ISTRA STO MILJA – LINEAR

Vjerojatno je potpuno deplasirano pisati o utrci skoro osam mjeseci poslije, ali razlozi za pisanje, kao i oni za ovoliki vremenski odmak nalaze se dalje u tekstu…

Krenuo sam euforično, u prvom tjednu nabacio karticu ili dvije, što je puno jer mi je izbacivanje svakog teksta poput kompliciranog poroda (isprika svim ženama koje su ikada rodile, rađaju ili će roditi), ali onda se dogodilo ono što je cijelo naše društvo totalno izbacilo iz normale i od čega se nikad nećemo potpuno oporaviti. Osim svega onoga što ova utrka jest u sportskom smislu, za mene će ona biti „mjesto“ gdje sam posljednji put vidio Dejana i Dalibora, Dalibora i Dejana…

Dalibora sam upoznao poslije IMO Challengea 2005. godine, kad su nam domaćini pored rijeke Vrlike upriličili domaću večeru. Ne sjećam se više zašto, ali nas nekoliko nije bilo odveć raspoloženo, no Dalibor je svejedno pokušao uspostaviti komunikaciju, a kad nije uspio, rekao je da smo sigurno iz Zagreba, aludirajući na našu nadrkanost 🙂 Kasnije sam uvijek bio predmetom njegove zajebancije, što mi je bilo super jer mi je ostavljalo hrpu manevarskog prostora za kontre. Zvao sam ga Dačo. Na ovoj utrci, Dalibor je bio na improviziranoj okrepnoj stanici zajedno s Markom, Sunčanom i Ivanom poslije Male Učke. Kad sam se zaustavio s Dujom, zbunjen, što zbog kilometara koji su bili iza mene, što zbog njih četvero na tom neočekivanom mjestu i količine primamljive hrane i pića, pitao sam što tamo rade, a bosonogi Dačo mi je stao na nogu i uz glasni smijeh rekao: „Gazimo ljudima po nogama!“ 🙂 Ne moram ni reći koliko me to zaboljelo nakon više od sto prijeđenih kilometara, ali tko bi mu ikad išta zamjerio. To je bio taj zadnji put…

Dejana sam prvi put primijetio na timskoj utrci Pazin-Učka 2006. godine, kad me na dionici tunel Učka-Vojak prestigao kao da stojim. Pomislih si „kako ovaj trči“… Upoznao sam ga manje od dva mjeseca kasnije za vrijeme Učka trekinga iste godine. Tu utrku opisali smo i Marko Rajković i ja, tekstovi su negdje na adventure sport portalu i u oba Dejan zauzima značajno mjesto, ne samo zato što je pobijedio, a bio mu je prvi treking… Kasnije smo se uvijek srdačno družili na utrkama, on je valjda bio jedini koji me mogao nagovoriti da drmnem koju rakijicu, a na ovoj njegovoj posljednjoj družili smo se prije, poslije i za vrijeme utrke, što je rijedak slučaj jer je uvijek bio puno brži od mene. Valjda jedini čovjek na svijetu koji na utrku od 100 milja dolazi s posla, a opet – ne bez ambicija. Dok su svi već sjedili u busevima, on je na haubi svog auta plastificirao karte. Možda bih mu i pomogao da su mu stvarno trebale, no ovako sam ga samo zafrkavao jer što će mu na trailu karte. Drugi put sreli smo se na KT 1 jer je pokušao kratiti pa nije uspio, treći put u Bujama, on u grupi prema dolje, ja tek prema gore, četvrti put na Standaru gdje se malo odmarao i zadnji put poslije utrke kad je izgužvan izašao iz vreće nakon nekoliko sati sna… Znam da to što sam napisao nema neku poantu, ali ovako će barem ostati zapisano…

Ne mogu ni zamisliti kako je obitelji i prijateljima jer nama koji smo ih viđali samo na utrkama nije lako…

A ovako je počelo:

Od pitanja kako početi ovaj osvrt, puno je teže odgovoriti na pitanje zašto uopće pisati, pogotovo u stanju postutrčnog sindroma koji se očituje u vidu neispavanosti i bolnog tijela te stalne izmjene letargije i nervoze izazvane teškim umorom i euforije zbog zadovoljstva završenom utrkom. Dakle, zašto? Stara je fora da se mora samo umrijeti, Grci su govorili da se mora ploviti, naši ponovili istu foru s jedrenjem, a ja mislim da se poslije ove i ovakve utrke mora ostaviti pisani trag jer koliko ćeš imati stomajlerica u životu? Možda nekoliko… Koliko ćeš imati stomajlerica na prvoj utrci „100 milja Istre“? Naravno – samo jednu 🙂

Sve je počelo Velebitskim trekingom 2003. godine koji se pisao pod 130, da bi kasnije ispalo da je bliži 140 km. Ako prvotni UTMB od 158,1 km i 8500 metara visinske razlike u plus i u minus priznamo kao stomajlericu, a želim da priznamo jer se onda priznaje i meni, onda je prvi hrvatski trail stomajler Željko Pale koji je tu utrku finiširao još 2005. godine. Te iste godine održao se i zadnji Velebit 140+, a jedina utrka otada koja je bila neznatno duža od 100 km bila je ona na Velebitu 2007. godine. Pretprošle i prošle godine imali smo stotku, imali smo je i ove, a kao grom iz vedra neba pojavila se vijest utrci od 100 milja po Istri.

I šta sad? Ići ili ne ići? Prva odluka bila je – ne! Više je razloga: nisam spreman (najduži trening 36 km), pretežak (87 kg), a i poslije takve utrke zaboravi sezonu jer si prije za penziju nego za trkanje. Onda se u rješavanje dileme umiješao ego – je li u redu da to prođe bez tebe, ipak je to prva 100majlerica u Hrvatskoj pa ti kolega treker Predrag Nikolić na Zagorje treku ubacuje bube sličnog sadržaja u glavu, a na kraju on ne dođe, nego ga vidim na Poklonu u autu 🙂 Kad je odlazak na utrku ipak prevagnuo, mislio sam ciganiti do zadnjeg dana s uplatom startnine jer dugoročna travanjska prognoza nije baš bila bajna, ali Paliska se nije dao zafrkavati – zadnji rok za uplatu je bio dva tjedna prije. Iako sam na Istratreku žešće uganuo zglob, Eleni sam poslije utrke uručio pare za startninu i to je bilo to! Prognoza se čekirala svakodnevno i ipak je bila u granicama tolerancije pa je pet dana prije počela ona poznata nervoza i zadnje pripreme s opremom i planiranjem…

Satnica je odlična da utrku prođeš za što manje novca (nešto kao velebitska stotka prošle i pretprošle godine), ali loša za turizam – kreneš u petak ujutro, dvije noći provedeš na stazi i vratiš se doma u nedjelju, no bez obzira na low cost vikend, većina nas bi radije start ujutro tako da samo jednu noć budemo u utrci, ali eto, organizator je tako odlučio…

Kao što je uobičajeno na utrkama gdje bus s cilja trekere vozi na start, nekad je puno veći izazov izdržati da se ne upišaš u gaće, nego završiti utrku, što me podsjeća na Učku 2006. i agoniju vožnje do Plomina, nakon čega je utrka bila mila majka. Ovdje nije bilo tako strašno, a komična je bila scena kad je svatko nakon dolaska u Umag instantno pronašao svoje drvo za olakšavanje…

Moj cilj? Kad je stomajlerica na meniju, prvi je cilj završiti, drugi je cilj biti prvi u autu (došao sam s Maikom, Mukkijem i Sabljom), a treći biti četvrti od Hrvata jer protiv Mauricija, Modrušana i Ljubasa ne mogu.

Prije samog starta obratio mi se Duje Lekšić s molbom da idemo zajedno, na što mu odvratih da je staza označena i da mu ne treba vodič poput Vukelića na Velebitu 2012., ali on je svejedno htio pa zašto ne? Mislim si, mali bu puko nakon 50 ili 100 kilometara, no nije bilo tako, Duje ne pušta, ka pit bul, od početka do kraja pa si nekako mislim da je sigurno mogao pola sata do sat bolje. Bilo kako bilo, mali Lekšić je budućnost stotki, bilo kilometara, bilo majlerica, što je i pokazao trećim mjestom na Velebitu 2013., a nadam se da će rasturiti i UTMB 2014.

I to je to, preostaje još samo sića od 164 kilometra… Od kišne prognoze, zadesilo nas je samo petnaestak minuta laganog curenja za što se čak ni oblačio nisam. Sa slovenske strane stalno je sijevalo i prijetilo, no iznad nas – samo zvijezde… Vrijeme cijelim putem – idealno. Ok, neke je opralo oko Planika i Poklona, ali tako to biva kad smo razvučeni kilometrima, bilo je snijega na Planiku i Vojaku, no to je samo doprinijelo atraktivnosti… Što se pamti iz prvog dijela? Sumanuti start u Umagu kao da je u pitanju obična ultra. Prvi i jedini promašaj staze nakon desetak minuta za Štefom Jandrečićem, gubitak od najviše dvjestotinjak metara, ali pad na tek treće mjesto u autu. Potjera za Maikom i Mukkijem potrajala je satima, dok je Sablja krenuo turbo konzervativno… Kreketanje žaba u Piranskom zaljevu (whatta fuck?!?) te uspon iz zaljeva na repetitor po rijetko teškom i zaraslom terenu gdje ga čovjek ne bi očekivao i gdje gotovo nitko nikad ne prolazi. Slučajno napikavanje kontrola jer se ne gleda na kartu pa se nemalo iznenadiš kad nabasaš na cvikalicu. Vraćanje na kraju drugoplasiranog Enrica Viole pet kilometara unazad jer nije primijetio kontrolu. Beskrajno peglanje po Parenzani i prvi maraton (od četiri) debelo ispod pet sati (drugi je bio preko osam…). Ekipa u Bujama, Grožnjanu i Oprtlju…

Na prvoj tranziciji u Buzetu baš sviće… Završena jedna poduža ultra, a stotka je još pred nama… Čovjeku je lagano dosta, no sad konačno kreću brda: prvo Žbevnica, dobrih dva sata. Zadovoljstvo prvim dužim ispenjanim usponom miješa se s nevjericom koju izaziva pogled prema Vojaku koji izgleda toliko daleko da se čini nemogućim doći do njega pješke ili barem da bi to potrajalo danima… Slijedi druženje s dobrom ekipom u Trsteniku i ljutnja što nisam kratio, zatim Gomila (gdje nas prelazi Mesec trčeći uzbrdo, a ubrzo i Bleki) i Orljak, susret s talijanskom šampionkom koja odustaje, još jedna dobra ekipa na Koritima te dugo peglanje po makadamu prema Poklonu i evociranje brojnih uspomena s Učka trekova, noćnog i dnevnih…

Druga tranzicija – Poklon… Hrpa ekipe, ne mogu skinuti glupe kompresijske čarape, Šimun pomaže. Netko pita kako sam… Kako sam?!? 🙂 Nakon 104 km? Kako sam 🙂 Stotka još može proći pod neku „ljudsku“ dužinu, ono što se može kao u jednom dahu, ali dalje… Za ovo nam je trebalo 16 sati, a znam da će nam trebati skoro toliko za zadnjih 60, čisto mučenje i šetnjica… Tako sam da bih najradije odustao, ali nabrajam tri razloga zbog kojih ne mogu ili ne smijem: 1) još prije starta kupio sam flis na kojem piše „100 Miles of Istria“ i kako da ga nosim ako odustanem, 2) obećao sam Duji da ću ići s njim do kraja i najvažnije pod 3) doživotno bih bio predmetom zajebancije da sam odustao, a da mi ništa nije bilo…

I tako smo krenuli dalje… Prema Vojaku smo odigrali dobru kombinaciju asfaltom jer je staza bila pod snijegom, a onda nas je totalno iznenadila i razveselila ona neplanirana okrepa s početka teksta, to kole, to mesa, to svega… A onda opet makadam, vidiš plominski toranj (nedavno saznah da je to najviša građevina u Hrvatskoj), ali prvo moraš zaobići cijeli greben Sisola, a to je trajalo i trajalo i trajalo… Tu stižemo Kristijana Zrinića koji bi rasturio utrku da se nije ozlijedio i ostvarujemo još jedan cilj – četvrti od Hrvata, a ostali su ionako puno bolji i daleko ispred nas. Nikako doći do Plomina, očaj obuzima, da bi nam tamo Sky Cola i sve ostalo na okrepi udahnulo novi život, čak ostavljamo i Suhog koji je na sto km! Prema Standaru prelazimo dvojicu stomajlera, a kako se dan bliži kraju, Duje i ja sve više rastemo jer smo na temelju Chicarovih poruka istripovali da smo među deset! Na Standaru sjedi Ljubas, ne mogu vjerovati, trojica u sat vremena, jurimo prema Rapcu, prelazimo neke sa sto kilometara koji su nas ostavili davno prije, a kad tamo, joj što volim tu riječ – antiklimaks: spust prema slapu horor, ne znaš je li gore tamo gdje špage nema ili tamo gdje su je povukli. Kontrola se sjaji u mraku poviše slapa, ali kako doći do nje? Gubimo vrijeme, euforija splasnula, iako je ovaj check point na najatraktivnijem mogućem mjestu – preskačeš bujicu koja se nekoliko metara ispod tebe pretvara u slap, a da bi precvikao karton jedva da ima mjesta za tebe i ruksak – nakon zamalo 140 km nije mi više do avanture i lagano pizdim, pogotovo što znam da će mi nakon zadnje tranzicije u Labinu trebati četiri sata za dvadesetak kilometara do cilja!!!

Nije mi jasno kako to da mi se usred druge noći još ne spava, ali na makadamu prema Skitači lagano se počinjem gubiti, a i Duje upada u laganu krizu. Putokaz pokazuje desno, a trakice lijevo. Zovem Palisku, a on mi kaže da pratim trakice, kakvo pitanje, takav i odgovor, mislim, šta sam očekivao da mi kaže: „Nemoj pratit trakice, nego odi u p…!“ 🙂 Poslije Skitače najgori spust prema Crnoj punti, već smo potpuno izgubljeni, mislimo da smo propustili skretanje kojeg nema, opet nas stiže Suhi, ganjamo se od Crne punte da ulovimo vrijeme ispod 30 sati (bio bi to super tris: Velebit, UTMB i Istra), šizimo zbog novih uzbrdica, ali ništa od toga… Kad smo vidjeli da smo preko, lagano smo prošetali do cilja, dioba 11. mjesta i trećeg među Hrvatima, poslije gazde Mauricija i Modrušana, završila je još jedna od preko nekoliko avantura života…

Kratko o organizaciji? Jedino ispravno bilo bi reći „hvala cure i dečki, sve je bilo super, pogotovo ekipe na okrepama i tranzicijama, ljubi vas deda!“, a ono što imam za primijetiti nije u stilu „trka vam je bila super, ali ne valja ti sljedeće: i onda udri srat“, nego samo nekoliko stvari da bi utrka bila još bolja, ako je to uopće moguće: za razmažene strance jer na njima počiva budućnost utrke, budući da je Hrvatica i Hrvata te građanki i građana Republike Hrvatske premalo za ovakve poduhvate, možda samo unaprijed napisati što će biti na okrepnim stanicama i tranzicijama, dakle, ništa posebno mijenjati, samo da oni znaju planirati. Što se tiče onog „alpinističkog“ spusta na slap, bez obzira što je mene i Talijane totalno raspizdio, žao mi je što ga neće biti opet jer realno, bez obzira na poslovičnu nadrkanost Šivaka-Ljubića, to je definitivno bio najatraktivniji dio utrke! Posebna priča je označavanje staze: iako je vidljivo da se označavalo po danu jer je po noći razmak između pojedinih trakica koji put bio prevelik, to je bio nevjerojatan posao. Mene svake godine žestoko živcira označavanje staze Sljemenskog maratona, iako me dopadne samo trećina od 14 km, a ovdje je označeno 164 kilometra!!! Samo za to – rešpekt!!! Kao i za sve stotkaše, kratke i duge, za one koji su rasturili, za one koji su rasturili sebe, za one koji su „samo“ završili, kao i za one koji su odustali, ali pritom postigli najveće kilometraže u životu, ovo je trebalo pokušati, doživjeti, završiti, svejedno…

Premda se obistinilo ono da mi je nakon ove stomajlerice cijela sezona bila u komi (za što sam si sam kriv jer umjesto da mjesec dana trčim šest minuta po kilometru, ja sam se osam dana kasnije naganjao po Maksimiru i ode list…), nijednog trenutka mi nije žao što sam nastupio…

I za kraj, kad je ekipa Mučnjak-Günther-Sabljić-Šivak u Koromačnu sjela u auto na putu kući, Vojak je, ovoga puta s juga, baš kao i sa Žbevnice, izgledao prokleto, zapravo, nedostižno daleko…

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

16 Responses to ISTRA STO MILJA – LINEAR

  1. chevap says:

    Svaka ti je na mjestu !

  2. Zohar says:

    Standardno odlično. 🙂

  3. Jeans Jazz says:

    Da. Al cini mi se da je ipak sve to nekako moglo bolje. A drugo, cini mi se da je kampanja za MK pocela.

  4. mukki says:

    Buuuuuuu za cestarenje do Vojaka :)!

  5. batica says:

    Nije bilo skroz cestarenje, samo druga polovica, ispalo dobro jer smo se taman rastali s jednim sa sto km koji je bio brži od nas i ispali prije repetitora malo ispred njega…

  6. mirela says:

    “postutrčnog sindroma” 😀

  7. batica says:

    Pa da! To je ona depra dan, dva poslije neke takve besne utrke kad ti sve ide na onu stvar, a ne znaš zašto… Sad postoji i naziv 🙂

  8. mukki says:

    Kao prvo: termin je dobar, ali ne manifestira se kod svih isto. Npr. nije nužno depra…
    Kao drugo: Pa dobro Mirela, di si ti :)?

  9. Žana says:

    dragi Kiki, tekst je predivan :*

  10. batica says:

    Tak je, nije nužno i uvijek depra… A kaj je tebi? Euforija?

  11. mukki says:

    Hm… pa više rezignacija 🙂

  12. batica says:

    A konsternacija? Gle, meni je rezignacija=depra 🙂 I još ona nadrkanost kad ti nitko ne smije ništa reći :))))))))))))))))

  13. mukki says:

    Ne znam, meni rezignacija nije depresija. Sve ti je ravno vs ništa nije dobro. Razlika je, ne?
    Nadrkanost je OK 🙂

  14. batica says:

    Je, nadrkanost je ok za tebe (mene), ali pate svi okolo. Je, razlika je, ok, no, budući da ne padam u depresiju, rezignacija mi je već u ravnini depre…

  15. batica says:

    Zapravo, dijagnoza mi je “depresivna neuroza” 🙂

Comments are closed.