Događaj, igrajući redovito u 6 sati ujutro, bio je suspendiran zbog oluje koja je pogodila stanica na obroncima planine Pizzoc i na sjevero-istočno od naselja u Cansiglio Croseraz Ceresera i Mt. Službenik tečaja, nakon konzultacija s Gorske službe spašavanja, koji čuvano područje i potvrdio da je rizik za sportaše incolumitŕ uglavnom zbog munje, jaki vjetrovi i jake kiše u tijeku, na oko 8 je odluku otkazati natjecanje.
Sportaši su zaustavljeni u utočište Vittorio Veneto grada (11 ° km), Vallorch (17. km) i Pian Osteria (23 th km): u roku od dva sata su svi odvedeni u Fregona. Neki od njih pala na nogu, nakon što je oluja esauritosi.
U kasnim poslijepodnevnim satima, u 16, drugi sličan oluja je oborila u istom području, što potvrđuje ispravnost odluke.
Sportaša sigurnost dolazi prvi. To je morao odlučiti odmah za zaštitu svih sudionika maksimum.
Mi razumijemo žaljenje i razočaranje mnogih trkača za odluku.
Mi smo prvi razumjeti raspoloženje onih koji su posvećeni treninga, vremena i novca do Fregona, u uvjerenju da uživaju prekrasan dan sporta.
Ljepota mjesta i vrlo visoku razinu organizacije rezultat su godine rada, koja je uključivala oko 200 volontera. I sve je dizajniran kako bi gosti živjeti nezaboravnu avanturu u šumi i sretan Cansiglio.
No, glavni responsabilitŕ smo čuli je da zaštiti one koji su nam dali uživati u našim prekrasnim sport koji je staza trčanje.
Moguće Odluka je donesena nakon nesreće već učinio nepopravljivu štetu, biti očigledan izbor, odluka da se spriječi takav incident dogodio, to je vrlo teško izbor, zahtijeva poniznost i hrabrost. Uz znanje bude izložen kritikama od mnogih.
Odluka je bolna, ali mi smo mirni i uvjereni da je postupala u dobroj savjesti za dobro svih i na najbolji način.
Želimo se zahvaliti članovima 434 u utrci i 200 volontera koji su radili do večeri.
Troi povratak s Cimbri u rujnu 2012 i za koje ćemo početi raditi uskoro.
Jednodnevnu asocijalnu solo proslavu (post-)solsticija obavio sam tamo gdje se to i mora obaviti: na južnom Velebitu. Ne sjećam se gdje sam pročitao (ona knjižica „Ličani kroz prošlost“ ili negdje drugdje?) kako je pradavno pogano stanovništvo prije pokrštavanja baš na Svetom brdu obavljalo rituale, no i mene je put baš dan nakon najdužeg dana u godini odveo na tih 1751 m n/v, te sam se oko 7 ujutro s bocom mineralne u ruci izležavao na najkvltnijem vrhu u Hrvatskoj i oko sebe promatrao… sve. Tih 15 minuta sam bio glavni. Batica mi šalje poruku da nisam normalan (kao da već i prije nismo definirali da smo Kliker i ja jedini normalni), a ja si mislim kako nije normalan svatko tko trenutno nije na Svetom brdu.
Na Velebit uvijek odlazim sa strahopoštovanjem, a zauzvat dobijem puno energije i bonus impresija. Više nego fer odnos. Tamo mi ništa nije teško: ne pijem puno vode, nije mi vruće iako se pentram dok je 30 stupnjeva, nisam gladan, nije mi problem trčati i stalno sam fokusiran.
1757
(prolog: ponoćna spokojna šetnja od Starigrada do parkinga Paklenica i lagani noćni jogging kanjonom do Borisovog doma- ilegala spavaonica Anića luka za nekoliko turista/penjača… – par žaba na stazi kraj lugarnice- moja grim necro black metal fantazija o noćnom proboju do Vlaškog grada skršila se kada sam već u kanjonu shvatio da mi se spava i da nema smisla forsirati- upad u Borisov dom oko 2.30- podešavanje alarma na mobitelu za 4.30 i lagano izležavanje na klupi- hrpe punih i praznih boca vina na stolovima- oko 3.15 mi je neki čovjek u gaćama sa jednim staklenim okom u stilu policijskog ispitivanja iz noir filmova uperio snop svjetla baterije u lice, napomenuo mi kako mogu uzeti čaj u kuhinji, okrenuo se i otišao- inače, kuloari bruje kako je Borisov dom OUT i kako je sad pravo mjesto za boravak dom kod Ramića- gotova digresija- p.o.k.r.e.t. malo iza 4.30- iznad kaptaže na fini legendarni singletrack koji par puta siječe bujičnjake i lagano DOBRO JUTRO trčkaranje za buđenje na stazi do Martinovog mirila i uspončić do Ivinih vodica- već sam tu?- gore/dole fora gubitak visine do Vlaškog grada i hop! već sam na usponu na Sveto brdo- od Borisovog doma do table s deset zapovijedi za malo više od 2 i pol sata- direkt na greben preko Ivinih vodica je sigurno još i brže)
Na grebenskom putu me malo bacalo sa staze, pa sam usput završio na kulerskom vrhu Brundo (pravi elvirovski vrh!; gore sam u tuljcu sa žigom ostavio papir s natpisom „UPRI!“ da si žigomani i putnici namjernici na opskurnim lokacijama mogu malo mozgati o gelender gerili) i na obali Babinog jezera (T. Moore bi rekao:“Sorta like very ultra“). Sve žari, pulsira, grebe i bocka; muhe, VEGETACIJA, ose, leptiri (bez borovih prelaca) i klasika- predivni pogledi i uživancija na grebenu… nego, da li se netko ikad vozio biciklom po toj stazi i prošao Zlu ploču ha ha (hm, zapravo… mislim da je onaj dečko Marić bio biciklom gore)? Tu i tamo izležavanje, fotografiranje, mazanje kremom protiv sunca, pa opet u jogging ili kratke sprinteve, par kratkih debilnih filmića mobitelom u cinema verite/Dogme 95 stilu, nekoliko minuta oko Vaganskog vrha u koraku s dva planinara („Ovdje kroz ovu cjevčicu si uzimate dodatan kisik?“. „Ne, vodu.“).
Dobro, zapravo JAKO DOBRO ide, noge slušaju (srećom, bol oko koljena s Risnjak treka je očito bila stvar natučenosti zbog pada, a ne ITB) i mislim da su me samo nedostatak hrane i višak razuma spriječili da odjurim dalje barem do Baških Oštarija.
Zakon šarena kaleidoskop ekipa na Strugama (imaju i svoj vrt!), par riječi sa Žutim i jurnjava ispod Buljme kraj Zanzibara (vode baš i nema) do Stražbenice (također poznata i kao Ferrino točilo; izvor je sređen i izvrsna voda sad ide u jakom mlazu, preporučam!) i onda trčkaranje i završni uspon (pogled na desno: Rujno!) na strašnu mikrolokaciju: Golić. Kakav vrh!
Za kraj poslastica- grebenski put iznad Grabara do Sirjakuše… radikalno! Razlomljene stijene a la MPP/Hajdučki kukovi, sporo kretanje (stalno pazi nogu!) po kamenju, kroz sitno šipražje/konstantan sjajan pogled na cijeli kanjon i suprotni visoki grebenski put. Jaka staza… probati i biti strpljiv!
Nakon toga spust kroz kamenjar i male livadice, mali trk kraj moćnog suhozida i raslinja pokraj Štulinovog dolca, spajanje na stazu kod Marasovića i onda strmo kotrljanje (legendarna Njivarska strana) do kanjona i brzo/frenetično kraj turista do parkinga i to je to! 45 novih jakih kilometara u portfelju. Lagana šetnja do Starigrada, mineralna i sladoled, klošarenje do busa. Starigrad- Zadar- ZG. Low, Earth i još ponešto za smirenje u slušalicama. Simbolika (!): bus Velebit Toursa do Zagreba. Predivan dan na najboljem brdu. Hvala na pažnji i vidimo se opet.
„Ima dana“ ili „Carpe diem“? „Stignemo“ ili „Hoću sve sad“?
Neovisno o tome kojoj školi razmišljanja pripadate karakterom i afinitetima, evo par ideja za re-kreaciju koje bi mogli i trebali realizirati u (skoroj) budućnosti. Utrke su fora ali promatrane iz nekog šireg konteksta ponekad su ograničavajuće, a uradi-sam pristup je prava stvar.
Dakle, po neobaveznom redu:
PUT BRANKA LONČARA
Branko Lončar bio je legendarni planinar HPD „Platak“ (prema podacima iz starih brojeva Hrvatskog planinara, sudjelovao je u gradnji i obnavljanju domova na Platku i Snježniku, a potaknuo je i rad markacista koji su označili i sredili hrpu staza na širem riječkom području) nakon čije je smrti (1999.) ekipa prijatelja i poznanika u znak sjećanja sredila divnu kružnu stazu. Tura je Platak- Snježnik- Mirnjak- Guslica- Planina- Jelenc- Gornji Medvejci- Veliko Snježno- Platak. Znam da se na dosta tih lokacija već naveliko hodočastilo, ali ne mogu vjerovati da tu turu još nikad nismo prošli u komadu i s guštom. Mislim da bi i prijateljske družine iz Istre i Rijeke isto bile za. Možemo nešto spontano iskemijati, šetnja ili ganjanje po izboru po našem običaju, mjerimo si sami vremena itd. Za?
RAVNOGORSKI PLANINARSKI PUT
Predsjednik udruge i ja smo lani u lipnju (pedantni analitičari će primjetiti: 26.6.) imali namjeru obići trasu Ravnogorskog planinarskog puta. Oboružali smo se dobrom voljom i opisom staze od prije 30 i nešto godina. Kartu nismo imali pa unatoč nabijanju zavidne kilometraže i nenamjernom obilasku lokaliteta na koje valjda prije nas nitko nije kročio nismo sve to odradili do kraja. Nekih sat vremena nismo imali pojma gdje smo. Staza je dosta kaotična i primamljiva: put je više-manje neodržavan, markacije su problematične, a kruna svega je to što postoje dva najviša vrha Ravne gore oko kojih se i planinari natežu (mi smo bili na jednom)… sve skupa je dobra avantura. Preporučljivo! Start: selo Donja Voća sa cca. 2,5 km asfaltnog zagrijavanja do špilje Vindija.
Dobar smjer!
VELEBIT JUGOISTOK
Hm… od Svetog brda preko Tulovih greda do Crnopca i dalje prema… ne znam… Zrmanji/Obrovcu? Primamljivo. Jedan od mojih sportskih idola je svojevremeno iznio ideju da se V140+ treba produžiti do Obrovca, što u principu ima smisla, ali neka nam V140+ ostane kakav je, a ovaj jugoistok može upasti kao dobar bonus. Taj dio Velebita nam je svima najmanje poznat i tu bi sigurno bilo zabavno. Mine nisu problem ako se drži cesta/staze. Netko bio na Crnopcu/ stazi Malog princa? Ja sam vidio samo fotografije i izgleda izvrsno- nešto kao MPP. Razmisliti za drugu ili neku drugu godinu, može?
PROJEKT
Projekt nam je životno dostignuće i ideal, pa za njega nije dostatno par rečenica i natuknica. Zaslužuje poseban maxi upis. Obećajem post i očekujem raspravu. Ako to nikad i ne odgulimo ili ako dođemo samo do Bosiljeva, nema veze. Osim toga, ne znači da ne možemo drobiti gluposti i trkeljati.
1M
Na Medvednici znamo svako drvo, ali koliko sam upućen, 1M još nije odvaljen.
Kad idemo?
Kilometraža je valjda negdje oko 50 km a la Traversa, no staza je zahtjevnija zbog više pentranja i manje bezbrižnog trčkaranja. Inače, lome se koplja da li staza završava u Vugrovcu ili je potrebno još tabanati do Sesveta, no o tome ćemo kad krenemo. Mislim da je do Vugrovca sasvim dosta.
ĆIĆARIJA/UČKA
Potaknut lanjskim prelaskom ture Brest-Plomin (noćno prehodavanje vrha Lanišće pred kraj uključeno u ponudu) u spontanoj (ne)organizaciji Ad Natura stožera i ćaskanjem sa (ne)zainteresiranima, mislim da bi bilo fora odvaliti turu od Buzeta do recimo… Labina? Buzet- Žbevnica- Orljak- Korita- Planik- Poklon- Vojak- Sisol- Plomin- Standar- Rabac- Labin.
Ha?
HA?
Uvjeren sam da bi se našla kritična masa ili barem dvoje-troje ljudi za pohod. Ovo bi bilo super za ganjanje i ostvarivo za odvaliti bez pomoći lampi. Eh da, ova trasa ulazi u kategoriju KVLT.
Eto.
Ovdje sam se koncentrirao samo na domaju, nema onih perverzija o kojima se pričalo po kuloarima, a koje će netko možda i odguliti (npr. Paklenica- Ogulin, Traversa-Reversa), a nema ni onih lokacija o kojima se također tu i tamo šuška (Papuk, Ivanščica), no otvoreni smo za sve opcije, ne? Ionako smo u ovom na duge staze, a ako je tako, onda znači da ipak ima dana i sve se stigne. Bez nervoze i rutinski u kategoriju 65+.
Toliko za sada… proljeće je, puno cvijeća i mirisa, slobodnije kretanje, pa u tom duhu evo i nečega s puno dinamike, ritma i zvukovlja… UPRI!
Sad kada je MK i službeno stvar aorista, dojmovi su spremljeni u ladice i (skoro) svi su se uspješno vratili iz transa u normalu. Idemo dalje od mjesta koja možemo vidjeti s Gelendera; sezona je već krenula, kalendar je natrpan, broj vikenda ograničen, a i re-kreacija nije jedino što nas zaokuplja. Re-kreirajmo se mudro/pametno i uvijek se podsjetimo da smo u TOME na duge staze. Kategorija 65+ će biti naša!
OK, mudrovanje i savjetodavne usluge na stranu… pričajmo malo o pravoj stvari, a to je V140+. Badava ti kruženje oko Mont Blanca, pentranje po Pirenejima i osvajanje Wimbledona ako u svom CV-u nemaš podatak o finiširanju V140+. To je (o)kvlt(na) staza najvišeg stupnja i otkada je 2006. Velebitski trek modificiran, jedina varijanta da se trasa izgura u komadu je underground uradi-sam varijanta. Iako se čini da je potez Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Batinovica- Senj dosta nezgodno prelaziti bez logistike, nije baš tako. Stvar olakšavaju hotel Velebno u Baškim Oštarijama i dosta prilika za tankanje vode putem i sve se to provjereno može odguliti uz malo natrpaniji ruksak.
Sama staza nije orijentacijski zahtjevna (i zato je neki od nas posebno vole!), no teren i kilometraža ne dozvoljavaju glupiranje. Velebit je jači od nas i ne smije ga se podcijeniti. Posebno se to odnosi na prvi dio staze (Paklenica- Baške Oštarije) koji je atraktivniji ali i proporcionalno zahtjevniji za savladavanje. Jednostavno: V 140+ se ne može prolaziti na blef i treba biti s.p.r.e.m.a.n. Nije mi namjera ovdje mudrovati ili stazu obilježavati mistikom, ali ovo ipak nije neka treking utrka od 50 km s okrepnim stanicama. Ići s respektom prema ULTIMATIVNOM brdu!
Za one koji nisu upućeni, trasa ide sljedećim punktovima:
– parking Paklenica
– Ivine Vodice (via Borisov dom ili Jurline/Lekine njive)
– Vaganski vrh
– Struge
– Rujno
– Stap
– Panos
– Šugarska duliba
– Baške Oštarije
– Alan
– Zavižan
– Batinovica (raskršće cesta)
– kula Senj
Velebit je naravno najveći zakon, sve skupa je predivno i o tome mi se uopće neda raspravljati, iako stoji kako se lome koplja oko posljednjeg dijela trase od Oltara do Senja. Iako sam svojevremeno i ja trkeljao kako mi je dosta tog tabananja i trčanja po asfaltu do beskonačnosti, promijenio sam ploču i sad mi je i taj dio i službeno OK. Ono… odguliš sve prije, iza tebe je neprospavana noć i bla bla bla, i sad još moraš imati te neke snage ili čega već da odguliš jedan dosadni dio i dođeš do kraja. Tako nekako.
Inače, super je što na ovoj stazi u šusu prođeš sve velebitske znamenitosti: Vaganski vrh, Rujno, Stap, odmorište Hanzi & Terza na Premužićevoj, štenge ispod Crikvene itd.
Rekorder staze i ja smo dvije godine za redom osjetili nagon i iskonsku potrebu da prođemo ovu stazu, pa evo prolaznih vremena iz kolovoza 2010. (rekorder ih je već objavio javno, ali se nalaze ispod naslaga silnih podataka i zapisa na starom blogu). Mogu koristiti kao dobri orijentiri.
– parking Paklenica- Ivine Vodice via Borisov dom 2 h 21 min
– Ivine Vodice- Vaganski vrh 1 h 30 min
– Vaganski vrh- Struge- crkvica Veliko Rujno 1 h 43 min
– crkvica Veliko Rujno- Stap 2 h 24 min
– Stap- Panos 1 h 37 min
– Panos- Šugarska duliba 1 h 9 min
– Šugarska duliba- Baške Oštarije 3 h 31 min
– Baške Oštarije lounge 35 min
– Baške Oštarije- Alan 7 h 45 min (ne vjerujem, užas!)
– Alan lounge i rastanak s rekorderom 15 min
– Alan- Zavižan 3 h 10 min
– Zavižan- Senj kula 4 h 46 min
(da, zaboravio sam si pogledati vrijeme na Batinovici…)
Uglavnom, može se to dosta brže: treba samo skinuti ovu noć na Premužićevoj i ovaj zadnji dio, a to nije toliki problem. Tada sve to ide ispod 30h bez problema, no BUMO VIDLI. Naravno, treba se poklopiti dosta toga i sve treba ići po špagi, a i vrijeme igra veliku ulogu (ovdje odmah napominjem da se na stazu ni u ludilu neće ići u slučaju kišurine i sličnih zala).
Točno vrijeme ovogodišnjeg polaska s parkinga u Paklenici nije još definirano, no kroz neformalnu razmjenu argumenata i vulgarno nadvikivanje diskutanata kao termini su se za sada iskristalizirala tri vikenda u srpnju (9./10., 16./17. i 23./24.). Jedan od tih datuma je u igri. O svemu detaljnije nakon završnih dogovora, snimanja sveopćeg stanja, procjene okolnosti, osvrta na vremensku prognozu, uvida u bodovni saldo određenih pojedinaca u Treking ligi krajem lipnja, kupnje novih tenisica itd. Pokret je u pravilu u 5 ujutro, no podržava se i raniji ili kasniji polazak… solo ili u skupinama… underground sve dopušta.
Začkoljice oko dolaska na start i odlaska doma s cilja koji nije baš blizu starta uvijek izgledaju obeshrabrujuće i komplicirano, ali to se sve nekako uvijek sredi i oko toga ne treba raditi dramu i fame. SVE BU OK!
Da se ne lažemo, iz aspekta uhm… sigurnosti… na stazi ima mnogo potencijalnih problema i svi su oni još naglašeniji kod underground utrka (organizacija je misaona imenica). Evo par koji mi padaju na pamet.
Dostupnost i diskutabilna kvaliteta vode na nekoliko lokacija (npr. nekad je Šugarska duliba OK, a nekad nije). Uzeti dosta DOSTA DOSTA tekućine.
Evakuacija u slučaju rikavanja, frke i raspada sistema (najbolje je gađati najbliži put za more i Jadransku magistralu, ali jedno je to napisati, a drugo proživljavati majku svih kriza na +30 negdje oko Panosa).
Moguće noćno soliranje (zabavno, izazovno i fora, ali i stresno :)).
Žuljevi, grčevi, ozljede, dehidracija i slično.
Flora i fauna (megafauna, poskoci na koje se provjereno može nabasati i na buri u 3 ujutro, borov prelac zbog kojeg je lani 20 ljudi imalo dugotrajne brutalne plikove).
Nema Sopine s a la carte ponudom na Panosu.
Diskretno se sugerira sljedeće:
– razboritost i neubijanje na početku
– brz prolaz Rujna (sunce, bez hlada, ravnica idealna za trčkaranje)
– stalna autosugestija kako je sve to što radite baš super na potezu Šugarska duliba- Baške Oštarije (Isuse, koliko tamo ima uzastopnih pentranja i spuštanja!)
– održavanje koncentracije na noćnom prelazu Premužićeve od Baških Oštarija do Alana
– uzimanje dugih rukava za noć
Ako na kraju možete bez frke otrčati završni dio od Batinovice do Senja, gdje ćeš bolje!
Uglavnom, ima još vremena do srpnja.
Možeš li završiti V140+? Možeš li ići ispod 30 sati? Šveđani bi rekli: „Vi ska se“.
Jačajmo noge, kosti, pluća i glavu, nabavimo zalihe silikonskih flastera, razgazimo tenisice, hodajmo i trčimo po brdima i cesti. Kao što već rekoh: SVE BU OK.
Pa i taj vražji GPP će kad tad doći na red. Samo polako. Strpljenje je uglavnom vrlina.
Uzduž i poprijeko sam prošao cijelo područje oko Dupont Circlea/Adams Morgan/Kalorame i obližnjeg Embassy Row. Područje načičkano viktorijanskim zgradama, galerijama, muzejima, rezidencijalnim zdanjima veleposlanstava i dućanima. Kod Dupont Circlea sam fotografirao lokalno sjedište Scijentološke crkve, vidio ulaz u neki zastrašujući S&M gay dućan i promatrao vjerojatno najspretnijeg uličnog žonglera na svijetu. U blizini se nalazi i ulica Swann koju su na svom albumu “Dark Days Coming” opjevali Three.
Kod samog Dupont Circlea mi je neka pomalo histerična crvenokosa gospođa srednjih godina uporno u ruke pokušala tutnuti neki letak, te me pozvala na sastanak grupe za pomoć obiteljima u kojima neki član ima poremećaj u prehrani. Rekao sam joj da nisam iz Washingtona, da nemam poremećaje u prehrani i da zapravo ne poznajem ikoga tko ih ima (barem mislim da ne poznajem). Žena je tada zastala i rekla mi kako ni sam ne znam koliko sam sretan zbog toga, te se okrenula nekoj novoj žrtvi.
Iznajmio sam bicikl i vozio uređenom pješačko-biciklističkom stazom Crescent Trail do/oko Bethesde u državi Maryland. Bio sam jedini u gomili biciklista koji nije imao kacigu na glavi te jedini u gomili biciklista i svih ostalih koji na ruci nije imao kardio-sat za mjerenje pulsa/(an)aerobne zone tijekom tjelesne aktivnosti. Inače, discman ili MP3 player su tamo za trčanje očito jednako bitni kao i tenisice. Do samog Crescent Traila prolazio sam kraj nekog gradilišta na kojem nije bilo ni jednog bijelca niti crnca, već se uokolo muvalo na desetine Hispanoamerikanaca sa šljemovima na glavama.
Prehodao sam Arlington Memorial Bridge i šetao se vojnim grobljem. Tisuće malih bijelih spomenika koji strše iz geometrijski precizno ošišane trave. Ponosni i glasni Amerikanci svih boja kože, godišta i stasova su bjesomučno ispunjavali filmove i memorijske kartice na svojim foto-aparatima.
Gotovo cijeli dan sam proveo u nekoliko muzeja Smithsonian. Najviše me fascinirao onaj o povijesti Amerike. U dijelu o imigrantima i došljacima Hrvati koji su primjerice napučili Pittsburgh ili područje oko San Pedra nisu posebno izdvojeni. Valjda se računa da su spomenuti u navodu kako je došlo i mnogo ljudi iz istočne Europe. Obrecnuo sam se kada sam vidio dio vezan uz crnačku povijest na američkom Jugu. Dugo sam zurio u jedan eksponat- sačuvani plakat iz prve polovice 19. stoljeće na kojem se istovremeno oglašava prodaja jedne crne djevojčice i konja. Po istoj cijeni. Pomislio sam kako je zanimljivo da se južnjačka država Virginia nalazi preko rijeke. Sjetio sam se KKK-a, marša na Washington, Rose Parks u autobusu i pomislio kako se sve to nije dešavalo u baš tako dalekoj povijesti. Tok misli je preuzeo inicijativu i krenuo dalje. Pomislio sam kako je zanimljivo da se jedna država koja u principu i danas na velikom dijelu svog teritorija provodi suptilni rasizam uzima kao obrazac demokracije i slobode. Glavom su mi kao sporadično izbačene strelice u raznim smjerovima letjele nepovezane i nedovršene misli o Kuvajtu, lovu na vještice senatora McCarthyja, o tome kako je Irak (bio) zao jer je nedemokratski a kako je Saudijska Arabija totalno prihvatljiva, o prodavanju droge u crnačkim četvrtima velikih gradova kojeg je inicirala CIA, o Oliveru Northu, Noriegi, Vijetnamu, naoružavanju protusovjetskih snaga u Afganistanu početkom 80-tih, Bushevoj pobjedi na izborima nakon silnog prebrojavanja u Floridi i još mnogim drugim stvarima. O raznim stvarima. Stvarima koje se nisu dešavale u baš tako dalekoj prošlosti. Čovjeku svašta zna pasti na pamet, zar ne? Cijelo to vrijeme nisam prestao zuriti u taj plakat i tek sam se nakon više od jedne minute prenuo i krenuo dalje. Do ilustracije o crnačkom robovskom radu na plantažama pamuka. Ovaj put su mi glavom prohujali samo brojni prizori iz Faulknerovog Yoknapatawpha okruga.
Potpunom slučajnošću sam se čekajući u redu za blagajnu u jednom dućanu rukovao sa simpatičnim gospodinom koji se zove Anthony Williams. On je gradonačelnik Washingtona, D.C.
Gurao sam se K ulicom i Pennsylvania avenijom sa uskomešanom ali staloženom gomilom smrtno ozbiljnih državnih službenika, brigadama yuppieja, pijanim beskućnicima i dokonim tinejdžerima. Na nekoliko stupova javne rasvjete vidio sam pozive na proteste protiv rata u Iraku, Svjetske banke, predsjednika Busha i Međunarodnog monetarnog fonda.
Umornih nogu i natopljen znojem sam pola dana teturao kompleksom The National Mall i zurio u Washington Monument koji u ljetnoj sparini nije ličio na gigantskog i mističnog šiljka u magli kakvim djeluje na omotu «In On The Kill Taker». Sam spomenik je bio ograđen zbog radova i između svih tih dasaka i skela je izgledao čudno: kao neka montaža ili neprimjerena intervencija zaigranog umjetnika.
Ipak, najviše ću pamtiti što nisam uspio stisnuti ruku Ian MacKayeu. Nije da nisam pokušao. Nekoliko puta u mislima i dva puta u stvarnosti.
Adresu 3819 Beecher Street, N.W. koja je službena poštanska adresa Dischord Records poznajem jako dobro. Mnogo puta sam tu adresu i poštanski broj koji slijedi iza nje (20007-1802) upisivao na koverte koje sam zatim slao na ruke Amy Pickering koja je radila na poštanskim narudžbama. U koverti sam unutar pisma i papira često skrivao 10-11 američkih dolara za neki CD: Hoover, Lungfish… Znao sam također da se Dischord House ne nalazi na toj adresi, već da je to kuća u kojoj žive MacKayevi roditelji, Amanda i Bill. Sam Dischord House se nalazi u Arlingtonu, Virginia, odnosno s druge strane rijeke Potomac, no ništa me nije moglo spriječiti da se zaletim do famozne ulice Beecher i… uh… pa ni sam nisam znao što. U nekoj maglovitoj predodžbi računao sam da ću upoznati roditelje MacKaye, dobiti upute kako da dođem do Dischord House te na kraju doći tamo, pozdraviti se i eventualno malo popričati s nekim na koga tamo naletim. To je sve. Računao sam i na to da bi im vjerojatno to što im je neki tip iz Hrvatske iz vedrog neba banuo u ured usred Wash…, ovaj Arlingtona… bilo poprilično bizarno i zabavno. I meni samom su te moje ideje izgledale hirovite i možda neprimjerene, ali ipak sam odlučio slijediti prvi impuls i svoju spontanost (što ionako ne činim često).
Dakle, došao sam u Washington D.C. i namjeravao usput vidjeti MacKayea. Zvučim li kao neki “slavnim” i kult ličnostima opsjednuti fan? Možda, iako to ne može biti dalje od stvarnog stanja. Istina je kako je MacKaye jedna od onih osoba kojima skidam kapu iako ih nikad nisam upoznao. MacKayea “poznajem” samo preko glazbe, dva koncerta na kojima sam ga vidio, te preko cijele i dobro poznate sage o njegovim stavovima, etici itd. Sada i meni samom to može izgledati totalno čudno, no njegovo djelovanje mi je od trenutka kada sam čuo Minor Threat bila neka vrste inspiracije i važna kockica u mom životu. Osnovno što sam dobio od primjerice Minor Threat, Embrace, Fugazi i kompletnog MacKayeovog stava je bila ideja da možeš biti fer, razuman i prizemljen punk rocker pun energije i entuzijazma, te da to možeš primijeniti ne samo na svoje ponašanje u periodu kada se formiraš kao osoba, nego i prenijeti na sve što ćeš raditi kasnije u životu i što te se uopće dotiče: na ljubav, prijateljstvo, interakciju sa obitelji, politiku, odnose sa drugim ljudima, postupanje u poslu. Sve. Uglavnom, nešto pozitivno, poželjno i trajno. Ono što sam ja primio sa albuma Fugazi mi je odgovaralo, s tim sam se mogao poistovjetiti i to je u jednom periodu mog života ostavilo određeni utjecaj na ono što se naziva “moja osobnost”. To nasljeđe nikako ne mogu niti trebam negirati. Onaj tko glazbu nikada nije doživio kao prijatelja, ili kako bi Hidden Cameras rekli “kao dečka”, vjerojatno ne može pojmiti te stvari i takvu vrstu odnosa, te sve ovo sigurno smatra nezrelošću i ispadom opsjednutog fana. Neka im bude. Vi ostali razumijete što želim reći, zar ne? Uglavnom, jednostavno me zaintrigirala pomisao kako bi mi (kada mi se već pruža prilika) bilo drago da MacKayeu iskažem neku vrstu poštovanja. To je sve i nema neke potrebe za dodatnim filozofiranjem/obrazlaganjem ili za raspravu o idolatriji.
