Ako već mora biti, neka bude u jesen, neka kiše budu te koje će oplakati moj svijet, a magle prohladnih jutara beskraj kome ću predati svoj posljednji dah. Neka vjetar bude taj konačni zvuk koji ću čuti kad utihne koračnica moga srca i koji će me ispratiti duž staze kojom koraci ne odzvanjaju niti ostavljaju tragove. I sve što sam ikada bio, što sam ikada želio, za što sam pomalo, kradomice ili ne, umirao i živio, sve što se ikada slilo kroz moje rijeke sjećanja i ostavilo neki trag u svemiru moga čuđenja i radoznalosti, neka utihne i posrami se pred tim konačnim pogledom u oblacima naborano nebo. I dok moji kapci gase posljednje boje, a  bedemi i utvrde moga svijeta pucaju, ruše se i obrušavaju u ambis tišine, neka nitko ne zadrhti niti se plaši jer to ja, napokon, otkrivam umire li to svijet u meni ili ja u svijetu. Da, ako već mora biti, neka bude upravo tako, s prirodom, bez osvrtanja, bez žaljenja. Želim sačuvati vrisak za rođenje, jer cijeli sam život učio kako utihnuti u sebi, kako pomiriti tu infinitezimalnu vjerojatnost svoga postojanja sa beskonačnošću svemira u sebi. Kroz smijeh, suze, dobre i ružne trenutke uvijek sam tražio one rijetke i skrivene sitnice kojima bih objasnio i dosegnuo granice sebe, znajući da ću tek na samom kraju učiniti korak kojem se niti svim svojim zemaljskim koracima nisam mogao približiti. I sa kraja, znam, tek su dvije mogućnosti. Ili ću zakoračiti u sasvim novi početak ili će ova prolaznost i izvjesnost kraja moga svijeta dobiti zasluženi smisao. Za one što ostaju i možda osjete nešto poput tuge gledajući krhku ljusku onoga što sam nekada bio – bez žaljenja molim vas, pokušajte. Tuga je tek gorki osjećaj praznine i smeta dok je ne ispunimo nečim novim. Ako ne znate kako da me pamtite kroz smijeh i vedre trenutke onda nikada nisam ni bio dio vas i samo produžite dalje bez ljutnje, bez zastajkivanja. I kada se desi, ma kamo me vodilo dalje, nedostajat će mi najviše upravo ta jesen jer nešto je sasvim jesenje uklesano u temelje moga svijeta i u sve što sam ikada volio i za čime čeznuo… no, to nije bilo moje nasljedstvo da ga ostavljam. Tek kaleidoskop u mome oku. Tek to i ništa više.

Obrušila se kiša večeras na noćni mir i dok bezbroj neumornih kapi svira svoju koračnicu duž gradskih ulica, napokon uspijevam srediti svoje razasute dojmove ovogodišnje Traverse. Čini mi se, svakim danom sve više, da je ponekad ono što je skriveno i naslućeno najljepši dekor određenim trenucima naših života, a vidjeti ono bitno zapravo daleko više no vidjeti sve. Traversa je, u toj neobičnoj misli, prošla bez nekog posebnog traga u meni. Bezbroj slika koje sam već imao, iz brojnih susreta i rastanaka, u subotu se tek spojilo u jednu dugu nit i ništa više. Pomalo nezainteresirano, kao da krate vrijeme do tko zna čega, moji su koraci prošli kroz ta 47 kilometra i ostali prazni. Osim početka, na kome sam odsutno odslušao uobičajene pritužbe na formu, i par kratkih trenutaka do odvojka za Lipu, trčao sam sam, većinu vremena razmišljajući o tom dijeliću koji nedostaje. Možda zbog toga što sam prvo tri puta prošao Blatersu, za mene je Traversa ponavljanje ponavljanja, iako ni malo ne sumnjam kako će već sljedeća Blatersa donijeti neke sasvim nove uspomene i izazove. Vračajući se na početnu misao, ako sam već u tim hladnim noćima vidio sve bitno na toj stazi, što bi dan, uostalom, i mogao novo donijeti? Sada mi je to sasvim jasno, no ljudsko je nadanje često iracionalna pojava u svijetu, pa sam tako i ja morao pokušati. S druge strane, nije sve posebno niti tu da ostavi traga na nama, znam. I ova kiša večeras, ma koliko zavodljiva i osvježavajuća bila, sutra će već ustuknuti pred sunčevim zrakama. No, kad bi u tu kišu stavili dodir ili poljubac pred dugi rastanak na nekom zlosutno praznom kolodvoru na kraju svijeta to bi već bila sasvim drugačija priča, zar ne? Te bi kapi dugo ostale sačuvane, netaknute…

