Šetnja Velebitom kroz par polaroida

Prvi vikend u srpnju tradicionalno je rezerviran za V140: 2020. za moj deveti prolaz staze jer prvih osam puta nije bilo dosta.

Rutinerski noćni kas od Starigrada i susret s Perićima seniorima prije doma. Ulaz u šumu, srne i nervozni jazavac kod skretanja za Ivine vodice. Dobar upri do Čičine doline i fantastično solo noir skakutanje grebenom. Ugodna bura, pun mjesec i dolazak na Vaganski vrh oko 1.45. Brza foto seansa i pokret dalje preko Marasovca. Silueta neke jače faune kod Struga, spust preko Buljme, trčkaranje via Rujno i kratko gubljenje taman u zoru prije Marinkovića stana. Nije da tamo nisam prošao valjda 50 puta, ali smotali su me novi puteljci uz skulirane poglede krava, bikova i konja.

Tri sitna uspona do Čarabuše (Račabuše?) uz namigivanje jednog poskoka i onda vrtuljak do Stapine. Poneka šumska jagoda taman da mi razmrda osjetila okusa, spust do Stapa i tradicionalni doručak (pecivo s trash namazom i mineralna) kod Tatekovog skloništa. Ugodno jutro do Panosa, blagi jogging i nalet na “naopake” Mateja i Nikolu. Začas sam kod Šugarske dulibe gdje više iz navike nego zbog potrebe uzimam malo vode. Brzi ulaz u Ramino korito, nova nestašna zmija, manevriranje iznad Šikić jatare, presjecanja nove odvratne šumske ceste i spust u Baške Oštarije. Peloton (Adrijana, Sandra, The Boss i Bili) je taman otišao, a ja naručujem nekoliko štrudli i mineralne za punjenje (“Rekli ste 3 litre? Dolazi još netko kod Vas za stol?”).

Stupačinovo blues, malo jače sunce i prva kriza oko Dabarske kose (gdje mi i desna potkoljenica počinje pokazivati znakove nervoze). Krize uvijek dolaze i odlaze, a kretati se treba i dalje pa sam ubrzo kod Skorpovca gdje srećem nekoliko planinara. Serijska proizvodnja koraka ne staje i grabim dalje: pogled na megalopolis Radlovac i taman pred mrak laganim joggingom dolazim na cestu kod Alana. Ne treba mi vode pa nastavljam Premužićevom i čekam Peloton (koji dolazi s kave na Alanu). Još jedna noć punog mjeseca i stijene izgledaju kao neki murali ili muzejski eksponati. Umorna/neumorna družba se klati i tetura Premužićevom (druga noć na nogama je uvijek nezgodna), ali brzo se pentramo do Zavižana i odmah krećemo na njihanje nizbrdo prema Oltarima. Skidanje lampi, bura brine da nam ne bude vruće, bonus veseli uspon asfaltom prema Tuževcu i Peloton dogovorno nastavlja dalje dok stavljam dva silikonska flastera i tiho tepam potkoljenici. Prolazeći kroz Nekiće i Rončević dolac rješavam komplicirani test volje, susret s Pelotonom u Senju, osvježenje u moru i kraj cijele V140 priče.               

Staza V140 je 5.7. 2020. odlukom stožera stavljena u stanje mirovanja, ali da se ne zaboravi najjači rezultat hrvatske trek/trail scene igdje i ikada: Batica- 28 h 36 min. Respekt.