Autentično loš

Četvrto kolo šesnaJste sezone Mrak Lige bilo je moje prvo pravo. Zakaj pravo? Pa već dve godine slušam o uprić kolima, partijanju na domovima i tom kak se fura šuškavac oko pasa i zbuksane čarape pa u domu skineš majicu i onda šupkavac na golo i budeš bos u čarapama u domu. Isti taj Batica kaj mi je to pričal mi je donesel stvari na Graf, tak da ne znam, ili je on omekanil ili su prava vremena iza nas.

Bilo kako bilo, uprić kolo trebalo je biti po mom ukusu. Tu je bitno ko trenira i ko je jak, znači nebu me Andraž dobil svojim mađijanjem po šumi. E sad Kufrin je obično bolji od mene uz breg, ali obično i ima kilometar dva viška svako kolo. Problem je taj kaj sam prošlo kolo uganul nogu i sad je to kao ok, al još nisam voljan skotrljat se po šumi tak da odlučeno je da bum išel okolo po makadamu ispod Grla, pa kaj bu bu.

Uvjeti su bili više nego regularni, u jutarnjoj šetnji s Martom vidio sam dečke iz Šumadije, kak plešu kolo oko ulaska na Kulmerov, znači uhvati se ceste što prije i ne kemijaj. Dolazim trčeći na start da izbjegnem pretjerana naklapanja i da se fino zagrijem. Odmah po dolasku primjećujem da i ljudi kaj o štapovima inače ni ne razmišljaju ovaj put ih rađaju ak treba, špekulira se o tom da bu padanja i stenjanja uz breg. Špekulacije su bile pogođene.

Start je bil obilježen maksimalnom entropijom, ovaj ide sim, onaj ide tam, svi su odma išli na divljaka s ceste na cesticu iznad lagvića, no to je naravno uzrokovalo čep na koji ja srećom odma reagiram odlaskom naokolo i upadam na stazu jedno deseti. Unatoč tome kaje to uska singlica uspijevam uz rano zakucavanje čuke na 185 prestići sve koje moram uz jedno srećom bezazleno podrhtavanje zgloba i završavam iza Čangre, Mateja, Bodića i Kufrina, rekel bi optimalno. Izlaskom na cestu deremo baš grdo, a dolaskom na makadam deremo još grđe. S podsmijehom smo usput ispratili dio ekipe koji je upao u Šumadijsko ljekovito blato.

Prvi trenutak moje (prisilne) autentičnosti je spomenuto trčanje na okolo po makadamu. To je dost ovak neobičan i jedinstven trenutak. Trčiš sam ko pes u mrklom mraku po nekom makadamu, oko sebe ne vidiš niti jednu lampicu, a gaziš se ko Isus (isprike svim Hrvatima Katolicima) jer ono, ak misliš ići okolo i samo malo se opustiš, bil buš sto pedeseti kad se spojiš sa svim ruparošima iz rupe. Kad smo kod ruparoša, moj spoj s njima dovodi me na randevu sa čistom kremom Mrak Kombe koja taman prolazi pred mojim očima. Markica, Šiki i Bodić, sve redom zmagovalci i to Markica i Šiki višestruki. Ipak, respekt sam ostavil za jednu drugu priliku, forfaral ih i nastavil svoje makadamsko proputovanje.

Malo prije prve kontrolke učinilo mi se da polako stižem i Kufrina, što se ubrzo potvrdilo na čeki, tu puno bolje napuštam istu i ispadam u potok ispred njega zajedno s Markicom. Par ugodnih Wim Hof kupki za noge i vrijeme je da ja skrenem desno na 45% nagiba ugodno položeni greben, a dečki odlaze naokolo po stazi. Najbolje da brojkama od 1 do 10 opišem količinu gripa na tom grebenu: 8 9 8 8 7 6 7 -5 -4 -10 6 7 8 9 8 7. Unatoč tom kaje ovo bila orijentnacistički najbolja komba, ova sredina bez gripa je bila pogibeljna. Šiki, koji je bil malo iza mene, i ja, smo se u nevjerici gledali dok smo se noktima i zubima hvatali za svaku dostupnu granu štapovima unatoč. Pronalaskom gripa na opće iznenađenje malo odlazim od Šikija, hvatam marku 50 po kojoj lagano trčim do pred cestu.

Tu sam zapravo poprilično usamljen i nekako ta činjenica, uz zglob i gubitak volje za životom na grebenu me uljuljava u klasičnu zamku da se ne treba ubijat do kraja. Nakon nes(p)retnog penjanja po štriku, napikavam po grebenu prema Jakobu i negdje na pola grebena se spajam s drugim vlakićem iz prve lige, dvojcem koji će osvojit utješne nagrade iza Bodića, Curijem i Matićem. Moram priznat dvojac me ugodno iznenadio žustrinom kojom su se penjali kroz taj snijeg, a moje čuđenje prekida dolazak lampice s istoka. Reko “Ko je tolko pametan da je išao toliko duljim putem da uhvati onu razjebanu stazicu prema Jakobu?!”. Te sekunde kad sam to pomislio odma sam skužil da je odgovor dosta očit, to je bil Doktor okolnih puteva Kufrin. Za divnu čudo uz sve zajebe, ja sam par sekundi iza prvog iz svoje lige.

Da tome nebi bilo tako odigravam finalni zajeb, umjesto da po cesti trčim za Kufrinom i Curijem kojeg bi onda nas dvojica vjerojatno dobili na cesti i razračunali se za prvom jesto u ligi, ja odlučujem biti orijentacistički autentičan hvatanjem azimuta kroz, po meni ne tako strašnu šumu kako bi izbjegao jednu bijednu izohipsu. Dolazeći prema Grafu primjećujem da ne vidim nikog da dolazi sa ceste. Pa normalno da ne, kad ih vidiš unutra kroz prozor jer je cesta bila hiljadu puta brža! Nema veze, bar sam ostal pri svom i bil autentičan, a posljedično i loš.

Ostatak večeri prolazi uz izostanak štrudli.

5 replies on “Autentično loš”

  1. Matej says:

    Suzu sam pustil, Sused. Na izostanak štrudli.

  2. Curi says:

    Da si ti išel na cestu, ja bi otišao u šumu 😉

  3. Presječki says:

    Pozdraf iz Šumadijskog ljekovitog blata

  4. Tajči says:

    Sva ova muka na putu prema gore nije tak strašna ko izostanak štrudli, kako tragično!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *