42 GODINE I 195 DANA – 42 KILOMETRA I 195 METARA

Naslov je mogao biti „Tko je lud, ne budi mu gospodin“ (mislim, halo, kakav drug?!?, nemoj da te prebijem!!!, nismo više u komunizmu…) ili „Šivak, nabavi si život!“, ali ja volim svoj ne-život, a da ga imam, ne bi bilo ovog „uratka“.

Hm, o čemu se uopće radi? Nisam siguran odakle mi ideja, ali ne vidim drugi izvor osim onog u liku i djelu, na žalost, prošle godine prerano preminuloga, Williama Govija, talijanskog dugoprugaša s pretrčanih 745! maratona, a koji je, na svoj maratonski rođendan, u vlastitoj ulici upriličio svoj privatni maraton na kojem je nastupio i trener svih trenera (ne Ćiro Blažević, tupsone!)…

I sam sam prije pola godine razmišljao o nečemu sličnom na nasipu, no kako sam vidio da klub desetak dana ranije odlazi na maraton u Ferraru, nekako mi je ta zamisao isparila iz glave (mislim, ko bu mi doš’o na maraton nakon najvažnijeg nastupa u polusezoni?!?, mislim, znam da bi bilo nekoliko lujki, ali ne da mi se, brate!), sve dok vikend koji sam proveo u bunilu od temperature te koktela sastavljenog od lupoceta, tableta ubojica boli, antibiotika i zubarske anestezije, nije iz mračnih dubina trkačkog mozga izvukao na površinu tu suludu ideju, podebljanu činjenicom da se maratoni ne trče u polubolesnom stanju.

No, tko bi uopće trčao da nema nekih problema u glavi pa je tako i maraton „pao“ tog 25.3.2014. Nakon posla, auto je parkiran kod Texte, GPS startan, šećer u venu i ajmoooooooooooooooooooo!!! Sve četiri sedmice u Maksimiru imao sam društvo kolega iz U.P.R.I. Gelender pokreta: Bernija, Sablje i Poljaka, a onda sam u akciju odlučio uključiti i svoj drugi (prvi!) klub te sam se, kroz grad (Svetice, Branimirova, Heinzelova, Vukovarska, Pile, Slavonska), uputio do Štenare (od cijelog crewa, tamo su bili Žana, Sever, Janko Orešković i džukele) i natrag istim putem, plus još tri kilometra po Maksimiru, da bih se na kraju vrtio oko auta samo da skupim tih 42,2 km 🙂

Kao i svaki maraton, i ovaj je bio pun iskušenja tipa „ne da mi se više“, „da me bar netko iz Štenare odbaci do Maksimira“ i slično, ali kako to uvijek biva, čovjek vječno žali kad odustane, a sretan je kad završi ono što je naumio. Ovu ludoriju preporučujem svima, osobito kao nezaobilaznu crticu u trkačkom životopisu koju ćete prepričavati djeci i unucima (ko ima), kao i novim generacijama rastućeg pokreta trčanja u Hrvata te građana i građanki Republike Hrvatske…

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

3 Responses to 42 GODINE I 195 DANA – 42 KILOMETRA I 195 METARA

  1. batica says:

    Mda… Ne kužim ovaj glupi blog i zašto neki komentari traže approval, a neki ne…

  2. p.o.s. says:

    na Florijanov ročkas 😉 – na jesen maraton u maxiću: 6 sedmica / tranzicija kod Texte 🙂 – laganini!

  3. neno says:

    moram priznat da me ponekad istinski iznenadis…..evo ne ljutim se više na tebe….sretan ti životni maraton batko

Comments are closed.