Zimsko jutro u centru Fužina: 7 sati i minus 7 stupnjeva, optimalno za zagrijavanje na asfaltu do Benkovca Fužinskog. Sunce polako krši minuse, a oduševljava me prvi pogled na Risnjak koji izgleda kao neki alpski gigant.
Lagano po izohipsi i onda simpatični upri kraj par zbunjenih srna do livada gdje sebično grabim fantastičan pogled na Kvarner: farovi iz očiju malo prema Rijeci, a malo do Sisola. Tuhobić je uvijek fer i ubaci poneku jaku impresiju u džep namjernika.
Polazak dalje; oprezno po zaleđenoj strmini i onda kaskanje po fora razlomljenom smjeru (lijevo-desno-desno-lijevo) i par cm snijega do ceste. Nakon par prepona, malo joggiranja do asfalta (pozdrav liku koji mi je potrubio) i kraticama do zavoja na Ravnom Podolju (Lujzijana; Louisiana). Ulazak na stazu, malo tragova životinja, malo više snijega, silazak sa šumskog puta, ubacivanje u prekrasnu šumu i pentranje do Medvjeđih vrata gdje me neka ekipa planinara koja je došla s Vilja i kormilari nekim dronom malo čudno gleda (pozdrav i vama).
Snijeg na stazi do doma je na nekim mjestima do koljena (to je OK- siječanj na Risnjaku!), razbacujem se s pogledima uokolo i prizivam sjećanja na legendarne trekove sa spuštanjem do mistične Viljske ponikve i usponom na Južni Mali Risnjak (probijanje preko Janjičarskog vrha, ludo!).
Od Schlosserovog do Cajtiga malo prtim (par planinara iz suprotnog smjera) i nakon par gore-dolje začkoljica začas upadam na Platak. Grabim kroz kaos sanjki, muzike, skija, pernatih jakni, buseva i buke do livade: oduševljenje medvjeđim tragovima (nema hibernacije kad je ovako dobro uokolo). Vrijeme je genijalno: oko 1-2 stupnja, jurcam kroz snijeg po legendarnoj stazi kojom sam puno puta prolazio i na trekovima i na planinarenjima. Samo moji tragovi i totalna tišina. Poznam svaki uspon, svako skretanje… pogađam gdje sam u kolovozu jeo maline. Između opakih i dragih Grleša i Gornika nizbrdo do novih medvjeđih tragova. Super; Ursus, čuvaj se.
Na stazi do Hahlića snijeg nestaje (novi mentalni podsjetnik na sve one lude ture i uspone na Fratar, Pakleno i ostale kul vrhove u kvartu), ali ostaje super podloga- tvrda zemlja, bez blata za ugodan korak i lagani trk. Od Hahlića najprije malo jurnjave nizbrdo, a onda skulirani kas do mostića (legendarna lokacija) i relaksirajući hod do Dražica, a kilometraža se zaustavlja malo ispod broja 50. Bus za Rijeku je brzo, a za Zagreb još brže. Još jedna fina zimska tura za guštanje je u životopisu. Gelender Cafe je način života.