V140+, novo doba

Ono što svijetu treba je još zapisa po opskurnim blogovima, pa ću i ja doprinijeti boljitku čovječanstva s par impresija s ovogodišnjeg V140+ hodočašća. Zapravo, nisam bio siguran hoću li uopće krenuti na cijelu stazu i prva ideja je bila otići iz Starigrada na greben, promuvati se po Brundu i Liburniji, obići par vrhova oko Stapa i na kraju se od Šugarske dulibe ili Baških Oštarija  spustiti na kupanje, no ipak sam spontano krenuo na još jednu odiseju (ove godine sam osjećao poseban pritisak i odgovornost jer je samo o meni ovisio postotak finiširanja ili odustajanja; mentalna nota za statističare: parnim godinama finiširam).

Start je počeo s velikim i neoprostivim skandalom organizatora: kašnjenje od 15 minuta zbog megabure (navodno zbog tog propusta vise ITRA bodovi, no nadam se da će turistička zajednica Radlovac i dalje sponzirati utrku).
Nije tajna da volim Velebit i vjerojatno je očito da postoji nešto iracionalno što me tjera da svake godine provedem gore dosta vremena i da se upuštam u ovakvu avanturu. Ne želim glorificirati sebe niti potcjenjivati druge, no V140+ je puno zahtjevniji događaj od npr. UTMB ili 100 milja Istre. Ne mislim samo na to da na stazi nema gelova, narezanih banana ni kockica čokolade, tj. ima ih ukoliko ih nosite sa sobom. Zapravo, hranu možete dobiti u hostelu u Baškim Oštarijama i možda na Alanu i to je to. Vode ima na Ivinim Vodicama (tamo s obzirom na početak trase niti nije toliko bitna), u šternama na Marasovcu i Šugarskoj dulibi (Stap je nepouzdan), u Baškim Oštarijama, na Skorpovcu i na Alanu, na Zavižanu i u Oltarima. Uglavnom, ruksak je težak, teren je zeznut, a utjecaj sunca nije bezveze. Osim toga, mislim da se slažemo kako postoji razlika između organizirane trke gdje čak i ako si sam na stazi imaš osjećaj da si cijelo vrijeme dio nekog događaja, a ovdje si prepušten samo svojoj volji. Naravno, signal mobitela je oskudan i rijedak.

No dobro, to su zapravo poznate didaskalije, ono po čemu je ovaj V140+ bio drugačiji je to što sam odlučio noćiti u Baškim Oštarijama i napraviti dvije etape. Bez opterećenja ganjanja rezultata (ha ha) i s jedinim imperativom uživanja, to se pokazalo kao pun pogodak. Dakle, s oko 8 sati boravka u Baškim Oštarijama (spavanja s obzirom na hrkanje austrijskih motorista baš i nije bilo…ljudi, napravite nešto s tim apnejama!) ukupno vrijeme mi je bilo 36 h 45 minuta. No, najbitnije je to što nema mrcvarenja (npr. ključnu i problematičnu dionicu od Baških Oštarija do Alana sam prošao lagano za 6 h 15 minuta, uključujući i 15 minuta razgovora s dežurnim na Skorpovcu). Uglavnom, totalno podržavam ovaj koncept i mislim da bi ovu trasu u neformalnoj varijanti kakva se sad prakticira trebalo prolaziti na taj način. Mislim, čak sam i zadnju ubitačnu dionicu od Oltara do Senja po brutalnom suncu prošao bez preispitivanja vlastitog izbora rekreacije i razmišljanja o smislu svog života. U prilog etapnom prolasku ide i činjenica da Premužićeva od Skorpovca skroz do Zavižanske ceste, a posebno od Alana, izgleda fenomenalno. U redu, to svi znamo, ali prolazak po noći kad se sve svodi na preživljavanje a ne proživljavanje ne daje mogućnost uživanja u prirodi.

Na stazi je bilo par zanimljivih događaja/susreta, pa evo i blitz spomena:
– kod Šugarske dulibe malo sam popričao sa simpatičnim kulerom Nijemcem koji hoda Via Dinarica rutom od Slovenije do Albanije (“Danas mi je 17. dan”). Fotografirao me, obećao mi se javiti, a nadam se kako nije negdje zaglavio. Naime, tvrdoglavo mi je pokazivao GPS zapis i uvjeravao da staza Via Dinarice od Šugarske dulibe ide na Veliki Stolac i onda nekud dalje. Majstore, respekt. Shine on you crazy diamond (nedavno je bio Sydov rođendan, pa eto…)
– Hostel u Baškim Oštarijama je ponudom hrane i pića stvarno spasio sve V140+ namjernike.
– uz svo moje sporadično fućkanje i proizvodnju (ne)artikuliranih zvukova radi davanja znakova lokalnoj megafauni da sam u blizini, naletio sam na Ursusa i to na kraju šume 50 metara prije asfaltne ceste kod Oltara. Uznemirio sam ga i odmah je pobjegao, a ja se nisam stigao ni preplašiti.
– malo prije spusta u Oltare je niknulo takvo zdanje da sam pomislio da gledam špicu Dinastije.
– nije ni planinarima lako. Šugarska duliba nije u funkciji, pa osim shema sa šatorima i bivakiranja na VPP-u nema spavanja od Baških Oštarija do Stapa. Struge mi isto djeluju problematično (usput, gore spomenuti Nijemac mi je rekao da mu Velebit osim ljepote odgovara i baš zbog toga što nije komercijaliziran i što je divlji).

Kao što rekoh, etapni prolaz mi u ovakvoj neobaveznoj formi djeluje kao prava stvar. Bez brige, nisam postao manji mizantrop, no mislim da sam sa solo prolazima dodijao i sam sebi i vrijeme je za neku varijantu V140+ s društvom, druželjubivim trekanjem i sl.
Uglavnom, ovo mi je 5. finiširanje i vidjet ćemo što dalje. Zašto uopće V140+, teška i potencijalno zeznuta avantura? Pa… Ferro, doajen nekonvencionalne rekreacije i veteran V140+ je lijepo objasnio: “Na nekoj dubljoj višoj razini mi točno znamo zašto”. To je to. Nešto nije jasno?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

13 Responses to V140+, novo doba

  1. batica says:

    Lepo! Sviđa mi se 🙂

  2. seti says:

    šumske jagode, vrganji, borovi prelci…?

  3. batica says:

    Velebitski vukovi…?

  4. mukki says:

    Jagoda ima, vrganje slabo percipiram, a prelac nije imao šanse protiv dugih tajica.
    Ima i outdoor.hr oznaka.

    Inače… ne igram , ali u Raminom koritu bi moglo biti Pokemona 🙂
    Mislim… što reći:
    https://www.youtube.com/watch?v=MLdWbwQJWI0
    Fakat, zamisli da proširimo da ih ima npr. na stazi Stap-Panos…

  5. tonim says:

    Ovo je jedan od boljih izvještaja ikad.Svaka cast.Ak bus i dalje bil pro tom da bus isl u dve etape sa spavanjem,i da zelis drustvo,onda bih i ja mogao poć sljedeći put 🙂 Mozda bi i mene tad preskočilo,u zadnje vrijeme sve češće,preispitivanje odabira rekreacije

  6. batica says:

    Vidi ovog Tonija, počeo se trkat prije mjesec i pol dana i već se preispituje 😀

  7. p.o.s. says:

    dvodnevni V140+ je nova era undergrounda 🙂

  8. batica says:

    Mukki je omekš’o – star je 😀

  9. seti says:

    nakotili se medvjedi, treba prespavat Ramino.
    Di je onaj (krivo)lovac što je onomad 2003 patrolirao južnom stazom kroz Ramino, onaj iz one pećine, dok je on radio nije bilo tih štetočina.

  10. mukki says:

    Da, tjah, ostario sam 🙂

    Seti, možda taj lik na kojeg si naletel (“Naši su! :)) nije bil krivolovac nego onaj koji se gore povlači s kravama. Navodno je par puta mažnjaval madrace i ostale stvari iz skloništa i fural u svoj brlog u pećinu.

  11. batica says:

    Jel to ona pećina na stazi preko Miljkovića peći? Tamo su bile krave. Mislim, možda su još uvijek, ali sam tom stazom zadnji put proš’o s Markicom 2005.

  12. Konjina says:

    Kak zgleda Mukki se bu na kraju preselil na Velebit, Winnetou bu dobil nastavak Mukkitou!

  13. kliker says:

    “doajen nekonvencionalne rekreacije” 🙂

Ostavi odgovor batica Odustani od odgovora

E-mail adresa neće biti objavljena.