Za Anu i Marka: retro 2004. (nesportski zapis)

Uzduž i poprijeko sam prošao cijelo područje oko Dupont Circlea/Adams Morgan/Kalorame i obližnjeg Embassy Row. Područje načičkano viktorijanskim zgradama, galerijama, muzejima, rezidencijalnim zdanjima veleposlanstava i dućanima. Kod Dupont Circlea sam fotografirao lokalno sjedište Scijentološke crkve, vidio ulaz u neki zastrašujući S&M gay dućan i promatrao vjerojatno najspretnijeg uličnog žonglera na svijetu. U blizini se nalazi i ulica Swann koju su na svom albumu “Dark Days Coming” opjevali Three.

Kod samog Dupont Circlea mi je neka pomalo histerična crvenokosa gospođa srednjih godina uporno u ruke pokušala tutnuti neki letak, te me pozvala na sastanak grupe za pomoć obiteljima u kojima neki član ima poremećaj u prehrani. Rekao sam joj da nisam iz Washingtona, da nemam poremećaje u prehrani i da zapravo ne poznajem ikoga tko ih ima (barem mislim da ne poznajem). Žena je tada zastala i rekla mi kako ni sam ne znam koliko sam sretan zbog toga, te se okrenula nekoj novoj žrtvi.

Iznajmio sam bicikl i vozio uređenom pješačko-biciklističkom stazom Crescent Trail do/oko Bethesde u državi Maryland. Bio sam jedini u gomili biciklista koji nije imao kacigu na glavi te jedini u gomili biciklista i svih ostalih koji na ruci nije imao kardio-sat za mjerenje pulsa/(an)aerobne zone tijekom tjelesne aktivnosti. Inače, discman ili MP3 player su tamo za trčanje očito jednako bitni kao i tenisice. Do samog Crescent Traila prolazio sam kraj nekog gradilišta na kojem nije bilo ni jednog bijelca niti crnca, već se uokolo muvalo na desetine Hispanoamerikanaca sa šljemovima na glavama.

Prehodao sam Arlington Memorial Bridge i šetao se vojnim grobljem. Tisuće malih bijelih spomenika koji strše iz geometrijski precizno ošišane trave. Ponosni i glasni Amerikanci svih boja kože, godišta i stasova su bjesomučno ispunjavali filmove i memorijske kartice na svojim foto-aparatima.

Gotovo cijeli dan sam proveo u nekoliko muzeja Smithsonian. Najviše me fascinirao onaj o povijesti Amerike. U dijelu o imigrantima i došljacima Hrvati koji su primjerice napučili Pittsburgh ili područje oko San Pedra nisu posebno izdvojeni. Valjda se računa da su spomenuti u navodu kako je došlo i mnogo ljudi iz istočne Europe. Obrecnuo sam se kada sam vidio dio vezan uz crnačku povijest na američkom Jugu. Dugo sam zurio u jedan eksponat- sačuvani plakat iz prve polovice 19. stoljeće na kojem se istovremeno oglašava prodaja jedne crne djevojčice i konja. Po istoj cijeni. Pomislio sam kako je zanimljivo da se južnjačka država Virginia nalazi preko rijeke. Sjetio sam se KKK-a, marša na Washington, Rose Parks u autobusu i pomislio kako se sve to nije dešavalo u baš tako dalekoj povijesti. Tok misli je preuzeo inicijativu i krenuo dalje. Pomislio sam kako je zanimljivo da se jedna država koja u principu i danas na velikom dijelu svog teritorija provodi suptilni rasizam uzima kao obrazac demokracije i slobode. Glavom su mi kao sporadično izbačene strelice u raznim smjerovima letjele nepovezane i nedovršene misli o Kuvajtu, lovu na vještice senatora McCarthyja, o tome kako je Irak (bio) zao jer je nedemokratski a kako je Saudijska Arabija totalno prihvatljiva, o prodavanju droge u crnačkim četvrtima velikih gradova kojeg je inicirala CIA, o Oliveru Northu, Noriegi, Vijetnamu, naoružavanju protusovjetskih snaga u Afganistanu početkom 80-tih, Bushevoj pobjedi na izborima nakon silnog prebrojavanja u Floridi i još mnogim drugim stvarima. O raznim stvarima. Stvarima koje se nisu dešavale u baš tako dalekoj prošlosti. Čovjeku svašta zna pasti na pamet, zar ne? Cijelo to vrijeme nisam prestao zuriti u taj plakat i tek sam se nakon više od jedne minute prenuo i krenuo dalje. Do ilustracije o crnačkom robovskom radu na plantažama pamuka. Ovaj put su mi glavom prohujali samo brojni prizori iz Faulknerovog Yoknapatawpha okruga.

Potpunom slučajnošću sam se čekajući u redu za blagajnu u jednom dućanu rukovao sa simpatičnim gospodinom koji se zove Anthony Williams. On je gradonačelnik Washingtona, D.C.

Gurao sam se K ulicom i Pennsylvania avenijom sa uskomešanom ali staloženom gomilom smrtno ozbiljnih državnih službenika, brigadama yuppieja, pijanim beskućnicima i dokonim tinejdžerima. Na nekoliko stupova javne rasvjete vidio sam pozive na proteste protiv rata u Iraku, Svjetske banke, predsjednika Busha i Međunarodnog monetarnog fonda.

Umornih nogu i natopljen znojem sam pola dana teturao kompleksom The National Mall i zurio u Washington Monument koji u ljetnoj sparini nije ličio na gigantskog i mističnog šiljka u magli kakvim djeluje na omotu «In On The Kill Taker».  Sam spomenik je bio ograđen zbog radova i između svih tih dasaka i skela je izgledao čudno: kao neka montaža ili neprimjerena intervencija zaigranog umjetnika.

Ipak, najviše ću pamtiti što nisam uspio stisnuti ruku Ian MacKayeu. Nije da nisam pokušao. Nekoliko puta u mislima i dva puta u stvarnosti.

Adresu 3819 Beecher Street, N.W. koja je službena poštanska adresa Dischord Records poznajem jako dobro. Mnogo puta sam tu adresu i poštanski broj koji slijedi iza nje (20007-1802) upisivao na koverte koje sam zatim slao na ruke Amy Pickering koja je radila na poštanskim narudžbama. U koverti sam unutar pisma i papira često skrivao 10-11 američkih dolara za neki CD: Hoover, Lungfish…  Znao sam također da se Dischord House ne nalazi na toj adresi, već da je to kuća u kojoj žive MacKayevi roditelji, Amanda i Bill. Sam Dischord House se nalazi u Arlingtonu, Virginia, odnosno s druge strane rijeke Potomac, no ništa me nije moglo spriječiti da se zaletim do famozne ulice Beecher i… uh… pa ni sam nisam znao što. U nekoj maglovitoj predodžbi računao sam da ću upoznati roditelje MacKaye, dobiti upute kako da dođem do Dischord House te na kraju doći tamo, pozdraviti se i eventualno malo popričati s nekim na koga tamo naletim. To je sve. Računao sam i na to da bi im vjerojatno to što im je neki tip iz Hrvatske iz vedrog neba banuo u ured usred Wash…, ovaj Arlingtona… bilo poprilično bizarno i zabavno. I meni samom su te moje ideje izgledale hirovite i možda neprimjerene, ali ipak sam odlučio slijediti prvi impuls i svoju spontanost (što ionako ne činim često).

Dakle, došao sam u Washington D.C. i namjeravao usput vidjeti MacKayea. Zvučim li kao neki “slavnim” i kult ličnostima opsjednuti fan? Možda, iako to ne može biti dalje od stvarnog stanja. Istina je kako je MacKaye jedna od onih osoba kojima skidam kapu iako ih nikad nisam upoznao. MacKayea “poznajem” samo preko glazbe, dva koncerta na kojima sam ga vidio, te preko cijele i dobro poznate sage o njegovim stavovima, etici itd. Sada i meni samom to može izgledati totalno čudno, no njegovo djelovanje mi je od trenutka kada sam čuo Minor Threat bila neka vrste inspiracije i važna kockica u mom životu. Osnovno što sam dobio od primjerice Minor Threat, Embrace, Fugazi i kompletnog MacKayeovog stava je bila ideja da možeš biti fer, razuman i prizemljen punk rocker pun energije i entuzijazma, te da to možeš primijeniti ne samo na svoje ponašanje u periodu kada se formiraš kao osoba, nego i prenijeti na sve što ćeš raditi kasnije u životu i što te se uopće dotiče: na ljubav, prijateljstvo, interakciju sa obitelji, politiku, odnose sa drugim ljudima, postupanje u poslu. Sve. Uglavnom, nešto pozitivno, poželjno i trajno. Ono što sam ja primio sa albuma Fugazi mi je odgovaralo, s tim sam se mogao poistovjetiti i to je u jednom periodu mog života ostavilo određeni utjecaj na ono što se naziva “moja osobnost”. To nasljeđe nikako ne mogu niti trebam negirati. Onaj tko glazbu nikada nije doživio kao prijatelja, ili kako bi Hidden Cameras rekli “kao dečka”, vjerojatno ne može pojmiti te stvari i takvu vrstu odnosa, te sve ovo sigurno smatra nezrelošću i ispadom opsjednutog fana. Neka im bude. Vi ostali razumijete što želim reći, zar ne? Uglavnom, jednostavno me zaintrigirala pomisao kako bi mi (kada mi se već pruža prilika) bilo drago da MacKayeu iskažem neku vrstu poštovanja. To je sve i nema neke potrebe za dodatnim filozofiranjem/obrazlaganjem ili za raspravu o idolatriji.

Washington D.C. nije glomazni megalopolis (sam grad bez okolice i tzv. šire metro zone nema više od 600.000 stanovnika), a i karte gradova su korisne i dostupne stvari, tako da je pronaći ulicu Beecher bilo zaista jednostavno. Zapravo, shvatio sam da se nalazi vrlo blizu Georgetowna, dijela grada gdje sam bio smješten. Inače, Georgetown je poprilično prestižna i samim tim neizbježno snobovska četvrt u kojoj je smješteno ugledno i skupo sveučilište čija glavna zgrada nepogrešivo izgleda kao gotički dvorac. To je područje gdje su smješteni skupi butici i noćni klubovi (te iz nekog čudnog razloga sjajan CD dućan s velikim izborom jeftine muzike) i gdje sve vrvi od bogatih i šminkerskih studenata koji ispijaju kave sjedeći u Starbucksu. Nije ni čudo da su prema riječima samog MacKayea punkeri svojevremeno uvijek izbjegavali Georgetown ili tamo jednostavno dobivali batine. Georgetown je vrlo živahan i nepobitno pulsira od stalne aktivnosti, no za moj je ukus ipak malo previše stiliziran i uštirkan.

Sama Beecher ulica nalazi se sjevernije od Georgetowna, odnosno iznad Whitehaven Parka u četvrti Burleith. Od glavne ulice u Georgetownu, M Street, do same ulice Beecher ima nekih 20 minuta pješice uzbrdo Wisconsin avenijom. Kod jednog većeg raskršća se skreće u ulicu Calvert i nakon toga se pak kod prvog skretanja skreće lijevo. Ulicu Beecher ipak nisam našao od prve. Naime, suprotno svim nepisanim pravilima o jednostavnom snalaženju u “pravokutnim” strukturama američkih gradova, ulica Beecher vodi do jednog raskršća iza kojeg postaje cul-de-sac, da bi se odjednom nastavila tek nakon tri bloka. No, nakon početne zbunjenosti, kraćeg muvanja uokolo i nekoliko savjeta ljudi na ulici, uspio sam se snaći. Burleith je ono što se naziva rezidencijalnim dijelom grada, iako svakako nije glavna i najprimamljivija gradska četvrt za one dubljeg džepa. Jednostavno, četvrt je mirna i djeluje kao tipično američko gradsko predgrađe kakvo sam znao iz filmova i predrasuda. Niske i često međusobno spojene kuće sa velikim okućnicama, verande i mali vrtovi sa uredno pokošenom travom, drvoredi pokraj pločnika i nizovi parkiranih automobila. Tek na samom rubu četvrti kod ulaza u šumu/park ima nekoliko manjih stambenih kompleksa/zgrada, no i oni djeluju vrlo decentno i uglađeno te odaju blagi elitizam bez preseravanja. Sve je skladno, gotovo preskladno. Tišina, udaljenost od košnice i užurbanosti primjerice washingtonskog Downtowna, te poneko znatiželjno i pomalo nepovjerljivo oko koje me je promatralo s verandi i iza blago razgrnutih zavjesa.

Broj 3819 sam našao bez problema i prva stvar koju sam zamijetio je bila ta što je veranda te kuće zapuštenija od susjednih, a mala okućnica je poprilično zarasla u neobuzdano grmlje i odudarala je od klasične travnate površine blago prešarane posađenim cvijećem. Bez ikakvog razmišljanja sam krenuo prema stepenicama i došao do verande. Zastao sam kada sam iza zatvorenih vrata kuće začuo oštar i prodoran lavež psa. Okrenuo sam se oko sebe i primjetio da se na verandi nalaze ofucani dvosjed, par lokotom privezanih metalnih stolica, te stari i pohabani bicikl. Približio sam se vratima i nekoliko puta glasno pokucao. Lavež psa nije prestajao. Nakon nekoliko sekundi sam ponovo pokucao i približio se staklu na vratima kako bih provirio unutra, no iza stakla nalazila se neka tamna tkanina tako da nisam uspio vidjeti ništa osim kontura psa u hodniku/predsoblju. U toj polutami izgledao mi je kao neki lovački pas tipa naš posavski gonič, no s obzirom da se nije vidjelo skoro ništa, nisam mogao procijeniti veličinu psa pa je to zapravo na kraju mogao biti i bernardinac. U svakom slučaju njegov lavež nije prestajao i shvatio sam da sigurno nema nikoga kod kuće. Povukao sam se do ulaza na verandu i malo fotografirao, a zatim spazio susjedu koja me promatrala. Mislio sam kako će me nešto upitati no samo mi se nasmijala, uljudno me pozdravila i zatim otišla.

Bilo je užasno vruće i sparno sa mnogo vlage u zraku i dok sam neko vrijeme stajao ispred kuće počeo sam se osjećati kao neki uljez. Besciljno šetati cijelom četvrti i zatim se svakih pola sata vraćati da ponovo pokucam mi se činilo jednostavno glupo. Vratio sam se do malog dućana na Wisconsin aveniji da kupim vode, a zatim sam s druge strane ulice primjetio mali park sa nekoliko hrastova. Prešao sam ulicu, pomalo iscrpljen i umoran sjeo na klupu u hlad krošnje i otvorio bocu s vodom. Izgubio sam pojam o vremenu i mjestu gdje se nalazim. Polako sam pio vodu, izuo tenisice i skinuo majicu pokušavajući od ustajalog zraka ukrasti neki dašak svježine. Skinuti majicu usred grada je nešto što valjda nikada ne bih napravio u Zagrebu, no u Washingtonu D.C. mi se to činilo sasvim normalnim. Tada sam kraj sebe spazio ploču sa natpisom “Alley Of Russian Poets/Aллeя Pycckиx Пoзtob”. Zanimljivo ime parka. Nasuprot mene na travi je izvaljen ležao neki debeli bijeli tinejdžer i sa slušalicama na ušima promatrao neki film ili video spot na laptopu. Neprekidne rijeke automobila su se slijevale Wisconsin avenijom. Umjesto nekog ruskog pjesnika, prizoru bi više odgovarali sthovi nekog drogiranog francuskog simbolista. U 2004. trebam Rimbauda. “Do you like Paul Verlaine? Is it gonna rain today?”.

