DEAD C Patience (Ba Da Bing!, 2010)
Dunedinski trio Dead C već gotovo 25 godina maltretira instrumente i minuciozno istražuje koliku količinu dekonstrukcije može podnijeti format rock pjesme prije točke samourušavanja. Kompletna diskografija grupe (nemarno razbacana na preko 30 službenih, neslužbenih, live i studijskih izdanja te kompilacija) počiva na art-antiart dihotomiji te borbi između avantgardne apstrakcije i „gitara-bubanj“ rock tradicije. U tom nezgodnom okruženju i kaotičnim uvjetima nastale su moćne kolekcije kolabirajuće buke (cijela rana faza grupe zaključno s „The White House“ (1995.), pri čemu su „DR503“ (1987.) i „Harsh 70s Reality“ (1992). ogledni primjerci vrhunca cijelog žanra). No, Dead C su se znali i pokliznuti, pa je njihov „zvuk raspadanja“ tu i tamo završio u slijepoj ulici neinspirativnog i samodovoljnog „jamminga“. Ipak, Dead C su polako ponovo stali na svoje noge i u zrelim veteranskim godinama prije dvije godine izbacili upečatljiv „Secret Earth“.
Posljednji album „Patience“ pokazuje kako su Michael Morley, Robbie Yeats i Bruce Russell daleko od penzije te kako i dalje mogu slušatelja bez problema odvesti do ruba bunila. Dead C se igraju mikrofonijom i škripom gitara, te poništavaju uvriježeni stav kako je glasnoća iskaz agresije. Njihovo valjanje u feedbacku i disharmoničnosti je prije iskaz nemoći ili pak nezainteresiranog buncanja. Uvodna „Empire“ je 16-minutna parada inertnih i „lobotomiziranih“ gitara koje samo Yeatsovo linearno bubnjanje sprječava da napuste okvire pjesme i odlete prema nebu kao pušteni baloni. Minijatura „Federation“ tu je da malo razmrda ugođaj, a „Shaft“ je sjajan podzemni art punk, pjesma s ozbiljnim oštećenjima unutarnjih organa i komad muzike čiji je jedini oslonac iznenađujuće naglašena plesna (?) ritmika. Nakon tako uvjerljivo dočaranog teturanja, album u gotovo hipnotičkom tonu završava „South“. Nakrcana jedva čujnim mikropomacima i mističnim štektanjem, „South“ priziva lo-fi/anti-fi ambijentalnost Gate, slabo zapaženog ali vrsnog projekta Michaela Morleya, jednog od gitarista grupe.
„Patience“ je fina sinteza svih stremljenja i pojavnih oblika Dead C. „Patience“ je i tendencija za eksperimentom i improvizacija i odjekivanje detonacija u međuigri klasičnog rock instrumentarija. Na svoje su došli i svi članovi grupe: Morley (uvjetno rečeno „melankolik“ grupe) je u album ugradio smirujući drone, Russell (poznat po manifestnom i pomalo nezgrapnom divljenju dizanju buke i izreci „Pop music? Blow me.“) je zadužen za hrapavost zvuka, a Yeats (znanac iz The Verlaines) sve drži na okupu svojim pravocrtnim održavanjem ritma. Slušatelju bez osjećaja za samourušavajući rock Dead C su vjerojatno sinonim za diletantsko muljanje, no svi ostali će u „Patience“ i u velikom segmentu Dead C diskografije sigurno naći i više od onoga što očekuju. Turbulentno i jako dobro.
(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)