http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=zAWWsWLfbC8

Nemojte me shvatit pogrešno,
Život u raju je doista rajski,
Ovdje sve je savršeno,
Ali su moji snovi zemaljski.

U Beču je sve bečki, sve je savršeno.
Još od prvih službenih puteva u Beč, zaljubio sam se u taj grad.
Davno sam želio živjeti i raditi u Beču i san se ostvario kad sam se prestao nadati.
Grad je divan. Uživam u redu, točnosti i kulturi. Posebno me veseli bečka sportska kultura.
Još uvijek se sjećam zimskih utrka, što cyclocross, što zimskih polumaratona i one predivne preplavljenosti srećom.
Bilo je to ostvarenje mojih snova.

U snu čujem glasove,
Čudnom strašću prognani,
Kad skidam rajske okove,
Padam kroz oblak mekani.

Ovo ljeto sam ostvario prošlogodišnji san. Završio sam polu IronMan.
Bio je to susret i pobjeda nad ograničavajućim uvjerenjima i strahovima iz prošlosti.
Bio je to dokaz da mogu.
Nakon toga je došla ljetna pauza. Upao sam u san ljetne noći. Ljeto je bilo hladno, kišovito, – nikakvo.
Nakon kratkog i bezličnog godišnjeg, kojeg ću pamtiti baš zbog toga da mi se ne bi ponovio, počelo je naporno poslovno razdoblje.

A ispod mene raste grad,
Treperi život obični.
Ljudi, buka, auti, smrad.
Ovdje sve dragi začini.

Janko je davno najavio početak priprema za jesenske utrke, ali ja sam ostao u svom ljetnom snu.
Treniram neredovito, gotovo nikako. Tjedno možda jedan trening od 8 km. Premalo za nekoga tko bi se htio zvati trkačem.
Nemam motiv, nemam želje, nema vatre u meni. Umirem u sportskom smislu. Pokušao sam se motivirati, ali sve je to kratkog vijeka.
Izgovora imam mnogo. Neki su vrlo realni, no uvijek govorim drugima: Gdje postoji volja, nađe se načina. Vrijedi i za mene. Nekada mi nije bilo teško otići na trčanje i u 22 sata.
Omekanio sam! Ja sam Žohar, onaj koji je bio na 18 uzastopnih JGL-a, onaj kojem ne smeta hladno, kišovito, rano jutro. Onaj koji voli trčati noću.
Sada se probudim rano ujutro, prije 6 sati i ostanem ležati, razmišljajući kako bih trebao ustati, otići na trčanje ili barem napraviti par serija sklekova, trbušnjaka i čučnjeva.

Srce mi se raširi,
Ko crveni padobran,
Kad se oblak rasprši,
I zarosi novi dan.

Tugu i nezadovoljstvo uspješno oralno zadovoljavam. Hrana mi je uvijek bila dobar prijatelj.
Razmišljam bi li me motivirale utrke iz Gelender ponude.
Treba mi nešto jače od sna, da mi protjera vatru kroz žile, vrati vlažan dah, strast u oči koje se žare u mraku.
Dolazi sezona jesenskih utrka. Proljetos sam planirao da ću u Zagrebu i Ljubljani trčati maraton, u Varaždinu i na Jarunu polumaratone, gledao sam čime bi još “obojao” jesen, pa sam razmišljao o Budimpešti, ali i nekim udaljenim destinacijama, Francuskoj, Egiptu, možda Norveškoj. Sve je to nekako potonulo. Zagreb i Ljubljana će vjerojatno biti polumaratoni, tek toliko da trčim.

U slobodnom padu
Jurim prema gradu
I od sreće se probudim.
Ovo nije san ovo je taj dan
Kada odlazim!

Nikuda ne odlazim, za sada, ostajem. Nigdje ne jurim i ne budim se od sreće. U “depri” sam, ali znam, uskoro, USTAJEM!
Nedostaje mi “ekipa”, ima ovdje trkača, ali nema one neke “vibre”, ništa zbog čega bih se s nekim dogovorio za neki termin.
Čak ni postova na blogu nije bilo. :(
Nadam se da će mi predstojeće utrke dignuti motivaciju. Čeka me divna jesen, koja počinje polumaratonima, MTBO, a u kasnijem dijelu cyclocross utrke i ostale poslastice.

Zašto protiv svoje volje

Kad je dolje bolje,
Kad je dolje akcija.

Nedostaje mi šuma. Nedostaje mi noć, mjesec, zvijezde. Nedostaje mi znojna romantika u noćnoj, šumskoj, snježnoj bjelini.
:(