Kriza srednjih godina

Nužne i jedine informacije o V140+ (najjednostavniji trekking u RH), izdanje 2020: početak: parking Paklenica, 3.7. (rezervna varijanta: 10.7.), 23.59 ili ranije                        kraj: Senj (kula ili plaža, po izboru), 24-40 sati od starta                                                       trasa: parking Paklenica- Ivine Vodice- Zavižan- Senj (140 km); planinarske markacije pokrivaju cijelu stazu do izlaza iz Oltara. Fora, ha?                                                                  voda: Paklenica (više mjesta), Ivine Vodice, Marasovac, Šugarska duliba, Baške Oštarije, Skorpovac, Alan, Zavižan, sela na potezu Oltare-Senj                                                          hrana: hostel, Baške Oštarije                                                                                                 obavezna oprema: sve što treba                                                                                              preporuka: kreći se optimalnom brzinom, respektiraj i uživaj

Veteran Rekreativac provodi dan na Žumberku. Promatra srne (uvijek su u trojkama- opaka formacija), gazi i balansira po blatu nastalom nakon brutalnog bagerskog desanta između Sječevca i Tisovca, u Kravljaku stoji mirno dok vlasnik pokušava kontrolirati šarplanince, pokušava odgonetnuti postoji li smetlište koje bi moglo progutati otpad iz Šimraka, juri  nizbrdicom Kostanjevac-Glažuta, zuri u predivne šume i livade i nadmudrivanje magle i sunca.

Dobro je. VR bi volio provoditi više, puno više vremena na Žumberku.  Sporo zauvijek.

UPRI Gelender delegacija iskoristila je bablje ljeto i odradila svoje poglavlje “Summits of my life”, segment NP Sjeverni Velebit. Kilian ima svojih 7 vrhova, mi smo se prošetali preko 8, a naši su opskurniji (više ljudi se mrcvari po bivacima i skloništima iznad Chamonixa i u dva ujutro s lampama i derezama kreće na Bijelo brdo nego što ih je bilo na Šegotskom Tadijevcu). Lansirali smo se iz hladne Štirovače, a obojanu velebitsku jesen bez vjetra smo doživjeli prolazom preko puno lokacija s dobrim imenima: Mrkvište, Š.T., Mali Golić, Goljak, Veliki Golić, Alančić, Seravski vrh, Lubenovac obilaznica, Obli kuk, Veliki Kozjak i Vranjkovac. Voda, Ma Baker (Boney M) pločice, par banana, malo mineralne za počastiti se, nešto slanog i ne možeš promašiti s Velebitom! Ne treba ni karta, samo se klizi stazom.

Nedavno sam pokupio prozirne trakice s trase Že100kog od Gere do Pliješa, marljivo pedalirao i usput višekratno podržao MiP dućane po raznim lokacijama (Glina, Vojnić, Tušilović) i koračao NP Risnjakom (normalno, Medvednica je stalno u igri).

Budite spremni jer smišljamo ponudu nestašluka za 2020. Budi informiran/a i aktivan/na i tijekom zime.

Intro u Starigradu: puknuti mijeh, carb loading upitne (dodane) vrijednosti s M & M; pokret prema parkingu i lansiranje u noć.

• kanjon Paklenica-Ivine Vodice*: mentalno istezanje
• uspon do Čičine doline*: zagrijavanje
• greben- Vaganski vrh*: mini foto tretman
• Marasovac*: besplatna negazirana voda/čuvana na suhom i hladnom mjestu, hamper bez povratne naknade 50 lipa, info mail: marasovac_aqua@gmail.com
• Struge/Buljma*: zora, znatiželjna divokoza (divokoze najavljene u najavi/raspisu od 31.12.2018.)
• spust preko Stražbenice do crkvice Veliko Rujno*: lagani downhill singletrack, oproštaj od Speedy Mateja
• Rujno-Stap: pozdrav suncu, konji, zečevi, ljudi nema
• Stap-Panos makadam: vipera I (inertna, lijena), uvijek upečatljiva livada kod Šarića duplja (jedna od omiljenih mikrolokacija u RH), pulsiranje kvadricepsa
• Panos- Šugarska duliba: jogging, intrigantna “ilegalna” markacija za Visočicu, mini foto tretman II ispod monumentalnog Velikog Stolca… i dalje nema ljudi
• Šugarska duliba: (o)kultno mjesto, besplatna negazirana voda/čuvana na suhom i hladnom mjestu, hamper bez povratne naknade 50 lipa, info mail za pritužbe o kukcima, plastici i naočalama koje se vide u šterni: sugarska@koncesija-vode.com
• Šugarska duliba- Ramino korito- Baške Oštarije: vipera II (okretna, vižljasta), susret s planinarima u suprotnom smjeru (patit ćete na usponu “na livadicu”!), Medin dolac-Sladovača: iznenadni susret s Dobrim Duhovima Događaja (Anamarija & Vedran)
• Baške Oštarije**: Narodni dar (band) live u hostelu, rižoto s povrćem, štrudla, mineralna
• Baške Oštarije- izlaz Stupačinovo**: opraštanje od DDD-a
• izlaz Stupačinovo- Skorpovac- Alan: Skorpovac intermezzo i brzinski pozdrav s dežurnim, noć me hvata kod Radlovca, dionica na kojoj je teško ostati pribran, solo mrak trek, sijevanje i grmljavina u daljini
• Alan: oko 90 minuta protiv “sindroma druge noći” u chill out zoni (ležanje na klupi pokraj doma i promatranje zvijezda), prazne boce vina i nervozni “planinari” ispred doma- diskusije, hodanje s baterijama, svađe-koškanje, mahnito vrzmanje od auta do natrag (korijen problema: dva momka svojim djevojkama prethodno nisu ili jesu dobro objasnili da će se spavati u sobama s više ljudi, a djevojke nisu za spavanje na skupnim ležiščima)
• Alan- Rossijeva koliba: solo mrak trek II, vrlo mirno i tiho, čudno zvukovlje neke megafaune na livadi kod skretanja za Seravski vrh
• Rossijeva koliba- Zavižan: dobro jutro (srni, onima koji su u 6 ujutro bili budni u domu, svima kojima šaljem poruke)!
• Zavižan-Oltari: izlaz iz NP-a, sunce pali pećnicu
• Oltari- Nekići- Rončević dolac- Senj: još 23 km, asfalt-makadam-asfalt-makadam…, nezgodna dionica na kojoj treba biti smiren, jogging, vipera III, konji, aktivacija Autana protiv nestašnih insekata, +30, spust u Senj, noge i glava resetirani u moru, oko 35 i pol sati od polaska

trapave bilješke pripremio: sudionik pohoda; postotak finishera: 100; amaterska fotografija: Kramaruša Tribute Guerilla Team; after party: parkić u Senju

Kako kaže Prpa: Velebit il nebit.

*- pratnja Matej

**- pratnja DDD

Risnjak!

Vučja jama je uvijek fora. Usput, zašto u Gorskom kotaru ne postoji black metal band Wolf’s Pit koji bi imao neki nečitki logo od grana jele i bukve i pjesme o šumama, duhu Marka Turka koji proganja glupe turiste, Vodenjaku (Lokve), nekim drevnim goranskim prokletstvima itd? Lokacija promocije demo snimke: Leska.

Nakon što sam se popentrao na Veliki Risnjak, doskakutao sam do volana i odmah se okrenuo na peti i krenuo natrag. Ekipa koje je gore baš tada imala manufakturu selfieja (sebića?) vjerojatno me čudno gledala. Inače, na “starim” trekinzima uvijek je bilo prijepora oko ekipe koja je ostavljala ruksake kod Schlosserovog i penjala se na vrh “bez obavezne opreme”.

Silazak s Guslice nisam odigrao baš skroz dobro i završio sam preblizu smjeru Platak i do skretanja za Hahliće morao sam se nakratko vraćati makadamom. Na Hahlićima nije bilo mineralne (odmah zvjezdica dolje na TripAdvisoru), pa sam odiseju Kripanj- asfalt do Štaba (genijalno je što postoji tabla “Ulica Štab”)- Vela Pliš- kobeljanje do ceste- tabananje do Vilja- uspon do Schlosserovog osim s regularnom H2O odradio samo s 2dl gaziranog, a to je ispod zakonskog minimuma. Jogging makadamom i 2-3 km nizbrdice do Štaba su poznati test mentalne ili kakve već (ne)volje. Znao sam što me čeka, pa sam odmah ispod Nebesa isključio mozak i samo pustio nogama da komandiraju. Dobra strategija.

Ne bih znao ponoviti spust s Vele Pliši do ceste. Držao sam okvirni smjer i kraj nekoliko odbačenih vreća za spavanje (na Stravi se vidi da stanoviti Abbad ima rekord dionice) se popentrao na asfalt oko 1 km do raskršća za Vilje; dobro je ispalo. Iznad Medvjeđih vrata uljudni susret s dva specijalna policajca, a u Schlosserovom konačno mineralna da se nađe do cilja. Lagani upad na cilj na terasu taman pola sata prije mraka.

Lijepo je bilo vidjeti veteranske njuške i nositelje partizanskih trek spomenica (Trickeri), a i zadovoljne face svih onih koji su se taj dan muvali po intenzivno zelenom Gorskom kotaru. Pokupio sam jednog krpelja, proveo skoro pola dana u solo kontemplacijama u super prirodi i natukao cca 63 km s oko 3000 uspona.

Ovakvi dobri događaji na sjajnim lokacijama možda malo umore i kratkotrajno iscrpe, ali iskustveno je provjereno kako zauzvrat puno daju i fino napune s dojmovima i energijom.

Gelender Cafe JE stil života.

DISFEAR Live The Storm (Relapse, 2008)

Iako aktivni već gotovo 20 godina, švedski Disfear se oglašavaju sporadično i rijetko. Uslijed neregularnog obraćanja javnosti i neodržavanja kontinuiteta nikad se nisu izvukli iz „fanzinskog“ miljea, no očuvanje tog statusa „kulta za odabrane“ za grupu ovakvog profila je ionako bitnije od eventualnog iskoraka prema brojnijoj publici. Stvar je u tome da jedan discore/D-beat band već po definiciji nema što raditi pred masama iako se zapravo sa „Live The Storm“ (inače šestim albumom grupe) nikad ne zna. Naime, u članstvu imaju ekipu koja je brusila zube u At The Gates i Entombed, produkcije se prihvatio Kurt Ballou iz Converge, a band je sada u njedrima moćne metal kuće Relapse. Želim reći da se ne treba začuditi ako Disfear odjednom dopadne publicitet kakvim se trenutno diče Mastodon ili High On Fire.

Kao i primjerice Skitsystem ili Victims, po duhu i stavu im srodni vrsni švedski bandovi, i Disfear su odmakli daleko od prljavog hardcorea 80-tih. Njihov zvuk istovremeno je crust, moderni metal, tvrdi asfaltni punk Poison Idea i ubrzani hard rock Motorhead, a arhaični hardcore treperi samo u ishodištu zvuka (nešto slično u podzemlju rade i primjerice sjajni Tragedy). Disfear su tehnički moćni i usvirani te jednostavno lete albumom, a kvaka je u tome da su im pjesme gotovo himnično rockerske pa npr. niz od „Testament“, „In Exodus“ i „Maps Of War“ ima i… ovaj… hm… hitoidni potencijal. Iako uslijed pozadine u kojoj strši „partizanski“ mozaik nije tako kalibriran niti usmjeren, „Live The Storm“ je zapravo žestok i nabrušen rock album. Produkcija Balloua tome ide u prilog, pa je zvuk Disfear glomazan, prodoran i pročišćen, a pjesme su ispunjene silnom baražom do maksimuma. To će iznenaditi onoga tko je navikao da ovakvu glazbu dobije uglavnom s porcijom skorenog mulja, krčanja i stršeće mikrofonije. Osobno smatram kako je Ballou ipak pretjerao u umivanju i glancanju zvuka, no prema „Live The Storm“ u cijelosti zaista nemam zadrški. Možda je neprimjereno za album kojeg nose nazivi „The Cage“, „Maps Of War“ ili „Deadweight“ reći da je zabavan, no primjerenijeg komplimenta nemam. Probajte.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

Stvar osobne percepcije, no snijeg i fino mreškanje vjetra od Male Učke do Vojaka mi nisu smetali i teško mi je to proglasiti “brutalnim uvjetima”. Naprotiv, bilo je zabavno ostavljati tragove đonova u utabanoj stazi od Sedla i promatrati iskeženu bjelinu oko sebe. Ako se mene pita, vjetar je bio mahnitiji na Žbevnici, ali i to je bilo dosta daleko od Whitehouse/Wolf Eyes roštanja. Sve je to (bilo) normalno. Ako već moram izdvojiti neki utjecaj elemenata, onda ću radije spomenuti kišicu koja je u niskom broju BPM-a (slowcore, downtempo, trip-hop) sigurno škrop-škrop bockala tijekom dionice od Poklona do Brgudca. Usput, fora mi izgledaju oni rukavci koji na tom dijelu trase s šumskog puta odvlače prema “art stazama” i svečano obećajem da ću istražiti ta šaranja i instalacije.

Onaj tko kao ja već ima pokaz za bus Umag-Labin i tko poznaje svaki zavoj iznad Raše zna što ga čeka na stazi. Svake godine cilj je isti: dovući se do Umaga u komadu i u limitu. Samo lagano, “cruising” po stazi, bez divljanja, od punkta do punkta u Gelender Cafe Lifestyle tempu i može se bez ikakvih problema (čak i kad zadnja loža prije starta koluta očima i češka se po glavi). Ove godine sam više nego što je to uobičajeno uživao na ćićarijskoj dionici (Orljak-Gomila noir mi je bio posebno jak; najupečatljiviji dio trase), a više nego inače sam vrtio glavom od Huma do mitske Butonige. Nakon dolaska u Buje sam najprije potražio javnog bilježnika i ovjerio izjavu da ću do kraja gospodski špancirati/da neću potrčati do umaškog asfalta. Treba čuvati jedine tetive koje imam na lageru, a 30-60 minuta u kontekstu “rezultata” ne znače ništa. Na par mjesta oko nadvožnjaka i prije Vilanije sam prekršio zavjet i obećanje, ali u principu sam tvrdoglavo marširao bez kasa i galopa. I to je OK. Vjerujem da sam baš zbog toga što nisam išao u klinč s tijelom sve ovo opet prebrodio mirno i dokoturao se do cilja svoje 10. 100-majlerice bez ikakvih problema.

Ostala beskorisna trivia:

• na stazi sam rijetko bio sam, no biti solo je na masovkama teško izvedivo, posebno jer me prije Brgudca počela prelaziti ekipa s trase od 110 km.
• beskorisni pončo se samouništio/razderao brzo nakon starta i već na rivi u Rapcu sam ga ritualno bacio u smeće.
• nakon dolaska u cilj me Gazda osobno transferirao u VIP stilu do hotela (respekt!).
• teren raznovrstan: blato, bljuzga, snijeg, suho, asfalt, gackanje kroz vodu x 3, makadam, trava, šuma, sve…
• dio trase od Draguća do Butonige druge godine prolazim cepelinom ili balonom (ne piše da je zabranjeno).
• odlična hrana u buzetskom a la carte tranzicijskom restaurantu.

Istria Terra Magica.

Upri.

Sezona bicikliranja je otvorena, popust i posebna ponuda za sve! Nedruštvene mreže bruje: Ghost Rider je opet na cesti.

Jutarnje manevriranje na potezu Markuševec-Ravnice-Žitnjak-Domovinski most i jurnjava kroz Črnkovec do Vukovine. Nakon toga samo treba smireno držati ugodnih i nehisteričnih 30 km/h do Žažine i sve brzo prođe (taman 1 h & 45-47 minuta od Ghostovog doma). Do petrinjske obilaznice konačno se nakon prohladnog jutra pojavilo dovoljno celzijusa da se zahvalim rukavicama; fini brežuljci i predivna cesta do Gline s nekoliko završnih kilometara sumanutog, nepotrebnog i djetinjastog solo ganjanja po ravnici. Rekreativac, smiri se!

Ljudi i životinje su po poljima, termostat sunca dobro radi i sve je u najboljem redu. Rutinsko stajanje i punjenje u centru Gline, pa pravac Vojnić po omiljenoj cesti; par sitnih uspona, okružen pitomim brdima. Što ti još treba? Brojač pokazuje 100 km taman prije Blatuše. Međuzemlja Banovina/Banija-Kordun bez puno prometa, skidanje jednog sloja odjeće taman na ulazu u 047 zonu i prolaz kroz Vojnić. Skretanje za Petrovu goru namiguje, ali ovaj put sam hladan, pa samo ignoriram primamljivi zov i ubrzavam tempo do izlaza na staru cestu za more (legendarni Tušilović). Punjenje mineralnom i malo hrane u dućanu i nakon par pogleda prema Kleku odmah dalje uz Portastatic iz slušalica. Upri! Ovaj put ignoriram skretanje za Skakavac (iako svim namjernicima koji zaziru od malo jačeg prometa preporučam povratak mirnom cestom preko Kablara do Lasinje) i nakon omiljenog spusta u Turanj sve ide brzo: prelaz preka dva mosta, brzo pedaliranje kroz Karlovac i dolazak do naplatnih kućica. Stara karlovačka cesta općenito nije baš ljubljena trasa, no meni ne smeta i volim je rutinski proći. Volim pogledati Žumberak i Samoborsko gorje s lijeve strane i pogađati gdje su otprilike Sošice i Budinjak, proći kroz Jastrebarsko i popentrati se kroz Pavučnjak. Mali obilazak kroz Lučko, Novi Zagreb, Sava i još malo do doma. 220 volti, 219 km, odmor, osjećaj ugode i upaljena iskra za ostatak godine.

MI AMI Watersports (Quarterstick, 2009)

Trio Mi Ami nastao je na ruinama upečatljivog washingtonskog banda Black Eyes, banda koji je na svoja dva albuma vješto i drsko križao nazubljeni punk, dub i „milu kakofoniju“ The Ex. Daniel Martin-McCormick i Jacob Long su osnovno nasljeđe svog prethodnog banda (koji je pošteno implodirao i nestao u vatrenoj furiji svog zvuka) prenijeli i u Mi Ami. Tu su dub mreškanje, reska gitara odgojena na noiseu, potenciranje groovea perkusijama i vokali koji se probijaju izvan okvira pjesme. Ipak, tamo gdje su Black Eyes nestrpljivo i halapljivo trpali sve sastojke na mali prostor i sabijali pjesmu u eksplozivnu smjesu, Mi Ami forsiraju prostranost te dopuštaju disanje i sebi i slušatelju. Ciklička repeticija uvodne “Echonoecho” ili “Peacetalks/Downer” tako unatoč stalnom pozadinskom klepetanju i škrgutanju djeluje bizarno meditativno. Mi Ami često oklijevaju, drže stvari pod ručnom kočnicom i taj njihov postmoderni dub punk je pun susprezanja. Istina, gitare ponegdje odu u crveno, skvičanje Martin-McCormicka tu i tamo završi u zoni histerije (npr. “The Man In Your House”) i zvuk dođe do ključanja (visoki napon “New Guitar”), no band se brzo povuče ostavljajući ispred sebe mnogo praznog prostora. Ovaj album balansira između odsviranog i potisnutog, između tijela i uma, čvrsto otkinutih žica gitare i “nesigurnog” dub eha.

Na “Watersports” ima mnogo toga što zahtijeva prilagodbu slušatelja. Tu ponajprije mislim na vokale s kojima morate naći zajednički jezik, te na hitro skakanje iz cerebralnog u karnalno i natrag. Iako im pjesme nisu pune razderotina te iako su prijemčiviji od abrazivnih Black Eyes, Mi Ami nisu za neutrenirano uho. Oni bez afiniteta i razumijevanja za ulete disharmonije neka niti ne prilaze. Band ponegdje zapuše u prazno i pri takvim bezglavim pokušajima izgubi dosta energije, no strast i dinamika ih uredno spase od proklizavanja. “Watersports” tako bez problema unatoč sporadičnom srljanju ostaje na površini. Fin album.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2009.)

Zimsko jutro u centru Fužina: 7 sati i minus 7 stupnjeva, optimalno za zagrijavanje na asfaltu do Benkovca Fužinskog. Sunce polako krši minuse, a oduševljava me prvi pogled na Risnjak koji izgleda kao neki alpski gigant.

Lagano po izohipsi i onda simpatični upri kraj par zbunjenih srna do livada gdje sebično grabim fantastičan pogled na Kvarner: farovi iz očiju malo prema Rijeci, a malo do Sisola. Tuhobić je uvijek fer i ubaci poneku jaku impresiju u džep namjernika.

Polazak dalje; oprezno po zaleđenoj strmini i onda kaskanje po fora razlomljenom smjeru (lijevo-desno-desno-lijevo) i par cm snijega do ceste. Nakon par prepona, malo joggiranja do asfalta (pozdrav liku koji mi je potrubio) i kraticama do zavoja na Ravnom Podolju (Lujzijana; Louisiana). Ulazak na stazu, malo tragova životinja, malo više snijega, silazak sa šumskog puta, ubacivanje u prekrasnu šumu i pentranje do Medvjeđih vrata gdje me neka ekipa planinara koja je došla s Vilja i kormilari nekim dronom malo čudno gleda (pozdrav i vama).

Snijeg na stazi do doma je na nekim mjestima do koljena (to je OK- siječanj na Risnjaku!), razbacujem se s pogledima uokolo i prizivam sjećanja na legendarne trekove sa spuštanjem do mistične Viljske ponikve i usponom na Južni Mali Risnjak (probijanje preko Janjičarskog vrha, ludo!).

Od Schlosserovog do Cajtiga malo prtim (par planinara iz suprotnog smjera) i nakon par gore-dolje začkoljica začas upadam na Platak. Grabim kroz kaos sanjki, muzike, skija, pernatih jakni, buseva i buke do livade: oduševljenje medvjeđim tragovima (nema hibernacije kad je ovako dobro uokolo). Vrijeme je genijalno: oko 1-2 stupnja, jurcam kroz snijeg po legendarnoj stazi kojom sam puno puta prolazio i na trekovima i na planinarenjima. Samo moji tragovi i totalna tišina. Poznam svaki uspon, svako skretanje… pogađam gdje sam u kolovozu jeo maline. Između opakih i dragih Grleša i Gornika nizbrdo do novih medvjeđih tragova. Super; Ursus, čuvaj se.

Na stazi do Hahlića snijeg nestaje (novi mentalni podsjetnik na sve one lude ture i uspone na Fratar, Pakleno i ostale kul vrhove u kvartu), ali ostaje super podloga- tvrda zemlja, bez blata za ugodan korak i lagani trk. Od Hahlića najprije malo jurnjave nizbrdo, a onda skulirani kas do mostića (legendarna lokacija) i relaksirajući hod do Dražica, a kilometraža se zaustavlja malo ispod broja 50. Bus za Rijeku je brzo, a za Zagreb još brže. Još jedna fina zimska tura za guštanje  je u životopisu. Gelender Cafe je način života.