Čudo zvuka u pokretu- retro

SUN CITY GIRLS Funeral Mariachi (Abduction, 2010)

Možda će djelovati banalno i neprikladno, no Sun City Girls volim promatrati kao podmukle ili barem nestašne blizance Giant Sand. Kao i čeljade Howe Gelba, i Sun City Girls su propupali u prostranstvima Arizone i krenuli na neuhvatljivu glazbenu odiseju u kojoj je bilo svakakvih putešestvija. Osim toga, oba banda su upalila motore otprilike u isto vrijeme te igrala na kartu nesavršenstva kao integralnog dijela ekspresije i šarma. Uz to, osim što su u svoje DNA imali utkan domicilni zvuk „pijeska i izdržljive pustinjske flore“, oba banda su se često osvrtala oko sebe i hranila svoje eklekticizme svim što im je došlo pod ruku.

Uglavnom, njihove priče idu istom stazom do raskršća na kojem je dobroćudni i „šlampavi“ Gelb svoju pre-americanu ornamentirao free jazzom, bluesom, acid rockom, indie gitarama i izvitoperenim kantautorstvom. Sun City Girls su na toj točki odvajanja posegnuli za ezoterijom, magijom, glazbom Afrike te južne i jugoistočne Azije, beat poezijom i onim opasnim/okultnim rodom psihodelije koji otvara sve razine svijesti i sjecka razum.

Sun City Girls su bili freak folk prije 25 godina, jedan od rijetkih bandova čiju srž nitko nije dokučio. Njihova glazba puna je iskeženih demona tibetanskog budizma, dadaističkih kolaža, hipijevskih psina i šamanizma. Masivna diskografija (pričamo o otprilike 50 albuma), uvrnuta prezentacija i mahnito preskakanje nekoliko prepreka odjednom sigurno nisu za slušatelja koji se diči „racionalnim pristupom“. Jednostavan lakmus test je: poslušajte otprilike 6-7 njihovih albuma da vidite kako stojite s likom i djelom braće Bishop i Charlesa Gochera, te pri tome skrenite dalje od najpoznatijih albuma („Torch Of The Mystics“, „Dawn Of The Devi“, „Horse Cock Phepner“). The Residents u vijetnamskoj džungli ili Caroliner u Nepalu? Možda.

„Funeral Mariachi“ je zbirka posljednjih snimaka grupe, nastalih 2007., prije smrti Charlesa Gochera, bubnjara i duše banda. Gocher i braća Bishop na ovom albumu zvuče kao da su svjesni kraja priče, pa je „Funeral Mariachi“ potcrtan melankolijom i letargijom. Vjerojatno najprijemčiviji i najotvoreniji materijal kojeg su SCG ikad snimili, „Funeral Mariachi“ se ne oslanja na čudaštvo i intenzitet kao klasične adute grupe, već plijeni toplinom i senzibilnošću (primjerena je usporedba s „romantičnim“ segmentom opusa već spomenutih korelata Giant Sand). SCG su majstori opsjene, virtuozi iluzije i međuigre između sna/noćnih mora i jave pa „Funeral Mariachi“ djeluje kao neki audio ekvivalent mazarija Briona Gysina, „kolege po magiji“.

Sanjiva, dirljiva i gotovo nježna atmosfera „Holy Ground“ (jedne od boljih pjesama godine) ili morriconeoidni pastiši („Blue West“, naslovna pjesma) imaju jak emotivni naboj i pokazuju SCG u svjetlu kakvom smo ih rijetko vidjeli. Velik album za kraj velike karijere!

Nama preostaje nada da će Alan i dalje bez problema gurati Sublime Frequencies etiketu te da će Sir Richard Bishop snimiti još mnogo albuma „nomadskih gitara“ (vidi sjajne „Fingering The Devil“ i „Salvador Kali“). Naravno, žudimo i za reizdanjem gotovo cijelog SCG kataloga. Kapa dolje za pokojne SCG.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, kraj 2010.)

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

2 Responses to Čudo zvuka u pokretu- retro

  1. kliker says:

    hombrezone rides again 🙂

  2. mukki says:

    Nije, samo ću tu i tamo staviti neki retro post.

Ostavi odgovor kliker Odustani od odgovora

E-mail adresa neće biti objavljena.