1. kolo Berinog noćnog treninga.
Ne znam zašto se zove “mini”. Ono jučer se komotno može zvati Noćni Mega Trening. Meni su te treninge predstavili kao uvod u Mrak ligu. No čini mi se da u daleko teži i daleko dulji od bilokojeg kola MK. I skužila sam da Bero ima klasifikaciju treninga/trka:
- Brutalno
- Prebrutalno
- Masakr
- Klanje
Dakle, meni je jučerašnji trening bio Noćni Mega trening, Staza Masakr ili Klanje. Vjerujem da se on ne bi složio s tim. Parafrazirat ću Haustor: “Za mene nema puta, pogledaj, sve je bijelo, magla je”. ♫ 😉
Komplet od Vanje, Merlina (nadam se, stalni novi gost mraka) i mene krenuo je prekasno pod Bikči do Snježne. Iako je to jedna od dosadnijih staza, zbog magle sam ju doživjela na skroz novi način. Napokon neko uzbuđenje na njoj. Vanja na putu prema Snježnoj nekoliko puta predlagao da ostanemo na pivi zapisivati rezultate. Iako je prijedlog bio valjan i vrijedan, nije mi se svidjela poruka koju bismo poslali Merlinu na njegovom prvom Berinom noćnom treningu – odmah odustajanje. Nisam sigurna ni da mu se sviđa ova poruka koju na kraju jest dobio. Previdjeli smo povod odličnim Berinim kolačima, startali zadnji. Već na samom početku smo uspjeli. Uspjeli smo zeznuli Vukmin plan odustajanja od treninga i odlaska na gledanje neke tekme. Ha! Komplet je sad bio pojačan Vukmom, te smo fino tumarali maglom. Skužila sam da mi orijentacija ide najbolje kad sam u najvećem blatu, na najvećoj strmini, u najvećoj magli. Valjda orijentaciju tad doživim kao osnovnu za održavanje života, pa sva energija ode u to. 😉
Kako god, bilo mi je super. Iako je orijentaciju otežavala magla, dodatno sam se još neko vrijeme teže orijentirala jer bih redovito kartu krivo usjeveravala. Trebalo mi je da se svaki put sjetim na pomaknute sjevernice. Bez obzira na maglu, na kondenziranu maglu koja je kapala po nama, na strrrmo, na “poučne” staze… ili baš zbog svega toga, bilo mi je odlično. Ima nešto genijalno, a istovremeno bazično, u tome kad si in the middle of nowhere, u mraku, “izgubljen” (ili samo ne možeš naći detalj), ali nekako znaš da si na pravom mjestu. Ne zbog lokacije, ne zbog dobre orijentacije, nego zbog bačenosti u takvo stanje, a sam si se tamo bacio. GeroniMo! Fino preklapanje između rastrojenosti i ugodnosti. Između “Ajme, gdje sam” i “Kako je ovo dobro!”.
Dio jednog od zapisa nakon jednog prošlogodišnjeg kola NMTa
Habuš, kojeg smo sreli u traganju KT3, ima odličan pristup (Berinom) treningu i ideji neodustajanja:
“Igra je postavljena. Samo je treba igrati.”
Sjetilo me na:
You win or you ...?
Možda (da) jedno kolo završim do kraja, pred jutro. 😉
Sretan rođendan, Bero :*
Meni bješe taman… točno onako koliko je soli potrebno staviti u jedno varivo. 4 kt po magli i mraku su mi kao 4 čuvane griote od neke bake. nit si pijan, a nit si nešto zasladio – taman taman – škola koja košta volju, volju ipo 🙂 hvala bero
a ti Cat Mony Pony nemoj kasnit više – mentorice!
Yep. Vukma je bio komentirao da se nije nešto natrenirao orijentacije tim treningom. Pa me to zamislilo… I skužila sam da je u pravu. Ono što treniraš tu je više volja i upornost, unatoč uvjetima. I to me veseli.
Idući put ću biti točnija, ali prava istina je da mi je propao prijevoz do gore.
Meni je jedino žao što je kolo vjerojatno lijepo, a vidjela sam samo pola.
Pa ja sam sam autom išao, a prije toga sam te pitao kako ideš. Sam sam se vraćao… Sam sam se Sam sam se 😀
poradit ćemo na komunikaciji. 😀
da se predbilježim za tvoj prijevoz za iduće kolo, ako nam Bero opet pripremi sjevernu stranu Medvednice, s vrha….
unatoč uvjetima. ili baš u tim uvjetima.
Sorry Mony kaj sam zeznula prijevoz,ali,na žalost,imala sam dobar razlog..
ma nije problem. imali smo kanal za iskomunicirati to, ali vrijeme je proletilo…
i vukma je išao gore sam. ah.
nadam se dje sve ok sad.