Preko gležnja do medalje

Treće kolo ovogodišnje Mrak Kombe bilo je debelo zaokruženo u mojoj glavi čim su staze izašle. Kvartovsko kolo, kolo di šećem pesa, puno opcija na divljaka i dosta raznolika konfiguracija terena dali su mi za pravo da se nadam svom prvom TOP 3 finišu na ikojoj Gelender ligi ikad igdje, a možda i da pomrsim račune gospodi s 800 ITRA žetona.

Na prvom duplić kolu dogodilo se točno ono kaj sam si mogel i zamisliti, Kufrin me dere uzbrdo na JGL-u, ja derem Andraža na istom tom JGL-u, a onda opet skroz kontra poredak na večernjim kolima gdje do izražaja dolazi to da Andraž dulje trči po šumi nego kaj ja postojim. Epilog navedenog je da svi imamo praktički isto bodova. Bez obzira kaj je to samo jadna treća liga i prvi iza nas trojice zaostaje tristopedeset bodova, odlučujem da Batičini savjeti o trčanju naokolo i samo tolko kolko treba da se prođe dalje nisu dovoljno argumentirani da se ja nebi zaklao do smrti kao u bilokojem natjecanju kojem sam ikada sudjelovao.

Stazu sam prostudiral iz svih kuteva, sve je zmereno, 6.4 km se nemre više ispeglati i na moja za trčanje preširoka ramena je stavljen imperativ dobrog nastupa kad se u kuloarima pročulo “kolko km Miha ima”. Da dodano nabrusim situaciju, na tekmu dolazim s 60 čavli po 2.5 eura komad jer “sad bum ja njih sjebal s nenadjebivim gripom”.

Stoji nas 80ak pošlihtanih na zebri kod Pilane čekajući da se gazda pojavi nekaj brzo izmelje i da mi se na “321Upri” čuka zakuca iznad 180 i nejde ispod dok se opet ne spustim na isto mjesto. Prvih par sekundi se ni ne sjećam jer je adrenalin izvan svih preporučenih doza, prva slika je da prvi ulazim na štengice iza pilane, nakon toga se zajedno sa susedom Matejom dokopovam stazice paralelne s markama 18 i 19 i odigravam kombinaciju po njoj skroz dokle ide dok se za to vrijeme iza mojih većina lampica penje direkt najkraćim putem do bikče. Izlazim na bikču par metara iza predominantnog Bojana i metar ispred suseda. Dobro je, zadržal sam poziciju, nisam zajebal. Trčimo tak unezvjereni prema jakom zavoju na kojem idemo gore prema Strmopeći i prvoj kontrolki na Bukovom Platu. Bojan se malo prije odvaja, ali sve se na kraju svodi na par sekundi do prelaska staze za Strmopeć.

A kad ono tamo totalna blokada, odjednom više niš nije kak bi trebalo biti, ni hranilice, ni Bokija, ni kontrolke. Potpuno bunilo prekida sused koji je nekak zgruntal di je kontrolka, a ja naravno brže bolje za njim. Nakon toga, “samo ću na sjever i na svinjsku stazicu koja prejebeno po izohipsi obilazi divovski vrh od 45 metara visinske”. Hoću, ak je dan, i puls mi nije miljardu, i nisam na samrti. Ovak sam preko nekolicine balvana i šikara ispal ispred Bodića, a iza Kufrina, pa ti glumi orijentacista.

Slijedi ambiciozno strmopižđivanje s Baćunskog sedla u potok Bliznec, iako si još nisam oprostil svinjsku stazu. Bodić u nevjerici pogledava di se ja mislim spustit no to me ne obeshrabruje. Možda je trebalo, jer nakon 3 koraka moj gležanj gubi bitku od obične grane. Zgleda da mi inovejtice nisu suđene. Nego, pusti sad to, ispred mojih očiju odjednom je favorit Bojan koji se ne ljubi baš s orijentacijom tak da nada još traje. Spust u Bliznec odrađujem osrednje, ali ipak bolje od Bokija koji je odigral kenjoning za dž. Kako to obično biva, gdje god je šuma i kontrola, ne treba puno pričekati, stvoril bu se i Andraž. Nedugo zatim tu i je i sused koji je malo zaflaksal, a i Kufrin koji je svoj put do kontrole pronašao preko Zgoretog brega.

Nakon cvikanja petorka opet kreće u razdvajanje, sused na zgražanje opće mase ide na Obrnjak, dok se nas 4 želimo dokopat Adolfovca po cesti. Boki i Kufrin me ponižavaju na tom segmentu, a Andraž žali za vremenima kad je cesta bila zabranjena na kombi. Kraćenje s ceste do Adolfovca opet pokazuje svu raskoš osjećaja za azimut brzog dvojca tak da im se opet pridružujem samo da bi me u 100 metara leusteka oni ostavili 200 metara. Unatoč svoj toj brzini, uzevši azimut skroz do odvajanja 55a te ponovnim flaksanjem debelo nadmoćnog Bojana, ispadam u potok ispod Ritinog Vrha (KT3) prvi za sekundu*.

*prvi u ovom svijetu, ne zaboravimo da sused ima proputovanje preko Obrnjaka

Uprić na Ritin Vrh samo je potvrdio sve kaj se već i prije znalo. Neznam kaj bi rekla Rita, ali jedino kaj sam ja mogao gledat je Bojanova rit koja mi je suvereno odmicala. Začudo, unatoč mojoj povećoj r…, isto tako sam ja odmicao Kufrinu, no to nije rješilo borbu u našoj trećoj ligi jer do kraja nam je ostao gotovo pa samo spust, a tu si sretniji ak te hvata krdo veprova radije nego Andraž. Ritin Vrh prvi cvika sused Matej. Čekaj malo?! Koji Matej?! Točno taj, koji nas je vrhunski obrnul prek Obrnjaka. Andraž potom divljim spustom na divljaka uspijeva životno ugroziti Shpiru koji je i bez toga bio životno ugrožen kad je vidio uspon do spomenutog vrha.

U potok na kojem sam maloprije bio ajmo reć prvi, sad dolazim na diobi trećeg mjesta skupa s Andražem, obojica gazimo direkt do gležnja u vodu. Naravno, narihtal sam da je to onaj uganuti, treba mislit na oticanje. Brzim pregledom staze do kraja dolazim di zaključka da je sad lagani i ne tako kratki uspon do grebena ispod tustog te da mi nakon toga preostaje jedan kraći uspod prema kućici na Leusteku, ostalo vrijeme sam janje za klanje. Usput dok se penjem i pokušavam nabit što veću razliku uzbrdo (trenutno) slabijem slovencu imam egzistencijalnu krizu jer sam s istim baš nakon prošlog kola vodio razgovor kako sam loš u utrkivanju 1na1 s nekim, a on je spominjao kako je on dobar, Jebeno, baš sam mu to trebao reći. Gležanj zasad izdržava sav moj fizički, a i onaj puno veći emocionalni teret i do 12. stupa dolazim eventualno 5 sekundi ispred.

Do kraja još taj jedan mali uspon i onda ne baš trivijalan spust u cilj, tu moram imat bar 15 sekundi prednosti inače bu me preskočil. Na usponu derem baš jako, točno kak treba i naravno nakon toga ko za kurac fulavam ulaz u stazu, padam, zabijam se u deblo te 100 metara prije cilja ispadam na cestu iznad PP Medvednica i čujem da je 2 metra iza, do cilja derem ispod 3 po kilometru i začudo dobivam svoj prvi 1v1 duel u životu + ukupno treći na kolu 17 sekundi iza zmagovalca Bokija koji je ipak klasa za sebe.

Ostatak večeri i noći prolazi uz postepeno oticanje zgloba i oprečno veselje kaj sam dobro odradil kolo.

P.S. – ovaj blog nebu zgledal baš ovak taksativno, dapače pisal bum ja tu svakaj, ali utrke u mojoj glavi protiču drito ovak, strogo kronološki

za lakše praćenje igre:

8 replies on “Preko gležnja do medalje”

  1. p.o.s. says:

    ja sam se isto u neko deblo zabil na zadnjem spustu, i to sam kvadrićem opalil po njemu 🙂

  2. Marge says:

    Sused, nikad neću trčat ispod 3, al evo sad ko da jesam. 🙂 Veselim se tvom budućem tekstopisanju!

  3. Maki says:

    Mislila sam da se puno manje toga događa u tvojoj glavi ak trčiš kolo ispod sata…ali ne! Zapratit ću da vidim kak bu dalje bilo…go Kid!

  4. Paula says:

    Jebote, sad se i meni cuka digla na 180,da tocno dobih volju pustit nogu po ovom kijametu bar na 5 po km 🤣

    • miha says:

      Za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika. 🙂

Leave a Reply to p.o.s. Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *