Blitz osvrt: znam što si radio 24. srpnja 2018.

Nakon puno (godina) odgađanja, pričanja i planiranja, konačno smo spontano odradili KPP (Kapelski planinarski put). Savršena logistika i gospodski izlaz iz auta kod kul hostela u Tuku. Početno zagrijavanje do Matić poljane i za doručak sa švedskog stola biramo lagani jogging makadamom kraj legendarnog spomenika jer ex yu monolitski art je uvijek in (trivia: partizanski marš u veljači 1944. je preživjela jedna trudnica iz Mrzlih Vodica, za vrijeme marša u 7. mjesecu trudnoće).

Predivne poljane, Janjčarica i oštri mali upri do Bjelolasice/Kule. Nakon brze konsolidacije redova na vrhu kotrljamo se do makadama, pa prelaz preko šuma, vižljastih puteljaka i upečatljivih uskih stazica do vrha Samarskih stijena. Vihoraški put prolazimo brzo i u udarničkom tempu, a od Bijelih stijena i legendarnog putokaza “Vratnik 15h” lagano gazimo i do famozne Velike Javornice (prvi i zadnji put sam tamo bio prije 15 godina, a koliko mi je ostala u sjećanju govori i to da se nisam mogao sjetiti je li vrh šumovit ili stjenovit).

Nakon toga “izlazimo s karte” i ulazimo u nepoznato nam područje načičkano gustom šumom koju su nažalost/tipično ispreroštali šumari/drvosječe. Puno friških vlaka, gungula posječenih stabala, hrpe odbačenog granja i tragovi bager-gusjenica/lanaca kvare i mrljaju pitoreskne prizore. Vegetacija je bujna (sve barem do koljena), putevi su dosta zarasli, sve je nekako “off”, staza je na rubu regularnosti, stalno se gibamo gore-dolje, a na par mjesta markacije misteriozno nestaju kao u mađioničarskim trikovima. Ipak, nekako pronalazimo sve te Stalke (upad na asfalt!), Dulibe I i II (kao Use Your Illusion) i Kolovratske stijene (OK su, ali na festivalu atraktivnosti imaju termin u podne na pomoćnoj pozornici) i nastavljamo dalje prema mitskom Viništu. Opet par setova gubljenja i bauljanja, promjene terena (suptilni uleti velebitoidnih kamenjarskih travnjaka), lakonogi/hitri spust u Vinište i za kraj naglavačke do Klenovice. Slistili smo sve zalihe mineralne (KPP powered by Jamnica), ali lampe ipak nismo koristili.

S obzirom da nismo imali kartu (spontani aplauz čitatelja u tijeku), valjda smo si uslijed benevolentnog pristupa sami krivi za par tura zujanja (mislim da smo oko 45 minuta bili bez svijesti), ali ipak bih nadležnima sugerirao da se markacije poprave i malo unaprijede na noviju verziju. Barem zbog nekih drugih putnika namjernika koji imaju manje živaca od Gelender Cafe Protuha.

Presuda: fina tura od 50+km i 2200+ m uspona po nešto manje popularnim područjima i super spoj Gorskog kotara s morem. Ponavljamo, zašto ne?