- O putniče, što iz dalekih svjetova pristižeš, kazuj nam što su vidjele tvoje oči!
- O prijatelji, dobri ljudi, drva stamena, kamenje gordo, svjetionici što u snažnoj oluji put kazujete ! Moje umorne oči vidješe ljude mlade i pune žara ovosvjetovnog kako ispod sunca snažnog i sunca okrutnog s osmjesima na licima zabludjelo hitaju prema Plomin Luci i Sisolu! O kakvu sudbu su svakim korakom zazivali, kakvu nevolju svakim trkom sebi samima! Moje umorne oči vidješe i kako snaga napušta im hod najkasnije do Trebišća, utočišta prekršćanskog i poganog življa što onomad u tamnoj šumi se skrivaše kako bi uzalud izbjeglo gnjev Jehove!
- Kazuj nam putniče, kazuj nam!
- Svjedočio sam, o prijatelji odani, kako u Brgudcu i Trsteniku juhe umorna tijela krijepe i kako u grube tkanine umotani žeđaju i leže! Kao da prvi put prirodom koju Bog Svemogući stvori sebi na priliku hitaju! Zabludjeli! Neumjereni! Izgubljeni!
- Ooo kazuj nam putniče, reci nam!
- Kušali su mnogi gnjev Jehovinog sunca, klonuli su duhom i tijelom, sunce im presudilo i poleglo ih na tlo i zemaljska čula im zavaralo! Kulu zidanu na Vojaku ne dodirnuše, noć na Poklonu ne doživješe, zoru na Ćićariji ne okusiše, u Buzetu se ne okrijepiše, u vodi Butonige svoje odraze ne primjetiše, do Zamaska ne dospiješe, motovunskih zidina ne vidješe, u Livadama hladnu vodu ne ćutaše, pred oltarom oprtaljske crkve ničice na padnuše, u Grožnjanu se ne pokloniše, nebo nad Bujama ne pogledaše, kroz Vilaniju ne prođoše!
- OOOOOO!
- I oni koji u Umag kročiše krepost spoznaše i dodir božanski im blagoslovi umorna tjemena i usnuše mirno i u milosti u toploj noći ispod neba blagoslovljenog zvijezdama. Kurdija i Karmen pokazaše nam put i bi svjetlost!
Riječ je gospodnja: Bogu hvala.
I puče mukki ko kokica 😀
Pođite u miru!