Ušlagiran do zvijezda

Dan je počeo ugodnim buđenjem u 03:50 ujutro nakon 7ipol sati sna kaje pravo čudo. Ne 7ipol sati, jer mi je prosjek inače preko 8ipol, nego ikakvo spavanje prije JGL-a, a kamoli ovog koji je dio ministarstva mračnih poslova. Obično cijela noć prije izgleda ovak: “sutrajeJGLsutrajeJGLsutrajeJGL…10:00 ulazak na gips, 16:00 kraj makadama, 22:30 Snopljak itd.” svaki prolaz u sekundu poznat. Ovaj put poput najvećeg rutinera, nisam ni pišal po noći, a kamoli se budil, odradil sam ga komforno 42:21, s najavom unezvjerenja navečer. Bodovi u žepu, prvo mjesto lige praktički ziher, ali Batica veli: “Jebeš treću ligu, samo prva se gleda ili ak možeš apsolutno pobjedit kolo.”

Pobjedit?! Ja, bogec kaje prije dve godine prvi put čul za ovaj najbolji event u povijesti i dolazil na cilj kad se već desetak ljudi presvuklo. JA? Pobjedit? Ajde ove ultre jebiga, tu ko trenira, taj ide, ali tam nema srni, indijanaca, gemparda i bildera kaj se spuštaju ko lavina u Alpama. Tu baš moraš bit totalno opičen da se upustiš u taj koloplet emocija, a kamoli da prvi dođeš do bijelog Nissana.

Nakon JGL-a odradil sam sve kućanske poslove, tresnul krvavice u Mlinki, odradil nekaj još oko škole i niš, čavli na jadne zmučene noge, ostatak obleke i kofeinski gel u padže. Dolazim na Lonjščinu naizgled rutinski, samo kako bi totalno popizdio prema Ceru. Smireni Markica, Sablja i malo manje smireni Štumsi čude se srkanju gela, ali kaj buš, čist nisam uspio, možda bi mogel ušlagiran. Sami start bil je poprilično partizanski raspoređen, ovi gledaju prema tam, ostali prema sim.

Startam na jug, od kontrolke, ali neda mi se odmah kroz žbunje i sranje pa promjena ritma. Ispred mene ispada prvo Curi, no to odmah odlučujem da nije dopustivo, prelazim ga i dolazim iza Andraža koji ispada iz istog sranja, ali malo dalje. On ide skroz fino i svojom krakatošću hoda jednako brzo kolko ja trčim. Ta opcija mi ne igra, do Cera moram skupit neku prednost inače kurac. Prelazim i njega, gacam kroz blato, pogađam par račvi, okrećem se, još uvijek je tu. Nakon jednog grebenčića dolazi uvala po kojoj se onda na divljaka prenjemo na marku, nas dva na šest nogu. Da, Andraž odlučuje da nove tenisice imaju slabiji grip nego njegove ruke. Ispadamo na marku 57, jedan za drugim, zasad štanga.

Marka je trenutak za ubrzanje, drobim jadne noge i nakon 20 sekundi se okrećem i uviđam da lampica pozamašno posustaje, e tak već da. Nakon još stotinjak metara s istoka naviru još dve lampice, dve pile naopako. Sused koji nezna lagano i ispred njega Boki čije lagano je nama ostalima sve samo ne lagano. Trčim ko konj, ni najveće uzbrdice ne hodam, kroz potok gazim drito i stiže relacija potok – Cer. Strmo i još sniježno. No krasno.

Čim je krenulo biti strmo, priključuje mi se Boki. Slijedi 10ak minuta iz pakla. Unatoč tome kaj mi noge više ne postoje, ne odustajem od trčanja, krepavam, ali idem dok Boki iza cupka i govori kak dobro idem i da tak nastavim. Ne vjerujem mu ni 5%, ali kaj bum, kad sam do sim došel, idem i dalje. Do početka finalnog uprića je to na nekaj i ličilo, ali tam mi se činilo da do gore ne bum došel. Krenemo mi prtit i penjat te stopinke, meni kvadre i listovi umiru, Boki veli “još malo”, ja unatoč javnoj sramoti cviljenja velim “bole me noge”, veli on “znam, dobro ti ide”. E sad fakat znam da laže. Gledam ja gore neka lampica na Ceru, mislim si do gore ne bum zdržal. Penjem se, penjem, al ta lampica je baš daleko. Reko, jebemu mater, pa popel sam se i na viša mjesta od Cera. Odjednom…ispadamo mi na Cer… Lampica koju sam gledal je bila zvijezda na nebu, a jeeeesi glup. Kontrolke nema, kaj označava da se bacam na glavu nazad.

Spust mi je išel baš dobro, plus imao sam priliku vidjet di je ko. Prvo sam naišel na suseda, pa na Andraža, dalje je sve u magli deranja “pazi! idem! čuvaj!”. Kad sam počeo nailazit na ove normalne izvan prvi 15-ak, nisu skrivali čuđenje i zgražanje silinom spuštanja. Ja sam si mislil jebiga, valjda čavli drže, jednom se živi, a znam ko me ganja. Prelaskom makadama Lipje vidim lampice dolje, čini mi se da je vrijeme za kratit na marku. Krećem, sve mi je to čudno i nepoznato, srećem susedu, “jel tu marka?”, “je, blizu je, malo tamo”. E, al kurac malo tamo, ja više ne mogu mijenjat smjer, samo me nosi. Sjurio sam se i pras, drito u potok do prek koljena, a još mi je Andraž govoril kak je taj potok super kad nebi bilo srušenog u njemu. Noge ne osjećam, kaje tuje, prelazim to svo srušeno, dokopavam se marke nakon 30m kanjona, okrećem se, dve lampice su blizu, pretpostavljam Boki i Andraž.

Dolaskom na stazu, derem opet kolko ide, ali sad mi je baš teško. Kratim ispod Tustog i sad, ako ovaj iza mene krati isto ko i ja, to je Boki, a ak krati izohipsu prije, onda je Andraž. Ispada da je Boki. Kratim sve kaj ide, skoro pogibam od maloumnih debila kaj se gare po cesti s autima i ispadam na Pilanu. Okrećem se i iza su dve lampe, opet se teleportiral. Nakon toga kreće dio di treba dobro pogodit kad po izohipsi, kad na greben, di ima gripa, di kroz kanal. Kao prvi nema mi spasa od vlastitih odabira, Boki mi se prištekava bez pol frke, njemu je to smešan tempo. 20-30 metara iza je Andraž. Brza analiza ostatka trke mi ne ulijeva povjerenje, do Baćunca nam slijedi strmi uspon po terenu koji visi, pa još strmiji šumski spust, pa malo ceste uzbrdo i onda opet šikara i drito dolje. Gubim 3:1.

Iako su neki čitatelji ovih redaka sumnjali da bum u mraku napiknul svinjske stazice i grebenčiće po noći, ja to uspjevam, skupa s Bokijem kao mojim pobočnikom koji i dalje navija za mene. Izlaskom na greben Baćunca pokušavam stiskat, promiće mi kontrola, ali dobri drug Boki se revanšira za drugo kolo kad sam ga usmjeril prema Koprivnjaku i cvikamo skupa. Andraža nema, ali spust do Blizneca stvoren je da se on stvori, to zna i Boki koji isto tako zna da ću se ja spustit kao da ne postoji sutra. On, pametan i odgovoran, to ne čini, govori mi “ajde sad, bježi” i kamikaza kreće.

E sad, neki će to skužit, ali većina nebu, pa da probam objasnit. Sumanutost kojom sam se ja spuštal dolje graniči sa zdravom pameću (koje očito nema). Letiš, padaš, grane pucaju, čini ti se kao da ne diraš tlo. Taj osjećaj kad je tijelo triput brže od mozga, uopće ne vidiš kam ideš, a nekak ipak gaziš po neravninama, skliskom lišću, popravljaš azimut na kućicu na parkingu… E, za to se živi, jebeš bodove, ligu i šparanje (osim ako fakat nekaj ne boli), ali daj mi tih 6 ganjanja po šumi u venu.

Jednom kad sam se vratio u tijelo, opet se susrećem sa svojom nemoću na usponu do stare žice, pa onda i do sedla iznad Leusteka kroz šikaru na divljaka. Tu se Boki približava, ali em znam da mu ovo nije utrka za koju gine, em znam da nas čeka još jedan sumanuti spust do cilja. To sve prolazi dosta izravno, nakon čega se spuštam ko fliper kuglica niz kanalić i ispadam na Leustek, par metara od mostića, trčkaram prema bijelom Nissanu i nitko me ne čeka da me zapiše. Dižem ruke, smijem se i mislim to je to, zmagal sam kolo mrak kombe.

Ostatak večeri prolazi uz manjak senzacija u ekstremitetima.

9 replies on “Ušlagiran do zvijezda”

  1. Andraž says:

    Čestitam na junačkoj borbi! Zaslužio si pobjedu više od ikoga! Imaš srce i duh pravog mračnjaka!

  2. konjina says:

    😂🤣 Do jajcof, k’o da čitam scenarij za akcijski film…bravo Miha, moj naklon!!👏👍
    Bokiju pivu plati kaj te stiskal u crveno da dojdeš prvi!

  3. konjina says:

    Btw: ( tresnul krvavice u Mlinki 🤣👌 😃, do jajcof…zato si išel tak dobro ) fakat, imam u dubokom mado krvavice….ijjaaoooooo, masakr će da bude!

  4. p.o.s. says:

    krvavice su doping 🙂

  5. batica says:

    Ček, jesi napisal ko te menjal u školi dok ti pobjeđuješ?!?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *