Leusteku, ostalo vrijeme sam janje za klanje. Usput dok se penjem i pokušavam nabit što veću razliku uzbrdo (trenutno) slabijem slovencu imam egzistencijalnu krizu jer sam s istim baš nakon prošlog kola vodio razgovor kako sam loš u utrkivanju 1na1 s nekim, a on je spominjao kako je on dobar, Jebeno, baš sam mu to trebao reći. Gležanj zasad izdržava sav moj fizički, a i onaj puno veći emocionalni teret i do 12. stupa dolazim eventualno 5 sekundi ispred.

Do kraja još taj jedan mali uspon i onda ne baš trivijalan spust u cilj, tu moram imat bar 15 sekundi prednosti inače bu me preskočil. Na usponu derem baš jako, točno kak treba i naravno nakon toga ko za kurac fulavam ulaz u stazu, padam, zabijam se u deblo te 100 metara prije cilja ispadam na cestu iznad PP Medvednica i čujem da je 2 metra iza, do cilja derem ispod 3 po kilometru i začudo dobivam svoj prvi 1v1 duel u životu + ukupno treći na kolu 17 sekundi iza zmagovalca Bokija koji je ipak klasa za sebe.

Ostatak večeri i noći prolazi uz postepeno oticanje zgloba i oprečno veselje kaj sam dobro odradil kolo.

P.S. – ovaj blog nebu zgledal baš ovak taksativno, dapače pisal bum ja tu svakaj, ali utrke u mojoj glavi protiču drito ovak, strogo kronološki

za lakše praćenje igre: