DI ĆEŠ NA SRNU?!

Peto kolo kombe, taman smo ušli u fazu di je početni zanos popustio, lagano već misliš “pa dobro kolko se mi već lomimo…”, ali svejedno, stavljaš tu čeonku na glavu, obuvaš te čavlerice i ideš u Vrapče provjerit ko je luđi.


Prošla kola uzela su svoje žrtve, ipak, Mrak Komba jede svoju djecu. Konkurent mi Kufrin poklonil se na Sv. Jakobu, još par kombinatoraca je popušilo kakvo uganuće ili kontuziju, a i gore spomenuto parcijalno zasićenje rezultiralo je ponekim odustajanjem, pomirenjem sa sudbinom i općom bolikurčinom. Iako je moje promaknuće u drugu ligu stvar formalnosti, htel bi to (nebitno) zlato, a dokle god je jedan Brežičanec/Brežičanin/(ne znam kak se to veli) na stazi, nema predaha za mene.


Dolaskom na streljanje, uviđam da se lista za odstrel uvelike smanjila. Borba za jedino pravo zlato je aktualna bez daljnjega, ali od ovogodišnjih najbržih jedini koje očekujem sretat ovo kolo tu su sused Matej, Andraž Noir i zmagovalec Markica koji polako daje gasa. Od spomenutog trojca za drugog je suvišno spominjati zna li kam ide, za zmagovalca provjereno znam da zna ( iako sumnjam da mu se ganja baš do kraja), a sused valja neke bureke da ide lagano, ali budimo realni, taj živi da se zdrobi.


Start je srećom na početku marke i s tim je eliminirana svaka mogućnost uskog grla i divljanje kroz vododerine odmah na startu. Klasični 321ZdrobiSe! i krećemo. Krenuo sam ugodno jako, na početku je uz mene bio Grahlee, a za to sam znal da nebu dugo potrajalo. Nakon napuštanja marke kreće blatni uprić na greben prije prve kontrolke, tu sam čuo da su iza mene Markica i Bodić kad se potonji počeo raspitivati je li Curi došel na kolo (kae trta a ?). Pretpostavil sam da je tu i sused, ali ga ne čujem jer diše na nos. Nakon izlaska na grebensku stazicu, trčkaram suludi nagib kaj Markica drži bez beda, odabirem malo lošiji pristup kontrolki ( za koji sam sam na istraživanju rekel da je loš???) te cvikam sekundu iza spomenutog.


Ta grupice se otarašuje(gramatički vrlo upitno) trenutno vodećeg na MK te sumnjivo sporo trči makadam kod Babinog zuba. Ta sporost je u mom slučaju bila proračunata kako nebi zajebal silazak u šumu prema potoku. Na tom istom spustu Markica malo flaksa sjeverno nakon čega moguće zaključuje da će navigiranje do potoka prepustit meni, a sused čini mi se čini isto bez puno dileme, pogotovo jer je uvidio da se spuštam ko baba (jebiga, šparam zglobovlje). Na spustu uočavamo da jedna lampica na jugu krati ranije kod Babinog Zuba i po brzini spuštanja te lampice već pretpostavljamo o kom se radi. Dost ja dobro napikavam taj spust i eto nas na brani koju prelazimo kroz vodu uz susedovo neskriveno čuđenje…


U tom tenutku taj nijemi tris i nije išao nešto brzo, ali čini mi se da idemo ok s obzirom na vodećeg koji cilja drito na sedlo dok nas ja vodim malo sjevernije gdje se nadam da će me -greben-srušenostablo-lijevoodkanalića-krozkanalić-desnokodsvinjske- komba odvesti na netrnovito prevaljivanje na istočnu stranu Koprivnjaka. Ciljano se i događa te se i dalje u revijalnom tonu spuštamo na Kustošijanski makadam dok nam Noir radi finu prednost i izmiče nam iz vida.


Prelaskom makadama revijalnosti dolazi kraj i kreće grdo šiljenje. Čeka nas dosta strmi uspon na Javorovicu i tu fakat moramo vidjet jel uhvatljiv. Ja ga derem kolko god ide, do te mjere da mislim da sam skoro podjednako trčao i jako hodao, a moje vjerne sjenke ostaju vjerne. Ganjanju unatoč, uspjeli smo vidjeti dva jebena pogleda na lavinu lampica koja se sjurila niz Koprivnjak, šteta kaj to ostane nezabilježeno. Jedva vidljiva lampica ispred nas rapidno se približavala, nanjušil sam krv i zakucal se u crveno kolko god ide. Sused zvan PilaNaopako koji ide lagano je naravno to sve odlučio ispratiti. Do malog sedla ispod Javorovice prednost je svedena na par sekundi, frljimo do daske i cvikamo sva trojica jedan za drugim. Na spustu uviđamo da je Markica odbio sudjelovati u toj suludosti.

Do uprića na Zavurt Andraž opet odigrava azimut i tu nas opet ostavlja dok mi u izostanku talenta stišćemo kolko ide. Podno Zavurta lovina napokon postaje lovac, stišćem još jače ako uopće može, cvikam prvi, sused odma iza i kreće strmopižđivanje kroz šikaru i porušeno sranje. Mislim da je jasno kak smo na tom segmentu prošli. Uklanjajući opasnosti po moje lice samo sam čuo “jebena srna”. Mislim si “Kaje sused naletil na srnu?”, tog trenutka pružim pogled dalje, kad ono Andraž leti preko sveg tog ko da je na pisti. Aha, ta srna…

Ispadamo na marku u poretku Andraž-Ja-Sused i mislim si nema šanse da ga na spustu dobijem. Ipak, puštam nogu i uviđam da je konda u ovom djelu trke ipak na mojoj strani. Dolazi uspon na Črni vrh, trenutak za zadnji napad, ispucavam zadnje atome eksplozivnosti i prelazim u vodstvo, nada za prvu pobjedu još tinja.

Kaljuže i ogranke odrađujem super, letimično se okrećem i shvaćam da iza mene nema lampe. Super, rekao bi svatko neupućen. Zašto ne i ja? Sinulo mi je da je moj sutakmac skrenuo u ono gusto polje izohipsi koje se ja nisam ni usudio pogledati. Trčim ko konj nadajući da bu se zapetljal u te izohipse, ispadam na cestu i još samo ravnica do cilja. Zaglušujuću buku mojih čavli prekida razočaranje i veliki respekt kad sam videl da je 20 sekundi ispred mene ispala srna, otišla do Sabljinog auta i u nemoći se nije mogla ni zapisati na papir. Sve se dogodilo drito kak je trebalo, kroz najveće moguće sranje nabio me čovjek koji se kroz to sranje utrkuje više od pol života. E moj dečec, di ćeš na srnu…

Ostatak večeri prolazi uz mirne note čaja od konoplje.

4 replies on “DI ĆEŠ NA SRNU?!”

  1. Andraž says:

    … uz čaj i dva kroasana 🙂

  2. Konjina says:

    Bravo Miha, odličan post, sve mi ga je gušt čitati!
    Pomladil si me 15 let ovim postom 👍😊

    • miha says:

      Hvala Štumsi, lepo je tak nekaj čuti, da je duh kombe i priča o kojima sam slušal još živ 🙂

Leave a Reply to Konjina Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *