Žohar na 28. Vienna City Marathon-u

Pripreme
Nisam puno razmišljao o strategiji, nisam razmišljao koliko ću brzo trčati na pojedinim dijelovima staze. Znao sam da želim rezultat ispod 4 sata i da to moram odraditi u tempu manjem od 5:40 min/km. Ove godine sam radio zimsku bazu. Ne u potpunosti, ali puno više nego prijašnjih godina. Do ovog trenutka sam otrčao 5 polumaratona. Sve je to dobro, ali imam samo tri “treninga” duža od 22 km. Jedan je LSD s kraja prvog mjeseca, a drugi je Zagorje Trek (iako se ovdje ne može govoriti o treningu). Imao sam opravdani razlog za zabrinutost što će se događati iza 30. km, a pogotovo između 35. i 37., gdje obično “naiđem na zid”.

Carboloading
Već sam ranije uočio da carboloading ima pozitivan utjecaj na moj organizam. Bilo to uočavanje subjektivno ili objektivno, vjerujem u to. Prvo sam četiri dana bio na proteinima, što mi nije bilo baš lako, ali sam izgubio 1 kg mase, što je svakako pozitivan utjecaj. U petak sam prešao na ugljikohidrate (popodne, nakon ručka), što je uključivalo i pivo, tzv. rehidratizacija i B-vitaminizacija.
U subotu sam organizirao pasta party za dio hrvatskih trkača, za koje sam znao da će biti u Beču. Odziv je bio nešto slabiji nego sam očekivao. Dio se povrijedio na marginalnim životnim poslovima. Hvala onima koji su došli, nadam se da su imali ugodno druženje.

Gužva na startu
… koja je potrajala, pa prema komentarima mog kolege Berislava C. do samog cilja, a po meni barem prva tri kilometra, što je utjecalo na dosta sporije prolazno vrijeme.

Vrijeme je bilo suho, što je bitno, jer nekoliko dana ranije je bila predviđena kiša. Bilo je sunčano, pa se tragovi vide na mojoj koži i prilično toplo (16°C). Vjetar na samo jednom mjestu, ali mi je odgovarao.
Zabava uz cestu i organizacija, mogu samo ponoviti komplimente od prošle godine.

Prvih 2,5 km sam trčao uz Zakonitu. Bilo je puno ljudi i s ranijih utrka sam naučio da je preskakanje sporijih trkača naporno. Narušava ritam, troši energiju. U tom laganom trku se javljaju stari znanci, bol u prednjem dijelu potkoljenice, a u novije vrijeme i čudno “rezanje” u koljenima. Obraćam pozornost na njih, zaključujem da je sve po proceduri i u redu, te i zaboravljam na njih, dok pokazujem zgradu u kojoj radim. Nakon što su me prošli pace makeri za 4 sata, ostavljam Zakonitu i odlučujem ih pratiti. Do 5. km ih prestižem i susrećem Berislava C. s kojim se družim slijedećih 5 km. Trčimo, razgovaramo i zabavno nam je, a onda Bero odlučuje ubrzati. Dok trčim, razmišljam o gradu i trasi. Sada staza za mene izgleda drugačije. Tu su sjećanja, znam gdje sam trčao, znam gdje se nalazim, prepoznajem križanja, sjećam se utrke po Ringu, ulaska u Linke Wienzeile, prolaska pored moje stanice (Pilgramgasse) podzemne željeznice linije U4 i ulice kojom idem do stana, prolaska pored Schönbrunna, ulaska u vanjski dio Mariahilfer Strasse. Prelaska na unutarnji dio iste ulice i prolaska pored stanice (Zieglergasse) podzemne linije U3. Osjećam se kao u Zagrebu. Sve mi je poznato, kao da sam doma. :) U takvim razmišljanjima završavam prvih 21. km. Polumaratonci završavaju svoju utrku, a za mene počinje drugi dio.

Drugi krug
Na stazi je manje trkača. Trči se ugodno, bez preskakanja, ali i bez osjećaja osamljenosti. Uvijek je netko oko mene. Povremeno me prelaze trkači iz štafete, ali se događa da i ja prelazim njih. 22. i 23. kilometar ide kroz dio grada koji ne poznajem, no ubrzo dolazimo na Obere Donaustrasse, gdje s radošću gledam zgradu u kojoj sam radio na početku “izaslanja”. Još uvijek sam svjež i trčim bez problema. Iza 27. kilometra osjećam da se nakon svake okrijepe sve teže pokrećem i vraćam u tempo trčanja. Odlučujem pratiti jedan par (žena i muškarac), jer mi njihov tempo odgovara. Pokušavam na taj način spriječiti tendenciju usporavanja. Do sada sam išao samostalno po svom tempu, bez potrebe da ikoga pratim, ali sada mi treba netko za “podršku”.
Na 29. kilometru, kada smo ušli u nekakvu šumicu, ženska ubrzava, a frajer zaostaje. Došlo mi je da ga bodrim, da mi se ne raspadne grupa za podršku. No, nisam ništa rekao, nego produžio. Ženska skreće u šumicu i skida hlaćice. :) Obavlja nuždu. Par kilometara kasnije me dostižu.


28. Vienna City Marathon - graf min/km

Vrijeme krize – 3x km
Ulazim u područje 3x kilometra. Često pomišljam da bih mogao “naletiti na zid”. Prošle godine su se tenisice počele “lijepiti” ranije, no znam da nisam pripremljen za maraton. Prošla je i zadnja izmjena štafeta. Trčimo po Hauptallee. Drveće je zeleno. Nevjerojatna preobrazba u zadnja tri tjedna. Bilo je sve golo i sivo smeđe, a sada je divno zeleno, lijepa hladovina. S razglasa se čuje neuobičajena glazba. Ne znam što je puštano, ali me podsjetilo na Morriconea/Vangelisa ili na nekakvu glazbu za filmove s temom beskrajnog prostranstva svemira. Glazba od koje mi se naježila koža. Čudne emocije su se pojavile, a onda je još pirkao hladan vjetar i sve mi je bilo vrlo čudno, gotovo jezivo, ali ne zastrašujuće, nego, nekako božanski. Imao sam dojam da sam u nekakvoj svijetlo plavoj bliještećoj energiji. Nekakva radost me obuzela, nekakvo ushićenje, osjećaj koji mi je teško opisati. Božanstveno. Pomislih si, jel to zakašnjeli endorfin? Ili posljedica neprovjerenih stimulacijskih pripravaka? Uglavnom, potrajao je taj osjećaj i u povratku po Hauptallee, do 35. kilometra. Iskustvom sam naučio da na “zid” nailazim baš između 35. i 37. kilometra. Ovaj put prepoznajem mjesto gdje sam prošle godine imao veliku krizu, no prijašnji osjećaj još živi u meni i bez straha ulazim u te kilometre i iz bahatosti pojačavam na maloj uzbrdici na početku 36. kilometra.
Kasnije osjećam početak grčenja mišića u stražnjem dijelu natkoljenice. Razmišljam o mišiću i zamišljam kako se opušta u međukoraku. Uspijevam izbjeći grčenje, uz gubitak od samo 15 sekundi. Prepoznajem mjesta gdje sam prošle godine imao krize, a ove godine ih prolazim bez problema. Radostan sam, a vidim i da bi vrijeme moglo biti vrlo dobro. U tom osjećaju mi pomaže i krivo računanje, pa jedno vrijeme živim u iluziji da bih mogao rušiti svoj rekord, koji je star skoro tri godine.

Cilj
Zadnji kilometar je poticajan. Mnoštvo ljudi koji navijaju, bodre. Prolazak kroz vrata, kao veliki slavoluk onima koji nisu odustali, tribine, navijanje, zeleni tepih, zadnje ubrzanje, ulazak u cilj. Opet me obuzimaju neki čudni osjećaji. Kao da mi je ovo prvi maraton. Nekakva potreba da plačem. Naravno, obuzdao sam ju. :) Dobijam finisher medalju. Ovaj puta nisam potpuno iscrpljen, nisam dezorijentiran, potpuno sam cool. Srećem Katju B. Pozdravljamo se. Odlazim prema izlazu.

Kola hitne pomoći skupljaju trkače. Sirene zavijaju. Meni je sve u redu, normalno hodam, probijam se kroz gužvu. U glavu dolazi pitanje, jesam li mogao bolje, brže. Nebitno. Bit će prilike. Uspio sam održati ritam, nisam imao “curenja”, odnosno “nalet na zid”.

Negative split
Štoviše, uspio sam na maratonu napraviti “negative split”. Time sam se “igrao” ove sezone na polumaratonima, a evo sada i na maratonu.
1. HM: 1:56:31
2. HM: 1:55:03
Iz gornje slike/grafa se može vidjeti da sam lijepo održavao tempo, manje oscilacije su posljedica gubljenja vremena na okrijepama.

Osim što je prenošen na televiziji u živo, na ORF eins,
Bečki maraton u brojkama:
– natjecatelji će konzumirati 12 tona banana i naranči te 60.000 müsli barova
– 15 kamiona će prevoziti odjeću natjecatelja sa starta na cilj, odjeća će biti stavljena u 25.000 posebnih plastičnih vrečica
– prosječna starost natjecatelja je 38 godina
– 74% natjecatelja su muškarci, 8.320 žena nastupa na utrci
– 250 mobilnih Toileta je postavljeno uzduž staze, uključujući start i cilj
– 3.500 (ili 2.500, ovisno o izvoru, netko je očigledno napravio tip feler) suradnika sudjeluje u planiranju i organizaciji najvećeg austrijskog trkačkog događaja, od toga 240 policajaca i 450 redara
– 30.000 medalja je podijeljeno sudionicima
– 70.000 litara mineralne vode i napitaka je darovano
– 130.000 komada “ziherica” je dano za pričvršćenje startnih brojeva
– 400.000 gledatelja je pratilo utrku pored staze

Po novinama sam našao još zanimljivih podataka:
187 zaposlenika “čistoće” je dovelo grad “u red”. Sakupili su 40 tona smeća, 1,2 tone plastičnih boca, koje su zapakirali u 500 vreća za smeće.
Zadnji je u cilj došao 52-godišnji britanac Rory Cliffe u vremenu 6:03:17. Haile Gebrselasie je otrčao polumaraton za 1:00:18.
U utrci je nastupilo 32.542 natjecatelja.
Procijenjeno je da je od maratona uprihođeno 18,4 milijuna eura.

Čestitke, pozdravi i sve ostalo:Čestitam svojim drugovima trkačima, koji su nastupili na Riječkom polumaratonu i postigli dobre rezultate. Čestitam svima. Osim Londona, ovaj weekend se trčao i Beogradski maraton, koji bi rado trčao jednom, ali je u vremenskoj koliziji s Bečkim maratonom.

Rezultati:
Rezultati

Distance: 42.195 m
Time: 3:51:35
Avg pace: 05:29
Avg HR: 144
Max HR: 171

Blogovi:
Stršljanovih 42,2 km u Parizu