Horizont i zrak za V140+ 2019. su čisti: start na parkingu Paklenica 6. srpnja u 0.01, cilj nakon toga u Senju. Najavljene padaline? Nema panike, nema problema: u tom slučaju je ulet na stazu tjedan kasnije.
Trek jako stare/drevne škole: omnia mea mecum porto. Nema obavezne opreme, ali ima dosta toga bez čega nije lako doći do kule Nehaj i senjske rive (uzmi sve, ali ne ni previše ni premalo).
Za sve odgovore o prolazu staze svi zainteresirani moraju do 1. svibnja 2019. jednom dnevno gledati u ogledalo pola sata bez prekida i biti strpljivi (brzina dolaska odgovora ovisi o stupnju vlastite prosvijećenosti… Bardo Thodol princip).
Na stazu je obavezno doći smiren. Domaćin V ne tolerira divljanje i negativnu energiju.
Raspored događaja na stazi:
kolektivno dvominutno meditiranje na startu
prva filtracija uma/inicijalna detoksikacija do Ivinih vodica
ukazivanje singletracka (jedinog tracka) na grebenu
opcionalno: noćno žongliranje hamperima na Marasovcu
intervali bez štoperice s divokozama kod Struga
zora na Rujnu (Hüsker Dü: New Day Rising) i lagana transverzala do Račabuše
vrtuljak sreće do Stapa
Panos brutal (udarac o nevidljivo zvono kod skretanja za Debeli kuk i Velebit časti rundom za sve)
punjenje na šterni Šugarska duliba (2. faza detoksikacije)
tetoviranje sinapsi u Raminom koritu (mjesto na koje je teško doći i iz kojeg je teško otići)
hostel Baške Oštarije s a la carte ponudom
velika memento mori matura na Premužićevoj stazi do Alana
Rossijeva koliba groove (powered by Kramaruša Crew)
zavižanski stoicizam
makadam/asfalt/osmijeh na +30, otrljaj se o nehajski zid i par minuta kasnije ritualno baci u plićak. Ushićenost. Kraj tretmana.
Staza je duga 140 km i markirana do završnog makadamiranja, a voda je strateški raspoređena na nekoliko mjesta. U slučaju odustajanja mudro birati mjesta odmaka s PLANINE. Nema drugih uputa ni informacija.
Tvrda zemlja, inje/krhki snijeg i nevjerojatni prizori Jezera, snažan vjetar koji plaši, stabilizira krvotok, čisti um i sinuse. Čvrsti koraci po primorskoj izohipsi i prodor kroz teren samogreda, plančica i draga koje poznaju samo legende s Kramaruše. Izmaglica, uspon, plavo nebo, sporo i lijeno teturanje oblaka koji se na kraju uz ispriku pokore buri.
Živimo između minus i plus 3 stupnja, intenzivno udišemo monokromatski pejzaž. Budim, bukova šuma, crnogorica, nanosi lišća. purifikacija
Tvoj strah je da ti pluća neće moći crpiti dovoljno uzdaha da udahneš zrak zrak zrak dovoljno zraka za sve slike koje se smjenjuju neuhvatljivo i brzo kao histerično premotani kadrovi filma… svi prizori koje hitro skeniraš stalno otvorenim očima i čijim fragmentima se hraniš do zasićenja i implozije; bojiš se da nećeš vidjeti svaki piksel i osjetiti sve SVE u tom nekro-neonu.
Napalm Death su rekli: patiš, ali zašto?
Istina se nalazi kod ruine Crkvine (Sveti Ante) na Jezerima. Planina je jača od svega, no ako je razumiješ, daje ti mnogo/više nego što možeš prihvatiti.
Učlani se u sektu, poštuj kult.
Vrijeme je za demontažu. Odlazak na Velebit je i mali osobni doprinos razmontiranju zlih tornjeva.
Nakon puno (godina) odgađanja, pričanja i planiranja, konačno smo spontano odradili KPP (Kapelski planinarski put). Savršena logistika i gospodski izlaz iz auta kod kul hostela u Tuku. Početno zagrijavanje do Matić poljane i za doručak sa švedskog stola biramo lagani jogging makadamom kraj legendarnog spomenika jer ex yu monolitski art je uvijek in (trivia: partizanski marš u veljači 1944. je preživjela jedna trudnica iz Mrzlih Vodica, za vrijeme marša u 7. mjesecu trudnoće).
Predivne poljane, Janjčarica i oštri mali upri do Bjelolasice/Kule. Nakon brze konsolidacije redova na vrhu kotrljamo se do makadama, pa prelaz preko šuma, vižljastih puteljaka i upečatljivih uskih stazica do vrha Samarskih stijena. Vihoraški put prolazimo brzo i u udarničkom tempu, a od Bijelih stijena i legendarnog putokaza “Vratnik 15h” lagano gazimo i do famozne Velike Javornice (prvi i zadnji put sam tamo bio prije 15 godina, a koliko mi je ostala u sjećanju govori i to da se nisam mogao sjetiti je li vrh šumovit ili stjenovit).
Nakon toga “izlazimo s karte” i ulazimo u nepoznato nam područje načičkano gustom šumom koju su nažalost/tipično ispreroštali šumari/drvosječe. Puno friških vlaka, gungula posječenih stabala, hrpe odbačenog granja i tragovi bager-gusjenica/lanaca kvare i mrljaju pitoreskne prizore. Vegetacija je bujna (sve barem do koljena), putevi su dosta zarasli, sve je nekako “off”, staza je na rubu regularnosti, stalno se gibamo gore-dolje, a na par mjesta markacije misteriozno nestaju kao u mađioničarskim trikovima. Ipak, nekako pronalazimo sve te Stalke (upad na asfalt!), Dulibe I i II (kao Use Your Illusion) i Kolovratske stijene (OK su, ali na festivalu atraktivnosti imaju termin u podne na pomoćnoj pozornici) i nastavljamo dalje prema mitskom Viništu. Opet par setova gubljenja i bauljanja, promjene terena (suptilni uleti velebitoidnih kamenjarskih travnjaka), lakonogi/hitri spust u Vinište i za kraj naglavačke do Klenovice. Slistili smo sve zalihe mineralne (KPP powered by Jamnica), ali lampe ipak nismo koristili.
S obzirom da nismo imali kartu (spontani aplauz čitatelja u tijeku), valjda smo si uslijed benevolentnog pristupa sami krivi za par tura zujanja (mislim da smo oko 45 minuta bili bez svijesti), ali ipak bih nadležnima sugerirao da se markacije poprave i malo unaprijede na noviju verziju. Barem zbog nekih drugih putnika namjernika koji imaju manje živaca od Gelender Cafe Protuha.
Presuda: fina tura od 50+km i 2200+ m uspona po nešto manje popularnim područjima i super spoj Gorskog kotara s morem. Ponavljamo, zašto ne?
10 zapažanja/dobronamjernih sugestija za miran dolazak do plaže u Senju:
Ići sam je OK ako si osoba za to. Sigurno poznaješ sebe/svoje afinitete i svoju osobnost, a posebno kako funkcioniraš u dugim razdobljima samoće i/ili u trenucima nelagode i problema (glad, žeđ, noć, strah od faune, gubljenje, žuljevi, iscrpljenost…). Ako imaš dvojbi, ne idi sam(a). Za odlaske u društvu vrijedi isto pravilo kao kod odlazaka na Žumberak: idi s onima koje dobro poznaješ.
Bez nervoze. Sve oko tebe je lijepo.
Bez nervoze. I dionica Dabarska kosa-Alan ima svoj kraj. Samo strpljivo.
Bez nervoze. I dionica od Oltara do Senja ima svoj kraj. Nakon asfaltnog uspona iz Oltara do kraja je trčljiva.
Napij se i natoči čarobne vode na Koritima kako bi nestao jedini razlog za spuštanje do kuće Alan (ne treba ti susret s domarom).
Markacije od Siče do ceste kod Oltara nisu bajne.
Kul lokacije za moguću brzu/kratkotrajnu socijalizaciju: Baške Oštarije, Skorpovac.
Velebit je mjesto za uživanje, a ne poligon za iživljavanje. Velebit će ti dati sve ako se prema njemu odnosiš s poštovanjem. Ukoliko je drugačije, možeš dobiti po glavi.
Staloženo i bez divljanja na jakim usponima= više energije za trčanje i komotniji prolaz ostatka staze. Znači, mirno od Martinovog mirila preko Ivinih Vodica do grebena/Čičine doline, na vrtuljcima od Stapa do Panosa i na svim usponima na potezu od Šugarske Dulibe do Baških Oštarija.
JOE PRESTON & DANIEL MENCHE Cerberic Doxology (Anthem, 2008)
Joe Preston je ostavio traga u nizu bandova (od Melvins do Thrones), a Daniel Menche je poznati eksperimentator s gomilom izdanja u svom portfelju, no ni jedan od njih dvojice se ne diči s odanošću konvencijama. Kad se dva luđ… ovaj… znana ekscentrika slože, sve se može. “Cerberic Doxology” (!) je zajedničko zlodjelo ovih provjerenih freakova i svodi se na granitnu a capella mrcinu sastavljenu isključivo od pažljivo izvedenih manipulacija Prestonovog i Mencheovog vokala. Njihovi glasovi se nadograđuju i preklapaju u slojevima i u tom opakom dark ambientu osjeća se prizivanje bestijarija nekog napjeva Diamande Galas. Uglavnom, ne baš ugodno mjesto. Nakon par minuta zamaha u dnu ovog crnog pojanja formira se “linearna crta” basa i počinje intenzivno preznojavanje. Iz zvučnika počinju iskakati zlokobni loopovi raznih jeka glasova, membrane podrhtavaju te je teško ostati priseban i u jednom komadu. Glasovi se granaju i spajaju u zamršene sklopove i pune cijelu zvučnu sliku do granice zasićenja. Instrumenti nepotrebni. Kada se nakon nešto manje od 25 minuta svo to makabrično zvukovlje utiša i slušatelj proguta knedlu, olakšanja nema; kao da podmuklost nije otišla, već se samo pritajila u nekom skrivenom kutku. Evo par asocijacija kako bi bolje shvatili o čemu se ovdje radi: Bardo Thodol, “Lucifer Rising” Kennetha Angera, Coil, Brion Gysin.
Preston i Menche su napravili sjajan posao i podsjetili nas kako je ljudski glas zaista primalni/primarni i najjači instrument. Uvjerljivo (i) dijabolično. Ugasite svjetla i usudite se. Slušati glasno.
(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)
Znam da je sve užurbano i da je sve nervozno/hektično. Znam da si brz(a), brži/a, najbrži/a, ali ovakav tip rekreacije (re-stvaranja?) traži mir i skulirani pristup. Dođi na vrijeme, poslušaj dobru muziku, naspavaj se, prošetaj malo Fošalom, zuri u more, jedi dobru hranu… to je priprema: varijanta wellnessa koju si treba(š) priuštiti jer 150+ kilometraže se ne rade/ne trebaju se raditi svaki dan. Polako/staloženo: kako se sporo odmatajuću aktivnost kao što je 24+ sata boravka na nogama uopće može povezati s “adrenalinom”?
Poštuj konfiguraciju i dužinu staze i “trči” sam sa sobom/za sebe bez obzira na ostale sa startnim brojevima. Najljepši trenuci su ionako kada si solo. Bili i ostatak ekipe (ti) finiširanje daju na pladnju: utrka je besprijekorno organizirana i ne moraš razmišljati ni o čemu, samo se prepusti. Filozofiranje i kalkuliranje samo smetaju kod dobrih stvari. Kalkuliraš li i u ljubavi/prijateljstvu…?
Divno noćno joggiranje uz naznake izmaglice na trasi Putalj-Klis. Bujno zelenilo oko Cetine iz koje pulsira zdrava studen; soparnik na tranziciji (usput, iz vreće na tranziciji Gata uzimaš samo pola litre mineralne). Umjesto mahnitog gledanja u zapešće dovoljno je da na ponekoj tranziciji upitaš uljudne i ljubazne volontere koliko je sati. Ne trebaju ti fluorescentni gel, infuzija magnezija i slijepo pokoravanje nutricionističkim zapovijedima. Samo prođeš predivan spust na turi Dubci-Zadvarje i sve je OK. Priroda se polako oporavlja nakon požara i intenzivno zelena trava se omata oko postolja pougljenjenih stabala-ruina. U Brelima skreni par metara sa staze i zagnjuri glavu u more. Ako nešto ponegdje i zaškripi, tura po Poljičkoj republici i tanjur tjestenine u mističnom Zadvarju sređuju sve. Spust do Omiša, cilj, poznata i nepoznata lica. Ne moraš se usiljeno smijati, umjetno pojačavati dojmove ni naslikavati za cijeli svijet jer atmosfera je dovoljno dobra. Korisno provedeno vrijeme, sjajna utrka nakon koje imaš pune zalihe dobrog raspoloženja. Ovo su ti ljepši dani godine/godina.