Neki dojmovi ne daju se lako u riječi. Izmigolje se svaki put kad ih pokušamo obuhvatiti i nekako im stati na kraj… Tjerani, vjerojatno, suludom mišlju kako mora postojati neki kraj. Ponekad mi se učini da je to zato jer u stvari i nisu oni dio nas koliko smo, zapravo, mi samo dio njih. Dojmovi nakon svakog kola tako duboko zagrabe u mene da mi riječi dođu na rub misli, osjetim ih kao plimu koja navire i potapa ove obale svakodnevice, svaki put iščekujući nešto nevjerojatno da se desi. No, umjesto toga, dan se privede kraju bez i najmanjeg traga umora, prvo uz dugo iščekivanje sna, a onda kratku i nemirnu noć.  I tako svaki put. A dok iščekujem san, nekom neprirodnom mirnoćom ležeći na krevetu, kroz misli mi prolaze svi trenuci tog kola, sve misli koje sam imao, sva pitanja, sve odluke, sve male sitnice na koje sam skretao pažnju ili koje bi je same privukle – kao da se cijeli taj vrtuljak ponovno zakreće pred mojim očima i svaki detalj je ponovno tu oko mene samo što je sada omotan tom distanciranom mirnoćom koja utišava svaki zvuk, od odjeka koraka u lišću i blatu, preko kretnji tijela, do otkucaja vlastitog srca. Ne mogu reći da li vrijeme uistinu prolazi u tim trenucima ili je to samo redoslijed slika kroz koje se moja svijest provlači ostavljajući tek iluziju proticanja, no to je zapravo i nebitno. Postojanje je ionako tek trenutak između dva otkucaja srca, bezdan omeđen tim dvama sigurnostima i pragom mašte. I vjerojatno mi je tada bolno jasno kako je u meni, za razliku od većine drugih, MK tek privremeni naziv nečeg što niti završava niti prestaje. Izgovori i razlozi – pregršt jednih i pomanjkanje drugih – vratit će tišinu u mrak i oči koje ću tamo sretati ponovno će biti životinjske i plahe. A možda se, pak, to samo stvari vraćaju na svoje mjesto i uhodani red opet uspostavlja dok se ona nepregledna kolona svjetlucavih lampi topi na dlanu mraka, gaseći se jedna po jedna…

Jesen je u meni do srži utisnuta i sapletena, njene boje i mirisi poput mećave tutnje mojim mislima, njen šapat ispunjava moje snove i mrvi moja buđenja u prah bezličnosti, a njen se osjet – kroz i najmanji dodir – pretače u moju krv i treperi tik ispod kože. Jesen je uskovitlano more bez obale, bez granica, i u onoga tko u nju zakorači, tko za njome posegne svojim, čežnjom izbezumljenim rukama, sunovratit će se zastrašujućom silinom i snagom i činit će se kao da će taj krhki i maleni svijet što ga čini “čovjek” jednostavno ispariti, nestati pod pjenom tog vala, nesposoban da podnese jedan običan šareni beskraj, jednu običnu maglenu vječnost. No, jesen nikada ne uzima, već daje. Jesen je najnježnija majka od svih, ona dodirom ušuškava svijet u san iz kojega nastaje život. Nekako me baš to svaki puta iznova začudi. Zato i taj naš mali svijet u nama podnese neizdrživo i nastavi dalje. Zato je i meni u tim jesenskim danima ponekad tako lako izgubiti se, ne mareći više gdje je ta granica koja odvaja svijet u meni od svijeta izvan mene.
Grad je u srijedu okupan izmaglicom cijeli dan tiho kašljucao i činilo se kao da će večer na Sljemenu napokon otkriti vedro nebo. No, ispalo je daleko bolje. Mala ekipa uputila se brzim hodom s parkinga do Kraljice i iz maglenog sumraka, gotovo neprimjetno, produžila u maglenu večer. U Kraljici je vremena bilo taman za skinuti ruksak, izvaditi kompas i krenuti. Za tu večer je Antićev stih bio lutrija: “Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka…” Na ovakvim ‘treninzima’ svatko (tko se odvaži krenuti) nađe neki dio za sebe i čini mi se da je to najveća nagrada na kraju večeri. Požurio sam krenuti prvi – samo iz sebičnog razloga da taj mrak doživim što intenzivnije. Magla je bila tako gusta da sam već nakon par metara lampu uzeo u ruku i tako je nosio cijelu stazu. To malo zakomplicira čitanje karte, no i otvori sasvim drugačiji pogled na prirodu oko nas, jer je oči više ne gledaju toliko kroz svjetlo lampe, koliko kroz prigušenu svjetost sumraka. A u onoj magli ta je slika izgledala veličanstveno. Berina staza – malo remek djelo za ovakve uvjete. Prva kontrola lako, pa prema drugoj ponovljeni brutalni spust sa MedoTreka preko trase žičare. KT3 i KT4 u rudnicima – odlične kontrole! Mala greška na samoj KT5, pa dugi spust do Markovog travnika i KT6. KT7 lako sa zavoja puta, pa preko Horvatovih stuba do šumarka na KT8. KT9 po markaciji, pa nakon zavoja i gustiša kratki uspon do KT9 – stijene. Nakon 2h u cilju i sve kao da je prebrzo prošlo. Klizao sam se, padao, posrtao, zapinjao u grane, gustiše, gazio po potocima, propadao u blato i sve bi to odmah ponovio. 🙂 Nakon takve večeri ostanem malo ošamućen i zatečen. Sezona Mraka je započela i to u najboljem mogućem ‘svjetlu’. Povratak preko Puntijarke do parkinga pomalo usporeno, kao da su koraci oklijevali i krali još malo vremena provedenog u planini. Neka… Zato i jesu moji…

Brineš hoćeš li me ponovno izgubiti i hoće li dani zamesti tih par rijetkih tragova što moje stope otisnu u ovoj zajedničkoj stvarnosti, znam.  Volio bih ti obećati da se to neće dogoditi, no ne znam kako niti s kojim pravom. Ako imam sreće, s kojom se – usput – mogu tek, opijen željom, teturajući sudariti, i ja samog sebe sretnem tek u tih par sekundi jedne srijede u mjesecu. Sva ostala jutra, sva ostala buđenja, su tek način da vrijeme proguram kroz svoje žile. I ne znam zašto, kada već sve tako ustrajno i neizbježno odranja valovima minulih dana, baš na pragu mene stane i ustukne. No ne zaboravi, mi smo se “bratimili pogledima” još u davnim i zaboravljenim životima i teško da ću još nekoga sresti tko će shvatiti taj krhki svijet što ljubomorno čuvam duboko u sebi, taj beskraj slika i uzdaha ispisan najfinijim perom Njenih pogleda, zgrčen u jednoj jedinoj blistavoj kapi rose,  i razumijeti, šutke, što mi Ona sve znači. Nisam tu da žalim, to nikako. Svi mi imamo svoju “zlatnu šansu”. Pokušaj samo cijeli mjesec sažeti u dvije, možda tri sekunde i ne pomisliti na Antića: “Reka bi mogla da bude okean, ako se zgrči. Toliko ima u sebi ogromne, večite vode.” Jednom kad se odvažiš vjerovati u svoje najluđe i najdivnije snove to malo zrnce vremena lako prevagne sva čuda svijeta. Znaš li, recimo, da se suncokreti ponekad zacrvene? Ili da postoje brodovi što, zakačeni za nebo, plove zelenim ravnicama? Niti ja nisam znao… ali vidiš, za Nju je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. I tako… Ti  i ja ćemo se uvijek naći u nekom od tih romantičarskih pogleda na život i svijet i to je, eto, ta najbliža stvar obećanju koju ti mogu dati. Što budući dani kriju ne mogu znati, ali me svejedno plaše. Suviše je to mašte i slobode za ovakav svijet…