Večeras, negdje, kiša ispire stvarnost i otapa buduće sate u zemljani ponor iz kojeg ničemo i u koji venemo s krajem naših dana, bezuspješno osluškujući korake što vode ka novome jutru. Kroz naše oči, uši, usta, dodir… u nama, svijet oko nas živi i diše, poput velike šarene pozornice koju neprestano iznova smišljamo, otkrivamo i mijenjamo, bez pravila i reda, ponekad onako krajnje mangupski, zaigrano i prekrasno zaneseni. Sutra, ovdje, u ovom mom podstanarskom stanu, zamijenit će krevet i ovaj crveni, stari, raštimani kauč ustupit će mjesto nečem novom, nečem što se tek treba uklopiti u svijet u meni i postati njegov dio. Jednoga dana, nečime ili nekime, mogu tek zamišljati i izmišljati. Ne znam za druge i ne znam, zapravo, da li bi se uopće nadao postoji li tako nešto na pozornicama u ljudima koje srećem. Nije to nešto što se bira ili što postoji pa se o njega, poput komadića žice na putu, sapletemo i shvatimo da je tamo, niti se riječima može pravedno objasniti gdje je korijen toga u nama i zašto mimo vremena postoji i opstaje. Kad bi tako nešto, uostalom, i mogli obuhvatiti riječima te bi riječi samo nama samima zvučale razumljivo i smisleno. Ostatku svijeta, vjerojatno, zvučalo bi poput šuma vjetra u krošnjama stabala. Zato je i ovo, shvatite, tek neuki pokušaj da opišem glas jednog vjetra što oduvijek prati moje dane. I nije to sjećanje, niti s njime ima neke veze, trenutke koje spuštamo u prašnjavu škrinju sjećanja da bi jednom kroz njih prebirali kao kroz stranice požutjelih foto-albuma tražeći u njima izblijedljele crte vlastitog lica, čini zaustavljeno zrnce vremena i ništa više. Ovo je puno više, dublje, to je poput zrnca samog prostora u kome je, nekako, ostavljen dio nas i kad god ponovno u njega kročimo svo vrijeme proživljeno tamo opet s nama diše i u nama sa svim svojim bojama tinja. U svojoj, od beskraja izbezumljenoj mašti, ja to zovem jednostavno: ‘mjesto za dvoje’. Postoje tako neke klupe, zauvijek napuštene, neke tramvajske stanice na kojima više nema ljudi jer tramvaji tuda odavno ne prolaze, neki bolnički hodnici kroz koje tek tišina provlači svoj turobni orkestar, neke ceste što više ne vode nikamo, neke zauvijek sklopljene knjige, beskrajno teških korica…Možda i ovaj crveni kauč tako u nekome sačuvan stoji, u jednom trenu sasvim dostatan svemir nekim dvoje, tko zna. Na kraju, možda je i ludost postaviti tako nešto na pozornici svoga svijeta, no ja vjerujem da ako se u nekome u potpunosti ne izgubimo nikad se ni u sebi nećemo moći u potpunosti naći. Zato postoje krošnje i vjetar koji se u njih sapleće – što je vjetar sapleten u vjetar, na vedrom prostranstvu neba? Zato postoji danas i slutnja nekog budućeg sutra – što bi bilo to ‘danas’, da ne postoji neko novo, nikad dohvatljivo, ‘sutra’? Noćas, nekom, snovi šapatom uspavljuju čežnju…