Kriza srednjih godina

Kad će se svoditi računi u vezi (be)smislenih poduhvata, imat ću privilegiju iznijeti da sam prošao (i) Opatijsku planinarsku obilaznicu. OK, svi smo se popentrali na Vojak ili snimali selfieje kod slapa Rečine, ali nismo svi bili na Majkovcu niti zbunjeno došli na Pećnik. Zato sam izabrao jedan (pre)vruć srpanjski dan i rano ujutro iz centra Opatije koraknuo po harmonikaškom nizu stepenica uzbrdo izvan turističkog galimatijasa. 15 kontrolnih točaka sam odlučio pokriti u rikverc (odbrojavanje od 15 do 1, a ne brojanje od 1 do 15) i mislim da je to (bio) dobar izbor. Velik dio staze sam znao otprije, no cijela OPO trasa me ugodno iznenadila. Oko 45 km užitka koje bi neki poduzetnik mogao pretumbati u sjajnu treking utrku. Sve je dobro markirano i jedino mjesto gdje se formiraju upitnici je kvart kod tunela Učka koji je zbog izgradnje druge cijevi gradilište (tamo sam neko vrijeme tumarao između strojeva i zavirivao u šumu prije uboda spasonosne markacije).

Jedini otklon od trase koju je predvidjelo Planinarsko društvo Opatija sam napravio na turi od slapa do Vojaka. Nije mi se dalo ići od Poklona na Vojak i natrag na Poklon pa sam da malo pojačam dojam od slapa na Vojak krenuo ispod Grnjača i Na Dole do „Dvije kule“ (uostalom, volim taj uspon) i dalje na Sedlo. Opskurni vrhovi kao što su Crkveni vrh ili Zvoncev vrh su fora, a kuriozitet staze je prolazak i hodanje uz brzu cestu ispod Veprinca. Dio oko Brložnika je mini MPP, Orjak je super vrh, slap izgleda poslovično super, područje od Budišinca do Majkovca je pravi velebitoidni kaos, a ima nekoliko dionica gdje možete bezbrižno pustiti nogu i rastrčati se s guštom.

Moja poslovična maksima je Omnia mea mecum porto, no putnik namjernik se slobodno može poslužiti blagodatima civilizacije na Poklonu i olakšati ruksak. Staza nije ekstremno naporna (OK, kvadricepsi stalno titraju, ali nakon Vojaka je sve puno opuštenije), a velik dio staze je u šumi i temperatura od oko 30 stupnjeva nije bila problem pa nakon spuštanja u Opatiju u rano popodne nisam bio ošamućen. Ovaj prolaz će trebati ponoviti u nekoj jesenskoj ili zimskoj shemi (ovo mora biti sjajno i pri npr. 4-5 stupnjeva bez snijega) pa stavljam i to na listu želja.

Istra izvan/na rubu 100 milja i muvanje po terenu Pashamana, Trickera, Ad Nature i Albe (u Gelender Cafe shemi). Topografija i mikrolokacije: standardno (Sisol, Gomila, Veliki Planik, Vojak…), malo izvan standardnih kalupa (Vodička griža, Šušnjevica, Marećica, Ošalj vrh, luda staza Šija-Orljak), ali uvijek delikatesa. Prihvatljive su sve temperature od -5 do +35 i svi sati u danu (samo bih volio/zamolio manje šumarske agresije), a uz hrvatskog ovčara u Maloj Učki ide automatski/spontani osmijeh. Pritajeno društvo: divlje svinje, srne, konji, zečevi, zmije.

Prije nekih 15+ godina aktualna je bila priča o projektu Gelender-friško kršteni Pašamanski vrh, a bilo bi revolucionarno mapirati i proći trasu Dane-Dane ili Vodice-Vodice (Žumberak-Istra).

“Despite what is being transmitted to us 24 hours a day, every day, you can actually be strong and kind at the same time; those qualities are not mutually exclusive. You can look for beauty and love and put that out in the world. It’s hard, but really— come on: it’s not that hard at all.

