Category Archives: Trke

U prozi ne vozi

Kvartovska komba, staza bomba,
stigla mrma, kašalj drma,
do prvog stupa, poveća grupa,
u prvoj grupi, 3,2,1, upri!
Gips il Loja, varijanta koja,
druga je blaža, eto i Andraža…
Izbijam na stup, ispal sam glup,
varijanta sranje, kroz ljekovito granje.
Niz greben Tusti, ti se spusti,
kao bob, al ne izvrćem zglob.
Pred pećinu Plavu, drito na glavu,
kaj će ti šćapi, ak nisi čkapi!
Pogodil vlaku, u picinu dlaku,
zeleno korenje, Zlovenc stenje.
Veseli trio, loma me nabio,
Boki prti, Sused lovi do smrti.
Dalje bez problema, ali Andraža nema,
trgam grane, dok on hopsa prek brane.
Jebem se u glavu, nemam varijantu pravu,
ostal bez snage, nemrem ni upriće blage.
Spust na žicu, ko je tu sve,
Sused Markicu, a Noir mene minute dve!
Dolaskom mado na prag, šaljem na mail trag,
al kaj kad ni shpiroliza, više nije dan iza!

(Ne)revijalno

Došlo je i to vreme. Ona 2 tjedna u godini kad ti ne fali mrak komba, ali treba još odradit zadnje, kratko kolo. Kratko kolo, kratak tekst… Ili?

Dotrčavam na kolo. “Jao debosu pa zakaj trčiš na kolo 6 km od doma?”, rekel bi Batica. Pa zato kaj bum prvi u ligi i ak sam zadnji na kolu, a i 1M je iza ugla, treba skupit te kilometre. Na putu do Markuševca sva sila ljudi nudi mi prijevoz, no ustrajem u svom naumu da se sa svojim 25litarskim ruksakom na samoodrživ način dokopam Ronda kao što vjerujem Uršula FonDerLajon želi od mene.

Špalirancija do kamenoloma protiče ugodno u razgovoru s Markicom i Curijem koji ni sluti da će se tik prije trkačke penzije okitit lovorikama. Dolaskom na start(barem na karti) i prolaskom istoga samo je bilo pitanje koji od orijentacista bu se prvi žalil. Iako mi staza odgovara zbog 2 jaka uprića i dosta trčanja niz nogu nekako ne osjećam ko da bum ostvaril drugu pobjedu za redom. Alo klinjo, kam ti se žuri?!

Startal sam jako i prvi dolazim na ulazak u šumu, tu se raštrkavamo i pomalo nonšalantno zauzimam potpuno krivi smjer penjanja i na skroz krivoj strani kanala sam. Ispred mene uštekava se Andraž i to mi nekak ulijeva vjeru da bumo ipak došli do kontrole. Pratim ga bez da frljim do kraja i reko ajde bum ja to tak do kontrole, onda bar da mi puno ne zbriše niz breg pa dalje bi moglo i ići na moj mlin. Dolaskom na široku stazu u toj sekundi odlučujem da nebum po njoj kao kaj sam planiral nego idem ja dalje za njim jer jebiga, s njim ti je bolje ak ga vidiš nego ak ga ne vidiš.

Penjemo se mi tak i odjednom sve je oko nas gusto, neko šugavo kamenje je pod nogama i sjetim se da kak sam sa Shpirom zaključil da to kamenje ukazuje na Gradečak koji nije jedna od postaja ove večeri. Prestajem pratit ligaškog suborca i po izohipsi kroz neka sranja donekle spašavam stvar i ispadam na sedlo podno kontrole. Vidim ja neku lampicu gore prema kontroli i reko evo jedne od gospođa koja je ranije krenula. Ispada odjednom i Andraž i gledam ja kak mi zapravo uopće ne stižemo tu gospođu uzbrdo. Odjednom shvaćam da je ta gospođa Markica i naravno da ga ne stižemo. Dolazim na kontrolu peti/šesti iza Curija, Matića, Markice,(možda) Štumsija i Andraža… ma prekrasno.

Spust je bil dost šumski kaj je meni pasalo i tu sam ih sve uspio preći osim naravno zna se koga. Ko za kurac cijeli taj spust su mi suzile oči tak da je propriocepcija bila prepuštena sama sebi. Sjuril sam se niz lepi greben na branu i vidio da je Andraž ziher 25-30 sekundi ispred… ha niš, ajmo ga ulovit. Trčim kolko ide po tom makadamu, ali odmah uviđam da i nejde baš tak jako i nekak se uljuljavam u to da se ne gazim do kraja. Po putu ima dost leda, a nekak mi se neda sjebat prije dugih trka, a i već sam osigural pobjedu u ligi. Ipak, Andraž je malo bliže i na kontroli brojim drito 21 sekundu iza njega. Povratak mi otkriva da je prvi iza nas Markica, a ostale nekak nisam baš registriral jer sam gledal jel se bum spičkal ili ne. Na brani je Andraž 30 sekundi ispred i to nekak ne zvuči baš dobro, previše sam se šparal po ledu, ali ipak ispred je treći najviši vrh svijeta iza K2, Deščevec.

Upri miško gore i nekak mi Andraž na tom usponu zgleda onemoćalo, mislim, čovjek je nabil grdo ekipu na Istratreku od 45 km prije par dana, a onda se još i uvalil u skroz drugu hrpu sretnih i malo manje sretnih kombi pa je bicikliral 100 kilometri po vremenu u kojem se jedva ide u dućan zbiciklom. No, da nastavimo, nisam ja kriv za to tak da ja sve platoiće trčim, em da ga stignem em da me Markica iza ne posrami na ovom kratkom usponu. Dolazim na Deščevec 3 sekunde iza , zahvaljujem kaj nema još 50 visinske jer bi nas Markica sve prestigel i krećem lovit srnu zadnji put ove godine. Relativno mi to ok ide i ispadamo na potok kod staze 69 na način koji nisam baš planiral.

Ispred nas je jebomepas voda široka 10 metara, u toj sekundi te manije ja sam zabrijal da je cijeli potok poplavil na tu razinu i da je neprelazan. Andraž odlazi na logičan jug, dok ja idem na sjever kak bi prešao tamo di znam da se može. E, zajeb! Najbolji prelaz je taman bil malo južnije i tu sam spušil ziher 20 sekundi. Do kraja cesta, al neznam, nekak sam odustal, pogotovo kad je bilo pun kurac leda po kojem sam skoro pa hodal, u cilj dolazim 50ak sekundi iza prvog, i iskreno imam osjećaj ko da je ova mrak komba bila neka ultra di sam se danima ganjal s Andražom. Bilo je jebeno, a ako nas zdravlje posluži, radujem se istom i u drugoj i u prvoj ligi.

U cilju je bilo za moje autistično biće suviše napućeno, no ljudi su bili sretni, a to je lijepo. Markica i ja smo čekali Baticu za dođe, pa da autizam ipak dobije par predstavnika. Uz hrpu smeća od hrane i ugodne razgovore čekali smo proglašenje koje je vodio najbolji od svih spikera sa Grawe maratona. Držal sam se malo po strani u sigurnom društvu Tajči i čekal da me prozove i da stanem pred ljude i bude mi neugodno (ironično, svaki dan stajem pred ljude). Nisam ni mogel zamislit kaj slijedi, na neku foru svi su počeli skandirati moje ime, unutrašnjost mi se maksimalno komprimirala i odjednom je nastupio dost veliki ponos, nisam navikao na pohvalu niti na priznanje. Nemrem puno više reći o tom jer sam bil zmrznut.

Od ostatka proglašenja mnogo je važno naglasiti pobjedu suseda u drugoj ligi i još važnije pobjedu drugog suseda Curija u prvoj ligi, da sam na njegovom mjestu zval bi Kikija na telefon svaki dan idućih barem godinu dana, ali ak on to nebu napravil, bum ja za koju godinu.

Ostatak večeri prolazi uz ugodne razgovore naroda slovinskoga.

P.S. – koji god event da razmišljate pohoditi ovoga marta, nemojte dopustiti da propustite najbolji od svih koji postoje, 1M

Ušlagiran do zvijezda

Dan je počeo ugodnim buđenjem u 03:50 ujutro nakon 7ipol sati sna kaje pravo čudo. Ne 7ipol sati, jer mi je prosjek inače preko 8ipol, nego ikakvo spavanje prije JGL-a, a kamoli ovog koji je dio ministarstva mračnih poslova. Obično cijela noć prije izgleda ovak: “sutrajeJGLsutrajeJGLsutrajeJGL…10:00 ulazak na gips, 16:00 kraj makadama, 22:30 Snopljak itd.” svaki prolaz u sekundu poznat. Ovaj put poput najvećeg rutinera, nisam ni pišal po noći, a kamoli se budil, odradil sam ga komforno 42:21, s najavom unezvjerenja navečer. Bodovi u žepu, prvo mjesto lige praktički ziher, ali Batica veli: “Jebeš treću ligu, samo prva se gleda ili ak možeš apsolutno pobjedit kolo.”

Pobjedit?! Ja, bogec kaje prije dve godine prvi put čul za ovaj najbolji event u povijesti i dolazil na cilj kad se već desetak ljudi presvuklo. JA? Pobjedit? Ajde ove ultre jebiga, tu ko trenira, taj ide, ali tam nema srni, indijanaca, gemparda i bildera kaj se spuštaju ko lavina u Alpama. Tu baš moraš bit totalno opičen da se upustiš u taj koloplet emocija, a kamoli da prvi dođeš do bijelog Nissana.

Nakon JGL-a odradil sam sve kućanske poslove, tresnul krvavice u Mlinki, odradil nekaj još oko škole i niš, čavli na jadne zmučene noge, ostatak obleke i kofeinski gel u padže. Dolazim na Lonjščinu naizgled rutinski, samo kako bi totalno popizdio prema Ceru. Smireni Markica, Sablja i malo manje smireni Štumsi čude se srkanju gela, ali kaj buš, čist nisam uspio, možda bi mogel ušlagiran. Sami start bil je poprilično partizanski raspoređen, ovi gledaju prema tam, ostali prema sim.

Startam na jug, od kontrolke, ali neda mi se odmah kroz žbunje i sranje pa promjena ritma. Ispred mene ispada prvo Curi, no to odmah odlučujem da nije dopustivo, prelazim ga i dolazim iza Andraža koji ispada iz istog sranja, ali malo dalje. On ide skroz fino i svojom krakatošću hoda jednako brzo kolko ja trčim. Ta opcija mi ne igra, do Cera moram skupit neku prednost inače kurac. Prelazim i njega, gacam kroz blato, pogađam par račvi, okrećem se, još uvijek je tu. Nakon jednog grebenčića dolazi uvala po kojoj se onda na divljaka prenjemo na marku, nas dva na šest nogu. Da, Andraž odlučuje da nove tenisice imaju slabiji grip nego njegove ruke. Ispadamo na marku 57, jedan za drugim, zasad štanga.

Marka je trenutak za ubrzanje, drobim jadne noge i nakon 20 sekundi se okrećem i uviđam da lampica pozamašno posustaje, e tak već da. Nakon još stotinjak metara s istoka naviru još dve lampice, dve pile naopako. Sused koji nezna lagano i ispred njega Boki čije lagano je nama ostalima sve samo ne lagano. Trčim ko konj, ni najveće uzbrdice ne hodam, kroz potok gazim drito i stiže relacija potok – Cer. Strmo i još sniježno. No krasno.

Čim je krenulo biti strmo, priključuje mi se Boki. Slijedi 10ak minuta iz pakla. Unatoč tome kaj mi noge više ne postoje, ne odustajem od trčanja, krepavam, ali idem dok Boki iza cupka i govori kak dobro idem i da tak nastavim. Ne vjerujem mu ni 5%, ali kaj bum, kad sam do sim došel, idem i dalje. Do početka finalnog uprića je to na nekaj i ličilo, ali tam mi se činilo da do gore ne bum došel. Krenemo mi prtit i penjat te stopinke, meni kvadre i listovi umiru, Boki veli “još malo”, ja unatoč javnoj sramoti cviljenja velim “bole me noge”, veli on “znam, dobro ti ide”. E sad fakat znam da laže. Gledam ja gore neka lampica na Ceru, mislim si do gore ne bum zdržal. Penjem se, penjem, al ta lampica je baš daleko. Reko, jebemu mater, pa popel sam se i na viša mjesta od Cera. Odjednom…ispadamo mi na Cer… Lampica koju sam gledal je bila zvijezda na nebu, a jeeeesi glup. Kontrolke nema, kaj označava da se bacam na glavu nazad.

Spust mi je išel baš dobro, plus imao sam priliku vidjet di je ko. Prvo sam naišel na suseda, pa na Andraža, dalje je sve u magli deranja “pazi! idem! čuvaj!”. Kad sam počeo nailazit na ove normalne izvan prvi 15-ak, nisu skrivali čuđenje i zgražanje silinom spuštanja. Ja sam si mislil jebiga, valjda čavli drže, jednom se živi, a znam ko me ganja. Prelaskom makadama Lipje vidim lampice dolje, čini mi se da je vrijeme za kratit na marku. Krećem, sve mi je to čudno i nepoznato, srećem susedu, “jel tu marka?”, “je, blizu je, malo tamo”. E, al kurac malo tamo, ja više ne mogu mijenjat smjer, samo me nosi. Sjurio sam se i pras, drito u potok do prek koljena, a još mi je Andraž govoril kak je taj potok super kad nebi bilo srušenog u njemu. Noge ne osjećam, kaje tuje, prelazim to svo srušeno, dokopavam se marke nakon 30m kanjona, okrećem se, dve lampice su blizu, pretpostavljam Boki i Andraž.

