Kriza srednjih godina

• krenite iz centra do Jelenščaka pa preko Drage do “Novoselići party house” (znak na vratima)
• dalje markiranom stazom (Vrnjak ostaje s desne strane) kraj Rebra do raskršća iznad Lavovih draga
• desno asfaltnom cestom do glavne ceste, pa nakon 200 metara skretanje lijevo prema Škrobotniku. Nakon toga uspon obronkom Šprinica do raskršća (vrh kota 521 za neku budući treking); kratko cestom desno i onda preko livada (s desne strane ostaje Travni vrh). Prolaz preko divne livade Lazi, ubacivanje na makadam do raskršća i onda kod table desno (ne ići duboko u rupu do Izvira). Stazom preko Jasenovca do raskršća u selu i onda markiranom stazom kraj njiva do jednog od najljepših singletrackova u Hrvatskoj. Strm šumski silazak do bivše lovačke kuće i prelazak ceste.
• manevriranje oko Jarka i onda strm uspon do asfaltne ceste. Prolaz kraj raspela, Kalimera, muzeja i križa, pa još nakratko asfaltom i lijevo na šumski put.
• prelaz preko predivne livade Srbljeni (lovačka čeka) i spust do potoka, pa uspon do raskršća. Dalje do velike lipe, kapelice i oznake bivšeg groblja.
• markiranom stazom kraj Osovja do vrha (s lijeve strane je Štipkovo) i spust šumskim putem u vikend naselje.
• dolazak na glavni asfalt i odmah lijevo dolje spust do potoka (Bačina draga je fora mjesto). Uspon preko livade i vrha 659 m do sela. Na kraju sela uz pratnju psa spust prema Vrelu i dalje kroz razvalu do sela (ne ići na Štuku).
• makadamom do table i strm spust lijevo (ne ići na Pušinu) do potoka. Ravno uz potok do rampe i dolazak na makadam.
• makadamom kratko desno i onda lijevo uzbrdo, najprije strmo kroz šumu i onda kraj livade do sela. Prolaz uz pratnju pasa kraj table otkupne stanice bilja i škole do kraja sela i kapelice.
• kratko asfaltom do table pa markiranom stazom kratica kroz šumu (Jarončić s desne strane) natrag na cestu. Asfaltom do prvog sela, pa uzbrdo oko 1-1,5 km do drugog sela i raskršća.
• dalje markiranom stazom (zaobići Beli Grič, Suhi dol i malo kasnije Trtnicu) do sela; nastavak preko Travnika i Bišćana preko kapelice do asfalta i glavne ceste.

Dalje znate.

kvalitetna službena rekreacija: 100 milja istre, dalmacija ultra trail (100 milja), valamar trail (71 km- podržavam ovogodišnje modificiranje staze i više obale)
kvalitetna neslužbena rekreacija: 1m (najjači trening i to u dobrom terminu)
akcija dugoročnog čuvanja niskog pulsa- održavanje hladnog pogona u nekompetitivnoj varijanti (nisam u poretku): v140+ (to je to!!!), južni velebit (jednom godišnje treba pogledati dušice, pag  i maslenički most s  premoćnog svetog brda i proći greben do marasovca), vihoraški put, mpp (razbijeni vrh!),  ćićarija/učka (suhi vrh- krasno mjesto), fužine- tuhobić- risnjak- platak- hahlići- dražice (kul zimska (avan)tura s pospanim jutarnjim startom na -7, početnim verglanjem s cca. 4 km asfalta i ciljem na +5), žumberački spori/opori groove (maličev krč, odmor kod skretanja za rajiće, delivuki, zečak, tihočaj blues, pliješ, pećno gothic)+ samoborsko gorje (upadi u slani dol sa svih strana), okolica platka (grleš-gornik varijante), risnjak (uvijek najbolje za relaksaciju: horvatova  gore, preko medvjeđih vrata/leske dolje)
primo levi me dobro (pro)tresao u par navrata.
uvijek vjerni domaćim lokacijama: medvednica (bonus za večernje ture s bundašom:  po imenu znamo sve veprove i srne u kvartu danjka-markuševec), maksimir i okolica za dužine i  dokono jogging cestarenje (bukovac-  ture oko svetošimunske i slalomi po fakultetskom dobru- dubrava- ravnice), dotrščina
uvijek ima vremena za dobar zvuk: chris abrahams, against me!, ash borer, automatisme, eric bachmann, the body, rhys chatham & oneida, cobalt, deathspell omega, descendents, dinosaur jr, e, brian eno, explosions in the sky, foetus, forma, freakwater, gevurah, gorguts, david grubbs, mj guider, hammock, the handsome family, pj harvey, steve hauschildt, tim hecker, helen money, kristin hersh, hiss golden messenger, horse lords, marielle v jakobsons, damien jurado, krallice, daniel lanois, loscil, martyrdod, roy montgomery, bob mould, mount moriah, marissa nadler, off world, benoit pioulard, preoccupations, radian, rangda, russian circles, jason sharp, the silence, sumac, swans, teenage fanclub, tortoise, william tyler, vektor, joe volk, norman westberg, lucinda williams, wovenhand, wrekmeister harmonies, thalia zedek band
ghost me rutinski vozi v daljave i na mineralne: zagorje, banovina, žumberak, pokuplje, posavina, turopolje, prigorje, kordun. u glini, popovači, vojniću, pokupskom i svetom križu začretje se uvijek staje kod istih dućana.

još jedna čudna, lijepa, zastrašujuća godina na ovoj misterioznoj planeti. ako nas prije ne protrese neka apokalipsa, vidimo se na nekom brdu u 2017. (sigurno barem na že100ko kojeg se nećete samo tako riješiti). usput,  nemojte se zezati/glupirati nego podržite/idite na 100 milja istre i dalmacija ultra trail  jer to su izvrsne utrke. vrhunski organizirano, dobre staze, domaće, pristupačno, A+. ako ne odete, bit će vam žao. ne šalim se.

HIGH DEPENDENCY UNIT Metamathics (Shoot The Freak/Border, 2008)

HDU, trio iz Dunedina se posljedni put obratio svijetu davne 2001. i nakon divnog albuma “Fireworks” propao u zemlju. Svojevremeno poprilično diskografski aktivni, HDU se unatoč podršci Flying Nun etikete te lovorikama koje su im upućivali magovi Steve Albini i pokojni John Peel, nisu probili iz podzemlja čak ni u vrijeme tadašnje “post-rock” manije koja im je trebala ići na ruku. Njihova intrigantna “meta-psihodelija” koja je asocirala na dinamičnije sunarodnjake Bailter Space ili “shoegaze” varijantu Dead C (koji su im također susjedi) tako je ostala daleko od javnosti čak i u vrijeme kada su prašinu dizali inferiorniji bandovi nešto drugačijeg izričaja ali srodne estetike (npr. Explosions In The Sky, Mogwai).

HDU su tako pali u zaborav i proteklo je mnogo vremena prije nego su Tristan Dingemans, Neil Philips i Dino Karlis ponovo zajedno zasukali rukave. Neke stvari se ne mijenjaju pa tako i “Metamathics” nezasluženo prolazi ispod domašaja većine radara, no pretpostavljam da tako i mora biti ako nakon dugog boravka u zapećku izdaš album za opskurnu i neetabiliranu etiketu.

“Metamathics” kreće šusom u glavu: moćna i briljantna “Stupormodel” u svojih 5 minuta križa Hammerhead i My Bloody Valentine te zvuči kao da vam je ispod stropa sobe protutnjao mlažnjak. Kakvo otvaranje! Intenzitet te pjesme HDU tijekom ostatka albuma ne pokušavaju kopirati, no zato se do kraja odjavnog smiraja “Wish We Were Here” (divna minimalistička međuigra klavira i akustične gitare) oslanjaju na prostran zvuk i ferceranje vreline. Tu su prostranstvo epa “The National Grid”, ali i “oklijevanje oluje” u sjajnoj “Tunguska”, a HDU besprijekorno navigiraju kroz tu gustu teksturu melankolije, “celzijusa”, blaženstva i buke.

