NMT 1. kolo – Sve je super osim naših odluka

NMT 1. kolo

Večer divna, topla. Vjetar smo ostavili u gradu. Očito i pamet.

Jedino što sam tu večer dobro skužila jest gdje će biti cilj.
Odmah na startu mi ekstra sloj mraka pada na oči kad sam vidjela koju kartu iz ropotarnice starih karata iz sredine prošlog stoljeća je Bero odlučio iskopati za svoje rođendansko NMT kolo. Taj čovjek kao da je baš htio da se jako malo ljudi pojavi na Snopljaku.

Klik na kartu za veću.

Svo iskustvo iz mraka i orijentiranja po ludim uvjetima očito lako blijedi. Bilo je dovoljno da na godinu dana smanjim orijentaciju (trke i treninge) i već sam u stanju donijeti glupe odluke i biti češće nesigurna oko tog što vidim oko sebe.
KT1 – već tu smo malo zazujali oko tog na kojem smo sedlu i kraj kojeg vrha… a onda još nakon detekcije pravog vrha i grebena, spuštamo se prenisko po grebenu nevidjevši (doduše malu i tanku) zastavicu. Stižemo Špiru i novog u Mraku – Nikolu Jurića, vrludamo svi po grebenu bez ulova. Taman kad smo odlučili vratit se na vrh i krenut ponovo češljati greben, netko iz grupe koja nas je stigla je viknuo “Tu je!”. Vratim se do nje, skužim da sam tu prošla barem 3x. Navodno je zastavica imala nekih reflektirajućih dijelova, ali u mene se nisu usmjerili. Počne mi smetati gužva i odjurimo niz greben što prije i što dalje. Stara boljka iz orijentacije (da me ometa gužva) nije nestala, a sve prednosti koje je orijentacija nosila su izblijedile.

KT2 – želja da se što prije maknem od gužve rezultirala je lošim orijentacijskim odlukama. KT2 nije imala šanse. Staza s po kojom smo se odlučili penjat je bila loše odabrana, tren kad sam se odlučila skinuti s nje je bio prekasno odabran… Negdje gore u jarcima srećemo dečke koji lutaju kao i mi, češljaju prema gore (kasnijom analizom uviđam da je to sve već bilo previsoko)… Karta ne olakšava ni malo. U nekom trenu smo se našli na stazi koja čak možda postoji na ovoj modernoj karti, i tu negdje se već uvukla ideja laganog kretanja prema cilju. Pitamo se kak je ljudima koji su prvi put na NMTu.

Iscepam kartu. Neću da se vratim.
[…]

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi. Sad smo drukčiji, zacelo.

[…]
Nije sve belo sto liči na belo.

Neko dulje vrijeme nismo ništa točno mogli ustanoviti, ni gdje smo na stazi, niti jesmo li blizu barem KT4. Sve sama nagađanja. Taman kad smo se bili pitali jesmo li kraj stazička prema KT4, iz šume ispada Vukodlak i komentira da KT2 mora da je niže. Lijepo nam je Bero smjestio. Ne zovu ga slučajno Vođa.

Iduće što sam uopće prepoznala na terenu je staza ispod Tustog. Tek tu znamo gdje smo stvarno na stazi… Odlučimo da ćemo skupit još KT7 (Obrnjak, to barem znam gdje je i kak izgleda). Bero je bio rekao da je limit 2h, stignemo to u limitu. 😉 Na usponu na Tusti sretnemo prvo Čapija koji je izgubio mobitel, Vanja mu posuđuje svoj da ode tražiti izgubljeni. Zatim srećemo Dadu koji unezvjereno gleda kartu kao i mi, pogledavamo se i smijemo.

Sve je super osim naših odluka.
Dado ipak odmah ide na Snopljak, a mi pokupiti Obrnjak. Lijepe scene noći se nižu.
Stanje Obrnjaka, nekad poznatog po hrpi grmova borovnica, neću komentirati.

U cilju šačica ljudi (nije se puno promijenilo tijekom cijele večeri).
Kaldi i Martina su nekak najbolje pogodili omjer uloženog i dobivenog, a mislili su da su odustali. Nakon KT1 su otišli na KT 6 i 7 te cilj. Broj skupljenih KT taman, kao i broj čašica u cilju.

Bero iščekuje lampice u mraku, ali one sitno kapaju. Nije pomoglo ni to što je puštao dalmatinsku mjuzu, hahah. Naknadno saznajemo da je dost ljudi išlo KT1-5 i natrag do auta.

Ko teče uzvodno, ušće mu je u izvoru.

 

Nakon cuge, dalmatinskih pjesmuljaka i brbljanja o nedavnim trkama, trkom se spustimo do auta i pokupimo mob od Čapija (koji nije našao svoj).
Uskoro Duhovi Sljemena.

Saputnici

Znam: sve se nece na jedan osmeh svesti.
Znam: nece svima jednako biti sunca

Na istoj cesti uvek ce se uplesti
Trag povratnika sa stopama begunca.

Hodace oba u jednom istom smeru,
Tegleci svaki svoju drukciju veru.

Pa i mi tako, jedan uz drugog, nemo,
Po istoj cesti teglimo zivote i dane.

I uporedo, rame uz rame, idemo.
I lagacemo kako se razumemo,

Sve dok na kraju ne stignemo
Tim istim pravcem na dve suprotne

 

Sretan rođendan, Bero!

p.s. nekoliko dana prije NMTa nekoliko ljudi me bilo pitalo gdje su prijave za NMT… Nisu dobili poziv, ne znaju tko je Bero (?!)…  Iako je nekima on underground institucija, njegova samozatajnost nije novost. 🙂

110 dana do Mraka

PROLJEĆE – LJETO 2018.

Prognoza za idući tjedan je još ljetna, ali svi znamo da winter is coming.

Ženske lige su pustile korijenje. Efekt tog da postoje dvije se osjetio cijele sezone. Kalkulacije o tome tko je došao, tko preskače kolo, tko nema sve dolaske, tko je viđen na istraživanju i gdje, računjanje bodova, ležernost oko pojavljivanja cura iz druge lige… A onda kad startamo sva ta buka oko drugih nekako nestane… slušaš svoje srce kak bubnja, gledaš kak se cakli snijeg pod čeonom, razmišljaš o pivi u cilju…

I onda u cilju opet opet buka, dočekivanja, ispitivanja tko je već došao, čekanje drugih s pivom u ruci… Fina izmjena grupne i osobne sfere.

Dakle, previranja po ligama su napokon postala igra za sve. Zrela zdrava promjena. Ono što bi bilo super za iduću MK sezonu jest više previranja u varijantama. Ovosezonski Fly By (Strava) po kolima otkrio je koliko je malo varijanti bilo. Sve je više točki na Sljemenu za koje već znamo koje su najbolje varijante između, a i sve je više ljudi koji to znaju. Hoće li MK 12 ponuditi nove varijante okusa mraka? Ili će samo opet standardno povećavati kilometražu? Hoće li Mrak kombinacija opravdati svoje ime i stvarno iskombinirati točke tako da nam bude mrak!?

Dodjela medalja za MK 11 je prošla nekako antiklimaktički. Em je bilo već dosta toplo, što mi ne ide uz zimsku ligu, em je već prošlo dosta vremena, em je dio ljudi bio negdje drugdje tad jer je datum pomican nekoliko puta. Pamtim bolje Mrak tulume.

Mrak šalica je kul, priznajem. Puno puta sam već iz nje pila kavu. 

JESEN 2018

Najavljene su lijepe stvari za jesen, čak i ako gledamo samo oko Zg.

• ZTŠ je opet najavio trening/treking/trail ligu (Mala ZTŠ liga), s prvim datumom 22.9 zasad bezimenog traila. Drugo kolo jesu Duhovi Sljemena na već poznati datum. Liga ima 5 kola. Ovaj put djeluje kao da će zaista i održati. Woohoo!
• Ovaj put s objavljenim KT već sad – 29.9. – Samoborska TrekŠnita.
• Ići će jedno kolo Kružoka – 14.10. u Vukovom dolu. Vraćamo se na tu lokaciju jer je fenomenalan ciljni prostor, mlinovi, izvorska voda, čuda! A bit će i graha. 🙂
Zimska liga (orijentacijska) je šušnula da su živi i da spremaju dobre (i nove) stvari.
• Ove godine po novom imam i bicikl, tako da gledam i zimski x-duatlon na Jarunu te kažu da počinju prvi vikend u studenom. Oni su obično svaki drugi vikend, taman dovoljno rijetko da ne dosade. Tko od ove ZTŠ ekipe nije bio, a ima bicikl – preporučujem.
• Najdraži dio sezone kreće srijedama krajem listopada (oko Berinog rođendana) – Notjni mini treninzi (iliti najveća lažna liga ikad) sve do zadnje srijede prije božića.

Perpetuum Gelender: Kao što i samo ime kaže, ova aktivnost se odvija noću, srijedom, tijekom studenog i prosinca. Ostatak imena ne opisuje realnost, jer niti je to nešto mini, niti su to treninzi. To su duga i traumatična lutanja mističnim putovima, potocima, grebenima, rudnicima, nosićima i sličnim vukojebinama koje već par godina u svojim pljesnivim mozgovima smišljaju Vukodlak i Bero. Ova utrka pruža vam lutanje kroz poznate, te nepoznate i neistražene dijelove Medvednice, koje u to doba godine, uz noć, pružaju uživanja u magli, blatu, kiši i snijegu, obično sa sretnom završnicom u nekom od planinarskih domova. Organizator ne očekuje da ćete završiti utrku, ne očekuje čak niti da ćete ikada više izaći iz šume. Pravi underground!

 

• lokalna underground ultra – Blatersa, 15.12.

Kome nije dosta to sve – ide još koji tjedan Jarunska kros liga (utorkom), zatim Jesenja Dotka liga (četvrtkom) – tek treba početi, i prije koji dan započeta XC duatlon liga na Dotki (petkom) gdje možete i samo trčati. Plus još 3 kola JGLa.

A onda…

 

 

86 dana do Mraka

Zadnji dan listopada imamo krasnu noćnu treking utrku Duhovi Sljemena. Uskoro kreću dvije lige: Zimska (orijentacijska) liga (19.11. je prvo kolo) i Notjni mini treninzi (počinju krajm listopada ili početkom studenog, i traju do zadnje srijede prije Božića). Jedna krasna trek poslastica dolazi u 25.11. – Samoborska Trek shnita. Noćni LSD dolazi u 15. prosinca obliku Blaterse. Zadnje kolo Istarskog treking kupa bit će Svetica Trek, 23. prosinca.

Za 86 dana kreće i Mrak komba, po prvi put s najavljene 2 ženske lige.

Lady’s night out.

Prije svega toga – stiže nam prvi rogaining u Hrvatsku! Štriga treking 6h i MTB 6h – 21.10.2017. Žminj.

Topla voda

Od zadnjeg posta… ima dosta. I vremena i treninga i trka i druženja… Dva simpatična  duatlona, nekoliko gelenderskih klizanja (uz Korinine kolače), pokušaj Jazzove lige Dotka s Mirelom, jedna pustolovno-orijentacijska Venecija (aqua alta), pokoji noćni trening (divni Halloweenski s Jazzom i prekratki Čučerski s Merlinom)…

Ovaj NMT mi je zapeo za oko. Ili mi je samo zapeo. Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako izgubljeno. Do prve KT, s Karmen i Maglićem (hence the name), je išlo divno i bez dileme. Za kaos oko KT2 svi znaju. Svi smo plazili po krivoj stijeni (preranoj, i očito neucrtanoj). Dok smo mi tako kaotično tražili KT2, nismo ni primijetili da se među nas uvukla magla. Grupni pronalazak pratio je i KT3 (kućerak). Kao što netko već reče, KT4 je došla prebrzo i prelagano. Nice, makar krivo postavljena (vrh?).  Nizbrdno trčakanje do KT5 (čeke), dok se dobar dio ekipe već penje natrag. KT6 (nosić) je već zadala proleme, lunjali smo, išli u skroz krivim smjerovima. Vanja, koji se penje u suprotnom smjeru, daje dobar tip za KT6, a na putu prema njoj srećemo Lovreca, Severa, Benovića, te opet grupni pronalazak stupa na snagu. Samostalne orijentacije do sad – u tragovima. Izgubljenosti – podosta. Tu negdje je magla opako zarobila Sljeme, čeona ne odaje puno. Nosila bih ju u ruci da mi ista ne treba često za lovit drveće. S Maglom je nestao Maglić (nomen…), nadala sam se da se priključio nekom. Sever, Benović, Karmen i ja s Chappyem na  čelu trkom dolazimo do KT7. Beny nam skida naljepnice uz komentar da je on svoju kartu izgubio davno. 😀 Muškadija je jačim tempom odjurila natrag, Karmen i ja polakše… Magla nas guta, nismo sigurne gdje smo. U toj magli, s kartom u koju nemamo povjerenja, bez ikog u blizini… donosimo neke dvojbene odluke. Tad su se činile smislene. I u tim uvjetima bih ih opet donijela. Tipa – popet se na markiranu stazu sa Strmopeći. Pogled na kartu, ustanovljavanje gdje su KT8 i 9 izazove sjećanje s 2 kola MK. Na drugo i ono s desantom na Runolist po finom grebenu s lijepim pogledima. Uvjerena sam da znam kud trebamo ići.

Zeznuta je ta stvar sa sjećanjima. Svi se mi često oslanjamo na njih, i često nam pomognu. Npr naći Osrenku na MedoTreku išlo je napamet, zbog isto tako jednog kola MK. Ovaj put me sjećanje zeznulo. Imam sjećanje na drugo kolo MK, gdje nakon Kamenjaka, markiranom 20icom pretrčavam preko Bikčevićeve tik ispod Njivica i nastavljam dalje po makdamu do stare pile. Neki makadam nalik tome smo Karmen i ja nabole i ovaj put. I nakon toga nam se gubi svaki trag. Lunjanje po širokom makadamu se, bez da smo se okrenuli, pretvorilo u veranje po nekom kamenju i manjim stijenama na velikoj strmini. Nije više bilo zabavno. Magla, strmo, stijenje, dezorijentiranost… Karmen je komentirala da se čovjek u takvim uvjetima brzo počne veseliti malim stvarima… kao što je nagib terena. Relativno brzo smo zaključile da ovo nema smisla i da je vrijeme da se okrenemo prema pivi. Ali trebalo se i vratiti. Magla je bila gusta skoro kao mlijeko, ali mi želimo pivo. Napad na bikču je ispao kao napad na 19icu, pa tek onda bikča. Veselile smo se svakoj markaciji, a putem se ispričavam Karmen na svojoj orijentaciji. Njoj je to bio prvi NMT  (čestitam, Karmen!). Uspon je trajao cijelu vječnost, u toj magli nije lako prepoznati niti pistu od staze kao što je bikča. Znala sam da neću moći vraćati se tuda još jednom tu večer,  nije mi se gledala ta staza. Već tad sam se nadala busu. 🙂

U dom dolazimo zadnje. Vanja čeka sa štrudlom i pivom. Maglića nije progutala magla. Tako mi je drago što vidim ljude.  Ne stižem zamijeniti mokru za suhu odjeću. Jurimo na bus. Yay!

Nemam pojma jesam li što naučila iz ovog treninga. Osim da treba ranije krenuti na štrudle i pivo. Orijetirala sam se slabo. Magla mi je izmoždila snagu za koncentraciju. KT sam više nabadala grupno nego samostalno. Nisam očekivala da će nam trebati toliko vremena. Ili barem ne toliko vremena za toliko KT. Nisam se baš nešto isprsila obilježavanjem prve godine orijentacije (ovaj mjesec). Ali, kako kaže mudra Karmen, to je stvar uloženog vremena i dobivenog rezultata – nekad se dogodi loša procjena. Ili kako Vanja kaže – treba staža i u kvalitetnom gubljenju.

Topla voda, ponovo otkrivam da je i to način učenja. Krive procjene i staž i u gubljenju. Premda ne ugodan. I to spada u pomicanje granica comfort zone. Kažu – to expand you comfort zone, get comfortable with being uncomfortable.

Doma sam otkrila još jednu toplu vodu – vrući tuš nakon nekoliko sati sljemenarenja. Nije ni komforna zona uvijek loša stvar! Woohoo!

p.s. mini karta.

“Igra je postavljena”

1. kolo Berinog noćnog treninga.

Ne znam zašto se zove “mini”. Ono jučer se komotno može zvati Noćni Mega Trening. Meni su te treninge predstavili kao uvod u Mrak ligu. No čini mi se da u daleko teži i daleko dulji od bilokojeg kola MK. I skužila sam da Bero ima klasifikaciju treninga/trka:

  1. Brutalno
  2. Prebrutalno
  3. Masakr
  4. Klanje

Dakle, meni je jučerašnji trening bio Noćni Mega trening, Staza Masakr ili Klanje. Vjerujem da se on ne bi složio s tim. Parafrazirat ću Haustor: “Za mene nema puta, pogledaj, sve je bijelo, magla je”. ♫ 😉

Komplet od Vanje, Merlina (nadam se, stalni novi gost mraka) i mene krenuo je prekasno pod Bikči do Snježne. Iako je to jedna od dosadnijih staza, zbog magle sam ju doživjela na skroz novi način. Napokon neko uzbuđenje na njoj. Vanja na putu prema Snježnoj nekoliko puta predlagao da ostanemo na pivi zapisivati rezultate. Iako je prijedlog bio valjan i vrijedan, nije mi se svidjela poruka koju bismo poslali Merlinu na njegovom prvom Berinom noćnom treningu – odmah odustajanje. Nisam sigurna ni da mu se sviđa ova poruka koju  na kraju jest dobio. Previdjeli smo povod odličnim Berinim kolačima, startali zadnji. Već na samom početku smo uspjeli. Uspjeli smo zeznuli Vukmin plan odustajanja od treninga i odlaska na gledanje neke tekme. Ha! Komplet je sad bio pojačan Vukmom, te smo fino tumarali maglom. Skužila sam da mi orijentacija ide najbolje kad sam u najvećem blatu, na najvećoj strmini, u najvećoj magli. Valjda orijentaciju tad doživim kao osnovnu za održavanje života, pa sva energija ode u to. 😉

Kako god, bilo mi je super. Iako je orijentaciju otežavala magla, dodatno sam se još neko vrijeme teže orijentirala jer bih redovito kartu krivo usjeveravala. Trebalo mi je da se svaki put sjetim na pomaknute sjevernice. Bez obzira na maglu, na kondenziranu maglu koja je kapala po nama, na strrrmo, na “poučne” staze… ili baš zbog svega toga, bilo mi je odlično. Ima nešto genijalno, a istovremeno bazično, u tome kad si in the middle of nowhere, u mraku, “izgubljen” (ili samo ne možeš naći detalj), ali nekako znaš da si na pravom mjestu. Ne zbog lokacije, ne zbog dobre orijentacije, nego zbog bačenosti u takvo stanje, a sam si se tamo bacio. GeroniMo! Fino preklapanje između rastrojenosti i ugodnosti. Između “Ajme, gdje sam” i “Kako je ovo dobro!”.

Mrak je mrak

Dio jednog od zapisa nakon jednog prošlogodišnjeg kola NMTa

Habuš, kojeg smo sreli u traganju KT3, ima odličan pristup (Berinom) treningu i ideji neodustajanja:

“Igra je postavljena. Samo je treba igrati.”

Sjetilo me na:

You win or you ... cry?

You win or you ...?

Možda (da) jedno kolo završim do kraja, pred jutro. 😉

Sretan rođendan, Bero :*

Učila ustrajati kad se izgubim

Tik-tak!

Idući tjedan počinju noćni mini treninzi!

Baš jedan takav… točnije, 3. kolo prošle godine, bio je moj prvi orijentacijski trening, prvi noćni… prvi put koristila kompas, prvi put ga kombinirala s kartom. Prvi put se izgubila, odmah na prvoj kontroli.. 😀 Tko više pamti prve, ali ovo pamtim. 🙂

Koji mjesec prije toga, upoznala sam Vanju, koji je imao volje sa mnom polako prtiti light varijante ovog treninga, učiti me orijentirati se itd. Bilo mi je drago napokon doživjeti neki od Berinih treninga, o kojima slušam još iz HRB dana…
Tad sam bila odlučila voditi male dnevnike/zapise na poleđini karata treninga, da vidim kasnije korak po korak napretka. Super mi je sad nekad bacit oko to.

učila sjeverit kartu <3

3.kolo MNT 2012

Vidimo se na prvom kolu?