V

Jednodnevnu asocijalnu solo proslavu (post-)solsticija obavio sam tamo gdje se to i mora obaviti: na južnom Velebitu. Ne sjećam se gdje sam pročitao (ona knjižica „Ličani kroz prošlost“ ili negdje drugdje?) kako je pradavno pogano stanovništvo prije pokrštavanja baš na Svetom brdu obavljalo rituale, no i mene je put baš dan nakon najdužeg dana u godini odveo na tih 1751 m n/v, te sam se oko 7 ujutro s bocom mineralne u ruci izležavao na najkvltnijem vrhu u Hrvatskoj i oko sebe promatrao… sve.  Tih 15 minuta sam bio glavni. Batica mi šalje poruku da nisam normalan (kao da već i prije nismo definirali da smo Kliker i ja jedini normalni), a ja si mislim kako nije normalan svatko tko trenutno nije na Svetom brdu.

Na Velebit uvijek odlazim sa strahopoštovanjem, a zauzvat dobijem puno energije i bonus impresija. Više nego fer odnos. Tamo mi ništa nije teško: ne pijem puno vode, nije mi vruće iako se pentram dok je 30 stupnjeva, nisam gladan, nije mi problem trčati i stalno sam fokusiran.

1757

(prolog: ponoćna spokojna šetnja od Starigrada do parkinga Paklenica i lagani noćni jogging kanjonom do Borisovog doma- ilegala spavaonica Anića luka za nekoliko turista/penjača… – par žaba na stazi kraj lugarnice- moja grim necro black metal fantazija o noćnom proboju do Vlaškog grada skršila se kada sam već u kanjonu shvatio da mi se spava i da nema smisla forsirati- upad u Borisov dom oko 2.30- podešavanje alarma na mobitelu za 4.30 i lagano izležavanje na klupi- hrpe punih i praznih boca vina na stolovima- oko 3.15 mi je neki čovjek u gaćama sa jednim staklenim okom u stilu policijskog ispitivanja iz noir filmova uperio snop svjetla baterije u lice, napomenuo mi kako mogu uzeti čaj u kuhinji, okrenuo se i otišao- inače, kuloari bruje kako je Borisov dom OUT i kako je sad pravo mjesto za boravak dom kod Ramića- gotova digresija- p.o.k.r.e.t. malo iza 4.30- iznad kaptaže na fini legendarni singletrack  koji par puta siječe bujičnjake i lagano DOBRO JUTRO trčkaranje za buđenje na stazi do Martinovog mirila i uspončić do Ivinih vodica- već sam tu?- gore/dole fora gubitak visine do Vlaškog grada i hop! već sam na usponu na Sveto brdo- od Borisovog doma do table s deset zapovijedi za malo više od 2 i pol sata- direkt na greben preko Ivinih vodica je sigurno još i brže)

Na grebenskom putu me malo bacalo sa staze, pa sam usput završio na kulerskom vrhu Brundo (pravi elvirovski vrh!; gore sam u tuljcu sa žigom ostavio papir s natpisom „UPRI!“ da si žigomani i putnici namjernici na opskurnim lokacijama mogu malo mozgati o gelender gerili) i na obali Babinog  jezera (T. Moore bi rekao:“Sorta like very ultra“). Sve žari, pulsira, grebe i bocka; muhe, VEGETACIJA, ose, leptiri (bez borovih prelaca) i klasika- predivni pogledi i uživancija na grebenu… nego, da li se netko ikad vozio biciklom po toj stazi i prošao Zlu ploču ha ha (hm, zapravo… mislim da je onaj dečko Marić bio biciklom gore)? Tu i tamo izležavanje, fotografiranje, mazanje kremom protiv sunca, pa opet u jogging ili kratke sprinteve, par kratkih debilnih filmića mobitelom u cinema verite/Dogme 95 stilu, nekoliko minuta oko Vaganskog vrha u koraku s dva planinara („Ovdje kroz ovu cjevčicu si uzimate dodatan kisik?“. „Ne, vodu.“).

Dobro, zapravo JAKO DOBRO ide, noge slušaju (srećom, bol oko koljena s Risnjak treka je očito bila stvar natučenosti zbog pada, a ne ITB) i mislim da su me samo nedostatak hrane i višak razuma spriječili da odjurim dalje barem do Baških Oštarija.

Zakon šarena kaleidoskop ekipa na Strugama (imaju i svoj vrt!), par riječi sa Žutim i jurnjava ispod Buljme kraj Zanzibara (vode baš i nema) do Stražbenice (također poznata i kao Ferrino točilo; izvor je sređen i izvrsna voda sad ide u jakom mlazu, preporučam!) i onda trčkaranje i završni uspon (pogled na desno: Rujno!) na strašnu mikrolokaciju: Golić. Kakav vrh!

Za kraj poslastica- grebenski put iznad Grabara do Sirjakuše… radikalno! Razlomljene stijene a la MPP/Hajdučki kukovi,  sporo kretanje (stalno pazi nogu!) po kamenju, kroz sitno šipražje/konstantan sjajan pogled na cijeli kanjon i suprotni visoki grebenski put. Jaka staza… probati i biti strpljiv!

Nakon toga spust kroz kamenjar i male livadice, mali trk kraj moćnog suhozida i raslinja pokraj Štulinovog dolca, spajanje na stazu kod Marasovića i onda strmo kotrljanje (legendarna Njivarska strana) do kanjona i brzo/frenetično kraj turista do parkinga i to je to! 45 novih jakih kilometara u portfelju. Lagana šetnja do Starigrada, mineralna i sladoled, klošarenje do busa. Starigrad- Zadar- ZG. Low, Earth i još ponešto za smirenje u slušalicama. Simbolika (!): bus Velebit Toursa do Zagreba. Predivan dan na najboljem brdu. Hvala na pažnji i vidimo se opet.