Teško je naći prave riječi za trenutke poput onih koje smo proživjeli u Belišću, no ipak bih volio da vam nekako dočaram makar i dijelić tog doživljaja. Rijetke su stvari koje opravdaju želje i očekivanja, a BAR2012 je to lakoćom, gotovo na svakom koraku, učinio. No, na početku i na kraju svega, pustolovna utrka je timski rad i sve osobno proživljeno i ostvareno je tek polovica cijele slike. Zato, prvo hvala Tei koja je išla sa mnom i vjerovala u naš tim. 🙂 U Belišće smo došli dan ranije, odradili prijave, briefing za utrku i zakusku koju je organizator priredio. Mogao sam proučiti malo stazu, odabrati varijante, analizirati područje u Google Earthu, no sve to mi se činilo nekako suvišnim. Istina, možda bi uštedio nešto vremena koje smo izgubili na trci, no rezultat je bio zaista sasvim nevažan. Bio sam sasvim zadovoljan već i sa načinom kako je Tea obojala stazu i označila pojedine segmente trke. Startali smo nešto iza 8 ujutro, u 30″ intervalima, sa veslom u ruci i prslukom na sebi. Lagano trčanje prema KT1, pregazivši jedan Dravski rukavac, do čamaca koji su nas čekali na pješčanom sprudu riječnog otoka. Prvo veslanje je bilo lagano, prateći struju rijeke i timove koji su se razvukli u dugu kolonu. Za KT2 smo pristali na obali i otrčali do nje. Odnosno, dotrčali do nje putem i nastavili dalje ne primjetivši je. Da vam dočaram koliko je kontrola zapravo bila vidljiva: da je bila na još malo vidljivijem mjestu vjerojatno bi stali na nju – doslovno. 🙂 Ta enigma me zabavljala do dugo u trku kasnije. Kad smo se vratili do čamaca, da krenemo uzvodno, samo je naš ostao. Odveslali smo do cilja (KT3), ukrcali jedan bicikl u čamac i nastavili dalje uzvodno sve do KT4. Iako sam u kajaku veslao 3 puta u životu, a u kanuu samo jednom, fino smo odrađivali to veslanje. (po mojoj subjektivnoj procijeni) Sljedeći segment(3.5km) je Tea vozila, a ja trčao. Iako mi je korak bio lagan i iako sam se osjećao odlično, nisam mogao a da ne razmišljam kako čovjek jako rijetko ima priliku voziti biciklom, po ravnom, cca 12km/h. Nije nam (barem ne tada), naime, palo na pamet da se oboje vozimo na biciklu. Uslijedio je jedan segment trčanja za oboje po Dravskoj šumi i uskim šumskim puteljcima, pa nastavak hendikep bicikla. U jednom trenu su nas dostigli Paula u Jelena, pa ih odvažno vodimo preko prvog od brojnih kanala koje ćemo u toku tog dana prijeći. Pomalo nesigurni kod tog prelaska, svaki sljedeći je bio ne samo veći užitak već i priželjkivano osvježenje. Kontrolu prije absail-a u Valpovu smo dostigli jedan tim koji se mudro vozio na jednom biciklu i poveli se njihovim primjerom. Tako je Tea, koja je do tad vozila uz mene pomenutim puževim tempom, dalje sjedila(!) na volanu. Zabavno. Kulu smo znalački obišli dužim putem do ulaza, a onda odradili absail. Ona se bez problema spustila dolje, dok sam se ja već na prvom metru niz kulu izokrenuo naopačke i na bok, dodajući malo drame za slučajne prolaznike. 😉 Na izlasku iz Valpova, kao i većina ljudi koji taj dan nisu bili na trci, svratili smo u dućan. U nastavak staze svaki ima svoj bicikl i ulazimo u nepregledna polja kroz mrežu makadamskih puteva koji krivudaju kroz njih. Do KT13 nas ponovno sustižu P&J. Zajedno nalazimo kontrolu, no njihov tempo je bolji i polako nam odmiču. Na KT14 na drvetu stoji bijeli papir s natpisom: “kontrola je ukradena, nastavite dalje”. Već smo par sati u utrci, ali ne osjećam umor već uživam u krajolicima svud oko nas. Kasnije su nam rekli da je bilo 31 u hladu, no daleko je to bilo od one prave ljetne sparine. Na KT17 smo opet zajedno sa P&J, a onda nam opet odmiču prema KT18. Mi je nalazimo idealno, ne gubeći ni sekunde, no one tu rade grešku i opet smo ispred. Bicikle ostavljamo na tranziciji i krećemo sa treking dijelom. Na dijelovima hodamo, pa onda malo trčimo zajedničkim tempom i kontrole polako prolaze. Na KT20 ulazimo u nepregledno polje pšenice i uživamo u svakom trenu hodajući prema sljedećoj kontroli. Idila. Na KT23 radimo malu grešku provjeravajući kod ribiča smjer prema plaži. On nas šalje na krivu stranu, pa prelazimo potok 200m dalje i vraćamo se natrag. Kupanje ispred plaže na kojoj sjede lokalni tinejđeri i zbunjeno promatraju odjevene pustolove kako se bacaju i plutaju u vodi – neprocijenjivo. Tu stižemo još jedan tim i Teino čuđenje je sve veće. Sa tranzicije odlazimo kao treći tim ukupno! Guštamo u svježoj jabuci i nastavljamo MTB dionicu. Kod KT0 (opcionalna kontrola) još jedno kupanje i susret sa Slovencima u odlasku, koji su drugi. Već na sljedeću KT smo zajedno, ali nam opet odlaze. Mi imamo svoj tempo i držimo ga se. Tea vozi iza mene i hvata zavjetrinu komentirajući kako je Marko time stalno gnjavi, ali to su tek finese. Na KT27 smo opet sa Slovencima. Kontrolu dalje ostavljaju bicikle prije nas, no ja od križanja sigurnije trčim na sjever i nalazim KT minutu prije. Sunce je već počelo ponirati i po satu vidimo da vjerojatno ni jedan tim neće stići na limit od 16:00 kod kajaka (KT IV). Prema KT30 mi uzimamo malo izravniju varijantu, no kako mi je karta već u poluvodenom stanju, a Tein kompas za bicikl sam izgubio putem 15 kontrola ranije, krivo procijenjujem gdje smo i sa Slovencima tražimo KT 1km zapadnije. Nakon nekih 15′ sve mi je jasno i odlazimo do pravog mjesta i cvikamo kontrolu na stablu. Već smo 10 sati u trci i, ako organizator ne otkaže neke kontrole, imat ćemo dosta toga po mraku. (kontrole koje su izbačene nisam ucrtao). Kod kajaka nam kažu da nam preostaje samo veslanje u cilj. “Samo”. 2h45′ veslanja. Uzvodno, sa vjetrom koji je postajao sve jači i, na kraju, po mraku. Tih 10km se vuklo beskonačno i činilo se da iza svakog zavoja dolazi samo još jedan duži zavoj. Od mosta ni traga. A onda kad smo ga i ugledali prerano smo prešli na desnu stranu rijeke i u nekoliko navrata doslovno veslali u mjestu koliko je struja bila jaka. Neobičan osjećaj. Sjediš u čamcu, na pola metra od obale i gledaš u neki kamen ili granu i ništa se ne događa. Zamahuješ veslom, grabiš, boriš se protiv samog sebe, a ta grana ili kamen i dalje nepomično stoje uz tebe. Po mrklom mraku pristajemo na ponton, izlazimo van, grabimo stvari i trčimo u cilj neposredno iza Slovenaca. Startali su 3′ prije, pa znam da smo bolji. A mislio sam da će baš oni pobijediti. Posljednji smo koji izlaze iz rijeke – samo 5 timova su odveslala tu zadnju dionicu, svi ostali su biciklima odradili dio do cilja. Osjećaj na kraju? Fenomenalno. Gledam na sat: 12h47′. Jedan cijeli dan smo proveli u pokretu, obilazeći rukavce na rijeci, šumarke, potoke, sela, prašnjave makadame, zasađena polja pšenice, kukuruza, repice i tko zna čega još, prkoseći suncu i umoru. Treći ukupno i prvi među mješovitim timovima. Čini mi se kao da smo idealno odradili trku. Kad sam doma skinuo track ispalo je oko 118km, makar se bez zadnjeg veslanja uopće ne bi činilo tako dugo. 