Čudo zvuka u pokretu: retro VIII

Uskoro stiže novi album institucije pa je red malo pogledati u retrovizor…

NAPALM DEATH Smear Campaign (Century Media, 2006)

Neuništivi Napalm Death danas opet imaju svijet pod svojim nogama i prisjetivši se krize kroz koju su prolazili prije nekih 10 godina, mogu se samo dobro nasmijati i čestitati samima sebi što je sve ipak dobro završilo. Uslijed kreativnog klonuća (mlaki «Diatribes» i «Inside The Torn Apart»), trenja u međuljudskim odnosima članstva, problemima s domicilnom izdavačkom kućom Earache i općeg pada interesa za grindcore/death metal band se našao na koljenima, no nakon iscrpljujućeg konsolidiranja redova momci su duboko udahnuli i uspjeli se iskobeljati iz krize. Povratak iz zemlje zaboravljenih band je proslavio nizom odličnih albuma i primjerice sjajan i nevjerojatan «Order Of The Leech» (2002.) je jedan od kandidata za najjače izdanje koje su ikad snimili.

“Smear Campaign” je 13. (!) album banda u gotovo četvrt stoljeća koliko je prošlo otkada su ti klinci u svojoj prvoj inkarnaciji uzeli instrumente u ruke (inače, u postavi grupe već odavno nema niti jednog originalnog člana) i još je jedna rukavica u lice tvrdnji kako su Napalm Death danas samo poznati brand/ime, a ne i dalje vrstan i prvoklasan band. Barney Greenway i ekipa jesu veterani koji su se nagledali svega i proživjeli svašta, no smiraj, rutina i opuštanje im ne padaju na pamet i sigurno ne namjeravaju živjeti od svoje prošlosti te samo podgrijavati svoj kultni status. Dapače, ND danas itekako grizu i primjerice s izraženijom upotrebom «visokog vriska» pratećeg Harrisovog vokala koji parira ljutitom Barneyevom režanju indeks intenziteta je još viši nego na prethodniku «The Code Is Red… Long Live The Code».

Tako je «Smear Campaign» nabrušena i fascinantno bijesna ploča koja ponegdje prelazi u agresivnu amok histeriju (npr. «Sink Fast, Let Go» koja asocira na njihove musave korijene i epohalni proto-grind album «Scum»). Naravno, ovome ne treba prilaziti osoba koja u preciznosti i dinamici nasilnih «Identity Crisis» ili «Fatalist» čuje samo nesuvislu i zagušenu buku, a bogme niti oni koji ne razumiju kako su ove opasne i hiperbrze vratolomije relevantan vapaj za civilno društvo i podrška opiranju umreženim sustavima represije. «Smear Campaign» je prikaz i iskaz banda koji na našu sreću još ne namjerava (odu)stati. Kapa dolje.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2006.)

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

1 Response to Čudo zvuka u pokretu: retro VIII

  1. p.o.s. says:

    Grande ND! 🙂

Komentiraj

E-mail adresa neće biti objavljena.