Mediji o ovom albumu ne vrište, no to je dakako potpuno nebitno. Vrhunski proizvod često nećete naći na polici supermarketa. “Metamathics” je nadahnut, precizno modeliran i primjereno “monumentalno” usnimljen. Sasvim je svejedno je li u pitanju povratak ili samo sporadično javljanje HDU; ovo je opaka lekcija svim “atmosferičnim bandovima” koji skupljaju gitarske pedale i žive od crescenda do decrescenda. Ovo je prvoklasna roba.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

Ono što svijetu treba je još zapisa po opskurnim blogovima, pa ću i ja doprinijeti boljitku čovječanstva s par impresija s ovogodišnjeg V140+ hodočašća. Zapravo, nisam bio siguran hoću li uopće krenuti na cijelu stazu i prva ideja je bila otići iz Starigrada na greben, promuvati se po Brundu i Liburniji, obići par vrhova oko Stapa i na kraju se od Šugarske dulibe ili Baških Oštarija  spustiti na kupanje, no ipak sam spontano krenuo na još jednu odiseju (ove godine sam osjećao poseban pritisak i odgovornost jer je samo o meni ovisio postotak finiširanja ili odustajanja; mentalna nota za statističare: parnim godinama finiširam).

Start je počeo s velikim i neoprostivim skandalom organizatora: kašnjenje od 15 minuta zbog megabure (navodno zbog tog propusta vise ITRA bodovi, no nadam se da će turistička zajednica Radlovac i dalje sponzirati utrku).
Nije tajna da volim Velebit i vjerojatno je očito da postoji nešto iracionalno što me tjera da svake godine provedem gore dosta vremena i da se upuštam u ovakvu avanturu. Ne želim glorificirati sebe niti potcjenjivati druge, no V140+ je puno zahtjevniji događaj od npr. UTMB ili 100 milja Istre. Ne mislim samo na to da na stazi nema gelova, narezanih banana ni kockica čokolade, tj. ima ih ukoliko ih nosite sa sobom. Zapravo, hranu možete dobiti u hostelu u Baškim Oštarijama i možda na Alanu i to je to. Vode ima na Ivinim Vodicama (tamo s obzirom na početak trase niti nije toliko bitna), u šternama na Marasovcu i Šugarskoj dulibi (Stap je nepouzdan), u Baškim Oštarijama, na Skorpovcu i na Alanu, na Zavižanu i u Oltarima. Uglavnom, ruksak je težak, teren je zeznut, a utjecaj sunca nije bezveze. Osim toga, mislim da se slažemo kako postoji razlika između organizirane trke gdje čak i ako si sam na stazi imaš osjećaj da si cijelo vrijeme dio nekog događaja, a ovdje si prepušten samo svojoj volji. Naravno, signal mobitela je oskudan i rijedak.

No dobro, to su zapravo poznate didaskalije, ono po čemu je ovaj V140+ bio drugačiji je to što sam odlučio noćiti u Baškim Oštarijama i napraviti dvije etape. Bez opterećenja ganjanja rezultata (ha ha) i s jedinim imperativom uživanja, to se pokazalo kao pun pogodak. Dakle, s oko 8 sati boravka u Baškim Oštarijama (spavanja s obzirom na hrkanje austrijskih motorista baš i nije bilo…ljudi, napravite nešto s tim apnejama!) ukupno vrijeme mi je bilo 36 h 45 minuta. No, najbitnije je to što nema mrcvarenja (npr. ključnu i problematičnu dionicu od Baških Oštarija do Alana sam prošao lagano za 6 h 15 minuta, uključujući i 15 minuta razgovora s dežurnim na Skorpovcu). Uglavnom, totalno podržavam ovaj koncept i mislim da bi ovu trasu u neformalnoj varijanti kakva se sad prakticira trebalo prolaziti na taj način. Mislim, čak sam i zadnju ubitačnu dionicu od Oltara do Senja po brutalnom suncu prošao bez preispitivanja vlastitog izbora rekreacije i razmišljanja o smislu svog života. U prilog etapnom prolasku ide i činjenica da Premužićeva od Skorpovca skroz do Zavižanske ceste, a posebno od Alana, izgleda fenomenalno. U redu, to svi znamo, ali prolazak po noći kad se sve svodi na preživljavanje a ne proživljavanje ne daje mogućnost uživanja u prirodi.

Na stazi je bilo par zanimljivih događaja/susreta, pa evo i blitz spomena:
– kod Šugarske dulibe malo sam popričao sa simpatičnim kulerom Nijemcem koji hoda Via Dinarica rutom od Slovenije do Albanije (“Danas mi je 17. dan”). Fotografirao me, obećao mi se javiti, a nadam se kako nije negdje zaglavio. Naime, tvrdoglavo mi je pokazivao GPS zapis i uvjeravao da staza Via Dinarice od Šugarske dulibe ide na Veliki Stolac i onda nekud dalje. Majstore, respekt. Shine on you crazy diamond (nedavno je bio Sydov rođendan, pa eto…)
– Hostel u Baškim Oštarijama je ponudom hrane i pića stvarno spasio sve V140+ namjernike.
– uz svo moje sporadično fućkanje i proizvodnju (ne)artikuliranih zvukova radi davanja znakova lokalnoj megafauni da sam u blizini, naletio sam na Ursusa i to na kraju šume 50 metara prije asfaltne ceste kod Oltara. Uznemirio sam ga i odmah je pobjegao, a ja se nisam stigao ni preplašiti.
– malo prije spusta u Oltare je niknulo takvo zdanje da sam pomislio da gledam špicu Dinastije.
– nije ni planinarima lako. Šugarska duliba nije u funkciji, pa osim shema sa šatorima i bivakiranja na VPP-u nema spavanja od Baških Oštarija do Stapa. Struge mi isto djeluju problematično (usput, gore spomenuti Nijemac mi je rekao da mu Velebit osim ljepote odgovara i baš zbog toga što nije komercijaliziran i što je divlji).

Kao što rekoh, etapni prolaz mi u ovakvoj neobaveznoj formi djeluje kao prava stvar. Bez brige, nisam postao manji mizantrop, no mislim da sam sa solo prolazima dodijao i sam sebi i vrijeme je za neku varijantu V140+ s društvom, druželjubivim trekanjem i sl.
Uglavnom, ovo mi je 5. finiširanje i vidjet ćemo što dalje. Zašto uopće V140+, teška i potencijalno zeznuta avantura? Pa… Ferro, doajen nekonvencionalne rekreacije i veteran V140+ je lijepo objasnio: “Na nekoj dubljoj višoj razini mi točno znamo zašto”. To je to. Nešto nije jasno?

10 godina

Listopad 2005.- Istra; listopad 2015.- Istra.

U ovih 10 godina sam naučio i/ili ponovio sljedeće:

• ljudi su povodljivi
• ako uloviš dobru mjesečinu, na grebenu južnog Velebita skoro da ti ne treba lampa
• ljudi su egzibicionisti i vole publicitet
• ljudi će radije platiti za drugorazredni doživljaj nego besplatno iskusiti nešto intenzivnije (poveznica na prethodnu crticu)
• ima kul ljudi
• novac radi čuda
• trek/trail je kul (naročito trail)
• trebao bih nabaviti bolju opremu (tajni kod: Istra 2015.)
• ostario jesam, ali odrastao nisam

Kapitulaciju ne planiram, ali novu blitz rekapitulaciju radim u listopadu 2025., taman nakon Že100kog.

Vidimo se u šumi.

Prije (samo) 9-10 godina ultre su trajale i do 60-70 km. Bez okrepa, bez GPS logova.

Planinarska kategorija na Velebitu: 77 km. Bez društvenih mreža, ludih fotografija, traktata o gelovima, dodatno označenih staza.

Nisam bio u igri od samog početka kad se zapalila iskra ali sam se rano ugrijao.

Uputstvo na startu Mosora (Klis): “Nemojte da bude problema jer vas neću po mraku tražiti zajedno s GSS-om. Ako je jako nevrijeme, spustite se s grebena”.

2006. sam 6 dana prije Risnjak treka išao busom do Rijeke, uzeo taksi do Platka i “istraživao stazu”. Guslica, Hahlići, varijante uspona na Velu Pliš, što god treba. OK, to više govori nešto o meni nego o svemu drugom, ali kužimo se. Sreo sam delegaciju Trickera.

Uspon do Manite peći po jakom suncu je uzeo danak i 2007. i 2008.

Komentari na Ferrinom blogu.

Cijela sezona 2006. s plastičnim bocama s vodom u velikom ruksaku. Garmontice na nogama.

UTMB u pamučnoj majici, kratkim hlačama i pamučnim čarapama (cijelu utrku iste). Za noć pamučna trenirka s placa.

Označavanje sprejevima (oko Batinovice, na Učki, na Samoborskom treku) je bilo bezveze, ali nije posebno nerviralo. Glupo je bilo ostavljanje ruksaka i prolazak kontrola bez ruksaka/famozne nikad viđene obavezne opreme (uglavnom od Schlosserovog doma do vrha i na Bjelolasica treku).

Hotel “Velebno” je bio otvoren.

Kako najlakše do Batinovice?

Danas je drugačije. Nova pitanja, neke druge impresije. Sve je (i dalje) OK i dobro/najbolje, samo treba naći neku drugu/svoju nišu za uživanje.

Tradicionalno svibanjsko hodočašće na južni V je ove godine osim za hvatanje velebitskih vibracija i energije iskorišteno i za brzinsku inspekciju početnog dijela staze V140+ i njenih priključaka. Nalaz je predvidljiv i svi putnici namjernici mogu odahnuti jer nisu uočena odstupanja od visokih standarda potrebnih za dobivanje/produljenje prestižne Gelender Caffe licence (za one koji ne znaju, staza V140+ u potpunosti prolazi certificiranim “stress-free” područjem).

Friško stečena i/ili obnovljena znanja: Crni vrh po danu izgleda manje mistično nego kad ga se posjećuje oko ponoći, umivanje na hrpama snijega iznad 1500 m je izvrsno hlađenje tijekom joggiranja na +25 stupnjeva, čini se da Struge malo propadaju i čekaju Žutog/ljeto, Mala Močila su kul mikrolokacija, flora je raznolika a fauna aktivna.

 Tura: Starigrad/Alan- parking- Crni vrh- Mala Močila- spust na “osmicu”- Ivine Vodice- Vlaškograd- Sveto brdo- Vaganski vrh- Struge- Buljma- dom- Starigrad/Alan. Preporuke za vizitu svima, južni V uvijek igra!

Hodam i dah se stapa sa šuštanjem lišća, puls se integrira s rosom, koraci se miješaju s izlučevinama žlijezda kamena. Oteti i asimilirani život; nov, sveobuhvatan, mutant organizam. Dvoje postaje jedno, redefinira se spajanjem. Odumiranje identiteta, osobnosti. Re-čovjek, re-okolina.

Križanje grana i ruku, latica cvijeća s rastavljenim probavnim traktom, kapilara lišća i vena, godova s linijama na dlanovima, peteljki listova s kostima razmontiranog skeleta.

Kora drveća natopljena limfom, nasip borovih iglica u očnim dupljama, slama utkana u mišiće, šljunak u krvotoku, prašnici raspršeni u tetivi, smjesa prešanih čičaka i vlažne zemlje u ždrijelu.
Lišajevi omotani oko toplog srca.

U prostranim dolinama i kraj sjena planina. Napušteni kamenolom. Sunce utisnuto na tapetu horizonta. Povijeno, klonulo drveće, mahovina, dijagonale insekata nad plohom livade, stilizirani leptirov luping iznad tratinčice, sporadično kreštanje vrana utrljano u zrak.
Roj muha nad mrtvom krticom pokraj neiščupanog buketa jaglaca.

Proljeće. Hod/trk/sve je u redu, sve će biti u redu.

Samorganizirajući događaj godine za kojeg znaju samo oni koji trebaju znati je V140+: prolaz Velebita od Paklenice do Senja. Počašćeni smo što je V140+ upao u kalendar prestižnog Gelender Cafe kupa. Za one koji znaju za događaj evo najvažnijih blitz natuknica:

1. trasa (parking Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Rujno- Stap- Baške Oštarije- Alan- Zavižan- Oltare- kula Senj)
2. start (4.7. ili 11.7.u 5.00)
3. cilj  (5.7. ili 12.7.- maksimalno 40 sati od polaska)
4. startnina: gratis
5. logistika: vjerojatno nepostojeća (sve informacije dostupne na vrijeme)
6. potrebna razina ozbiljnosti i samodovoljnosti: maksimalna (obavezna samosvijest o mogućim nezgodancijama: raznolika fauna, noćna zabava, temperaturne amplitude, gubljenje, kriva procjena vlastitih mogućnosti, ozljede, samoća itd.)
7. potrebna razina snalažljivosti u slučaju odustajanja: ekstremna
8. potrebna razina snalažljivosti za dolazak na start i odlazak s cilja: primjerena
9. potrebna oprema: voda, hrana, odjeća, funkcionalna lampa, mobitel, karte tko ne zna put, ostalo po potrebama i vlastitim afinitetima (kapa, tablete, štapovi, GPS, kreme protiv sunca, gelovi, flasteri itd.)
10. prethodno iskustvo u srodnim pothvatima poželjno
11. svatko ide na vlastitu odgovornost- nije službena utrka

Nekoliko korisnih povlaštenih informacija:

• dostupnost vode u pravilu: par lokacija do Borisovog doma, Marasovac, Rujno šterna, Šugarska duliba (u pravilu ima vode), Baške Oštarije/Stupačinovo pravac (žicanje po kućama), Skorpovac sklonište (ako je ima), Alan, Zavižan, Oltare i sela do Senja (žicanje po kućama)
• vode na Stapu neki put nema, a dionica od Marasovca preko Rujna do Šugarske dulibe je duga, zeznuta i velikim dijelom izložena suncu
• od Stapa do Baških Oštarija koristi se put preko Panosa i Raminog korita
• od Oltara do Senja po želji (Batinovica nije obavezna)

Ovo je zabava ali nije šala.
Ići s užitkom ali i s velikim respektom. Primjereno jake noge i glava obavezni.
Prolaz staze solo ili u dobrom društvu.
Nema okrepa, startnih brojeva, sponzora, Facebook statusa, slave, bodova (sorry Batica), a često ni signala za mobitele.
Svatko si sam mjeri vrijeme iako ono jednako sporo/brzo prolazi svima.
Ovo je najjači događaj sezone.
Obavezna dobra volja. Preseravanje strogo zabranjeno.
Ima dosta vremena do srpnja (ako nam se ne potrefi suho vrijeme onda se bacamo na kraj kolovoza i konkuriramo UTMB-u) pa razmisli.
Par najava i izvještaja dostupni u arhivi ovog opskurnog bloga.

P.S. Evo i za one koji se prave Englezima:
Since the first year, it has been called “the race of all the superlatives”. A complete traverse of the Velebit mountain (V140+) passing through: Paklenica, Rujno, Ramino korito, Šikić Jatara, Baške Oštarije, Oltare… the race that every runner should finish at least once in their life.
Le Traverse of Velebit mountain (V140+), with 140+km and ? metres of positive height gain, and self support.
20 runners maximum, maximum race time: 40hours, estimated time for the first finishers is 25 hours.
Limited to runners who have a minimum of 4 qualification points.
Qualification points:
1 – Blatersa, Traversa, Sljeme 1M, Bjelolasica treking (ultra) 2005 – 2007, Samoborski treking (ultra) 2006-2007
2 – Istra 100km, Že100ko, Velebit trek 100km
3 – Istra 100milja, UTMB, V140+, Tor de Geants

DEAD C Patience (Ba Da Bing!, 2010)

Dunedinski trio Dead C već gotovo 25 godina maltretira instrumente i minuciozno istražuje koliku količinu dekonstrukcije može podnijeti format rock pjesme prije točke samourušavanja. Kompletna diskografija grupe (nemarno razbacana na preko 30 službenih, neslužbenih, live i studijskih izdanja te kompilacija) počiva na art-antiart dihotomiji te borbi između avantgardne apstrakcije i „gitara-bubanj“ rock tradicije. U tom nezgodnom okruženju i kaotičnim uvjetima nastale su moćne kolekcije kolabirajuće buke (cijela rana faza grupe zaključno s „The White House“ (1995.), pri čemu su „DR503“ (1987.) i „Harsh 70s Reality“ (1992). ogledni primjerci vrhunca cijelog žanra). No, Dead C su se znali i pokliznuti, pa je njihov „zvuk raspadanja“ tu i tamo završio u slijepoj ulici neinspirativnog i samodovoljnog „jamminga“. Ipak, Dead C su polako ponovo stali na svoje noge i u zrelim veteranskim godinama prije dvije godine izbacili upečatljiv „Secret Earth“.

Posljednji album „Patience“ pokazuje kako su Michael Morley, Robbie Yeats i Bruce Russell daleko od penzije te kako i dalje mogu slušatelja bez problema odvesti do ruba bunila. Dead C se igraju mikrofonijom i škripom gitara, te poništavaju uvriježeni stav kako je glasnoća iskaz agresije. Njihovo valjanje u feedbacku i disharmoničnosti je prije iskaz nemoći ili pak nezainteresiranog buncanja. Uvodna „Empire“ je 16-minutna parada inertnih i „lobotomiziranih“ gitara koje samo Yeatsovo linearno bubnjanje sprječava da napuste okvire pjesme i odlete prema nebu kao pušteni baloni. Minijatura „Federation“ tu je da malo razmrda ugođaj, a „Shaft“ je sjajan podzemni art punk, pjesma s ozbiljnim oštećenjima unutarnjih organa i komad muzike čiji je jedini oslonac iznenađujuće naglašena plesna (?) ritmika. Nakon tako uvjerljivo dočaranog teturanja, album u gotovo hipnotičkom tonu završava „South“. Nakrcana jedva čujnim mikropomacima i mističnim štektanjem, „South“ priziva lo-fi/anti-fi ambijentalnost Gate, slabo zapaženog ali vrsnog projekta Michaela Morleya, jednog od gitarista grupe.

„Patience“ je fina sinteza svih stremljenja i pojavnih oblika Dead C. „Patience“ je i tendencija za eksperimentom i improvizacija i odjekivanje detonacija u međuigri klasičnog rock instrumentarija. Na svoje su došli i svi članovi grupe: Morley (uvjetno rečeno „melankolik“ grupe) je u album ugradio smirujući drone, Russell (poznat po manifestnom i pomalo nezgrapnom divljenju dizanju buke i izreci „Pop music? Blow me.“) je zadužen za hrapavost zvuka, a Yeats (znanac iz The Verlaines) sve drži na okupu svojim pravocrtnim održavanjem ritma. Slušatelju bez osjećaja za samourušavajući rock Dead C su vjerojatno sinonim za diletantsko muljanje, no svi ostali će u „Patience“ i u velikom segmentu Dead C diskografije sigurno naći i više od onoga što očekuju. Turbulentno i jako dobro.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)