Dolaskom na stazu, derem opet kolko ide, ali sad mi je baš teško. Kratim ispod Tustog i sad, ako ovaj iza mene krati isto ko i ja, to je Boki, a ak krati izohipsu prije, onda je Andraž. Ispada da je Boki. Kratim sve kaj ide, skoro pogibam od maloumnih debila kaj se gare po cesti s autima i ispadam na Pilanu. Okrećem se i iza su dve lampe, opet se teleportiral. Nakon toga kreće dio di treba dobro pogodit kad po izohipsi, kad na greben, di ima gripa, di kroz kanal. Kao prvi nema mi spasa od vlastitih odabira, Boki mi se prištekava bez pol frke, njemu je to smešan tempo. 20-30 metara iza je Andraž. Brza analiza ostatka trke mi ne ulijeva povjerenje, do Baćunca nam slijedi strmi uspon po terenu koji visi, pa još strmiji šumski spust, pa malo ceste uzbrdo i onda opet šikara i drito dolje. Gubim 3:1.

Iako su neki čitatelji ovih redaka sumnjali da bum u mraku napiknul svinjske stazice i grebenčiće po noći, ja to uspjevam, skupa s Bokijem kao mojim pobočnikom koji i dalje navija za mene. Izlaskom na greben Baćunca pokušavam stiskat, promiće mi kontrola, ali dobri drug Boki se revanšira za drugo kolo kad sam ga usmjeril prema Koprivnjaku i cvikamo skupa. Andraža nema, ali spust do Blizneca stvoren je da se on stvori, to zna i Boki koji isto tako zna da ću se ja spustit kao da ne postoji sutra. On, pametan i odgovoran, to ne čini, govori mi “ajde sad, bježi” i kamikaza kreće.

E sad, neki će to skužit, ali većina nebu, pa da probam objasnit. Sumanutost kojom sam se ja spuštal dolje graniči sa zdravom pameću (koje očito nema). Letiš, padaš, grane pucaju, čini ti se kao da ne diraš tlo. Taj osjećaj kad je tijelo triput brže od mozga, uopće ne vidiš kam ideš, a nekak ipak gaziš po neravninama, skliskom lišću, popravljaš azimut na kućicu na parkingu… E, za to se živi, jebeš bodove, ligu i šparanje (osim ako fakat nekaj ne boli), ali daj mi tih 6 ganjanja po šumi u venu.

Jednom kad sam se vratio u tijelo, opet se susrećem sa svojom nemoću na usponu do stare žice, pa onda i do sedla iznad Leusteka kroz šikaru na divljaka. Tu se Boki približava, ali em znam da mu ovo nije utrka za koju gine, em znam da nas čeka još jedan sumanuti spust do cilja. To sve prolazi dosta izravno, nakon čega se spuštam ko fliper kuglica niz kanalić i ispadam na Leustek, par metara od mostića, trčkaram prema bijelom Nissanu i nitko me ne čeka da me zapiše. Dižem ruke, smijem se i mislim to je to, zmagal sam kolo mrak kombe.

Ostatak večeri prolazi uz manjak senzacija u ekstremitetima.

DI ĆEŠ NA SRNU?!

Peto kolo kombe, taman smo ušli u fazu di je početni zanos popustio, lagano već misliš “pa dobro kolko se mi već lomimo…”, ali svejedno, stavljaš tu čeonku na glavu, obuvaš te čavlerice i ideš u Vrapče provjerit ko je luđi.


Prošla kola uzela su svoje žrtve, ipak, Mrak Komba jede svoju djecu. Konkurent mi Kufrin poklonil se na Sv. Jakobu, još par kombinatoraca je popušilo kakvo uganuće ili kontuziju, a i gore spomenuto parcijalno zasićenje rezultiralo je ponekim odustajanjem, pomirenjem sa sudbinom i općom bolikurčinom. Iako je moje promaknuće u drugu ligu stvar formalnosti, htel bi to (nebitno) zlato, a dokle god je jedan Brežičanec/Brežičanin/(ne znam kak se to veli) na stazi, nema predaha za mene.


Dolaskom na streljanje, uviđam da se lista za odstrel uvelike smanjila. Borba za jedino pravo zlato je aktualna bez daljnjega, ali od ovogodišnjih najbržih jedini koje očekujem sretat ovo kolo tu su sused Matej, Andraž Noir i zmagovalec Markica koji polako daje gasa. Od spomenutog trojca za drugog je suvišno spominjati zna li kam ide, za zmagovalca provjereno znam da zna ( iako sumnjam da mu se ganja baš do kraja), a sused valja neke bureke da ide lagano, ali budimo realni, taj živi da se zdrobi.


Start je srećom na početku marke i s tim je eliminirana svaka mogućnost uskog grla i divljanje kroz vododerine odmah na startu. Klasični 321ZdrobiSe! i krećemo. Krenuo sam ugodno jako, na početku je uz mene bio Grahlee, a za to sam znal da nebu dugo potrajalo. Nakon napuštanja marke kreće blatni uprić na greben prije prve kontrolke, tu sam čuo da su iza mene Markica i Bodić kad se potonji počeo raspitivati je li Curi došel na kolo (kae trta a ?). Pretpostavil sam da je tu i sused, ali ga ne čujem jer diše na nos. Nakon izlaska na grebensku stazicu, trčkaram suludi nagib kaj Markica drži bez beda, odabirem malo lošiji pristup kontrolki ( za koji sam sam na istraživanju rekel da je loš???) te cvikam sekundu iza spomenutog.


Ta grupice se otarašuje(gramatički vrlo upitno) trenutno vodećeg na MK te sumnjivo sporo trči makadam kod Babinog zuba. Ta sporost je u mom slučaju bila proračunata kako nebi zajebal silazak u šumu prema potoku. Na tom istom spustu Markica malo flaksa sjeverno nakon čega moguće zaključuje da će navigiranje do potoka prepustit meni, a sused čini mi se čini isto bez puno dileme, pogotovo jer je uvidio da se spuštam ko baba (jebiga, šparam zglobovlje). Na spustu uočavamo da jedna lampica na jugu krati ranije kod Babinog Zuba i po brzini spuštanja te lampice već pretpostavljamo o kom se radi. Dost ja dobro napikavam taj spust i eto nas na brani koju prelazimo kroz vodu uz susedovo neskriveno čuđenje…


U tom tenutku taj nijemi tris i nije išao nešto brzo, ali čini mi se da idemo ok s obzirom na vodećeg koji cilja drito na sedlo dok nas ja vodim malo sjevernije gdje se nadam da će me -greben-srušenostablo-lijevoodkanalića-krozkanalić-desnokodsvinjske- komba odvesti na netrnovito prevaljivanje na istočnu stranu Koprivnjaka. Ciljano se i događa te se i dalje u revijalnom tonu spuštamo na Kustošijanski makadam dok nam Noir radi finu prednost i izmiče nam iz vida.


Prelaskom makadama revijalnosti dolazi kraj i kreće grdo šiljenje. Čeka nas dosta strmi uspon na Javorovicu i tu fakat moramo vidjet jel uhvatljiv. Ja ga derem kolko god ide, do te mjere da mislim da sam skoro podjednako trčao i jako hodao, a moje vjerne sjenke ostaju vjerne. Ganjanju unatoč, uspjeli smo vidjeti dva jebena pogleda na lavinu lampica koja se sjurila niz Koprivnjak, šteta kaj to ostane nezabilježeno. Jedva vidljiva lampica ispred nas rapidno se približavala, nanjušil sam krv i zakucal se u crveno kolko god ide. Sused zvan PilaNaopako koji ide lagano je naravno to sve odlučio ispratiti. Do malog sedla ispod Javorovice prednost je svedena na par sekundi, frljimo do daske i cvikamo sva trojica jedan za drugim. Na spustu uviđamo da je Markica odbio sudjelovati u toj suludosti.

Do uprića na Zavurt Andraž opet odigrava azimut i tu nas opet ostavlja dok mi u izostanku talenta stišćemo kolko ide. Podno Zavurta lovina napokon postaje lovac, stišćem još jače ako uopće može, cvikam prvi, sused odma iza i kreće strmopižđivanje kroz šikaru i porušeno sranje. Mislim da je jasno kak smo na tom segmentu prošli. Uklanjajući opasnosti po moje lice samo sam čuo “jebena srna”. Mislim si “Kaje sused naletil na srnu?”, tog trenutka pružim pogled dalje, kad ono Andraž leti preko sveg tog ko da je na pisti. Aha, ta srna…

Ispadamo na marku u poretku Andraž-Ja-Sused i mislim si nema šanse da ga na spustu dobijem. Ipak, puštam nogu i uviđam da je konda u ovom djelu trke ipak na mojoj strani. Dolazi uspon na Črni vrh, trenutak za zadnji napad, ispucavam zadnje atome eksplozivnosti i prelazim u vodstvo, nada za prvu pobjedu još tinja.

Kaljuže i ogranke odrađujem super, letimično se okrećem i shvaćam da iza mene nema lampe. Super, rekao bi svatko neupućen. Zašto ne i ja? Sinulo mi je da je moj sutakmac skrenuo u ono gusto polje izohipsi koje se ja nisam ni usudio pogledati. Trčim ko konj nadajući da bu se zapetljal u te izohipse, ispadam na cestu i još samo ravnica do cilja. Zaglušujuću buku mojih čavli prekida razočaranje i veliki respekt kad sam videl da je 20 sekundi ispred mene ispala srna, otišla do Sabljinog auta i u nemoći se nije mogla ni zapisati na papir. Sve se dogodilo drito kak je trebalo, kroz najveće moguće sranje nabio me čovjek koji se kroz to sranje utrkuje više od pol života. E moj dečec, di ćeš na srnu…

Ostatak večeri prolazi uz mirne note čaja od konoplje.

