Mali osvrt na zadnjih 10 dana… NMT4 je ispao puno zanimljiviji no što bi čovjek očekivao, pogotovo zbog KT2 koja je svima zadala probleme. Ovaj put nisam startao prvi i čim sam krenuo bilo mi je žao zbog toga. Kad si u koloni ili između grupa ljudi onda jednostavno previše toga odvlači pažnju i čovjek radi greške koje inače ne bi. Na KT1 sam, tako, pročitao opis KT2 i tražio stijenu, ali srećom smjerom došao ravno na objekat i tada shvatio propust. Na KT2 malo po cesti, pa lagano u brdo, tik iznad prvih dvorišta. Došao sam do prvog velikog odrona, obišao ga i ispenjao se na vrh, našao manju stijenu, ali KT nije bila tamo. Već na penjaju sam počeo sumnjati jer mi se to činilo previsoko, ali kako su ostali ljudi dolazili uvjerio sam i sam sebe da je mjesto dobro. (u radijusu 50m) Kad je već postala prava gužva u šumi (mogu si misliti kako je to izgledalo recimo s tunela) otrčao sam na jug, došao do nekog putića koji se penjao okomito na izohipsu i jarka iza njega. To mi se činilo predaleko, ne samo tada, već i sljedeću večer kad sam ponovno išao proći stazu, pa sam radije otrčao uzbrdo do puta koji je izohipsom išao od kraja ceste. S njega više nije bilo sumnje, spustio sam se okomito dolje uvjeren da KT mora biti na tom pravcu. I bila je. Usput sam strgao kompas.  Opet. Narednu večer sam tu istu dionicu, KT1 – KT2, išao gotovo identično – hodajući. Isti krivi odron, isti obilazak, uspon, odlazak na jug, samo što sam tada znao da iza jarka moram jos 50m prijeći do kontrole. Na 25-ici je nazgodno s detaljima. Nešto od 50m je samo 2mm na karti. Prema KT3 sam dostigao Sablju i Goleca i s njima prošao KT3, KT4 i KT5. Na KT6 sam nadobudno krenuo po crti, bez kompasa i prvo pretrčao kontrolu, a onda je uzaludno tražio na grebenu dok je ona bila 20m niže. Tu me sreo Chicar (ili ja njega), pa smo još malo bauljali. To je, inače, i najgora varijanta – doći na mjesto gdje je KT, ne vidjeti je jer je 10 ili 20m dalje i onda otići tražiti drugdje. Na KT7 lako po izohipsi, pa prema KT8 sa krive strane brda – iako niti večer kasnije taj put koji ide od kontrole prema sjeveru nisam našao. Stara Pila, spoj potoka, uspon grebenom do ispod Runolista, pa obilazak sa istočne strane i gotovo ravnom crtom do S.Kraljice. U cilju očekivano razočaran, ali prvenstveno u sebe jer sam radio greške koje su bile sasvim nepotrebne. Čak i sa kontrolama poput KT2 postoje puno bolji načini razmišljanja no što sam ja te večeri odradio.

U subotu, KITA od Medvida i lijepa staza po idealnom danu kroz Mrkopaljski kraj. Sa Berom u timu, većinu staze smo savršeno tehnički odradili, sem par sitnih greškica. Čista uživancija…  Karta je sasvim dovoljna…

Sa Spartacusom je za mene završila o-sezona 2012. Kad sad podvučem crtu, saldo i nije baš neki. Štoviše, čini mi se da nikad nije bio tako mršav u proteklih 20 godina koliko me ima po šumama. Ne znam da li je to do vremena ili do mene, no nešto se svakako moralo dogoditi da me trgne iz one letargije koja me pokosila u jesen 2008-e. Od 5 državnih prvenstava, nastupio sam na 4 i spremio 4 medalje. Jedino, ali najvrijednije i najdraže, zlato u štafeti sa Edijem i Matijom. U Kupu 4ti, sa taman dovoljno trka za plasman. 2013-ta je daleko, sa ovog mjesta, i ostaje vidjeti koliko mi tijelo može podnijeti nekakve smislenije treninge. Mađarska je opet prošla u dobrom društvu i druženju. OK Japetić je masovno pohodio natjecanje i nastavio tradiciju. Vrijeme je bilo idealno, malo vjetrovito u subotu, no inače sunčano i vedro. Šuma prekrasna za trčanje, tek mjestimice sa malo gustiša i podrasta. Osjećaj na trenutke podijeljen – s jedne se strane tijelo sjeća lakoće koraka i snage, a s druge, što je sadašnja stvarnost, pokušava iz sebe dati više no što može. Prvi dan sam išao relativno dobro, dosta se borio sa smjerom i morao se nekoliko puta korigirati. Ne par mjesta (1,4) sam riskirao kroz zeleno što nije svaki put bilo najpametnije, ali barem sam se tamo malo odmarao. Na samom kraju staze, razmišljajući više o klubskom natjecanju u utrčavanju nego o dionici, uletio sam punom brzinom i glavom bez obzira u niske borove i izgubio 2.5′. Inače, Edi i Matija su podijelili prvo mjesto sa 11″ utrčavanjem. Usporedbe radi, imali su najbolje vrijeme utrčavanja od 900 ljudi na trci. Drugi dan je tijelo bilo ukočeno i tromo jer se dan prije nisam niti rastrčao niti rastegao nakon trke, pa sam se sve bojao kako će ispasti. Prvih par kontrola odmah u brdo, a onda lijepa dionica čistom šumom na KT6. Skoro da sam sam sebe psovao što noge nisu htjele brže. KT7 i KT8 sam riskirao s varijantama (ravno, a ne okolo) i tu nešto malo dobio. Ostatak staze koliko je išlo, a onda slična greška na predzadnju kao i prvi dan. Ovaj sam put imao bolji napad, ali u uvalu se nisam spustio dovoljno rano i u tim niskim borovima jednostavno protrčao pored kontrole. Ponovno 1.5′ greške. Edi je imao istu stazu u M35 i oba me dana dobio. Nakon toga, prognozirao sam mu 40:00 na JGL-u, ali takva ludnica na poslu kakvu on ima ostavlja traga, pogotovo na trčanjima u 5:30!! Od 1.11. sam si odredio zimske treninge (ne, nemam nikakav plan – to je više samo etikete radi :)) pa ćemo vidjeti kako će biti dalje. Atletski treninzi, što se tiče motivacije, neće proći, to sigurno, ali trčanje po šumi i o-treninzi to svakako. Ma, glavno da se uživa u trčanju, zar ne? 🙂

“Orienteering is a way of living.” – kaže najpoznatiji slogan u orijentaciji i nekad mi se čini da bih većinu stvari koje sam proživio u zadnjih 20 godina, od kako sam počeo s orijentacijom, mogao staviti pod njega. Počne sa užitkom boravka u prirodi, druženjem s ljudima koji imaju slične poglede, zatim dođe želja za dokazivanjem, rezultatom, treniranjem. Staze i tereni se počnu mijenjati i odvode te na mjesta nevjerojatne ljepote, od dubokih šumskih kutaka poput Crnog Luga, preko planinskih livada i pejsaža poput Soriške planine, kamenih terena Češke, do pješčanih plaža i dina Portugala te pitoresnih labirint – gradića Italije. Čak i meni, nakon toliko vremena i toliko trka, još uvijek postoji hrpa terena na kojima bih jednom volio trčati i onih na koje bih se svakako volio vratiti. Zato orijentacija ne može biti nešto što se nauči i jednostavno ‘zna’. Neke to odbije, druge privuče. To je u redu, naravno. Osobno, opet, još nisam otkrio neki tako raznoliki sport. Kalnik je ponovno u meni probudio želju za kamenitim terenima (‘karst’ – kako bi mi to rekli :)) na kojima tehnika caruje. Oba dana su bila lijepa za trčanje. Novi teren, solidna karta, lijepe staze. Daleko je to od one lakoće kojom sam nekad trčao kroz takav teren, no ipak sam uživao. Prvi dan sam fino krenuo, lijepo ušao u kartu i kontrole nalazio bez problema. Prema KT12 su već noge bile teške, ali nekako sam vukao naprijed. I onda nesmotrena greška na KT17, loše usjeverena karta i spust u jarke umjesto na makadam i ode prvo mjesto za taj dan. U nedjelju smo imali dužu stazu i ponovno je sve počelo dobro, neke sitne greškice tu i tamo, pomalo usporen na brdima, ali na nizbrdicama sam išao koliko sam mogao. Na prolazu ponovno prvi, a onda ponovno izgubljeno vrijeme na dvije duge varijante i u cilju opet drugi. Sve u svemu, zadovoljan. Bez orijentacijskih treninga već duže vrijeme i sa tek tu i tamo ponekom trkom. Uživao, iskreno. Nije uvijek lako uskladiti misli, kartu i korake po terenu, ali ta dva dana sam u tome uspijevao i osjećaj je bio fenomenalan, bez obzira što je tijelo ostajalo korak ili dva do želje. 

Izgleda da je današnja kiša bila taj maleni dijelić koji je nedostajao i, večeras, oslonjen na prozor, promatrajući blistavu zavjesu kapi kako ponire na gradske ulice, osluškujući njezin umiljati ritam, i posljednji je dijelić jedne slike došao na svoje mjesto. Pretprošli vikend, nakon duže vremena no što bih volio priznati, otišli smo na orijentacijsku trku u Pečuh. Možda iz neke nostalgije ili samo predozirane samouvjerenosti, iako je drugi dan staza bila gotovo 15km, opet sam trčao u eliti. Teren prošlogodišnjeg Svjetskog Veteranskog prvenstva, famozni Abaliget. Čista šuma, išarana brojnim ponikvama i dugačkim padinama obraslim u potpunosti medvjeđim lukom. Start je prvog dana bio u 14h, pa smo lagano u subotu ujutro krenuli iz Zagreba i pratili sunčani dan (i malo on nas) sve do Abaligeta. A onda neobična stvar, malo prije starta počinje kiša i neumorno traje tokom cijele trke, pada, pljušti, sijeva i sve pretvara u blatnu kaljužu. Divota. Ne bih mogao zamisliti bolji početak o-sezone. A to ćudljivo vrijeme sigurno je naslućivalo, odokativnih, deset tisuća žaba krastača koje su se iz šume gegale prema obližnjim ribičkim jezercima. Na stazi mi nije bilo lako, gotovo sam zaboravio koliko je orijentacija iscrpljujući sport kad želiš postići neki rezultat, ali osjećaj uživanja ipak prevlada. Tek sitne greškice, 40′ u cilju na 6.3km. Zadovoljan. Nakon trke smo požurili prije svih za Pečuh i u hostel, ali ne trebam ni reći kako smo stigli zadnji. Prvo smo sat vremena tražili hostel u kome smo nekad bili, obilazeći centar uzduž, poprijeko i uokolo, uzvikujući svako malo optimistične izjave poput: “E, ovog se sjećam” da bi, kad smo ga napokon našli, sve stvari iznijeli iz auta i stali pred vrata, shvatili kako adresa ne odgovara onoj koju tražimo. Na recepciji sam pitao, na jednako tečnom mađarskom kao i engleski kojim mi je uzvraćeno, za hostel koji zapravo tražimo i ono što mi je čovjek pokazao u zraku (jer toga na karti nije bilo) vjerojatno je najduža diagonala koja se u tom gradu može povući. Pokušali smo bez karte otići u tom pravcu, no srećom smo bili zaustavljeni jedanput slijepom ulicom, drugi put prugom, a treći put makadamskim putem. Nakon toga smo mudro otišli u Tesco kupiti plan grada. I onda smo ga našli i svi naši su već bili tamo. Naravno. Tipična mađrska večera je ovaj put izostala. Umjesto nje smo završili u neuglednom srpsko-mađarskom hotelčiću, nas 9 nagurani u nekakav izolirani separe, nadajući se barem dobroj klopi. Uzaludno. To što ljudima pojedem s tanjura što im ostane i nije tako rijetko, ali i s time smo nakon večere otišli u McDonalds. Nedjelja je donijela dosta duže staze i nedugo nakon starta mi je bilo jasno da to ne bude uživancija kao dan ranije. 127′ na 14.8km i zadovoljan time što sam preživio. Tokom zadnja 2km mi je koncentracija opasno počela lelujati i sve sam teže pratio kartu, a greške su samo odnosile minute. Ostali smo na proglašenju jer je Frane u M21A pokupio medalju (pardon, butelju), a i Matjaž je u eliti bio treći, a onda požurili za Zagreb. Doma sam stigao izvaditi iz torbe jedne stvari, a vratiti druge i već sam bio na putu za Beč. Uvijek se trudim držati posao na strani i ne dopustiti mu da me određuje u danima koji prolaze, no nekad to ispadne nemoguće. Taj tjedan smo radili po 10 sati dnevno i u stanu navečer stigli samo skuhati večeru i pogledati neki film, a to, bez obzira koliko čovjek voli ono što radi (neću ni pomisliti kako je to kad je i sam posao opterećenje) nekome poput mene teško pada. Nešto se u meni umara preko mjere i otežava mi korake i misli. Kao da za sobom pokušavam vući cijeli svijet. U petak sam se vratio za Zagreb i dan kasnije otišao na KAJ trek želeći samo lagano otrčati kilometražu. Loš izbor. Par kilometara sam prohodao, a drugi dio se vukao da je to bilo strašno. I onda ne preostaje drugo no isključiti se od svega i naći se ponovno, podići se i uhvatiti izgubljeni korak. U nedjelju je već bilo lako trčati, pogotovo nakon kratke šetnje po zasnježenom vrhu Sljemena. I tu sad, na “sveopću radost dece s periferije” dolazimo do kašike i bagera. Naoko sasvim neravnopravne borbe. Jedno držimo u ruci, a drugim kopamo po planini mašte i želja. Nesrazmjer je ponekad bolno očit, ali ne marimo. Naši su dani istkani od bezbroj sitnica i teško je više znati kad smo to zaista “svoji”, a kad “otuđeni od sebe”. Robujemo navikama jednako kao što robujemo vlastitim željama. Srce me lako povuče na orijentacijsku stazu od 15km, ali tijelo se u tim koracima saplete i posrne. Kao i na KAJ treku nakon 2 tjedna u Beču. Kad sve prođe i kad na rame sleti ona beznačajna epoleta “generala nakon bitke” pitaš se da li si mogao i znao drugačije. Ili da li si uopće mogao željeti drugačije? Slučajno sam danas trčao na nasipu i, trčeći, zadubljeno gledao u oblake koji su se preko horizonta navlačili nad grad – neminovnost kiše lebdjela je u zraku, moji koraci su bili sve lakši, a misli sve dalje.  Sve do jedne jednostavne istine:  “Oblak ne zna zašto se kreće upravo tim smjerom i takvom brzinom. On osjeća poticaj…  to je mjesto kamo treba krenuti. Ali nebo zna razloge i uzroke za sve oblake. I ti ćeš ih saznati kada se izdigneš dovoljno visoko da vidiš iza horizonta.” (H.Hesse, “Sidartha”)