4 minute iza Suzi. I manje. Good. Mislim, Tajči nas debelo šiša, ali tad smo još mislili da joj visi iduće kolo zbog potencijalnog poslovnog puta.

Neslužbeno nas je Koka proglasila vješticama. Divno.

Na istraživanje nismo išli. U petak su mi se bila ukočila leđa kod lopatica. Masaža (čitaj: drobljenje) kod fizioterapeuta. Slabo spavam od boli (od tog drobljenja) i od tog kaj nemrem naći položaj. Nekak sam sva kenjkava i hoću bit doma na toplom, bez mogućnosti trzaja na stazi. Ali prenjuškavam tuđa istraživanja na Stravi. Vuk svako malo šalje izvještaje. Slažem u glavi neku okvirnu varijantu. Praktički nitko ne planira ići podno Tustog. Cesta je brža.

Do srijede se leđa malo stabiliziraju, no nisam kao nova ;).
Na startu se odvijaju zadnje konzultacije s ljudima koji su istraživali, gleda se tko je došao i sve to. Nekoliko minuta prije starta pitam Gračana jel Maja misli dolazit, on kaže da ne. Grozno od mene, ali razveselilo me to dost. 😀 Svaki nedolazak se broji za nas obične smrtnike. 🙂 Maltene sam zaplesala od veselja, kadli Vanja kaže da se Jeka pojavila na startu. Odkud sad ona?! 😀
Dakle, Jeka, Tajana, Suzi, Ljiljka i ja. Punih 5 cura iz prve lige. Hm-hm..

A ja bez istraživanja i s poluukočenim leđima. Ne sviđa mi se to. 3-2-1 upri.

Do KT1 (Gračec 356m) išli smo po 57ici, Vuk je dao dobre upute kad skrenuti gore. Taman na KT. Većina se vraćala preko brane pa na Pustike. Meni je nekak više sjela opcija po 55ici gore, pa na makadamu između Lukovica kamenoloma i Plave pećine spustit se u potok, pa uz vrhić 496 na markaciju. Vanja se brinuo hoćemo li pogoditi tu stazicu prema KT2 Mačkovoj pećini, ali smo zaboravili uračunati da će nam ovi brzi koji se već vraćaju s KT2 osvjetliti put. Nakon KT2 malo kratimo, prestignemo Sandu koja je na KT2 bila prije nas. Usput smo i vidjeli koliko su Jeka, Tajči, Suzi i Ljiljka ispred. Pokušam ubrzati nakon KT2, prestignem Sandu, opet, ali blago iskrenem gležanj (i to na ravnoj stazi bez blata). Liga je tek na pola, nema zajebacije već sad. Dalje opreznije. Gledam samo u pod, nismo gledali kartu, staza nas je vukla na enduro S zavoj na Pustike… Na asfalt je Sanda došla s Pustog dola, i opet je ispred. 🙂 Ovaj dio smo odradili vrlo ziheraški, očito je bilo puno prostora za kraćenje. Na asfaltu me počinju zezati leđa, bole me cijelo vrijeme, a dodatno zabole sa svakim korakom kad lupim u asfalt. Not fun. Svejedno mi je taj cestovni dio proletio. Mentalno sam se spremala za killer uspon na Bačun. Odlučili sam pratiti Sandu. Ona se malo penjala po bikči, i tek onda skrenula gore. Na tom usponu sam ju ostavila iza (ne znam kak sam ja bolja od Sande na takvom brdu, ali super). Došli smo praktički direkt na KT3, a spust smo odradili po onoj stazi/guduri do početka bikče. Pasalo mi je. Ne znam jel to bolja varijanta, ali meni se svidjela. I onda juriš… kad smo s ceste ugledali ono skretanje asflatirane stazice prema tunelu, tamo smo ugledali Ajsija (mladi Ljiljkin samojed). I Ljiljku (i Kalca).. Malo sam uspjela još ubrzati, smanjiti razliku. Mislim da ju ne bih stigla ni da sam uprijela kao da nema sutra. U cilju 13 sekundi iza Ljiljke. Dobro je. Zadnja sam od cura koje su došle na ovo kolo a iz prve lige su. S obzirom na uvjete, dobro je.

Manje od 5 min iza Suzi. Good.

Dok smo se tamo brčkali na Mrežnici usred ljeta, a Suzi i ja, na opće zgražanje, maštale o Mraku, nismo tad mogle ni sanjati o ovakvim rezultatima. Tad je glavna briga bila opstanak u ligi.

A gle sad. Čudo!