It’s normal. It’s totally normal. It shouldn’t even be a question, really.”

(Zak Sally)

Na domicilnom brdu je sad najljepše. Bujno/klorofilno intenzivno zeleno + dugi dani/ugodne noći.

Pozdrav Saši Polaroidu.

• O putniče, što iz dalekih svjetova pristižeš, kazuj nam što su vidjele tvoje oči!
• O prijatelji, dobri ljudi, drva stamena, kamenje gordo, svjetionici što u snažnoj oluji put kazujete ! Moje umorne oči vidješe ljude mlade i pune žara ovosvjetovnog kako ispod sunca snažnog i sunca okrutnog s osmjesima na licima zabludjelo hitaju prema Plomin Luci i Sisolu! O kakvu sudbu su svakim korakom zazivali, kakvu nevolju svakim trkom sebi samima! Moje umorne oči vidješe i kako snaga napušta im hod najkasnije do Trebišća, utočišta prekršćanskog i poganog življa što onomad u tamnoj šumi se skrivaše kako bi uzalud izbjeglo gnjev Jehove!
• Kazuj nam putniče, kazuj nam!
• Svjedočio sam, o prijatelji odani, kako u Brgudcu i Trsteniku juhe umorna tijela krijepe i kako u grube tkanine umotani žeđaju i leže! Kao da prvi put prirodom koju Bog Svemogući stvori sebi na priliku hitaju! Zabludjeli! Neumjereni! Izgubljeni!
• Ooo kazuj nam putniče, reci nam!
• Kušali su mnogi gnjev Jehovinog sunca, klonuli su duhom i tijelom, sunce im presudilo i poleglo ih na tlo i zemaljska čula im zavaralo! Kulu zidanu na Vojaku ne dodirnuše, noć na Poklonu ne doživješe, zoru na Ćićariji ne okusiše, u Buzetu se ne okrijepiše, u vodi Butonige svoje odraze ne primjetiše, do Zamaska ne dospiješe, motovunskih zidina ne vidješe, u Livadama hladnu vodu ne ćutaše, pred oltarom oprtaljske crkve ničice na padnuše, u Grožnjanu se ne pokloniše, nebo nad Bujama ne pogledaše, kroz Vilaniju ne prođoše!
• OOOOOO!
• I oni koji u Umag kročiše krepost spoznaše i dodir božanski im blagoslovi umorna tjemena i usnuše mirno i u milosti u toploj noći ispod neba blagoslovljenog zvijezdama. Kurdija i Karmen pokazaše nam put i bi svjetlost!

Riječ je gospodnja: Bogu hvala.

2020. je bila malo čudnija godina od par prethodnih pa je lani trebao biti održan i posljednji V140, ali s obzirom da trebamo ostati stabilni u ova vrlo interesantna vremena, V140 (faktor mentalnog zdravlja) je za našu dobrobit samostalno donio odluku da će možda ići (i) dalje. S druge strane, moguće je da je V140 2020. bio zadnji i da ga više neće biti. Možemo samo nagađati. Nije lako odgonetnuti, ali nije ni važno. U svemirskom poretku stvari ta informacija je nebitna. Monolitni V140 se oteo kontroli organizatorima i postao samostalan događaj s logikom koja nama smrtnicima nije dokučiva. V140 je izvan granice razuma i skučenih okvira ljudske percepcije! V140 je metadogađaj.

Staza je otvorena zauvijek.

Sad kad je sve jasno, evo i rikverc-raspisa (primjereno vremenima kad je dosta stvari naglavačke) za V140 2021. čije održavanje je upitno i obavijeno velom mistike:

Svatko kreće kad mu/joj odgovara i s parkinga u Paklenici se moguće otisnuti nekog dana (npr. 2.7.) od 16.00 do 23.59 (službeni start kojeg nitko ne shvaća ozbiljno je upravo u 23.59). Polazak je iz niskog starta. Vaganje po kategorijama, izjave novinarima (“A gledajte, dat ćemo sve od sebe pa ćemo vidjeti. Najvažnije je proći Oltare.”) i doping kontrola (“Iscijedi koju kap, dušo!”- legendarna dr. Castillo-Pupić koja je nakon izbacivanja iz liječničke komore našla angažman na UPRI događajima) pola sata prije polaska. Trasa je poznata, rutinska i jednostavna: parking Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Zavižan- Senj. Voda je dostupna na par mjesta (hrana samo na jednom).

Tko se odluči na pokret nosi sve što mu/joj treba sa sobom, a oni/e bez funkcionalne lampe i dovoljno vode/hrane bi mogli imati manjih poteškoća na trasi (usput, barefoot varijanta prelaska staze nije preporučljiva zbog par dionica asfalta).

Limit dolaska do kule ili plaže u Senju je valjda… hm… 46 sati? Dobra mjesta za eventualno povlačenje sa staze su Baške Oštarije, Alan ili negdje drugdje gdje spas u slučaju problema mogu ponuditi brat/sestra, pratitelji s Instagrama, Uber, muž/žena, prijatelji/ca, roditelji, kolege s posla ili (ne)registrirani/a partner/ica. Napomena: Ramino korito nije dobro mjest0 za povlačenje sa staze.

Napadi defetizma, grčevi, osjećaj nedostatka volje i gubitka samopouzdanja, glad, malaksalost (“Bis zum Kollaps/nicht viel Zeit!”), žuljevi, halucinacije i razni zdravstveni problemi mogu se pojaviti na nekoliko mjesta na stazi. Dolazak na start i odlazak s cilja u vlastitom i u nikakvom drugom aranžmanu.

Obavezno smirivanje svih unutarnjih/osobnih turbulencija barem 7 dana prije polaska.

Organizatora više nema, a i da ga ima, ne bi mogao dati odgovor ni na jedno pitanje.

Prođi stazu.

P.S.

Društvo na koje ćete možda naletjeti na trasi:

• plato na Vaganskom vrhu: pagan društvo/štovatelji prekršćanskih božanstava; zapaljena vatra malo dalje od križa na vrhu, intenzivan miris metvice i sušenog bilja; nekoliko muškaraca i jedna žena u crnim haljama sjede u formaciji polukruga, gledaju prema Lici. Miroljubivi, ali nisu pričljivi. Izbjegavajte fotografiranje.
• Račabuša: crust punk/vegan/anti-civ komuna ”Zerzan istok” (7 stalnih stanovnika i povremeni gosti). Puno dreadlocksa, pohabana CrimethInc zastava, zakrpana odjeća, nekoliko zlatnih retrivera koji se muvaju uokolo. Nitko se ne predstavlja imenom/prezimenom. Možete dobiti higijenski sumnjiv piercing obrve za “donaciju” ili za paket zobenih pahuljica.
• livada kod šterne Šugarska duliba: psy/goa underground party u tijeku. Predlažem da se ne zadržavate dulje od nekoliko minuta i ne dirate stolić s PEZ bombonima.
• Rončević dolac: poluleg… u redu, ilegalni i dosta opasni Shank Prakshalana tretmani u vikendici 300 metara od ceste (1200 kn za 2 dana, potpuni tretman, konzultacije i oporavak). Za one kojima se ne da trčati/hodati još par km do kraja, mogu odustati i skrenuti u vikendicu. Obavezna rezervacija dan prije (možete nazvati ili poslati SMS sa Struga).

Uskoro stiže novi album institucije pa je red malo pogledati u retrovizor…

NAPALM DEATH Smear Campaign (Century Media, 2006)

Neuništivi Napalm Death danas opet imaju svijet pod svojim nogama i prisjetivši se krize kroz koju su prolazili prije nekih 10 godina, mogu se samo dobro nasmijati i čestitati samima sebi što je sve ipak dobro završilo. Uslijed kreativnog klonuća (mlaki «Diatribes» i «Inside The Torn Apart»), trenja u međuljudskim odnosima članstva, problemima s domicilnom izdavačkom kućom Earache i općeg pada interesa za grindcore/death metal band se našao na koljenima, no nakon iscrpljujućeg konsolidiranja redova momci su duboko udahnuli i uspjeli se iskobeljati iz krize. Povratak iz zemlje zaboravljenih band je proslavio nizom odličnih albuma i primjerice sjajan i nevjerojatan «Order Of The Leech» (2002.) je jedan od kandidata za najjače izdanje koje su ikad snimili.

“Smear Campaign” je 13. (!) album banda u gotovo četvrt stoljeća koliko je prošlo otkada su ti klinci u svojoj prvoj inkarnaciji uzeli instrumente u ruke (inače, u postavi grupe već odavno nema niti jednog originalnog člana) i još je jedna rukavica u lice tvrdnji kako su Napalm Death danas samo poznati brand/ime, a ne i dalje vrstan i prvoklasan band. Barney Greenway i ekipa jesu veterani koji su se nagledali svega i proživjeli svašta, no smiraj, rutina i opuštanje im ne padaju na pamet i sigurno ne namjeravaju živjeti od svoje prošlosti te samo podgrijavati svoj kultni status. Dapače, ND danas itekako grizu i primjerice s izraženijom upotrebom «visokog vriska» pratećeg Harrisovog vokala koji parira ljutitom Barneyevom režanju indeks intenziteta je još viši nego na prethodniku «The Code Is Red… Long Live The Code».

Tako je «Smear Campaign» nabrušena i fascinantno bijesna ploča koja ponegdje prelazi u agresivnu amok histeriju (npr. «Sink Fast, Let Go» koja asocira na njihove musave korijene i epohalni proto-grind album «Scum»). Naravno, ovome ne treba prilaziti osoba koja u preciznosti i dinamici nasilnih «Identity Crisis» ili «Fatalist» čuje samo nesuvislu i zagušenu buku, a bogme niti oni koji ne razumiju kako su ove opasne i hiperbrze vratolomije relevantan vapaj za civilno društvo i podrška opiranju umreženim sustavima represije. «Smear Campaign» je prikaz i iskaz banda koji na našu sreću još ne namjerava (odu)stati. Kapa dolje.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2006.)

Netko si zacrta da će postati astronaut, netko poželi postati slavan, a ja sam si utuvio u glavu da jednom dođem biciklom od doma do Gospića. Zašto za ostvarenje svoje želje ne iskoristiti dane za koje je najavljen toplinski udar?

Uglavnom, kreće se. Lagani doručak, trpanje stvari u torbicu (Lowe Alpine Mesa, preporuke- korištena i za finiširanje 100-majlerica u Dalmaciji i Istri) i dvorišna vrata u Markuševcu zatvaram malo iza 5 ujutro. Prolazak kroz Zagreb koji još zijeva, ulazak na staru Karlovačku i ugodna vožnja do Jastrebarskog (uz čudnu sitnu izmaglicu oko Klinča Sela). Iza centra Jastrebarskog zbog radova na cesti prenosim Ghosta oko 200 metara, ponovno se uključujem na “stazu” i začas sam u Karlovcu. Prolaz dalje, uspončić/silazak u Dugu Resu i… 5 km izvan Duge Rese taman oko 8 00 puca mi sajla za mijenjanje brzina. Murphy je uvijek u pravu, ali nema drame nego se vraćam u Dugu Resu u servis (Golf Aurora- još jedna preporuka) gdje gazda brzo rješava stvar.

Opet sam u sedlu, Ghost i ja se rukujemo i nastavljamo sretni znajući da je promet dalje do destinacije rijedak. Hupseraska, ali dobroćudna cesta preko Tounja do Josipdola je poznata, tu i tamo prođe neki auto, ali promet je slab. Upad u dućan u Josipdolu, tekućina/slano/slatko komba i spreman sam za Modruš i uspon na Kapelu. Lagani puf-pant i ubrzo sam već na spustu (Razvala!), ali vreba novi nezgodni upri prema Brinju. Na prijevoju se pozdravljam s nekim kolegom bikerom (ima auto pratnju) i stajem u Brinju na novo punjenje tekućinom i mazanje kremom. Temperatura je oko 30 stupnjeva, ali sve je kul. Dolazim u Žutu Lokvu i hitam dalje prema Otočcu razmišljajući kako bi mi bilo lakše da sam produžio na more preko Vratnika, ali treba slijediti svoju viziju. Mineralna i Twix u Otočcu i dulji ravni komad do uspona na Ličko Lešće koji me fino razmrdao, ali zato slijedi predivna polubrdska/poluravničarska dionica do Perušića. Još oko 10 km do mitskog Gospića, upad u hotel, tuširanje, presvlačenje u civilku, pizza, lagana šetnja gradom, kontempliranje o pređenih 234 km (Sajla Detour je dodao oko 10 km) i spavanac.

Drugo jutro slijedim obavezu i slušam svoj fetiš da se vraćam doma drugim putem pa u Ličkom Osiku skrećem za Ljubovo. Iza Široke Kule počinje uspon za buđenje, a krajolik je totalna samoća. Ubrzo dolazim do zatvorske farme i prijevoja gdje počinje spust koji je zeznut pa nema bezglavog opuštanja i rutinske jurnjave. Nakon toga opet neki čudan miks ravnice i uspona kroz Bunić (rodno mjesto Šerbedžije) i konačno finalni spust do Korenice. Luda i zelo zahtevna cesta, ali i nju preporučam. Preporučam sve!

Upadam na “staru ličku cestu” i začas dolazim do Plitvica. Na cesti samo pokoji turist i puno policije koja sa svim prijevoznim sredstvima juri u svim smjerovima. Temperatura brzo opet hita na 30 stupnjeva, spuštam se do Koranskog mosta i stajem u dućan u Drežničkom Selištu na doručak. Razmišljam kako je sve divno i nastavljam dalje. Hupseri, brdašca, spustevi i šleperi koje baš ne ljubim, ali razumijem da se cijeni izbjegavanje plaćanja cestarine.

Prolazim kroz Rakovicu i Slunj i stajem u dućanu u Krnjaku gdje me puštaju preko reda (hvala, niste trebali) i nakon gutanja hrane i tekućine i mazanja kremom brzam dalje i skrećem za Vukmanić na dobro mi poznatu cestu gdje sam miran od prometa do Pisarovine. Knez Gorica, prelaz mosta preko Kupe… samo polako. U dućanu u Šišljaviću zadnje stajanje do Zagreba, jurnjava do Pisarovine, dva sitna uprića do Kupinečkog Kraljevca i začas sam u Novom Zagrebu. Još malo! Ghost me udara po koljenima i smije se dok dolazimo doma. 215 km je iza nas, spremam Ghosta na spavanje, a meni slijedi novo kontempliranje.

I odmor.

Lika i Kordun su zakon, bicikl je super, a ovo je (bila) izvrsna tura za propuhati glavu i razgibati noge… naravno, preporučam.

Prvi vikend u srpnju tradicionalno je rezerviran za V140: 2020. za moj deveti prolaz staze jer prvih osam puta nije bilo dosta.

Rutinerski noćni kas od Starigrada i susret s Perićima seniorima prije doma. Ulaz u šumu, srne i nervozni jazavac kod skretanja za Ivine vodice. Dobar upri do Čičine doline i fantastično solo noir skakutanje grebenom. Ugodna bura, pun mjesec i dolazak na Vaganski vrh oko 1.45. Brza foto seansa i pokret dalje preko Marasovca. Silueta neke jače faune kod Struga, spust preko Buljme, trčkaranje via Rujno i kratko gubljenje taman u zoru prije Marinkovića stana. Nije da tamo nisam prošao valjda 50 puta, ali smotali su me novi puteljci uz skulirane poglede krava, bikova i konja.

Tri sitna uspona do Čarabuše (Račabuše?) uz namigivanje jednog poskoka i onda vrtuljak do Stapine. Poneka šumska jagoda taman da mi razmrda osjetila okusa, spust do Stapa i tradicionalni doručak (pecivo s trash namazom i mineralna) kod Tatekovog skloništa. Ugodno jutro do Panosa, blagi jogging i nalet na “naopake” Mateja i Nikolu. Začas sam kod Šugarske dulibe gdje više iz navike nego zbog potrebe uzimam malo vode. Brzi ulaz u Ramino korito, nova nestašna zmija, manevriranje iznad Šikić jatare, presjecanja nove odvratne šumske ceste i spust u Baške Oštarije. Peloton (Adrijana, Sandra, The Boss i Bili) je taman otišao, a ja naručujem nekoliko štrudli i mineralne za punjenje (“Rekli ste 3 litre? Dolazi još netko kod Vas za stol?”).

Stupačinovo blues, malo jače sunce i prva kriza oko Dabarske kose (gdje mi i desna potkoljenica počinje pokazivati znakove nervoze). Krize uvijek dolaze i odlaze, a kretati se treba i dalje pa sam ubrzo kod Skorpovca gdje srećem nekoliko planinara. Serijska proizvodnja koraka ne staje i grabim dalje: pogled na megalopolis Radlovac i taman pred mrak laganim joggingom dolazim na cestu kod Alana. Ne treba mi vode pa nastavljam Premužićevom i čekam Peloton (koji dolazi s kave na Alanu). Još jedna noć punog mjeseca i stijene izgledaju kao neki murali ili muzejski eksponati. Umorna/neumorna družba se klati i tetura Premužićevom (druga noć na nogama je uvijek nezgodna), ali brzo se pentramo do Zavižana i odmah krećemo na njihanje nizbrdo prema Oltarima. Skidanje lampi, bura brine da nam ne bude vruće, bonus veseli uspon asfaltom prema Tuževcu i Peloton dogovorno nastavlja dalje dok stavljam dva silikonska flastera i tiho tepam potkoljenici. Prolazeći kroz Nekiće i Rončević dolac rješavam komplicirani test volje, susret s Pelotonom u Senju, osvježenje u moru i kraj cijele V140 priče.               

Staza V140 je 5.7. 2020. odlukom stožera stavljena u stanje mirovanja, ali da se ne zaboravi najjači rezultat hrvatske trek/trail scene igdje i ikada: Batica- 28 h 36 min. Respekt.

Proljeće se štuje i slavi s kotačima po dobrim lokacijama. Kilometri i dojmovi se gomilaju, veteranska kategorija je najbolja. Pametno i decentno bicikliranje. Putni troškovi i stvari u torbici: minimal. Mijenjanje zračnice u Blinji, ocjenjivanje kvalitete asfalta u stvarnom vremenu, pekara u Vrbovskom važnija od Michelin restorana, treba kupiti (bio/eko) med u nekom OPG-u na cesti Glina-Brezovo polje. Upri s pedalama!

Netko je suvremen. Treba jače impulse i divlje stimulacije, udobnost nadraživanja, izlaganje većim opterećenjima, manično mijenjanje klime, uređaje s više funkcija; riskantnije izazove, sudare s više zdrobljenog lima, obnavljanje i(li) intenziviranje potrage za novim kemijskim elementima, neprekidno redefiniranje koordinata, transfiguracije. Konstantno pomiče linije i probija sve opne. Traži događaje, ljude i misli koje barem neko vrijeme neće moći ukrotiti.

Mi drugi smo bili na sjevernom Velebitu.