Dva dana, dva kotača, dvije ceste

Netko si zacrta da će postati astronaut, netko poželi postati slavan, a ja sam si utuvio u glavu da jednom dođem biciklom od doma do Gospića. Zašto za ostvarenje svoje želje ne iskoristiti dane za koje je najavljen toplinski udar?

Uglavnom, kreće se. Lagani doručak, trpanje stvari u torbicu (Lowe Alpine Mesa, preporuke- korištena i za finiširanje 100-majlerica u Dalmaciji i Istri) i dvorišna vrata u Markuševcu zatvaram malo iza 5 ujutro. Prolazak kroz Zagreb koji još zijeva, ulazak na staru Karlovačku i ugodna vožnja do Jastrebarskog (uz čudnu sitnu izmaglicu oko Klinča Sela). Iza centra Jastrebarskog zbog radova na cesti prenosim Ghosta oko 200 metara, ponovno se uključujem na “stazu” i začas sam u Karlovcu. Prolaz dalje, uspončić/silazak u Dugu Resu i… 5 km izvan Duge Rese taman oko 8 00 puca mi sajla za mijenjanje brzina. Murphy je uvijek u pravu, ali nema drame nego se vraćam u Dugu Resu u servis (Golf Aurora- još jedna preporuka) gdje gazda brzo rješava stvar.

Opet sam u sedlu, Ghost i ja se rukujemo i nastavljamo sretni znajući da je promet dalje do destinacije rijedak. Hupseraska, ali dobroćudna cesta preko Tounja do Josipdola je poznata, tu i tamo prođe neki auto, ali promet je slab. Upad u dućan u Josipdolu, tekućina/slano/slatko komba i spreman sam za Modruš i uspon na Kapelu. Lagani puf-pant i ubrzo sam već na spustu (Razvala!), ali vreba novi nezgodni upri prema Brinju. Na prijevoju se pozdravljam s nekim kolegom bikerom (ima auto pratnju) i stajem u Brinju na novo punjenje tekućinom i mazanje kremom. Temperatura je oko 30 stupnjeva, ali sve je kul. Dolazim u Žutu Lokvu i hitam dalje prema Otočcu razmišljajući kako bi mi bilo lakše da sam produžio na more preko Vratnika, ali treba slijediti svoju viziju. Mineralna i Twix u Otočcu i dulji ravni komad do uspona na Ličko Lešće koji me fino razmrdao, ali zato slijedi predivna polubrdska/poluravničarska dionica do Perušića. Još oko 10 km do mitskog Gospića, upad u hotel, tuširanje, presvlačenje u civilku, pizza, lagana šetnja gradom, kontempliranje o pređenih 234 km (Sajla Detour je dodao oko 10 km) i spavanac.

Drugo jutro slijedim obavezu i slušam svoj fetiš da se vraćam doma drugim putem pa u Ličkom Osiku skrećem za Ljubovo. Iza Široke Kule počinje uspon za buđenje, a krajolik je totalna samoća. Ubrzo dolazim do zatvorske farme i prijevoja gdje počinje spust koji je zeznut pa nema bezglavog opuštanja i rutinske jurnjave. Nakon toga opet neki čudan miks ravnice i uspona kroz Bunić (rodno mjesto Šerbedžije) i konačno finalni spust do Korenice. Luda i zelo zahtevna cesta, ali i nju preporučam. Preporučam sve!

Upadam na “staru ličku cestu” i začas dolazim do Plitvica. Na cesti samo pokoji turist i puno policije koja sa svim prijevoznim sredstvima juri u svim smjerovima. Temperatura brzo opet hita na 30 stupnjeva, spuštam se do Koranskog mosta i stajem u dućan u Drežničkom Selištu na doručak. Razmišljam kako je sve divno i nastavljam dalje. Hupseri, brdašca, spustevi i šleperi koje baš ne ljubim, ali razumijem da se cijeni izbjegavanje plaćanja cestarine.

Prolazim kroz Rakovicu i Slunj i stajem u dućanu u Krnjaku gdje me puštaju preko reda (hvala, niste trebali) i nakon gutanja hrane i tekućine i mazanja kremom brzam dalje i skrećem za Vukmanić na dobro mi poznatu cestu gdje sam miran od prometa do Pisarovine. Knez Gorica, prelaz mosta preko Kupe… samo polako. U dućanu u Šišljaviću zadnje stajanje do Zagreba, jurnjava do Pisarovine, dva sitna uprića do Kupinečkog Kraljevca i začas sam u Novom Zagrebu. Još malo! Ghost me udara po koljenima i smije se dok dolazimo doma. 215 km je iza nas, spremam Ghosta na spavanje, a meni slijedi novo kontempliranje.

I odmor.

Lika i Kordun su zakon, bicikl je super, a ovo je (bila) izvrsna tura za propuhati glavu i razgibati noge… naravno, preporučam.

Posted in Uncategorized | 2 Comments

Šetnja Velebitom kroz par polaroida

Prvi vikend u srpnju tradicionalno je rezerviran za V140: 2020. za moj deveti prolaz staze jer prvih osam puta nije bilo dosta.

Rutinerski noćni kas od Starigrada i susret s Perićima seniorima prije doma. Ulaz u šumu, srne i nervozni jazavac kod skretanja za Ivine vodice. Dobar upri do Čičine doline i fantastično solo noir skakutanje grebenom. Ugodna bura, pun mjesec i dolazak na Vaganski vrh oko 1.45. Brza foto seansa i pokret dalje preko Marasovca. Silueta neke jače faune kod Struga, spust preko Buljme, trčkaranje via Rujno i kratko gubljenje taman u zoru prije Marinkovića stana. Nije da tamo nisam prošao valjda 50 puta, ali smotali su me novi puteljci uz skulirane poglede krava, bikova i konja.

Tri sitna uspona do Čarabuše (Račabuše?) uz namigivanje jednog poskoka i onda vrtuljak do Stapine. Poneka šumska jagoda taman da mi razmrda osjetila okusa, spust do Stapa i tradicionalni doručak (pecivo s trash namazom i mineralna) kod Tatekovog skloništa. Ugodno jutro do Panosa, blagi jogging i nalet na “naopake” Mateja i Nikolu. Začas sam kod Šugarske dulibe gdje više iz navike nego zbog potrebe uzimam malo vode. Brzi ulaz u Ramino korito, nova nestašna zmija, manevriranje iznad Šikić jatare, presjecanja nove odvratne šumske ceste i spust u Baške Oštarije. Peloton (Adrijana, Sandra, The Boss i Bili) je taman otišao, a ja naručujem nekoliko štrudli i mineralne za punjenje (“Rekli ste 3 litre? Dolazi još netko kod Vas za stol?”).

Stupačinovo blues, malo jače sunce i prva kriza oko Dabarske kose (gdje mi i desna potkoljenica počinje pokazivati znakove nervoze). Krize uvijek dolaze i odlaze, a kretati se treba i dalje pa sam ubrzo kod Skorpovca gdje srećem nekoliko planinara. Serijska proizvodnja koraka ne staje i grabim dalje: pogled na megalopolis Radlovac i taman pred mrak laganim joggingom dolazim na cestu kod Alana. Ne treba mi vode pa nastavljam Premužićevom i čekam Peloton (koji dolazi s kave na Alanu). Još jedna noć punog mjeseca i stijene izgledaju kao neki murali ili muzejski eksponati. Umorna/neumorna družba se klati i tetura Premužićevom (druga noć na nogama je uvijek nezgodna), ali brzo se pentramo do Zavižana i odmah krećemo na njihanje nizbrdo prema Oltarima. Skidanje lampi, bura brine da nam ne bude vruće, bonus veseli uspon asfaltom prema Tuževcu i Peloton dogovorno nastavlja dalje dok stavljam dva silikonska flastera i tiho tepam potkoljenici. Prolazeći kroz Nekiće i Rončević dolac rješavam komplicirani test volje, susret s Pelotonom u Senju, osvježenje u moru i kraj cijele V140 priče.               

Staza V140 je 5.7. 2020. odlukom stožera stavljena u stanje mirovanja, ali da se ne zaboravi najjači rezultat hrvatske trek/trail scene igdje i ikada: Batica- 28 h 36 min. Respekt.

Posted in Uncategorized | 5 Comments

Km po km

Proljeće se štuje i slavi s kotačima po dobrim lokacijama. Kilometri i dojmovi se gomilaju, veteranska kategorija je najbolja. Pametno i decentno bicikliranje. Putni troškovi i stvari u torbici: minimal. Mijenjanje zračnice u Blinji, ocjenjivanje kvalitete asfalta u stvarnom vremenu, pekara u Vrbovskom važnija od Michelin restorana, treba kupiti (bio/eko) med u nekom OPG-u na cesti Glina-Brezovo polje. Upri s pedalama!

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Boje i zrak

Netko je suvremen. Treba jače impulse i divlje stimulacije, udobnost nadraživanja, izlaganje većim opterećenjima, manično mijenjanje klime, uređaje s više funkcija; riskantnije izazove, sudare s više zdrobljenog lima, obnavljanje i(li) intenziviranje potrage za novim kemijskim elementima, neprekidno redefiniranje koordinata, transfiguracije. Konstantno pomiče linije i probija sve opne. Traži događaje, ljude i misli koje barem neko vrijeme neće moći ukrotiti.

Mi drugi smo bili na sjevernom Velebitu.

Posted in Uncategorized | 2 Comments

V 20/20

Nužne i jedine informacije o V140+ (najjednostavniji trekking u RH), izdanje 2020: početak: parking Paklenica, 3.7. (rezervna varijanta: 10.7.), 23.59 ili ranije                        kraj: Senj (kula ili plaža, po izboru), 24-40 sati od starta                                                       trasa: parking Paklenica- Ivine Vodice- Zavižan- Senj (140 km); planinarske markacije pokrivaju cijelu stazu do izlaza iz Oltara. Fora, ha?                                                                  voda: Paklenica (više mjesta), Ivine Vodice, Marasovac, Šugarska duliba, Baške Oštarije, Skorpovac, Alan, Zavižan, sela na potezu Oltare-Senj                                                          hrana: hostel, Baške Oštarije                                                                                                 obavezna oprema: sve što treba                                                                                              preporuka: kreći se optimalnom brzinom, respektiraj i uživaj

Krećem se u pravcu Ra.
Posted in Uncategorized | Leave a comment

Sasvim obična subota

Veteran Rekreativac provodi dan na Žumberku. Promatra srne (uvijek su u trojkama- opaka formacija), gazi i balansira po blatu nastalom nakon brutalnog bagerskog desanta između Sječevca i Tisovca, u Kravljaku stoji mirno dok vlasnik pokušava kontrolirati šarplanince, pokušava odgonetnuti postoji li smetlište koje bi moglo progutati otpad iz Šimraka, juri  nizbrdicom Kostanjevac-Glažuta, zuri u predivne šume i livade i nadmudrivanje magle i sunca.

Dobro je. VR bi volio provoditi više, puno više vremena na Žumberku.  Sporo zauvijek.

Posted in Uncategorized | Leave a comment

Dosje: listopad

UPRI Gelender delegacija iskoristila je bablje ljeto i odradila svoje poglavlje “Summits of my life”, segment NP Sjeverni Velebit. Kilian ima svojih 7 vrhova, mi smo se prošetali preko 8, a naši su opskurniji (više ljudi se mrcvari po bivacima i skloništima iznad Chamonixa i u dva ujutro s lampama i derezama kreće na Bijelo brdo nego što ih je bilo na Šegotskom Tadijevcu). Lansirali smo se iz hladne Štirovače, a obojanu velebitsku jesen bez vjetra smo doživjeli prolazom preko puno lokacija s dobrim imenima: Mrkvište, Š.T., Mali Golić, Goljak, Veliki Golić, Alančić, Seravski vrh, Lubenovac obilaznica, Obli kuk, Veliki Kozjak i Vranjkovac. Voda, Ma Baker (Boney M) pločice, par banana, malo mineralne za počastiti se, nešto slanog i ne možeš promašiti s Velebitom! Ne treba ni karta, samo se klizi stazom.

Nedavno sam pokupio prozirne trakice s trase Že100kog od Gere do Pliješa, marljivo pedalirao i usput višekratno podržao MiP dućane po raznim lokacijama (Glina, Vojnić, Tušilović) i koračao NP Risnjakom (normalno, Medvednica je stalno u igri).

Budite spremni jer smišljamo ponudu nestašluka za 2020. Budi informiran/a i aktivan/na i tijekom zime.

Posted in Uncategorized | 2 Comments

ZauVijek

Intro u Starigradu: puknuti mijeh, carb loading upitne (dodane) vrijednosti s M & M; pokret prema parkingu i lansiranje u noć.

  • kanjon Paklenica-Ivine Vodice*: mentalno istezanje
  • uspon do Čičine doline*: zagrijavanje
  • greben- Vaganski vrh*: mini foto tretman
  • Marasovac*: besplatna negazirana voda/čuvana na suhom i hladnom mjestu, hamper bez povratne naknade 50 lipa, info mail: marasovac_aqua@gmail.com
  • Struge/Buljma*: zora, znatiželjna divokoza (divokoze najavljene u najavi/raspisu od 31.12.2018.)
  • spust preko Stražbenice do crkvice Veliko Rujno*: lagani downhill singletrack, oproštaj od Speedy Mateja
  • Rujno-Stap: pozdrav suncu, konji, zečevi, ljudi nema
  • Stap-Panos makadam: vipera I (inertna, lijena), uvijek upečatljiva livada kod Šarića duplja (jedna od omiljenih mikrolokacija u RH), pulsiranje kvadricepsa
  • Panos- Šugarska duliba: jogging, intrigantna “ilegalna” markacija za Visočicu, mini foto tretman II ispod monumentalnog Velikog Stolca… i dalje nema ljudi
  • Šugarska duliba: (o)kultno mjesto, besplatna negazirana voda/čuvana na suhom i hladnom mjestu, hamper bez povratne naknade 50 lipa, info mail za pritužbe o kukcima, plastici i naočalama koje se vide u šterni: sugarska@koncesija-vode.com
  • Šugarska duliba- Ramino korito- Baške Oštarije: vipera II (okretna, vižljasta), susret s planinarima u suprotnom smjeru (patit ćete na usponu “na livadicu”!), Medin dolac-Sladovača: iznenadni susret s Dobrim Duhovima Događaja (Anamarija & Vedran)
  • Baške Oštarije**: Narodni dar (band) live u hostelu, rižoto s povrćem, štrudla, mineralna
  • Baške Oštarije- izlaz Stupačinovo**: opraštanje od DDD-a
  • izlaz Stupačinovo- Skorpovac- Alan: Skorpovac intermezzo i brzinski pozdrav s dežurnim, noć me hvata kod Radlovca, dionica na kojoj je teško ostati pribran, solo mrak trek, sijevanje i grmljavina u daljini
  • Alan: oko 90 minuta protiv “sindroma druge noći” u chill out zoni (ležanje na klupi pokraj doma i promatranje zvijezda), prazne boce vina i nervozni “planinari” ispred doma- diskusije, hodanje s baterijama, svađe-koškanje, mahnito vrzmanje od auta do natrag (korijen problema: dva momka svojim djevojkama prethodno nisu ili jesu dobro objasnili da će se spavati u sobama s više ljudi, a djevojke nisu za spavanje na skupnim ležiščima)
  • Alan- Rossijeva koliba: solo mrak trek II, vrlo mirno i tiho, čudno zvukovlje neke megafaune na livadi kod skretanja za Seravski vrh
  • Rossijeva koliba- Zavižan: dobro jutro (srni, onima koji su u 6 ujutro bili budni u domu, svima kojima šaljem poruke)!
  • Zavižan-Oltari: izlaz iz NP-a, sunce pali pećnicu
  • Oltari- Nekići- Rončević dolac- Senj: još 23 km, asfalt-makadam-asfalt-makadam…, nezgodna dionica na kojoj treba biti smiren, jogging, vipera III, konji, aktivacija Autana protiv nestašnih insekata, +30, spust u Senj, noge i glava resetirani u moru, oko 35 i pol sati od polaska

trapave bilješke pripremio: sudionik pohoda; postotak finishera: 100; amaterska fotografija: Kramaruša Tribute Guerilla Team; after party: parkić u Senju

Kako kaže Prpa: Velebit il nebit.

*- pratnja Matej

**- pratnja DDD

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Risnjak Vintage Trek ili 13 godina kasnije

Risnjak!

Vučja jama je uvijek fora. Usput, zašto u Gorskom kotaru ne postoji black metal band Wolf’s Pit koji bi imao neki nečitki logo od grana jele i bukve i pjesme o šumama, duhu Marka Turka koji proganja glupe turiste, Vodenjaku (Lokve), nekim drevnim goranskim prokletstvima itd? Lokacija promocije demo snimke: Leska.

Nakon što sam se popentrao na Veliki Risnjak, doskakutao sam do volana i odmah se okrenuo na peti i krenuo natrag. Ekipa koje je gore baš tada imala manufakturu selfieja (sebića?) vjerojatno me čudno gledala. Inače, na “starim” trekinzima uvijek je bilo prijepora oko ekipe koja je ostavljala ruksake kod Schlosserovog i penjala se na vrh “bez obavezne opreme”.

Silazak s Guslice nisam odigrao baš skroz dobro i završio sam preblizu smjeru Platak i do skretanja za Hahliće morao sam se nakratko vraćati makadamom. Na Hahlićima nije bilo mineralne (odmah zvjezdica dolje na TripAdvisoru), pa sam odiseju Kripanj- asfalt do Štaba (genijalno je što postoji tabla “Ulica Štab”)- Vela Pliš- kobeljanje do ceste- tabananje do Vilja- uspon do Schlosserovog osim s regularnom H2O odradio samo s 2dl gaziranog, a to je ispod zakonskog minimuma. Jogging makadamom i 2-3 km nizbrdice do Štaba su poznati test mentalne ili kakve već (ne)volje. Znao sam što me čeka, pa sam odmah ispod Nebesa isključio mozak i samo pustio nogama da komandiraju. Dobra strategija.

Ne bih znao ponoviti spust s Vele Pliši do ceste. Držao sam okvirni smjer i kraj nekoliko odbačenih vreća za spavanje (na Stravi se vidi da stanoviti Abbad ima rekord dionice) se popentrao na asfalt oko 1 km do raskršća za Vilje; dobro je ispalo. Iznad Medvjeđih vrata uljudni susret s dva specijalna policajca, a u Schlosserovom konačno mineralna da se nađe do cilja. Lagani upad na cilj na terasu taman pola sata prije mraka.

Lijepo je bilo vidjeti veteranske njuške i nositelje partizanskih trek spomenica (Trickeri), a i zadovoljne face svih onih koji su se taj dan muvali po intenzivno zelenom Gorskom kotaru. Pokupio sam jednog krpelja, proveo skoro pola dana u solo kontemplacijama u super prirodi i natukao cca 63 km s oko 3000 uspona.

Ovakvi dobri događaji na sjajnim lokacijama možda malo umore i kratkotrajno iscrpe, ali iskustveno je provjereno kako zauzvrat puno daju i fino napune s dojmovima i energijom.

Gelender Cafe JE stil života.

Posted in Uncategorized | 2 Comments

Čudo zvuka u pokretu: retro VII

DISFEAR Live The Storm (Relapse, 2008)

Iako aktivni već gotovo 20 godina, švedski Disfear se oglašavaju sporadično i rijetko. Uslijed neregularnog obraćanja javnosti i neodržavanja kontinuiteta nikad se nisu izvukli iz „fanzinskog“ miljea, no očuvanje tog statusa „kulta za odabrane“ za grupu ovakvog profila je ionako bitnije od eventualnog iskoraka prema brojnijoj publici. Stvar je u tome da jedan discore/D-beat band već po definiciji nema što raditi pred masama iako se zapravo sa „Live The Storm“ (inače šestim albumom grupe) nikad ne zna. Naime, u članstvu imaju ekipu koja je brusila zube u At The Gates i Entombed, produkcije se prihvatio Kurt Ballou iz Converge, a band je sada u njedrima moćne metal kuće Relapse. Želim reći da se ne treba začuditi ako Disfear odjednom dopadne publicitet kakvim se trenutno diče Mastodon ili High On Fire.

Kao i primjerice Skitsystem ili Victims, po duhu i stavu im srodni vrsni švedski bandovi, i Disfear su odmakli daleko od prljavog hardcorea 80-tih. Njihov zvuk istovremeno je crust, moderni metal, tvrdi asfaltni punk Poison Idea i ubrzani hard rock Motorhead, a arhaični hardcore treperi samo u ishodištu zvuka (nešto slično u podzemlju rade i primjerice sjajni Tragedy). Disfear su tehnički moćni i usvirani te jednostavno lete albumom, a kvaka je u tome da su im pjesme gotovo himnično rockerske pa npr. niz od „Testament“, „In Exodus“ i „Maps Of War“ ima i… ovaj… hm… hitoidni potencijal. Iako uslijed pozadine u kojoj strši „partizanski“ mozaik nije tako kalibriran niti usmjeren, „Live The Storm“ je zapravo žestok i nabrušen rock album. Produkcija Balloua tome ide u prilog, pa je zvuk Disfear glomazan, prodoran i pročišćen, a pjesme su ispunjene silnom baražom do maksimuma. To će iznenaditi onoga tko je navikao da ovakvu glazbu dobije uglavnom s porcijom skorenog mulja, krčanja i stršeće mikrofonije. Osobno smatram kako je Ballou ipak pretjerao u umivanju i glancanju zvuka, no prema „Live The Storm“ u cijelosti zaista nemam zadrški. Možda je neprimjereno za album kojeg nose nazivi „The Cage“, „Maps Of War“ ili „Deadweight“ reći da je zabavan, no primjerenijeg komplimenta nemam. Probajte.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

Posted in Uncategorized | Leave a comment