Minuciozni kroničari će kao od šale izvući informaciju da je moja prva trek/trail ultra bila u listopadu 2005.: Učka Mountain Trek (još precizniji arhivisti će probunariti podatak da mi je prva „utrka” bio Velebit te iste godine, no odmah i dodati kako to nije bila ultra jer je staza bila duga 77 km). U tih 20 godina koliko je prošlo od vožnje busom od Lignja i starta u Plominu izdešavalo (mi) se svašta i okrugla jubilejska brojka je ispala dobra isprika za napraviti neku novu psinu za um, dušu i tijelo (ili barem za nešto od toga). Uglavnom, zašto ne „proslaviti” 20 godina „hobija“ tamo gdje mi se sve i pokrenulo: na istarskom poluotoku?
Nakon (ne baš) dugog autovijećanja i zurenja u ogledalo učinilo mi se dobrom idejom proći Istarski planinarski put (IPP) u solo izdanju (još jedan ulet napornih kroničara: nezaboravno prvo izdanje 100 milja Istre koje nas je samljelo je velikim dijelom trase pratilo rutu IPP-a). Zamišljeno i učinjeno. U rano jutro jedne ugodne listopadske subote našao sam se ni kriv ni dužan u Crvenom vrhu, udahnuo, provjerio baterije u lampi i hranu, stegnuo naramenice ruksaka i krenuo na solo odiseju prema nazubljenim stijenama kod Koromačnog na drugoj strani Istre (digresija: postoje razne informacije o tome počinje li IPP zapravo u Savudriji, no ja sam se priklonio HPS-u kao službenom izvoru. Vjeruj(e)mo institucijama). Za nešto manje od 35 sati i s nešto više od 6500 metara uspona kasnije nasmijao sam se sebi u bradu, pogledom okrznuo stijene i svjetionik na Crnoj Punti, ponovno udahnuo i promrmljao: „To je to”.
Prošao sam stazu za sebe i za svoje zadovoljstvo i uživao cijelim putem. Bez „ekstrema“, drama, osjećaja „pomicanja granica“ i emotivnih vrtuljaka. Ne znam, možda je u ovim veteranskim 50+ godinama („Za generaciju koja raste”) najveća blagodat u postojanju sreće u ugodnoj rutini i uživanju bez frenetičnosti/velikog naboja (i bez hinjene strasti). Nije svaki iskaz životne radosti mahnita Kerouacova rečenica niti emotivno manipulirajuća objava na društvenoj mreži. Rekreacija koja kontinuirano razvlači tijelo i održava niski puls vjerojatno traži neko žrtvovanje, ali ako je čovjek promatra kao nešto što voli, želi i treba, onda ništa u vezi nije odricanje. To je barem moje iskustvo. Kako god, volim to „zrelo i dostojanstveno uživanje” i na taj način sam proživio i ovih 150 kilometara.
Nekoliko dana nakon povratka u Zagreb i dalje mi se sve sa staze isprepliće kao u nekoj sinesteziji i u nemarno nabacanim kadrovima: huk bure, tišina noći od Žbevnice do Kremenjaka, šarenilo lišća, tmaste ćićarijske šume, livade, odsjaj fara lampe u očima srne, litice, kamenje, maslinici…; svatko tko je barem jednom neprekidno zurio pola sata u potok ili šumu zna što želim reći. I može pretpostaviti kako mi je bilo lijepo.
Ovo je bilo za prvih 20 godina. Sljedeće mogu biti samo još bolje.
I da, voda iz slavine na ulazu u šumu iznad Pruhara je sjajna.