🙂 Tko je god, prije trke, pomislio kako je ravnica ravnodušna i monotona, prevario se. Odrastajući, sva svoja ljeta sam proveo u Posavini i nekako sam osjećao što nas čeka. BAR nije iznevjerio. A iza BAR-a stoje Baraberi koji su odradili nevjerojatan posao i ugostili nas u Belišću kao da smo doma. Angel kaže “to mi je tek prva organizacija”, no cijeli koncept staze je bio zanimljiv, pregršt kontrola na svim zamislivim mjestima, pametno postavljene tranzicije, zahtjevne dionice, discipline rascjepkane u segmente, cijela atmosfera te trke, rijetko viđeni entuzijazam organizatora i još bezbroj sitnica i te kako su dobar razlog da se vratimo sljedeće godine. Možda je moje iskustvo na pustolovnim trkama zanemarivo, no stvari kojih se rado sjećamo i zbog kojih se vraćamo na neka mjesta nikada niti nemaju veze sa ‘iskustvom’ već sa puno širom slikom, a BAR je svakako trebalo ove godine doći vidjeti, osjetiti i proživjeti! 🙂

Izgleda da je današnja kiša bila taj maleni dijelić koji je nedostajao i, večeras, oslonjen na prozor, promatrajući blistavu zavjesu kapi kako ponire na gradske ulice, osluškujući njezin umiljati ritam, i posljednji je dijelić jedne slike došao na svoje mjesto. Pretprošli vikend, nakon duže vremena no što bih volio priznati, otišli smo na orijentacijsku trku u Pečuh. Možda iz neke nostalgije ili samo predozirane samouvjerenosti, iako je drugi dan staza bila gotovo 15km, opet sam trčao u eliti. Teren prošlogodišnjeg Svjetskog Veteranskog prvenstva, famozni Abaliget. Čista šuma, išarana brojnim ponikvama i dugačkim padinama obraslim u potpunosti medvjeđim lukom. Start je prvog dana bio u 14h, pa smo lagano u subotu ujutro krenuli iz Zagreba i pratili sunčani dan (i malo on nas) sve do Abaligeta. A onda neobična stvar, malo prije starta počinje kiša i neumorno traje tokom cijele trke, pada, pljušti, sijeva i sve pretvara u blatnu kaljužu. Divota. Ne bih mogao zamisliti bolji početak o-sezone. A to ćudljivo vrijeme sigurno je naslućivalo, odokativnih, deset tisuća žaba krastača koje su se iz šume gegale prema obližnjim ribičkim jezercima. Na stazi mi nije bilo lako, gotovo sam zaboravio koliko je orijentacija iscrpljujući sport kad želiš postići neki rezultat, ali osjećaj uživanja ipak prevlada. Tek sitne greškice, 40′ u cilju na 6.3km. Zadovoljan. Nakon trke smo požurili prije svih za Pečuh i u hostel, ali ne trebam ni reći kako smo stigli zadnji. Prvo smo sat vremena tražili hostel u kome smo nekad bili, obilazeći centar uzduž, poprijeko i uokolo, uzvikujući svako malo optimistične izjave poput: “E, ovog se sjećam” da bi, kad smo ga napokon našli, sve stvari iznijeli iz auta i stali pred vrata, shvatili kako adresa ne odgovara onoj koju tražimo. Na recepciji sam pitao, na jednako tečnom mađarskom kao i engleski kojim mi je uzvraćeno, za hostel koji zapravo tražimo i ono što mi je čovjek pokazao u zraku (jer toga na karti nije bilo) vjerojatno je najduža diagonala koja se u tom gradu može povući. Pokušali smo bez karte otići u tom pravcu, no srećom smo bili zaustavljeni jedanput slijepom ulicom, drugi put prugom, a treći put makadamskim putem. Nakon toga smo mudro otišli u Tesco kupiti plan grada. I onda smo ga našli i svi naši su već bili tamo. Naravno. Tipična mađrska večera je ovaj put izostala. Umjesto nje smo završili u neuglednom srpsko-mađarskom hotelčiću, nas 9 nagurani u nekakav izolirani separe, nadajući se barem dobroj klopi. Uzaludno. To što ljudima pojedem s tanjura što im ostane i nije tako rijetko, ali i s time smo nakon večere otišli u McDonalds. Nedjelja je donijela dosta duže staze i nedugo nakon starta mi je bilo jasno da to ne bude uživancija kao dan ranije. 127′ na 14.8km i zadovoljan time što sam preživio. Tokom zadnja 2km mi je koncentracija opasno počela lelujati i sve sam teže pratio kartu, a greške su samo odnosile minute. Ostali smo na proglašenju jer je Frane u M21A pokupio medalju (pardon, butelju), a i Matjaž je u eliti bio treći, a onda požurili za Zagreb. Doma sam stigao izvaditi iz torbe jedne stvari, a vratiti druge i već sam bio na putu za Beč. Uvijek se trudim držati posao na strani i ne dopustiti mu da me određuje u danima koji prolaze, no nekad to ispadne nemoguće. Taj tjedan smo radili po 10 sati dnevno i u stanu navečer stigli samo skuhati večeru i pogledati neki film, a to, bez obzira koliko čovjek voli ono što radi (neću ni pomisliti kako je to kad je i sam posao opterećenje) nekome poput mene teško pada. Nešto se u meni umara preko mjere i otežava mi korake i misli. Kao da za sobom pokušavam vući cijeli svijet. U petak sam se vratio za Zagreb i dan kasnije otišao na KAJ trek želeći samo lagano otrčati kilometražu. Loš izbor. Par kilometara sam prohodao, a drugi dio se vukao da je to bilo strašno. I onda ne preostaje drugo no isključiti se od svega i naći se ponovno, podići se i uhvatiti izgubljeni korak. U nedjelju je već bilo lako trčati, pogotovo nakon kratke šetnje po zasnježenom vrhu Sljemena. I tu sad, na “sveopću radost dece s periferije” dolazimo do kašike i bagera. Naoko sasvim neravnopravne borbe. Jedno držimo u ruci, a drugim kopamo po planini mašte i želja. Nesrazmjer je ponekad bolno očit, ali ne marimo. Naši su dani istkani od bezbroj sitnica i teško je više znati kad smo to zaista “svoji”, a kad “otuđeni od sebe”. Robujemo navikama jednako kao što robujemo vlastitim željama. Srce me lako povuče na orijentacijsku stazu od 15km, ali tijelo se u tim koracima saplete i posrne. Kao i na KAJ treku nakon 2 tjedna u Beču. Kad sve prođe i kad na rame sleti ona beznačajna epoleta “generala nakon bitke” pitaš se da li si mogao i znao drugačije. Ili da li si uopće mogao željeti drugačije? Slučajno sam danas trčao na nasipu i, trčeći, zadubljeno gledao u oblake koji su se preko horizonta navlačili nad grad – neminovnost kiše lebdjela je u zraku, moji koraci su bili sve lakši, a misli sve dalje.  Sve do jedne jednostavne istine:  “Oblak ne zna zašto se kreće upravo tim smjerom i takvom brzinom. On osjeća poticaj…  to je mjesto kamo treba krenuti. Ali nebo zna razloge i uzroke za sve oblake. I ti ćeš ih saznati kada se izdigneš dovoljno visoko da vidiš iza horizonta.” (H.Hesse, “Sidartha”)

Još jedan tjedan u Beču iza mene i ovaj put prvi plivački zaveslaji u gradu sa 30+ bazena.  Daleko od grada koji bi bio po mojoj mjeri, još od našeg prvog susreta prije 7 godina. Bilo bi lako pričati o svim gradovima koje sam sretao kroz godine i koracima koje sam u njima tražio, ali o tome nekom drugom prilikom. No ipak, grad su tek ljudi u njemu i izrazi lica prolaznika na njegovim ulicama odaju njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Beč u svakom pogledu, barem mome svijetu, ostavlja dojam stranca i možda njegova arhitektura ima dušu i neku čar, no sam grad… Ne znam. Čudno je to sa gradovima. I ljudima u gradovima. Da moram nekoga dovesti u taj grad i da me pita što je najljepše i najneobičnije što sam u njemu vidio, odgovor bi bio lak: Dabar. Jedan običan, simpatičan dabar kako sjedi na kamenu na obali jednog od gradskih kanala u rano jutro, prije prvih prolaznika i vjerojatno odmara nakon duge noći glodanja nekog obližnjeg stabla. Eto. Do sada sam samo trčao parkovima, ulicama, obližnjim šumama i duž otoka na Dunavu, no ovaj tjedan sam se odvažio i na posjet jednom od Bečkih kupališta. Bacivši oko na neke od Žoharovih analiza i uz par linkova koje mi je proslijedio, odabir je pao na Amalienbad koji je jako blizu jednog od dva mjesta gdje radim u Beču.  E sad,  kad bazen izgleda kao ovako na slici, a vi ulazite unutra na 1-om katu teško da bi ikome palo na pamet tražiti podrum i očekivati tamo još jedan bazen. Meni nije i to sam tek u Zagrebu shvatio. Tako da je cijeli doživljaj ta tri odlaska na kupalište ispao malo čudan i nedorečen. Zato i namjerno koristim riječ ‘kupalište’, a ne ‘plivalište’. Ulaznica je 3.9EUR što i nije tako strašno. Veliki bazen (na slici) je 33m x 12.5m od čega su s jedne strane široke stepenice za ulaz u bazen, a s druge (nasuprotne)  6x6m ograđeno za skokove u vodu. Jedna strana je na 1.2m dubine, a druga na 4m.  Sve u svemu, malo mjesto i uz nekolicinu ljudi u bazenu. No, kladim se da je u podrumu bilo sasvim drugačije. 🙂 Prvi dan sam nadobudno krenuo plivati i brojati krugove, no brzo sam izgubio pojam neprestano izbjegavajući ljude koji su plivali u svim zamislivim smjerovima i tehnikama. Kod okreta sam često hvatao i 20cm slobodnog zida samo da se nogama odrazim, a sam odraz je bio čista lutrija. Jednom sam se odrazio ravno u drugog plivača iako mi nije jasno kako je došao u moj trag. Srećom, tijelo mi je bilo još uvijek pod vodom, pa smo se nekako progurali svaki u svoju stranu. Nakon nekih 33′ borbe bilo je dosta plivanja za taj dan. Sutradan sam opet došao i ponovno nadobudno krenuo. Sad sam već znao što me čeka, pa je nekako sve lakše prolazilo. Ipak, negdje oko 30-tog bazena sam opet izgubio brojanje i nastavio plivati po vremenu. Taj put su neki čak i ronili poprijeko ispod nas. Treći put sam se već uhodao i lako sam izbrojao svojih 50 bazena. Inače, na bazenu je svaki put bilo još nekoliko plivača koji su plivali sa pauzama, pa uopće ni na tren nisam posumnjao da bi mogao postojati još jedan bazen. S druge strane, to će svakako opravdati sve one bakice koje su usporeno plutale baš na najnezgodnijim dijelovima bazena i s kojima bi sudar bio zaista katastrofalan. Žohar lijepo kaže: treba to shvatiti kao simulaciju starta na trci. 🙂 Neki kažu da im je dosadno plivati u bazenu – u jednom ovakvom im to svakako ne bi moglo biti. 🙂 Meni osobno, u bazenu je čak i bolje jer gotovo da prestanem razmišljati o ičemu, samo klizim kroz vodu i brojim krugove, bez stajanja ili kompliciranja.  Vjerojatno tome pomažu i okreti koji lijepo povežu sve te bazene. Kad sam ponovno počeo plivati 2008-e, koljeno me još neko vrijeme boljelo, pa sam tako umjesto okreta morao klasično stajati, uhvatiti se rukom i opet krenuti, a to je nekako narušavalo cijeli dojam.  Na moru, pak, treba baziti bijesne glisere, ograđena kupališta u moru, gledati stalno smjer (što i nije lako kad su i mali valovi) i tko zna što sve još. Sljedeći tjedan ću potražiti taj podrumski bazen i, nadam se, upotpuniti dojam bazena. Nisam puno očekivao od bazena, znajući da ne mogu biti baš ‘Utrine u 6 ujutro’, ali nije niti tako loše ispalo. Svakako je lijep osjećaj kad u 12h ili 13h imaš dva treninga iza sebe (trčanje i plivanje). A sada za Mađarsku i malo orijentacije po fenomenalnim terenima oko Abaligeta…

Planirao sam da prvi post bude o subotnjem treningu na Risnjaku, koji svakako zaslužuje malo više od 4h uživancije i nadjačavanja s prirodom, no vrijeme grabi nemilice, i već je JGL i prva srijeda u mjesecu,  po ustaljenom receptu. Uobičajena nervoza pred polazak, iščekivanje da taj umišljeni sat otkuca svojih 04:30 i zazvoni, zagrijavanje i posljednje sekunde prije starta. Eddie se oporavlja od maratona (isao <3h), Andraž preskočio kolo, Viktor sastavlja rebra nakon ludorija na kartingu, ali zato Jazz u već opjevanim tajicama i svo ostalo čudo mase. Start. Ovaj put nekako čovjekolikije, osim što u jednom trenu, ni 200m nakon starta, Jazz prelazi Kikija i mene kao da stojimo u redu za kruh. Do Gipsa se već masa uobičajeno razvuče i razmili, a Sljemensku idilu povremeno naruše tek divljački povici slobodoumnog ohrabrivanja. Ovo je prvi put da sam cijelu stazu istrčao, makar se kladim da na nekim dijelovima oni ‘listovitiji’ još uvijek brže prolaze metre utabanog Gipsa. Treći stup je uvijek kritičan, ne zato jer je nakon njega laganije, već zato jer na tom ravnom komadiću noge ili krenu ili otežaju. Ovaj put 15’13” do njega (18’30” na 6tom) i dalje bez problema. No, Nikica je već i tamo bio toliko daleko da ga nisam ni vidio u daljini. E sad, uvijek ima onih koji popuste u drugom dijelu i razlika se nekako nadoknadi ili makar smanji, no prilično sam siguran da on nije među njima. U cilju 39’15” i malo popravljen PB. Baš me zanima koliko će njegov rezultat vrijediti po toplijem vremenu – u svakom slučaju, odlična motivacija nama ostalima. 🙂 Spuštanje natrag, kao i uvijek, pomalo odsutno s mislima. Cijeli taj doživljaj JGL-a nekako izdigne čovjek iznad oblaka, pa kad se napokon treba vratiti, sve nešto oklijeva, nećka se, mangupski skakuće s oblačka na oblačak odgađajući taj tren kad će opet nestati u gradskoj vrevi, u nekom od ureda, iza nekog prozora čeznutljivo gledajući brdo na kojem se probudio. No jedna misao uvijek toplo svijetli i leprša: nitko od nas se ne spušta zato jer odlazi, već samo da se ponovno vrati…