Mali osvrt na zadnjih 10 dana… NMT4 je ispao puno zanimljiviji no što bi čovjek očekivao, pogotovo zbog KT2 koja je svima zadala probleme. Ovaj put nisam startao prvi i čim sam krenuo bilo mi je žao zbog toga. Kad si u koloni ili između grupa ljudi onda jednostavno previše toga odvlači pažnju i čovjek radi greške koje inače ne bi. Na KT1 sam, tako, pročitao opis KT2 i tražio stijenu, ali srećom smjerom došao ravno na objekat i tada shvatio propust. Na KT2 malo po cesti, pa lagano u brdo, tik iznad prvih dvorišta. Došao sam do prvog velikog odrona, obišao ga i ispenjao se na vrh, našao manju stijenu, ali KT nije bila tamo. Već na penjaju sam počeo sumnjati jer mi se to činilo previsoko, ali kako su ostali ljudi dolazili uvjerio sam i sam sebe da je mjesto dobro. (u radijusu 50m) Kad je već postala prava gužva u šumi (mogu si misliti kako je to izgledalo recimo s tunela) otrčao sam na jug, došao do nekog putića koji se penjao okomito na izohipsu i jarka iza njega. To mi se činilo predaleko, ne samo tada, već i sljedeću večer kad sam ponovno išao proći stazu, pa sam radije otrčao uzbrdo do puta koji je izohipsom išao od kraja ceste. S njega više nije bilo sumnje, spustio sam se okomito dolje uvjeren da KT mora biti na tom pravcu. I bila je. Usput sam strgao kompas.  Opet. Narednu večer sam tu istu dionicu, KT1 – KT2, išao gotovo identično – hodajući. Isti krivi odron, isti obilazak, uspon, odlazak na jug, samo što sam tada znao da iza jarka moram jos 50m prijeći do kontrole. Na 25-ici je nazgodno s detaljima. Nešto od 50m je samo 2mm na karti. Prema KT3 sam dostigao Sablju i Goleca i s njima prošao KT3, KT4 i KT5. Na KT6 sam nadobudno krenuo po crti, bez kompasa i prvo pretrčao kontrolu, a onda je uzaludno tražio na grebenu dok je ona bila 20m niže. Tu me sreo Chicar (ili ja njega), pa smo još malo bauljali. To je, inače, i najgora varijanta – doći na mjesto gdje je KT, ne vidjeti je jer je 10 ili 20m dalje i onda otići tražiti drugdje. Na KT7 lako po izohipsi, pa prema KT8 sa krive strane brda – iako niti večer kasnije taj put koji ide od kontrole prema sjeveru nisam našao. Stara Pila, spoj potoka, uspon grebenom do ispod Runolista, pa obilazak sa istočne strane i gotovo ravnom crtom do S.Kraljice. U cilju očekivano razočaran, ali prvenstveno u sebe jer sam radio greške koje su bile sasvim nepotrebne. Čak i sa kontrolama poput KT2 postoje puno bolji načini razmišljanja no što sam ja te večeri odradio.

U subotu, KITA od Medvida i lijepa staza po idealnom danu kroz Mrkopaljski kraj. Sa Berom u timu, većinu staze smo savršeno tehnički odradili, sem par sitnih greškica. Čista uživancija…  Karta je sasvim dovoljna…

Jesen je u meni do srži utisnuta i sapletena, njene boje i mirisi poput mećave tutnje mojim mislima, njen šapat ispunjava moje snove i mrvi moja buđenja u prah bezličnosti, a njen se osjet – kroz i najmanji dodir – pretače u moju krv i treperi tik ispod kože. Jesen je uskovitlano more bez obale, bez granica, i u onoga tko u nju zakorači, tko za njome posegne svojim, čežnjom izbezumljenim rukama, sunovratit će se zastrašujućom silinom i snagom i činit će se kao da će taj krhki i maleni svijet što ga čini “čovjek” jednostavno ispariti, nestati pod pjenom tog vala, nesposoban da podnese jedan običan šareni beskraj, jednu običnu maglenu vječnost. No, jesen nikada ne uzima, već daje. Jesen je najnježnija majka od svih, ona dodirom ušuškava svijet u san iz kojega nastaje život. Nekako me baš to svaki puta iznova začudi. Zato i taj naš mali svijet u nama podnese neizdrživo i nastavi dalje. Zato je i meni u tim jesenskim danima ponekad tako lako izgubiti se, ne mareći više gdje je ta granica koja odvaja svijet u meni od svijeta izvan mene.
Grad je u srijedu okupan izmaglicom cijeli dan tiho kašljucao i činilo se kao da će večer na Sljemenu napokon otkriti vedro nebo. No, ispalo je daleko bolje. Mala ekipa uputila se brzim hodom s parkinga do Kraljice i iz maglenog sumraka, gotovo neprimjetno, produžila u maglenu večer. U Kraljici je vremena bilo taman za skinuti ruksak, izvaditi kompas i krenuti. Za tu večer je Antićev stih bio lutrija: “Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka…” Na ovakvim ‘treninzima’ svatko (tko se odvaži krenuti) nađe neki dio za sebe i čini mi se da je to najveća nagrada na kraju večeri. Požurio sam krenuti prvi – samo iz sebičnog razloga da taj mrak doživim što intenzivnije. Magla je bila tako gusta da sam već nakon par metara lampu uzeo u ruku i tako je nosio cijelu stazu. To malo zakomplicira čitanje karte, no i otvori sasvim drugačiji pogled na prirodu oko nas, jer je oči više ne gledaju toliko kroz svjetlo lampe, koliko kroz prigušenu svjetost sumraka. A u onoj magli ta je slika izgledala veličanstveno. Berina staza – malo remek djelo za ovakve uvjete. Prva kontrola lako, pa prema drugoj ponovljeni brutalni spust sa MedoTreka preko trase žičare. KT3 i KT4 u rudnicima – odlične kontrole! Mala greška na samoj KT5, pa dugi spust do Markovog travnika i KT6. KT7 lako sa zavoja puta, pa preko Horvatovih stuba do šumarka na KT8. KT9 po markaciji, pa nakon zavoja i gustiša kratki uspon do KT9 – stijene. Nakon 2h u cilju i sve kao da je prebrzo prošlo. Klizao sam se, padao, posrtao, zapinjao u grane, gustiše, gazio po potocima, propadao u blato i sve bi to odmah ponovio. 🙂 Nakon takve večeri ostanem malo ošamućen i zatečen. Sezona Mraka je započela i to u najboljem mogućem ‘svjetlu’. Povratak preko Puntijarke do parkinga pomalo usporeno, kao da su koraci oklijevali i krali još malo vremena provedenog u planini. Neka… Zato i jesu moji…

Još jedan tjedan u Beču iza mene i ovaj put prvi plivački zaveslaji u gradu sa 30+ bazena.  Daleko od grada koji bi bio po mojoj mjeri, još od našeg prvog susreta prije 7 godina. Bilo bi lako pričati o svim gradovima koje sam sretao kroz godine i koracima koje sam u njima tražio, ali o tome nekom drugom prilikom. No ipak, grad su tek ljudi u njemu i izrazi lica prolaznika na njegovim ulicama odaju njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Beč u svakom pogledu, barem mome svijetu, ostavlja dojam stranca i možda njegova arhitektura ima dušu i neku čar, no sam grad… Ne znam. Čudno je to sa gradovima. I ljudima u gradovima. Da moram nekoga dovesti u taj grad i da me pita što je najljepše i najneobičnije što sam u njemu vidio, odgovor bi bio lak: Dabar. Jedan običan, simpatičan dabar kako sjedi na kamenu na obali jednog od gradskih kanala u rano jutro, prije prvih prolaznika i vjerojatno odmara nakon duge noći glodanja nekog obližnjeg stabla. Eto. Do sada sam samo trčao parkovima, ulicama, obližnjim šumama i duž otoka na Dunavu, no ovaj tjedan sam se odvažio i na posjet jednom od Bečkih kupališta. Bacivši oko na neke od Žoharovih analiza i uz par linkova koje mi je proslijedio, odabir je pao na Amalienbad koji je jako blizu jednog od dva mjesta gdje radim u Beču.  E sad,  kad bazen izgleda kao ovako na slici, a vi ulazite unutra na 1-om katu teško da bi ikome palo na pamet tražiti podrum i očekivati tamo još jedan bazen. Meni nije i to sam tek u Zagrebu shvatio. Tako da je cijeli doživljaj ta tri odlaska na kupalište ispao malo čudan i nedorečen. Zato i namjerno koristim riječ ‘kupalište’, a ne ‘plivalište’. Ulaznica je 3.9EUR što i nije tako strašno. Veliki bazen (na slici) je 33m x 12.5m od čega su s jedne strane široke stepenice za ulaz u bazen, a s druge (nasuprotne)  6x6m ograđeno za skokove u vodu. Jedna strana je na 1.2m dubine, a druga na 4m.  Sve u svemu, malo mjesto i uz nekolicinu ljudi u bazenu. No, kladim se da je u podrumu bilo sasvim drugačije. 🙂 Prvi dan sam nadobudno krenuo plivati i brojati krugove, no brzo sam izgubio pojam neprestano izbjegavajući ljude koji su plivali u svim zamislivim smjerovima i tehnikama. Kod okreta sam često hvatao i 20cm slobodnog zida samo da se nogama odrazim, a sam odraz je bio čista lutrija. Jednom sam se odrazio ravno u drugog plivača iako mi nije jasno kako je došao u moj trag. Srećom, tijelo mi je bilo još uvijek pod vodom, pa smo se nekako progurali svaki u svoju stranu. Nakon nekih 33′ borbe bilo je dosta plivanja za taj dan. Sutradan sam opet došao i ponovno nadobudno krenuo. Sad sam već znao što me čeka, pa je nekako sve lakše prolazilo. Ipak, negdje oko 30-tog bazena sam opet izgubio brojanje i nastavio plivati po vremenu. Taj put su neki čak i ronili poprijeko ispod nas. Treći put sam se već uhodao i lako sam izbrojao svojih 50 bazena. Inače, na bazenu je svaki put bilo još nekoliko plivača koji su plivali sa pauzama, pa uopće ni na tren nisam posumnjao da bi mogao postojati još jedan bazen. S druge strane, to će svakako opravdati sve one bakice koje su usporeno plutale baš na najnezgodnijim dijelovima bazena i s kojima bi sudar bio zaista katastrofalan. Žohar lijepo kaže: treba to shvatiti kao simulaciju starta na trci. 🙂 Neki kažu da im je dosadno plivati u bazenu – u jednom ovakvom im to svakako ne bi moglo biti. 🙂 Meni osobno, u bazenu je čak i bolje jer gotovo da prestanem razmišljati o ičemu, samo klizim kroz vodu i brojim krugove, bez stajanja ili kompliciranja.  Vjerojatno tome pomažu i okreti koji lijepo povežu sve te bazene. Kad sam ponovno počeo plivati 2008-e, koljeno me još neko vrijeme boljelo, pa sam tako umjesto okreta morao klasično stajati, uhvatiti se rukom i opet krenuti, a to je nekako narušavalo cijeli dojam.  Na moru, pak, treba baziti bijesne glisere, ograđena kupališta u moru, gledati stalno smjer (što i nije lako kad su i mali valovi) i tko zna što sve još. Sljedeći tjedan ću potražiti taj podrumski bazen i, nadam se, upotpuniti dojam bazena. Nisam puno očekivao od bazena, znajući da ne mogu biti baš ‘Utrine u 6 ujutro’, ali nije niti tako loše ispalo. Svakako je lijep osjećaj kad u 12h ili 13h imaš dva treninga iza sebe (trčanje i plivanje). A sada za Mađarsku i malo orijentacije po fenomenalnim terenima oko Abaligeta…

Sedmica. Ok tehnički, to i nije prava sedmica. Moj krug ima 6.7km, ali to je oduvijek bila i uvijek će ostati “sedmica”. Ne znam kako je drugima, no kad otrčiš tisuće i tisuće kilometara (i još ni izbliza nisi zasićen od toga) te pogledaš malo na stranice dnevnika trčanja pojavi se uvijek jedna staza koja se ponavlja i koja ti je iz nekog razloga draža od bilo koje druge. Samo jedna kojoj se uvijek vraćaš, bilo da opušteno uživaš na njoj ili radiš neke vježbe u treningu. Ta staza ima nešto drugačije u sebi (za tebe), pa umjesto da je prolaziš u nekom grču ti prije protičeš njome kao nekim ogromnim toboganom za ljudske korake. Meni je to, daleko ispred svih staza, upravo ta “sedmica”. I upravo prolazi, točno – koji dan više, 18 godina od kada sam prvi put trčao njome.  Išao sam nešto malo iznad 30′ tada i ne mogu reći da se sjećam tih početaka. Ali, to me i ne čudi, tako nešto čovjek ne počinje samo nastavlja jer je oduvijek bilo i raslo u njemu. Mislim da me netko od starijih orijentacista tada proveo njome. I od tada, nije bilo godišnjeg doba, vremena ili dijela dana u kojem nisam trčao tu “sedmicu”. U Maksimiru imam i druge staze: 2, 3, 4.2,  5, 6km, ali ova je uvijek bila najidealnija za što god bi radio. Fartlek, tempo, dionice, piramidu (promjene), dugi trening. Kompletan paket. Jučer sam je opet trčao. Neko smislenije, planirano, treniranje stalo je još u jesen 2008-e, u godini kad mi je 25 i sitno bilo normalno vrijeme na toj stazi. Sada, već dugo nisam obraćao pažnju na brzinu – čak do te mjere da u dnevniku trčanja više niti nemam dobru staru kolonu: “min/km”. No ljudsko srce uvijek ide dva koraka ispred tijela. Krenuo sam i samo trčao. Nije to bila neka brzina, ali osjećaj je bio dobar i podsjećao je na neka prošla vremena. Nostalgija. O da, i te kako postoji i u trčanju. U jednom trenu, 1.2km prije kraja, izgledalo je kao da bi mogao ići ispod 27, no na kraju 27’08”.  3.5 godine kasnije, 5kg teži, s 1000km manje u zimskim treninzima, s jutarnjim treningom plivanja, ali opet… to su tek izgovori. Tijelo se sjeća. A ja sam oduvijek trčao po osjećaju i zato znam da još uvijek to i može… Naravno, prije ili kasnije, sve se polako uspori, koraci postanu kraći, dah postane plići, ali to je već jedna sasvim druga priča. I tako, nakon gotovo 20 godina trčanja, prijavio bih se u naprednu školu trčanja – iskoristio tu priliku, samo da dobijem taj novi pogled na treniranje za koji nikad nisam osjetio potrebu. Oduvijek sam trenirao sam (za što će mnogi reći da baš i nije najkraći put da se nešto postigne – to sam shvaćao) samo zato jer nisam nalazio nekoga tko bi imao isti zaneseni, sanjalački pristup trčanju. Moji su me pokušali jednu godinu poslati u atletsku školu, no završilo je time da sam markirao treninge. Kad sam počeo sam trčati, nedugo nakon toga, dan bez treninga je bio smak svijeta. 🙂 Ne, ja nikad nisam trčao zbog rezultata – i to je bilo dobro. Loše je bilo što sam često “očekivao” rezultate,  a jedno bez drugog…  Ne ide. Tako i s mojom “sedmicom”. Rekord je ostao skroman, 24’59”, vjerojatno zato jer se nikad nisam usudio brže. Rekordi su mi uvijek izgledali kao nešto što si sami postavimo da nam bude podsjetnik na ono što više ne možemo. No, to je tek nevažan dio priče. Mislim da sam krenuo trčati iz pravih razloga i da je zato moj svijet trčanja tako postojan kroz sve ove godine. Vjerujem da će tako i ostati. Nepromijenjen.
Sretnem u Maksimiru ponekad jednog čiču u poznim godinama, s prastarom opremom na sebi, tijela pogrbljenog, kože izborane vremenom i godinama, sasvim sporog koraka (kao da bi mogao hodati uz njega) i zapitam se,  ne trči li i on “sedmicu” i na taj jedan mali, nevjerojatan tren, kao da srećem sebe kroz beskraj godina koje tek slijede…