Washington D.C. nije glomazni megalopolis (sam grad bez okolice i tzv. šire metro zone nema više od 600.000 stanovnika), a i karte gradova su korisne i dostupne stvari, tako da je pronaći ulicu Beecher bilo zaista jednostavno. Zapravo, shvatio sam da se nalazi vrlo blizu Georgetowna, dijela grada gdje sam bio smješten. Inače, Georgetown je poprilično prestižna i samim tim neizbježno snobovska četvrt u kojoj je smješteno ugledno i skupo sveučilište čija glavna zgrada nepogrešivo izgleda kao gotički dvorac. To je područje gdje su smješteni skupi butici i noćni klubovi (te iz nekog čudnog razloga sjajan CD dućan s velikim izborom jeftine muzike) i gdje sve vrvi od bogatih i šminkerskih studenata koji ispijaju kave sjedeći u Starbucksu. Nije ni čudo da su prema riječima samog MacKayea punkeri svojevremeno uvijek izbjegavali Georgetown ili tamo jednostavno dobivali batine. Georgetown je vrlo živahan i nepobitno pulsira od stalne aktivnosti, no za moj je ukus ipak malo previše stiliziran i uštirkan.
Sama Beecher ulica nalazi se sjevernije od Georgetowna, odnosno iznad Whitehaven Parka u četvrti Burleith. Od glavne ulice u Georgetownu, M Street, do same ulice Beecher ima nekih 20 minuta pješice uzbrdo Wisconsin avenijom. Kod jednog većeg raskršća se skreće u ulicu Calvert i nakon toga se pak kod prvog skretanja skreće lijevo. Ulicu Beecher ipak nisam našao od prve. Naime, suprotno svim nepisanim pravilima o jednostavnom snalaženju u “pravokutnim” strukturama američkih gradova, ulica Beecher vodi do jednog raskršća iza kojeg postaje cul-de-sac, da bi se odjednom nastavila tek nakon tri bloka. No, nakon početne zbunjenosti, kraćeg muvanja uokolo i nekoliko savjeta ljudi na ulici, uspio sam se snaći. Burleith je ono što se naziva rezidencijalnim dijelom grada, iako svakako nije glavna i najprimamljivija gradska četvrt za one dubljeg džepa. Jednostavno, četvrt je mirna i djeluje kao tipično američko gradsko predgrađe kakvo sam znao iz filmova i predrasuda. Niske i često međusobno spojene kuće sa velikim okućnicama, verande i mali vrtovi sa uredno pokošenom travom, drvoredi pokraj pločnika i nizovi parkiranih automobila. Tek na samom rubu četvrti kod ulaza u šumu/park ima nekoliko manjih stambenih kompleksa/zgrada, no i oni djeluju vrlo decentno i uglađeno te odaju blagi elitizam bez preseravanja. Sve je skladno, gotovo preskladno. Tišina, udaljenost od košnice i užurbanosti primjerice washingtonskog Downtowna, te poneko znatiželjno i pomalo nepovjerljivo oko koje me je promatralo s verandi i iza blago razgrnutih zavjesa.
Broj 3819 sam našao bez problema i prva stvar koju sam zamijetio je bila ta što je veranda te kuće zapuštenija od susjednih, a mala okućnica je poprilično zarasla u neobuzdano grmlje i odudarala je od klasične travnate površine blago prešarane posađenim cvijećem. Bez ikakvog razmišljanja sam krenuo prema stepenicama i došao do verande. Zastao sam kada sam iza zatvorenih vrata kuće začuo oštar i prodoran lavež psa. Okrenuo sam se oko sebe i primjetio da se na verandi nalaze ofucani dvosjed, par lokotom privezanih metalnih stolica, te stari i pohabani bicikl. Približio sam se vratima i nekoliko puta glasno pokucao. Lavež psa nije prestajao. Nakon nekoliko sekundi sam ponovo pokucao i približio se staklu na vratima kako bih provirio unutra, no iza stakla nalazila se neka tamna tkanina tako da nisam uspio vidjeti ništa osim kontura psa u hodniku/predsoblju. U toj polutami izgledao mi je kao neki lovački pas tipa naš posavski gonič, no s obzirom da se nije vidjelo skoro ništa, nisam mogao procijeniti veličinu psa pa je to zapravo na kraju mogao biti i bernardinac. U svakom slučaju njegov lavež nije prestajao i shvatio sam da sigurno nema nikoga kod kuće. Povukao sam se do ulaza na verandu i malo fotografirao, a zatim spazio susjedu koja me promatrala. Mislio sam kako će me nešto upitati no samo mi se nasmijala, uljudno me pozdravila i zatim otišla.
Bilo je užasno vruće i sparno sa mnogo vlage u zraku i dok sam neko vrijeme stajao ispred kuće počeo sam se osjećati kao neki uljez. Besciljno šetati cijelom četvrti i zatim se svakih pola sata vraćati da ponovo pokucam mi se činilo jednostavno glupo. Vratio sam se do malog dućana na Wisconsin aveniji da kupim vode, a zatim sam s druge strane ulice primjetio mali park sa nekoliko hrastova. Prešao sam ulicu, pomalo iscrpljen i umoran sjeo na klupu u hlad krošnje i otvorio bocu s vodom. Izgubio sam pojam o vremenu i mjestu gdje se nalazim. Polako sam pio vodu, izuo tenisice i skinuo majicu pokušavajući od ustajalog zraka ukrasti neki dašak svježine. Skinuti majicu usred grada je nešto što valjda nikada ne bih napravio u Zagrebu, no u Washingtonu D.C. mi se to činilo sasvim normalnim. Tada sam kraj sebe spazio ploču sa natpisom “Alley Of Russian Poets/Aллeя Pycckиx Пoзtob”. Zanimljivo ime parka. Nasuprot mene na travi je izvaljen ležao neki debeli bijeli tinejdžer i sa slušalicama na ušima promatrao neki film ili video spot na laptopu. Neprekidne rijeke automobila su se slijevale Wisconsin avenijom. Umjesto nekog ruskog pjesnika, prizoru bi više odgovarali sthovi nekog drogiranog francuskog simbolista. U 2004. trebam Rimbauda. “Do you like Paul Verlaine? Is it gonna rain today?”.
Nakon otprilike pola sata obrisao sam se vlažnim maramicama, obukao majicu i obuo tenisice, polako ustao i vratio se vratio do Beecher ulice i broja 3819 i ponovio ritual. Veranda, kucanje, lavež psa. Tišina. Odustao sam, okrenuo se i vratio se natrag.
Te je večeri ljepljiva sparina gnjevno eksplodirala u dugom i za Washington D.C. tipičnom ljetnom pljusku. Svi su se povukli sa inače užurbanih i krcatih ulica, a mrgudni oblaci su prekrili grad. Prijestolnica Amerike je tako ranjiva? Nisam mogao zamisliti da ljetna večer može biti tako sura, podmukla i turobna. Nisam izlazio iz svojeg apartmana već sam si pripremio večeru, te na malom milijunu televizijskih kanala neuspješno pokušao pronaći nešto suvislo ili barem nešto što neće biti prekidano imbecilnim reklamama svakih 5 minuta. Najzanimljivije što sam našao bili su izvještaji o šteti koju je tih dana na nekoliko mjesta u Nebraski napravio tornado. Navukao sam zavjese i uz tiho predenje klima uređaja zaspao rano, prije 10 sati.
U Beecher ulicu 3819 sam se ponovo vratio jednog popodneva za nekoliko dana. Zatekao sam isto stanje. S obzirom da je pas i dalje nesmiljeno lajao, zaključio sam da mu netko sigurno donosi vodu i hranu, ali kako preko dana očito tamo nikoga. Moji dani u Washingtonu D.C. su polako prolazili i više se nisam vraćao u četvrt Burleith. Bilo je još mnogo mjesta koje sam želio obići u tako kratkom periodu. Tek kada sam se kasnije vratio u Hrvatsku, na web stranici Dischord etikete našao sam vijest kako je upravo u to vrijeme nakon duge borbe s komplikacijama na plućima preminula Mary Anne “Ginger” MacKaye, Billova supruga, te majka Katharine, Susannah, Iana, Aleca i Amande. Sve mi je postalo jasno i iako nisam znao ništa o tome, odjednom sam se počeo osjećati glupo što sam tih dana hodočastio oko njihove kuće.
U obavijesti navedenoj na stranici također je bilo navedeno kako su tijekom godina mnogi posjetitelji dolazili do kuće Ianovih roditelja sa nadom kako će sresti Iana, no da nitko nakon razgovora i čaše ledenog čaja i bez susreta s Ianom nije otišao razočaran. Meni nije bilo suđeno niti da sretnem Iana niti njegovu majku, no niti ja iz Washingtona D.C., pa niti s verande pomalo zapuštene kuće na adresi Beecher 3819 nisam otišao razočaran. Zapravo, iz nekog čudnog razloga se osjećam kao da sam se zapravo uistinu rukovao s MacKayeom i popričao s nekim tko se tada nalazio u Dischord kući. Kada bih se ponovo obreo u Washingtonu D.C., vjerojatno se ne bih vratio do ulice Beecher i kućnog broja 3819. Radio bih druge stvari i definitivno posjetio neka druga mjesta. Znam sigurno samo da bih u “Big Wheel” dućanu ponovo iznajmio bicikl i odvezao se negdje drugdje. Dalje u Maryland ili dalje u Virginiju. Dublje u Ameriku. U zabavom, seksom, strahom, Atkinsonovom dijetom, slobodom i novcem opsjednutu Ameriku.