Autentično loš

Četvrto kolo šesnaJste sezone Mrak Lige bilo je moje prvo pravo. Zakaj pravo? Pa već dve godine slušam o uprić kolima, partijanju na domovima i tom kak se fura šuškavac oko pasa i zbuksane čarape pa u domu skineš majicu i onda šupkavac na golo i budeš bos u čarapama u domu. Isti taj Batica kaj mi je to pričal mi je donesel stvari na Graf, tak da ne znam, ili je on omekanil ili su prava vremena iza nas.

Bilo kako bilo, uprić kolo trebalo je biti po mom ukusu. Tu je bitno ko trenira i ko je jak, znači nebu me Andraž dobil svojim mađijanjem po šumi. E sad Kufrin je obično bolji od mene uz breg, ali obično i ima kilometar dva viška svako kolo. Problem je taj kaj sam prošlo kolo uganul nogu i sad je to kao ok, al još nisam voljan skotrljat se po šumi tak da odlučeno je da bum išel okolo po makadamu ispod Grla, pa kaj bu bu.

Uvjeti su bili više nego regularni, u jutarnjoj šetnji s Martom vidio sam dečke iz Šumadije, kak plešu kolo oko ulaska na Kulmerov, znači uhvati se ceste što prije i ne kemijaj. Dolazim trčeći na start da izbjegnem pretjerana naklapanja i da se fino zagrijem. Odmah po dolasku primjećujem da i ljudi kaj o štapovima inače ni ne razmišljaju ovaj put ih rađaju ak treba, špekulira se o tom da bu padanja i stenjanja uz breg. Špekulacije su bile pogođene.

Start je bil obilježen maksimalnom entropijom, ovaj ide sim, onaj ide tam, svi su odma išli na divljaka s ceste na cesticu iznad lagvića, no to je naravno uzrokovalo čep na koji ja srećom odma reagiram odlaskom naokolo i upadam na stazu jedno deseti. Unatoč tome kaje to uska singlica uspijevam uz rano zakucavanje čuke na 185 prestići sve koje moram uz jedno srećom bezazleno podrhtavanje zgloba i završavam iza Čangre, Mateja, Bodića i Kufrina, rekel bi optimalno. Izlaskom na cestu deremo baš grdo, a dolaskom na makadam deremo još grđe. S podsmijehom smo usput ispratili dio ekipe koji je upao u Šumadijsko ljekovito blato.

Prvi trenutak moje (prisilne) autentičnosti je spomenuto trčanje na okolo po makadamu. To je dost ovak neobičan i jedinstven trenutak. Trčiš sam ko pes u mrklom mraku po nekom makadamu, oko sebe ne vidiš niti jednu lampicu, a gaziš se ko Isus (isprike svim Hrvatima Katolicima) jer ono, ak misliš ići okolo i samo malo se opustiš, bil buš sto pedeseti kad se spojiš sa svim ruparošima iz rupe. Kad smo kod ruparoša, moj spoj s njima dovodi me na randevu sa čistom kremom Mrak Kombe koja taman prolazi pred mojim očima. Markica, Šiki i Bodić, sve redom zmagovalci i to Markica i Šiki višestruki. Ipak, respekt sam ostavil za jednu drugu priliku, forfaral ih i nastavil svoje makadamsko proputovanje.

Malo prije prve kontrolke učinilo mi se da polako stižem i Kufrina, što se ubrzo potvrdilo na čeki, tu puno bolje napuštam istu i ispadam u potok ispred njega zajedno s Markicom. Par ugodnih Wim Hof kupki za noge i vrijeme je da ja skrenem desno na 45% nagiba ugodno položeni greben, a dečki odlaze naokolo po stazi. Najbolje da brojkama od 1 do 10 opišem količinu gripa na tom grebenu: 8 9 8 8 7 6 7 -5 -4 -10 6 7 8 9 8 7. Unatoč tom kaje ovo bila orijentnacistički najbolja komba, ova sredina bez gripa je bila pogibeljna. Šiki, koji je bil malo iza mene, i ja, smo se u nevjerici gledali dok smo se noktima i zubima hvatali za svaku dostupnu granu štapovima unatoč. Pronalaskom gripa na opće iznenađenje malo odlazim od Šikija, hvatam marku 50 po kojoj lagano trčim do pred cestu.

Tu sam zapravo poprilično usamljen i nekako ta činjenica, uz zglob i gubitak volje za životom na grebenu me uljuljava u klasičnu zamku da se ne treba ubijat do kraja. Nakon nes(p)retnog penjanja po štriku, napikavam po grebenu prema Jakobu i negdje na pola grebena se spajam s drugim vlakićem iz prve lige, dvojcem koji će osvojit utješne nagrade iza Bodića, Curijem i Matićem. Moram priznat dvojac me ugodno iznenadio žustrinom kojom su se penjali kroz taj snijeg, a moje čuđenje prekida dolazak lampice s istoka. Reko “Ko je tolko pametan da je išao toliko duljim putem da uhvati onu razjebanu stazicu prema Jakobu?!”. Te sekunde kad sam to pomislio odma sam skužil da je odgovor dosta očit, to je bil Doktor okolnih puteva Kufrin. Za divnu čudo uz sve zajebe, ja sam par sekundi iza prvog iz svoje lige.

Da tome nebi bilo tako odigravam finalni zajeb, umjesto da po cesti trčim za Kufrinom i Curijem kojeg bi onda nas dvojica vjerojatno dobili na cesti i razračunali se za prvom jesto u ligi, ja odlučujem biti orijentacistički autentičan hvatanjem azimuta kroz, po meni ne tako strašnu šumu kako bi izbjegao jednu bijednu izohipsu. Dolazeći prema Grafu primjećujem da ne vidim nikog da dolazi sa ceste. Pa normalno da ne, kad ih vidiš unutra kroz prozor jer je cesta bila hiljadu puta brža! Nema veze, bar sam ostal pri svom i bil autentičan, a posljedično i loš.

Ostatak večeri prolazi uz izostanak štrudli.

Preko gležnja do medalje

Treće kolo ovogodišnje Mrak Kombe bilo je debelo zaokruženo u mojoj glavi čim su staze izašle. Kvartovsko kolo, kolo di šećem pesa, puno opcija na divljaka i dosta raznolika konfiguracija terena dali su mi za pravo da se nadam svom prvom TOP 3 finišu na ikojoj Gelender ligi ikad igdje, a možda i da pomrsim račune gospodi s 800 ITRA žetona.

Na prvom duplić kolu dogodilo se točno ono kaj sam si mogel i zamisliti, Kufrin me dere uzbrdo na JGL-u, ja derem Andraža na istom tom JGL-u, a onda opet skroz kontra poredak na večernjim kolima gdje do izražaja dolazi to da Andraž dulje trči po šumi nego kaj ja postojim. Epilog navedenog je da svi imamo praktički isto bodova. Bez obzira kaj je to samo jadna treća liga i prvi iza nas trojice zaostaje tristopedeset bodova, odlučujem da Batičini savjeti o trčanju naokolo i samo tolko kolko treba da se prođe dalje nisu dovoljno argumentirani da se ja nebi zaklao do smrti kao u bilokojem natjecanju kojem sam ikada sudjelovao.

Stazu sam prostudiral iz svih kuteva, sve je zmereno, 6.4 km se nemre više ispeglati i na moja za trčanje preširoka ramena je stavljen imperativ dobrog nastupa kad se u kuloarima pročulo “kolko km Miha ima”. Da dodano nabrusim situaciju, na tekmu dolazim s 60 čavli po 2.5 eura komad jer “sad bum ja njih sjebal s nenadjebivim gripom”.

Stoji nas 80ak pošlihtanih na zebri kod Pilane čekajući da se gazda pojavi nekaj brzo izmelje i da mi se na “321Upri” čuka zakuca iznad 180 i nejde ispod dok se opet ne spustim na isto mjesto. Prvih par sekundi se ni ne sjećam jer je adrenalin izvan svih preporučenih doza, prva slika je da prvi ulazim na štengice iza pilane, nakon toga se zajedno sa susedom Matejom dokopovam stazice paralelne s markama 18 i 19 i odigravam kombinaciju po njoj skroz dokle ide dok se za to vrijeme iza mojih većina lampica penje direkt najkraćim putem do bikče. Izlazim na bikču par metara iza predominantnog Bojana i metar ispred suseda. Dobro je, zadržal sam poziciju, nisam zajebal. Trčimo tak unezvjereni prema jakom zavoju na kojem idemo gore prema Strmopeći i prvoj kontrolki na Bukovom Platu. Bojan se malo prije odvaja, ali sve se na kraju svodi na par sekundi do prelaska staze za Strmopeć.

A kad ono tamo totalna blokada, odjednom više niš nije kak bi trebalo biti, ni hranilice, ni Bokija, ni kontrolke. Potpuno bunilo prekida sused koji je nekak zgruntal di je kontrolka, a ja naravno brže bolje za njim. Nakon toga, “samo ću na sjever i na svinjsku stazicu koja prejebeno po izohipsi obilazi divovski vrh od 45 metara visinske”. Hoću, ak je dan, i puls mi nije miljardu, i nisam na samrti. Ovak sam preko nekolicine balvana i šikara ispal ispred Bodića, a iza Kufrina, pa ti glumi orijentacista.

Slijedi ambiciozno strmopižđivanje s Baćunskog sedla u potok Bliznec, iako si još nisam oprostil svinjsku stazu. Bodić u nevjerici pogledava di se ja mislim spustit no to me ne obeshrabruje. Možda je trebalo, jer nakon 3 koraka moj gležanj gubi bitku od obične grane. Zgleda da mi inovejtice nisu suđene. Nego, pusti sad to, ispred mojih očiju odjednom je favorit Bojan koji se ne ljubi baš s orijentacijom tak da nada još traje. Spust u Bliznec odrađujem osrednje, ali ipak bolje od Bokija koji je odigral kenjoning za dž. Kako to obično biva, gdje god je šuma i kontrola, ne treba puno pričekati, stvoril bu se i Andraž. Nedugo zatim tu i je i sused koji je malo zaflaksal, a i Kufrin koji je svoj put do kontrole pronašao preko Zgoretog brega.

Nakon cvikanja petorka opet kreće u razdvajanje, sused na zgražanje opće mase ide na Obrnjak, dok se nas 4 želimo dokopat Adolfovca po cesti. Boki i Kufrin me ponižavaju na tom segmentu, a Andraž žali za vremenima kad je cesta bila zabranjena na kombi. Kraćenje s ceste do Adolfovca opet pokazuje svu raskoš osjećaja za azimut brzog dvojca tak da im se opet pridružujem samo da bi me u 100 metara leusteka oni ostavili 200 metara. Unatoč svoj toj brzini, uzevši azimut skroz do odvajanja 55a te ponovnim flaksanjem debelo nadmoćnog Bojana, ispadam u potok ispod Ritinog Vrha (KT3) prvi za sekundu*.

*prvi u ovom svijetu, ne zaboravimo da sused ima proputovanje preko Obrnjaka

Uprić na Ritin Vrh samo je potvrdio sve kaj se već i prije znalo. Neznam kaj bi rekla Rita, ali jedino kaj sam ja mogao gledat je Bojanova rit koja mi je suvereno odmicala. Začudo, unatoč mojoj povećoj r…, isto tako sam ja odmicao Kufrinu, no to nije rješilo borbu u našoj trećoj ligi jer do kraja nam je ostao gotovo pa samo spust, a tu si sretniji ak te hvata krdo veprova radije nego Andraž. Ritin Vrh prvi cvika sused Matej. Čekaj malo?! Koji Matej?! Točno taj, koji nas je vrhunski obrnul prek Obrnjaka. Andraž potom divljim spustom na divljaka uspijeva životno ugroziti Shpiru koji je i bez toga bio životno ugrožen kad je vidio uspon do spomenutog vrha.

U potok na kojem sam maloprije bio ajmo reć prvi, sad dolazim na diobi trećeg mjesta skupa s Andražem, obojica gazimo direkt do gležnja u vodu. Naravno, narihtal sam da je to onaj uganuti, treba mislit na oticanje. Brzim pregledom staze do kraja dolazim di zaključka da je sad lagani i ne tako kratki uspon do grebena ispod tustog te da mi nakon toga preostaje jedan kraći uspod prema kućici na Leusteku, ostalo vrijeme sam janje za klanje. Usput dok se penjem i pokušavam nabit što veću razliku uzbrdo (trenutno) slabijem slovencu imam egzistencijalnu krizu jer sam s istim baš nakon prošlog kola vodio razgovor kako sam loš u utrkivanju 1na1 s nekim, a on je spominjao kako je on dobar, Jebeno, baš sam mu to trebao reći. Gležanj zasad izdržava sav moj fizički, a i onaj puno veći emocionalni teret i do 12. stupa dolazim eventualno 5 sekundi ispred.

Do kraja još taj jedan mali uspon i onda ne baš trivijalan spust u cilj, tu moram imat bar 15 sekundi prednosti inače bu me preskočil. Na usponu derem baš jako, točno kak treba i naravno nakon toga ko za kurac fulavam ulaz u stazu, padam, zabijam se u deblo te 100 metara prije cilja ispadam na cestu iznad PP Medvednica i čujem da je 2 metra iza, do cilja derem ispod 3 po kilometru i začudo dobivam svoj prvi 1v1 duel u životu + ukupno treći na kolu 17 sekundi iza zmagovalca Bokija koji je ipak klasa za sebe.

Ostatak večeri i noći prolazi uz postepeno oticanje zgloba i oprečno veselje kaj sam dobro odradil kolo.

P.S. – ovaj blog nebu zgledal baš ovak taksativno, dapače pisal bum ja tu svakaj, ali utrke u mojoj glavi protiču drito ovak, strogo kronološki

za lakše praćenje igre: