Ako već mora biti, neka bude u jesen, neka kiše budu te koje će oplakati moj svijet, a magle prohladnih jutara beskraj kome ću predati svoj posljednji dah. Neka vjetar bude taj konačni zvuk koji ću čuti kad utihne koračnica moga srca i koji će me ispratiti duž staze kojom koraci ne odzvanjaju niti ostavljaju tragove. I sve što sam ikada bio, što sam ikada želio, za što sam pomalo, kradomice ili ne, umirao i živio, sve što se ikada slilo kroz moje rijeke sjećanja i ostavilo neki trag u svemiru moga čuđenja i radoznalosti, neka utihne i posrami se pred tim konačnim pogledom u oblacima naborano nebo. I dok moji kapci gase posljednje boje, a bedemi i utvrde moga svijeta pucaju, ruše se i obrušavaju u ambis tišine, neka nitko ne zadrhti niti se plaši jer to ja, napokon, otkrivam umire li to svijet u meni ili ja u svijetu. Da, ako već mora biti, neka bude upravo tako, s prirodom, bez osvrtanja, bez žaljenja. Želim sačuvati vrisak za rođenje, jer cijeli sam život učio kako utihnuti u sebi, kako pomiriti tu infinitezimalnu vjerojatnost svoga postojanja sa beskonačnošću svemira u sebi. Kroz smijeh, suze, dobre i ružne trenutke uvijek sam tražio one rijetke i skrivene sitnice kojima bih objasnio i dosegnuo granice sebe, znajući da ću tek na samom kraju učiniti korak kojem se niti svim svojim zemaljskim koracima nisam mogao približiti. I sa kraja, znam, tek su dvije mogućnosti. Ili ću zakoračiti u sasvim novi početak ili će ova prolaznost i izvjesnost kraja moga svijeta dobiti zasluženi smisao. Za one što ostaju i možda osjete nešto poput tuge gledajući krhku ljusku onoga što sam nekada bio – bez žaljenja molim vas, pokušajte. Tuga je tek gorki osjećaj praznine i smeta dok je ne ispunimo nečim novim. Ako ne znate kako da me pamtite kroz smijeh i vedre trenutke onda nikada nisam ni bio dio vas i samo produžite dalje bez ljutnje, bez zastajkivanja. I kada se desi, ma kamo me vodilo dalje, nedostajat će mi najviše upravo ta jesen jer nešto je sasvim jesenje uklesano u temelje moga svijeta i u sve što sam ikada volio i za čime čeznuo… no, to nije bilo moje nasljedstvo da ga ostavljam. Tek kaleidoskop u mome oku. Tek to i ništa više.