Ne treba davati obećanja, ali budi miran do listopada 2018., budi miran (i) u listopadu 2018.
galky: transfer, dobro društvo i kolegijalnost do baških oštarija, lampa, zezancija, tvrdi da ramino korito nije najbolje mjesto na planeti
baške oštarije: pomfrit, mineralna
skorpovac: markuševec u gostima (m.u.g.)
mjesečina: obje noći
zvuk nekog edm megamixa sa zrća: oko radlovca
životinje: srne, ptice, insekti, konji (krdo rujno, krdo tuževac), divokoze (buljma, spust do oltara), sljepići
+11: noćna temperatura kod skorpovca
obavezna oprema: autan, krema protiv sunca
pizza u senju: vegetarijanska
alan-zavižan ujutro: fantazija
suludo, smiješno i zabavno: makadamiranje na +33 od oltara do senja
južni velebit: genijalno
signal mobitela: uglavnom ha ha ha
jagode: prije oltara
najbolja voda: korita na premužićevoj (bez daljnje diskusije)
šugarska duliba: kontejner i dalje izvan funkcije
do stapa: 2 l (podaci za dalje nepouzdani)
staza: službeno izmjereno 141 km (144 od magistrale u starigradu… do parkinga je oko 3 km, ne?)
horde borovih prelaca: izgleda da ove godine nisu u akciji
čarape: lorpen
mp3 u busu od senja do zagreba: new pornographers, hammock, russian circles, bob mould
srpanj 2018: repriza, dođeš?
ghostov dom-petrinja-kostajnica-dvor-ghostov dom: 250 km
ghostov dom-petrinja-sisak-ghostov dom: 140 km
ghostov dom-sisak-popovača-dubrava-vrbovec-zelina-ghostov dom: 195 km
ghostov dom-petrinja-kostajnica-dubica-šaš-sisak-ghostov dom: 238 km (opcija nakon kostajnice za sisak preko sunje: 211 km)
ghostov dom-petrinja-glina-blatuša-lasinja -pisarovina-ghostov dom: 180 km
ghostov dom-petrinja-glina-vrginmost-vojnić-tušilović-karlovac-stara karlovačka-ghostov dom: 214 km
ghostov dom-pisarovina-lasinja-banski kovačevac-karlovac-ghostov dom: 163 km
ghostov dom-petrinja-glina-pokupsko-velika gorica-ghostov dom: 168 km
ghostov dom-kravarsko-raskršće prije pokupskog-pisarovina-ghostov dom: 123 km
ghostov dom-samobor-bregana-žumberačka cesta-krašić-jaska-ghostov dom (opcija: nakon krašića za ozalj pa do karlovca; opcija od hartja na sošice): 153 ili 180 km
ghostov dom-sljeme-donja stubica-marija bistrica-laz-ghostov dom (opcija nakon donje stubice do laza preko karivaroša): oko 80+ km
ghostov dom-sljeme-zabok-bedekovčina-konjščina-novi marof-varaždin-ivanec-golubovec-mače-zlatar-ghostov dom: 214 km
Nespomenute kul zagorske lokacije i trase: Sveti Križ Začretje- Sutinske Toplice-Zlatar, Radoboj, Pregrada, Bednja, Klanjec/Kumrovec…
SEXA Uživo iz Kopra 23.1.1986. (Guranje s litice/Dirty Old Label, 2010)
Ne znam koliko članovima Sexe može biti satisfakcija to što im je band tek nakon kraja karijere postao „kultan i legendaran“, no situacija je upravo takva. Sexa se vrzmala po marginama i u kutovima i u vrijeme kada ih je pratio kakav-takav publicitet (početkom 90-tih o bandu se mogao pročitati pokoji redak u tisku, pamti se i sporadično televizijsko prikazivanje spotova banda (!), a Nika i družinu moglo se često vidjeti u akciji u domaćem ambijentu Galerije SC), dok je band do cca. 1986. bio praktički nevidljiv. Hrapav i nepristupačan art rock Sexe za ove prostore i ono vrijeme bio je jednostavno previše, i u usporedbi s hermetičnim i abrazivnim izrazom Sexe, njihovi suvremenici poput predstavnika „riječkog vala“ ili Discipline kičme djelovali su kao mainstream atrakcije.
„Uživo iz Kopra“ (inače, do sada objavljeno samo kao opskurno kazetno izdanje… sjećate li se „How Superman Died?“ edicije i izdavačke kuće Idle Valley?) je bio točka na i prve faze karijere grupe, one s kojom i mnogi štovatelji poznatijeg „No Sleep Till Pussy/Fuck Piction“ albuma ne mogu uvijek naći zajednički jezik. Promatrano s povijesne distance, čini se gotovo nevjerojatno da je netko prije cca. 25 godina na ovim prostorima svirao ovakvu glazbu. Jasno je kako su korijeni zvuka ove rane faze Sexe neka poznatija imena kao što su The Pop Group, Pere Ubu ili prvaci engleskog post-punka, no fascinira kako je zvuk i ugođaj „Uživo iz Kopra“ srodniji onom kojeg su nešto ranije ili u isto vrijeme isporučili jednako efektni ali manje razvikani rock eksperimentatori (npr. Factrix, čikaški Ono/End Result ili japanski Friction). Naravno, kvaka je u tome što je Sexa do svog zvuka došla potpuno autonomno. Na „Uživo iz Kopra“ nema agresivne buke, inzistiranja na snazi niti deklarativne atonalnosti. „Afrika“, „Cvijeće“ ili „Pjesma“ su spontano uzburkane pjesme, pune suptilnih psihotičnih previranja, povremene melankolije i neisforsirane demontaže. Bez ikakvog unošenja u lice Sexa zvuči opasno, klaustrofobično i nezgodno. Za jedan gitaristički band kao što je Sexa gotovo je paradoksalno da gitara ovdje participira „diskretno“ i nije ništa naglašenija od dezorijentiranih synth uboda, maničnog Nikovog vokala, sluđenih tekstova i živahne ritam sekcije. Ovo je glazba susprezanja i atmosfere skučenosti, pa ni ne čudi kako band u potpunosti ne eksplodira niti u striktno rockerskim izljevima (npr. sjajna „Marko“ koja dinamikom priziva rane Big Black).
Znam da će ovo zvučati kao klišej, no ovaj materijal zaista stoji rame uz rame s izdanjima srodnih bandova koji su tražeći izlaz iz skučenih punk i new wave okvira vodili bitke za sve nas. Uglavnom, jedno jedva primjetno izdanje tamo nekog zagrebačkog banda nije ništa lošije od onoga što su u isto vrijeme na nekim drugim meridijanima radili Live Skull, Minimal Man ili Sonic Youth. Briljantan sivi i „suhi“ post-punk.
Sexa je kasnije doživjela albinijevski satori, odvrnula pojačala, promijenila gard i prebacila naglasak s mentalne raštimanosti na fizički udar. Band je tada savršeno korespondirao s noise rockom koji je tada kao žanr bio na kreativnom vrhuncu i upravo je ta faza ono po čemu većina publike pamti ovaj band. No, i „Uživo iz Kopra“ je besprijekoran dokument art dekonstrukcije i portret grupe u zenitu snage, a koja usput djeluje kao da nije ni svjesna vlastite unikatnosti.
O samom reizdanju i herojskom podvigu „malih mecena“ hrvatskog undergrounda, entuzijasta Igora Banjanina i Igora Mihovilovića ovdje ne treba trošiti mnogo riječi. Reći ću samo da upuštanje u ovaj pothvat (vinilno reizdanje kazetnog izdanja iz 1986. u ovo vrijeme i na ovim prostorima!) zaslužuje naklon do poda. 180-gramski vinil (birajte svoju boju), bonus CD i bogat popratni materijal su tu. Svi imamo drugu priliku za nadoknaditi propušteno. Sjajan band, sjajan materijal, sjajno izdanje.
(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)