Nakon otprilike pola sata obrisao sam se vlažnim maramicama, obukao majicu i obuo tenisice, polako ustao i vratio se vratio do Beecher ulice i broja 3819 i ponovio ritual. Veranda, kucanje, lavež psa. Tišina. Odustao sam, okrenuo se i vratio se natrag.

Te je večeri ljepljiva sparina gnjevno eksplodirala u dugom i za Washington D.C. tipičnom ljetnom pljusku. Svi su se povukli sa inače užurbanih i krcatih ulica, a mrgudni oblaci su prekrili grad. Prijestolnica Amerike je tako ranjiva? Nisam mogao zamisliti da ljetna večer može biti tako sura, podmukla i turobna. Nisam izlazio iz svojeg apartmana već sam si pripremio večeru, te na malom milijunu televizijskih kanala neuspješno pokušao pronaći nešto suvislo ili barem nešto što neće biti prekidano imbecilnim reklamama svakih 5 minuta. Najzanimljivije što sam našao bili su izvještaji o šteti koju je tih dana na nekoliko mjesta u Nebraski napravio tornado. Navukao sam zavjese i uz tiho predenje klima uređaja zaspao rano,  prije 10 sati.

U Beecher ulicu 3819 sam se ponovo vratio jednog popodneva za nekoliko dana. Zatekao sam isto stanje. S obzirom da je pas i dalje nesmiljeno lajao, zaključio sam da mu netko sigurno donosi vodu i hranu, ali kako preko dana očito tamo nikoga. Moji dani u Washingtonu D.C. su polako prolazili i više se nisam vraćao u četvrt Burleith. Bilo je još mnogo mjesta koje sam želio obići u tako kratkom periodu. Tek kada sam se kasnije vratio u Hrvatsku, na web stranici Dischord etikete našao sam vijest kako je upravo u to vrijeme nakon duge borbe s komplikacijama na plućima preminula Mary Anne “Ginger” MacKaye, Billova supruga, te majka Katharine, Susannah, Iana, Aleca i Amande. Sve mi je postalo jasno i iako nisam znao ništa o tome, odjednom sam se počeo osjećati glupo što sam tih dana hodočastio oko njihove kuće.

U obavijesti navedenoj na stranici također je bilo navedeno kako su tijekom godina mnogi posjetitelji dolazili do kuće Ianovih roditelja sa nadom kako će sresti Iana, no da nitko nakon razgovora i čaše ledenog čaja i bez susreta s Ianom nije otišao razočaran. Meni nije bilo suđeno niti da sretnem Iana niti njegovu majku, no niti ja iz Washingtona D.C., pa niti s verande pomalo zapuštene kuće na adresi Beecher 3819 nisam otišao razočaran. Zapravo, iz nekog čudnog razloga se osjećam kao da sam se zapravo uistinu rukovao s MacKayeom i popričao s nekim tko se tada nalazio u Dischord kući. Kada bih se ponovo obreo u Washingtonu D.C., vjerojatno se ne bih vratio do ulice Beecher i kućnog broja 3819. Radio bih druge stvari i definitivno posjetio neka druga mjesta. Znam sigurno samo da bih u “Big Wheel” dućanu ponovo iznajmio bicikl i odvezao se negdje drugdje. Dalje u Maryland ili dalje u Virginiju. Dublje u Ameriku. U zabavom, seksom, strahom, Atkinsonovom dijetom, slobodom i novcem opsjednutu Ameriku.

(tekst je prvi put objavljen u fanzinu 24A, #4)

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

4 Responses to Za Anu i Marka: retro 2004. (nesportski zapis)

  1. kravic says:

    jako lijepo mukkinjo.

  2. ana says:

    Dragi mUkI, hvala na naslovu, i hvala na super tekstu.. Muzika ili mravi, vazno je da nas usrecuju. Super mi je DC u tvojoj prici, dok se vozim prema Muzeju biciklom iz marylanda, gledam iste ulice i slusam muziku pa te se sjetim

  3. p.o.s. says:

    Možda ima nekog u onoj kuću, neki pesek ili mačka…

Ostavi odgovor kow Odustani od odgovora

E-mail adresa neće biti objavljena.